-
Nove rimske epigrafske tečevine iz Bosne i Hercegovine.
(dio članka)
Autor: KARLO PAČ
Publikacija: GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
Datum izdavanja: 01/04/1900
Datum dodavanja u arhivu: 26/01/2009Progovoriću ovdje o epigrafskim spomenicima, što su na raznim mjestima nadjeni tečajem minulih godina, naročito u godinama 1897. i 1898., ponajviše bez izravnog utjecanja sa strane bos.-herc. zemaljskog muzeja. Kad poredamo imena nalaznika izbija na srijedu radosna pojava, da se sve to više proširuju krugovi, u kojima naše nastojanje nalazi potpuno razumijevanje i da se lijepo pomnožava broj našijeh saradnika, koji snažno potpomažu naš znanstveni rad, na čemu neka im bude i na ovom mjestu izraženo nase priznanje i usrdna blagodarnost. Mi se pouzdano nadamo, da će njihova marljivost i u napredak biti onako ustrajna ko i do sada i da će nam u krugu svojih prijatelja i znanaca pribaviti jos po kojega saradnika, što će nam tim bolje doći, jer mimo sve dobre volje muzejska uprava pored svog razgranjenog programa ne može uvijek s mjesta da zalazi u proučavanje prilika ovog ili onog nalaska na samom nalazištu.
Živaljević (kotar Rogatica).
Zavjetna ara od dobrog sivobjelkastog pjeskovca, odlomljena poprijeko nekako u zadnjoj trećini ima visok osnovni i gornji zabat. Povrh ovoga u sredini u plosnatom relijefu izrađena je ružica a sa svake strane po jedan akroter (desni je okrnjen). Na uskim stranama je isti zabat. Gornja je strana prosto izdjelana, a na otražnjoj strani nema tragova kakove obrade. Kamen je izlizan i u donjem dijelu počevši od jedne slojne žice okrnjen. Visina 0.79, širina na dbnjem zabatu 0.47, na gornjem 0.44; najveća debljina 0.14 m. Površina, u koju je uklesan natpis, nesto je izlizana, gornji zabat olupan je i usljed jedne rupe unakažen. Retci su bili slabo zaparani. Nađen u augustu 1897. po preparatoru gosp. Vejsilu Curčiću prilikom istraživanja predrimskih grobova u Živaljeviću, a sjevero-istočno od Rogatice na rubu neke gromile u blizini seoskog groblja, 1 metar odaljeno od nekog istočno-pravoslavnog groba. Kamen je onamo dospjeo valjda iz najbliže okolice. Sudeći po njegovoj neznatnoj debljini biće da je negda bio naslonjen o drugi koji kamen. Možda će poći za rukom, da se kad tad otkrije u Živaljeviću hram lune ili kapi-toliničkih bogova. Kamen je pohranjen u zemaljskom muzeju. Objelodanio ga g. Fijala u „Glasniku zemaljskog muzeja”, 1897., str- 59.9., ne uvažavajući raspored redaka i kratice. Iunoni reg(inae) Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us) cum suis l(ibens) p(osuit).
Glavice (kotar Rogatica).
Augusta 1894. našao je preparator gosp. Vejsil Đurčić pred kućom Omer-hodze u Glavicama (Han Radovan zapadno od Rogatice) dva relijefna kamena; ležala su baš na slikovnim plohama, a služila su odavna kao pločnici. Iza nalaska donešeni su u zemaljski muzej. 1. Ploča od vapnenca, odozdol odlomljena, jako je olupana osobito s desna i na gornjem lijevom ćošku, a osim toga ima i pukotina. Visina 0.425, širina 0.77, debljina 0.18 m. Ploča pokazuje ovu sliku: U izdubini, koja ozgor ima oblik polukružnice, nalazi se izlizano poprsje starije žene, okrenute licem gledatelju. Pokojnica je bila potpuno obučena, al se pojedinosti u odjeći ne mogu raspoznati, već jedino jedna fibula na desnom ramenu. Položila je obje ruke na prsa. U desnoj drži nekakov malen predmet, čini se nekakov cvijet u spodobi čaše. Kosa joj je u sredini razdijeljena i uvojcima zaokružuje ovalno lice. U ostalom slikovnom polju s lijeva i s desna nema nikakvih ornamenata. Ozgor u sredini je okrugla rupa; u premjeru ima 0.45, a duboka je 0.05 m. Ta je rupa služila za klin, kojim bijase učvrščena glavica spomenika, koji je pri dnu svakako bio provućen natpisom. Plohe po stranama grubo su izdjelane, a otraga nema nikakvih tragova dlijeta. 2. Ploča od vapnenca, odbijena ozgor, ozdol i na desnoj strani. Visina 0.43, širina 0.77, debljina 0.245 m. Na prednjoj strani, koja je izlizana i olupana, nalaze se dva ljudska poprsja, lijevo ženeko, desno muško. Od odjeće na ženskom liku razpoznaju se samo bore ispod vrata i po jedna fibula na svakom ramenu. Postavila je desnu, a kako se čini i lijevu podlakticu na prsa. U lijevoj ruci drži nekakvi ključ. Kosa zaokružuje lice i pada duboko. Muški lik je golobrad. Osoba drži pred prsima u desnoj ruci nekakav uski i dugoljasti predmet, po svoj prilici, kako to često biva, uvojak spisa. Lijeva se ruka ne raspoznaje jasno. Lijeva postrana ploha je grubo izdjelana, a otražnja ni malo. Za poznavanje odjeće naših pokrajina oba su fragmenta poradi lošeg stanja od vrlo male važnosti, al su dragocjeni za prosuđivanje kulturnog stepena zemlje, jer dokazuju, da je rimski običaj prodro i u tako odaljene krajeve, ko što je Glavica i da taj kraj ni iz daleka nije bio tako varvarski, ko što se je do nedavno mislilo.
Nove rimske epigrafske tečevine iz Bosne i Hercegovine.
(dio članka)
Autor: KARLO PAČ
Publikacija: GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
Datum izdavanja: 01/04/1900
Datum dodavanja u arhivu: 26/01/2009Progovoriću ovdje o epigrafskim spomenicima, što su na raznim mjestima nadjeni tečajem minulih godina, naročito u godinama 1897. i 1898., ponajviše bez izravnog utjecanja sa strane bos.-herc. zemaljskog muzeja. Kad poredamo imena nalaznika izbija na srijedu radosna pojava, da se sve to više proširuju krugovi, u kojima naše nastojanje nalazi potpuno razumijevanje i da se lijepo pomnožava broj našijeh saradnika, koji snažno potpomažu naš znanstveni rad, na čemu neka im bude i na ovom mjestu izraženo nase priznanje i usrdna blagodarnost. Mi se pouzdano nadamo, da će njihova marljivost i u napredak biti onako ustrajna ko i do sada i da će nam u krugu svojih prijatelja i znanaca pribaviti jos po kojega saradnika, što će nam tim bolje doći, jer mimo sve dobre volje muzejska uprava pored svog razgranjenog programa ne može uvijek s mjesta da zalazi u proučavanje prilika ovog ili onog nalaska na samom nalazištu.
Živaljević (kotar Rogatica).
Zavjetna ara od dobrog sivobjelkastog pjeskovca, odlomljena poprijeko nekako u zadnjoj trećini ima visok osnovni i gornji zabat. Povrh ovoga u sredini u plosnatom relijefu izrađena je ružica a sa svake strane po jedan akroter (desni je okrnjen). Na uskim stranama je isti zabat. Gornja je strana prosto izdjelana, a na otražnjoj strani nema tragova kakove obrade. Kamen je izlizan i u donjem dijelu počevši od jedne slojne žice okrnjen. Visina 0.79, širina na dbnjem zabatu 0.47, na gornjem 0.44; najveća debljina 0.14 m. Površina, u koju je uklesan natpis, nesto je izlizana, gornji zabat olupan je i usljed jedne rupe unakažen. Retci su bili slabo zaparani. Nađen u augustu 1897. po preparatoru gosp. Vejsilu Curčiću prilikom istraživanja predrimskih grobova u Živaljeviću, a sjevero-istočno od Rogatice na rubu neke gromile u blizini seoskog groblja, 1 metar odaljeno od nekog istočno-pravoslavnog groba. Kamen je onamo dospjeo valjda iz najbliže okolice. Sudeći po njegovoj neznatnoj debljini biće da je negda bio naslonjen o drugi koji kamen. Možda će poći za rukom, da se kad tad otkrije u Živaljeviću hram lune ili kapi-toliničkih bogova. Kamen je pohranjen u zemaljskom muzeju. Objelodanio ga g. Fijala u „Glasniku zemaljskog muzeja”, 1897., str- 59.9., ne uvažavajući raspored redaka i kratice. Iunoni reg(inae) Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us) cum suis l(ibens) p(osuit).
Glavice (kotar Rogatica).
Augusta 1894. našao je preparator gosp. Vejsil Đurčić pred kućom Omer-hodze u Glavicama (Han Radovan zapadno od Rogatice) dva relijefna kamena; ležala su baš na slikovnim plohama, a služila su odavna kao pločnici. Iza nalaska donešeni su u zemaljski muzej. 1. Ploča od vapnenca, odozdol odlomljena, jako je olupana osobito s desna i na gornjem lijevom ćošku, a osim toga ima i pukotina. Visina 0.425, širina 0.77, debljina 0.18 m. Ploča pokazuje ovu sliku: U izdubini, koja ozgor ima oblik polukružnice, nalazi se izlizano poprsje starije žene, okrenute licem gledatelju. Pokojnica je bila potpuno obučena, al se pojedinosti u odjeći ne mogu raspoznati, već jedino jedna fibula na desnom ramenu. Položila je obje ruke na prsa. U desnoj drži nekakov malen predmet, čini se nekakov cvijet u spodobi čaše. Kosa joj je u sredini razdijeljena i uvojcima zaokružuje ovalno lice. U ostalom slikovnom polju s lijeva i s desna nema nikakvih ornamenata. Ozgor u sredini je okrugla rupa; u premjeru ima 0.45, a duboka je 0.05 m. Ta je rupa služila za klin, kojim bijase učvrščena glavica spomenika, koji je pri dnu svakako bio provućen natpisom. Plohe po stranama grubo su izdjelane, a otraga nema nikakvih tragova dlijeta. 2. Ploča od vapnenca, odbijena ozgor, ozdol i na desnoj strani. Visina 0.43, širina 0.77, debljina 0.245 m. Na prednjoj strani, koja je izlizana i olupana, nalaze se dva ljudska poprsja, lijevo ženeko, desno muško. Od odjeće na ženskom liku razpoznaju se samo bore ispod vrata i po jedna fibula na svakom ramenu. Postavila je desnu, a kako se čini i lijevu podlakticu na prsa. U lijevoj ruci drži nekakvi ključ. Kosa zaokružuje lice i pada duboko. Muški lik je golobrad. Osoba drži pred prsima u desnoj ruci nekakav uski i dugoljasti predmet, po svoj prilici, kako to često biva, uvojak spisa. Lijeva se ruka ne raspoznaje jasno. Lijeva postrana ploha je grubo izdjelana, a otražnja ni malo. Za poznavanje odjeće naših pokrajina oba su fragmenta poradi lošeg stanja od vrlo male važnosti, al su dragocjeni za prosuđivanje kulturnog stepena zemlje, jer dokazuju, da je rimski običaj prodro i u tako odaljene krajeve, ko što je Glavica i da taj kraj ni iz daleka nije bio tako varvarski, ko što se je do nedavno mislilo.
Molio bih da neko ovo prevede
Középkori sírkő Rogatica mellett. Fénykép után. | Medieval Rogatica on Gravestone. From a photograph
Srednjovjekovni spomenik Rogatica (kod Rogatice)pogledaj prilozenu sliku
Bogumil sírok Ladjevinában. Charlemont HúgótólBIH u Anticko doba
Ivo-Bojanovski
I dio
IX
RIMSKI AUTONOMNI GRAD U ROGATICI
(Col. RIS…1)
Značajno rimsko naselje urbanog karaktera nalazilo se i u današnjoj Rogatici, koja leži u pitomoj kotlini Rakitnice, pritoke Prače. Opkoljena sa svih strana visokim planinama, Rogatica je i u predrimsko doba bila vrlo pogodno središte za
jednu plemensku župu (civitas). Sa sjevera i zapada, od doline Bosne i njenog centra na Ilidži kod Sarajeva (Respublica Aquarum S . . .), odvaja je Romanija, a sa sjeveroistoka planine Devetak i Javor od naprednih rimskih gradova na Drini (Mun. Malvesiatium, Domavia). Teritorij rogatičke kotline bio je i prema jugu prirodno odvojen
teško prohodnim kanjonom Prače, a na istoku ga od Drine odvaja planina Sjemeć s dolinom Žepe
U opisanom području izdvojenom planinama, još se, po svoj prilici, u predrimsko doba formirala jedna župa (civitas) koja ce u rimsko doba prerasti u samoupravni teritorij sa centrom u Rogatici. Ta se oblast na sjeverozapadu oslanjala na Romaniju, pa joj je, vjerojatno, pripadala i podgorina između Romanije i doline Drinjače na sjeveru, gdje je, po svoj prilici, u rimsko doba bila i provincijska granica. Moguće je da je i ova civitas kao neposredni susjed u vrijeme Batonova ustanka (6—9. g. n. e.) pripadala desitijatskom plemenskom savezu.
Cijelo područje Romanije, za razliku od kotline kojom protiče Rakitnica, bilo je u dva do tri posljednja stoljeća prethistorije, a također i u rimsko doba,
slabije naseljeno. Po Glasincu, i na širem području Romanije, rijetki su nalazi iz vremena rimske vlasti: tek su tu i tamo u prethistorijskim tumulima otkopani prilozi od naknadnih ukopa iz rimskog doba, kao stilusi, spatule, noževi, pincete,
dlijeta, ključevi, strelice, fibule, keramika, novci, staklo i ulomci opeka.1 Većina tih (grobnih) priloga datira iz 3. i 4. st. I neke ilirske gradine na Glasincu bile su u
upotrebi i u kasno rimsko doba: Gradina na Puhovcu (Baltići), Hreljin grad u Kuli, gradine u Margetićima i Šenkovićima, vjerojatno i neke druge, dok je gradina Vi-
tanj u Kuli bila podignuta tek u kasnoj antici, kao zapor na putu koji je s Podromanije vodio u doline Rakitnice i Prače.2 Sudeći po navedenim nalazima, život na Romaniji nije nikad zamro u potpunosti. Po svoj prilici, Romaniju su tada pokri-
vale velike šume i pašnjaci (conpascua et silvae) s rijetkim stočarskim naseljima od drvene grade — tradicija što se na Romaniji sačuvala do danas, — od kojih se nisu sačuvali materijalni ostaci. Ukoliko to rubno podruçje prema Panoniji nije bilo zbog bogatstva šuma, izdvojeno kao poseban fiskalni teritorij, najvjerojatnije je pripadalo administrativnim centrima u Rogatici i Domaviji. Preko Romanije je vodio i magistralni put koji je dolinu Bosne povczivao s rudarskim distriktima na Drini, a u širem opsegu i s velikim gradovima na jugu provincije (Narona, Salona) i na sjeveru (Sirmium). Na tu se cestu oslanjala i antička Rogatica. Preko Roma-
nije je prolazila pored brojnih prethistorijskih naselja (gradina) i nekropola, što je sigurna potvrda da se radi ο pradavnoj komunikaciji, koju su tek Rimljani uredili
kao pravu zidanu cestu (via munita).3
Istraživanjem ilirskih gradina i nekropola sa zemljano-kamenim humkama (tumuli) na Glasincu i okolici potvrden je kontinuitet života od srednje bronze(oko 1500. g. pr. n. e.) sve do sredine latena, negdje oko 250. g. st. e, s najvećim procvatom u starije željezno doba, negdje između 850. i 500. g. pr. n. e. U nauci je ova visoko razvijena metalodobna kultura poznata kao „glasinačka kultura”. Njeni su
nosioci bili Iliri, najvjerojatnije Autarijati.4 Iz nama nepoznatih razloga ova se kultura, a čini se i političko-etnička zajednica, sredinom latena gubi, kada u tumu-
lima nestaje karakterističnog „glasinačkog” materijala. Taj fenomen u stručnoj literaturi nije do kraja objašnjen, iako se to pokušalo tezom ο etničkoj smjeni na ovim širinama.5 Navodno je nakon seobe Autarijata u Dardaniju došlo do kul-
turnog vakuuma, koji je trajao sve do rimskog vremena, kada je rimska varošica u Rogatici doživjela procvat (2. st.), ali se, sudeći po arheološkim nalazima, ta obnova života u mnogo skromnijem obliku javlja na Glasincu.Ako bi se prihvatila hipoteza ο Autarijatima kao nosiocima „glasinačke kul-
ture”,6 značilo bi da su se Desitijati u rogatičku kotlinu naselili naknadno i u dužem vremenskom procesu nastanili uglavnom župnije krajeve. To bi donekle objašnjavalo i kulturni hijatus na Glasincu i Romaniji od najmanje dva do tri stoljeća.7 Ili su možda i Desitijati samo dio Autarijata koji je ostao u njihovoj prvobitnoj zemlji? To bi bilo u skladu s ponešto neodređenim podatkom Veleja Paterkula ο
susjedstvu Pirusta i Desitijata (quippe Perustae et Desitiates (corupt. De Siciales) Delmatae Veil. II 115, 7).
Sve što ο rimskom gradu u Rogatici znamo, poznato nam je po arheološkim i epigrafskim nalazima iz Rogatice i njene okolice. Areal rimskog naselja u Rogatici zauzimao je prostor današnjeg grada između Toplika na jugu i industrijskog dijela
na sjeveru. Grad se prostirao, kao i današnji, na ravnom, nešto povišenom prostoru između brda Ljuna i Rakitnice. Iako zbog izgrađenosti gradskog areala ovdje nije bilo arheoloških iskopavanja, slučajni su nalazi, i manji sondažni zahvati, pokazali da se rimske supstrukcije nalaze već na dubini od 20 do 30 cm. Na parcelama zvanim Mazlulovine, u Ulici Hasana Kikića, na dubini od 50 cm otkopan je betonski pod, a u blizini je, navodno, bila i „grčka crkva”. Rimskog građevinskog materijala nalazilo se po cijelom gradu, od mahale Toplik do bolnice.8
Nađeno je (uglavnom uz potok Toplik, pored kojega je vodio i rimski put), i desetak epigrafskih i anepigrafskih nadgrobnih i votivnih spomenika, koji daju mogućnost da se, bar donekle, upoznamo sa društvenim prilikama u rimskom gradu, ο njegovoj upravi, pojedinim gradjanima i ο njihovim vjerovanjima.9 Na natpisima se javljaju i imena gradskih duumvira i dekuriona: P. Ael(ius) Clemens II vir (CIL III 8366, usp. p. 2127), sva je prilika, identičan je s istoimenim P. Ael(ius) Clemens . .
. veter (anus) (CIL III 8367); P. Ael(ius) Albanus10bio je duumvir quinquenalis, jedan od dvojice načelnika koji su bili izabrani na pet godina sa zadatkom da sastave popis građana i izvrše izbor gradskog vijeća (ordo decurionum). P. Ael(ius) Clemens Iunior, vet(eranus), drugi je veteran među magistratima antičkog grada pod Ljunom; obavljao je također dužnost duumvira, jednog od dva gradska pred-sjednika, a
bio je zadužen i za izbor gradskog senata (vijeća).111 I. Bojanovski 1981, 144—145.
2 Ibidem, br. 23—24, podaci B. Govedarica, Dnevnik sondažnog iskopavanja 1977. i
1978. g. Cfr. I. Bojanovski 1981, p. 187, bilj. 104.
3 Ibidem, 172—177. i 186—188.
4 Ο istraživanjima vidjeti: Ć. Truhelka, Đ. Stratimirović i F. Fiala u GZM I—IX,
1889—1897. Tipološke i kronološke problème obradili su A. Benac i B. Čović, Glasinac I (1956)
i II (1957). Ο nosiocima glasinačke kulture usp. F. Papazoglu, 1969, 69—97 (poglavlje ο Auta
rijatima), i Β. Čović, Ο izvorima za istoriju Autarijata, Godišnjak CBI V/3, 1967, 103—122, po-
sebno 115—116. — Pretpostavljajući da su „Autarijati” skupno ime za plemenski ili natplemenski
savez (za neodređen broj plemena), F. Papazoglu pomišlja da su ta plemena na određenom stupnju
razvitka izbila na površinu pod vlastitim imenima — Dindari, Desitijati, Glindicioni i dr. tek nakon
slabljenja „autarijatske” zajednice, nav. dj, 85—86.
s B.Čović, dj. nav. u bilj. 4, 111—116. Ο granicama raspravlja i M. Suić, Ο granicama
Autarijata, Istorijski zapisi, XIII (1957), Cetinje, 118—119, a smješta ih od gornje Neretve do
Drima. Usp. i njegov rad „Gdje se nalazilo jezero iz 24. pogl. Skilakova Peripla”, GZM, n. s. VIII,
1953, 124. i dalje. F. Papazoglu 1969, 83—85. i bilj. 48a, locira ih od Glasinca do doline Za-
padne Morave. C. Patsch, WM BH XII, 1912, 79—80, ih je locirao od Hutova do Orahovice
sjeverozapadno od Konjica, s lijeve strane Neretve, a H. Kiepert, FOA XVII, 1903, od gornje
Neretve do gornjeg Lima. Usp. i Ć. Truhelka, GZM V, 1893, 115—116. Ο Autarijatima v. naprijed
III pogl. Cf. i B. Cović 1976. 105 dd. (v. str. 112, bilj. 50).
6 Ova se hipoteza zasniva na arheološkim istraživanjima prostora između Drine i Morave,
na kojem se nalazi na „stotine i hiljade (tih) tumula, u većim ili manjim grupama itd.” (F. Papa-
zoglu 1969, 84), a koji pokazuju „veliku srodnost sa nekropolama glasinačkog tipa”. F. Papa-
zoglu, ibidem. Ο torn vidjeti D. i M. Garašanin, Neue Hügelgräberforschung in Westserbien,
AJ, 2 (1956), 11. i d. M. Garašanin, IstoĆna granica Ilira, Posebna izdanja ANUBiH, knj. IV/1,
148, ι bilj. 87. i drugeradove. Usp. i B. Čović, Godišnjak CBI, knj. V/3,1967,115—119, Na osnovu
navedene literature, F. Papazoglu 1969, 83, zaključila je: „Arheološka istraživanja su, međutim,
pokazala da je u halštatsko doba ovde (dolina Zapadne Morave i južni dio zapadne Srbije između
Drine i Velike Morave, I. B.) cvetala materijalna kultura srodna kulturi zapadno od Drine (uklju-
čujući i Glasinac, I. B.) i da se ta kultura nadovezuje na bronzanodopsku bez vidnog prekida.”
7 Tezu ο Autarijatima kao nosiocima kulture ranijih faza željeznog doba — u 8. do 4. s
pr. n. e., B. Čović, Godišnjak CBI, knj. V/3, 1967, 116, vezuje sa tzv. ,,kneževskim” grobovima
iz Ilijaka, zapadno od Rogatice, što znači da bi Autarijatima pripadala i cijela dolina Rakitnice
s Rogaticom i okolnim brdskim područjem. Usp. B. Čović, GZM (A), n. s. XVIII, 1963, 56.
i d. i Glasinac II, 35. i d.
8 K. Patsch, Položaj rimskih naselja u Sopotnici i Rogatici, GZM XIX, 1907, 467—469 =
= WM BH XI, 1909, 181—161. Isti, Bilješke iz dnevnika, GZM XXIII, 1910, 201—203 = WM
BH XII, 1912, 159—161. Cf. C. Patsch, AEM XVI (1893), 88—90. Sve natpise iz Rogatice obnovio
je 1. Bojanovski, Rimski kameni spomenici iz Rogatice, N. st., XI, 1967, 143—145. — U vrtu
Abdulaha Agića (ranije vlasništvo Matovića) iskopao sam i manju sondu. Na dubini od cca 0,25 m
pokazao se zid (pravac sjever—jug), debljine 0,60 m, zidan u krečnom malteru. Na većim dubinama
(vlasnik je kopao i preko jednog metra) ima i dosta ulomaka opeka, najviše od tegula. Nađe se
i cijelih tegula i drvenog ugljena od paljevine (?). I na njivi Rabije ud. Derviš-bega Sokolovića,
koja graniči s Agićevim vrtom, ima dosta rimskog građevinskog materijala — opeka, crijepa i pri-
tesanog kamena. Na njivi Esada Behlulovića (nekada Ćakarića) zidovi leže već na dubini između
0,20 i 0,30 m. Usp. moj nav. rad, str. 145, bilj. 12a.
9 Natpise su izdali O. Blau, M. Hornes, V. V. Vukasović, K. Patsch i D. Sergejevski.
Katalog svih natpisa v. I. Bojanovski, 1967,145—158, br. 1—13 (dodana su i dva nadgrobna
spomenika iz Plješevice), sa iscrpnom literaturom uz svaki spomenik. I st i, ČIG, VII, Tuzla
3 967, 47—49, si. 5 — ara posvećena Mitri.
10 Gentilicij Flavius (CIL III 12747 i kod drugih izdavača) treba čitati Ael(ius), I. Boja
novski 1967, 148, br. 3, si. 4a. Revizija je u skladu s kompozicijom natpisa, a treće slovo u ono-
mastičkoj formuli P. Ael(ius) Albanus jasno se cita kao E, kako je to čitao i M. Hoernes, AEM
lV(1880),p.46 = CIL III 8368: u 2. r. A]el(ius), une Flavius).
11 I. Bojanovski, ČIG, VII, Tuzla 1967, 47—49, si. 5.BIH u Anticko doba
Ivo-Bojanovski
II dioIX
RIMSKI AUTONOMNI GRAD U ROGATICIZa konstituciju antičke Rogatice posebno je zna12čajan epitaf T. Claudio) Maximo decÇurioni) c(oloniae) Ris . . ., nađen još 1866. g. kao prvi od rogatičkih lapida.Natpis je među stručnjacima izazvao živu diskusiju ο gradskom rangu antičke Rogatice i ο njenom imenu, koja nije završena ni danas. Pitanje je, da li je antički grad u Rogatici bio u rangu municipija ili kolonije i da li se ime col. Ris . . . odnosi na samu Rogaticu. Po ovom je natpisu, T. Klaudije Maksim bio vijećnik (decurio) u gradu zvanom c(olonid) Ris(. . .), što nije sporno, ali je sporno na koji se grad odnosi taj podatak. Patsch je col. Ris . . . identificirao s Rogaticom, gradom u kojem je spomenik i nađen.13 Svoje mišljenje je obrazlagao epigrafskim analogijama: na spomenicima se skraćuju samo imena gradova u kojima je spomenik postavljen, ili obližnjih, dok se imena udaljenih gradova (fremder Städte) ispisuju čitava i na mnogo kraćim udaljenostima. Kao primjer Patsch je naveo natpis iz Duklje, na kojem se spominje grad Iulium Risinium.liMedutim, Th. Mommsen, a kasnije i Sergejevski, nisu prihvatili Patschevu identifikaciju Rogatice sa col. Ris. . . smatrajući da je epitaf iz Rogatice postavljen dekurionu kolonije Risini, tj. u Boki Kotorskoj, koji je umro u Rogatici (vjerojatno na putovanju).15 Mommsenovo mišljenje je u novije vrijeme prihvatilo vise autora.16 Sve ako bismo i prihvatili Mommsenovu dopunu c(oloniae)Ris(ini) de(functo) (CIL III 8369), time problem ipak ne bi bio riješen, jer u vrelima ne postoji potvrda da je Risan (moenia Risinni CIL VIII 2581, Rhisinon Ptol. II 16, 3, Rhizinium Plin.III 144) bio kolonija. Kod Plinija se Rhizinium spominje kao oppidum civium Romanorum (III 144), a ne kao kolonija, pa, u svakom slučaju, ne spada u onih sedam deduktivnih kolonija koje su na našoj obali osnovali Cezar, August, Tiberije i Klaudije: Parentium, Pola, Iader, Salona, Aequum, Narona i Epidaurum.11 Za Suića je Rhizinium vrlo vjerojatno jedna od Varonovih autonomnih civitas prije stjecanja civiteta.18 U Risnu nije ni bilo prostora za jednu koloniju, pogotovo ne za agrarnu, kakve su bile sve navedene. Postoje razlike i u grafiji: Ris. . ., Rhizinium, odn. Risinni,19 ali se ο tome ne može argumentirano raspravljati jer na spomeniku iz Rogatice ime grada nije ispisano cijelo. Ako uz to uzmemo da je Risan i dosta udaljen od Rogatice, sve je manja mogućnost da se T. Klaudije Maksim poveže s Risnom (Rhizinium Plin. III 144). Sasvim je, prema tome, logičan zaključak, ako Risan nije imao status kolonije, onda se ni natpis iz Rogatice ne može odnositi na dekuriona Rhiziniuma.20 Kao jedino opravdano tumačenje ostaje, dakle, ono Patschevo, po kojem je Klaudije Maksim bio dekurion antičke Rogatice, koja je po svjedočanstvu ovoga natpisa tada imala rang kolonije — c(ol.) Ris. . . . Ima autora koji u vezu s Rogaticom dovode i natpis iz Rudog na Limu (T. F. Silvanus dec(urio) M(alvesiti) muni(cipii Fl(avii),21dakle jednog magistrata (vijećnika) poznatog municipija Malvesiatium u današnjim Skelanima na Drini,22 koji je bio osnovan još za Flavijevaca. Taj je municipij pokrivao šire područje današnjeg bosanskog i srbijanskog srednjeg Podrinja i na jugu dopirao do Lima.23 Rudo je sa svojim područjem orografski i dubokim kanjonom Drine i previše odvojeno od rogatičke kotline da bi s Rogaticom moglo formirati jedinstven upravni teritorij. Uostalom, da je Rudo sačinjavalo virtualni dio mun. Malvesiatium, to izravno potvrduju dva natpisa, oba s imenom municipija, oba s užeg područja Rudog, jedan iz samog Rudog (iz naselja u Pribidolima), a drugi iz Misajlovine.24 Iz istih razloga, koje sam već istakao, ni područje gornjeg Podrinja s Miljevinom nije moglo pripadati ageru rimske Rogatice.26
Iz Rogatice su poznati samo Ulpii, Aelii26i jedan Claudius. Gentilicij Aelius dolazi pet puta, svi s predimenom P(ublius), a dvojica medu njima su veterani.
Svi su magistrati domoroci, najčešće s gentilnim imenom Aelius, što bi ukazivalo na Hadrijana (117—138) kao utemeljitelja autonomnog grada u Rogatci, po prilici u isto vrijeme, kada su bili osnovani i municipiji na Glamočkom (Salvium) i Duvanjskom polju (Delminhim). Dvojica Ulpija, tako nazvani po rodovskom imenu cara Trajana, očito su stranci, na što ukazuju i njihovi kognomeni: M. Ulp(ius) ApoQlo) dorus (WM XII, 159) i M. Ulp(ius) Marcianus (Markianos?) (WM VIII, 113, iz Živaljevića), oba grčkog porijekla. Vjerojatno su još njihovi očevi ili djedovi došli na Drinu u vrijeme Trajanovih nastojanja da oživi rudarstvo u istočnoj Bosni.27 Natpisi iz Rogatice odražavaju (već) poodmakli stadij romanizacije. Najvećim dijelom pripadaju drugoj polovini 2. i prvoj polovini 3. st. Votivni žrtvenici Jupitru Olimpijskom (jedna je ara posvećena i njegovoj paredri Junoni — Iunoni Reginae, to indicira kult kapitolijske trijade), zatim prikazi Erota i Atisa na sepulkralnim spomenicima i drugi elementi romanske kulturne nadgradnje, uključujući i upravu, potvrduju jak prodor rimskih i grčkih ideja u duboku unutrašnjost Dalmacije. Iz rimskog umjetničkog kruga je uzeta i ornamentika na spomenicima. Na njima uopće ne dolazi do izražaja domaća, ilirska tradicija, kakvu još polovicom 2. st. nalazimo na epitafu Ulpije Prokule iz nedaleke Breze. Imena su čisto rimska, jednako na spomenicima službenog kulta (votivnim), kao i na nadgrobnim. Sve su imenske formule po sistemu tria nomina (praenomen, nomen i cognomen), dakle po rimskoj onomastičkoj formuli kakva se razvila u doba ranijeg Carstva. Jedino po gentilnim imenima — Claudii, Ulpii i Aelii u njima prepoznajemo domaće ljude, nekadašnje peregrine {Aelii) ah ι strance, tako nazvane po carevima od kojih su njihovi očevi, djedovi ili oni sami dobili rimsko građansko pravo.
Procès romanizacije, koji je na ovim širinama bio dugo usporen, došao je do punog izražaja u drugoj polovici 2. st., samo je šteta što nije potvrđen bogatijom dokumentacijom iz antičke baštine u Rogatici, koja je do nas doprla jako reducirana. Izvangradsko ruralno područje gotovo da i nije zastupljeno u toj baštini.
Ono je očito još uvijek živjelo u starim epihorskim tradicijama, poštivalo Silvana i Dijanu, svoje iskonske bogove, i nosilo domaća imena, ali se ο tome u urbanoj sredini antičke Rogatice nije sačuvalo ništa.
Po onome što nam se sačuvalo, i ο političko-upravnom sistemu znamo samo najosnovnije, toliko da je grad imao autonomnu upravu na čelu s duumvirima, gradskim predsjednicima. Gradsko vijeće (ordo) sačinjavali su dekurioni, birani među zemljoposjednicima iz cijelog agera. Iz njihovih redova potječu i duumviri. Iz sačuvanog epigrafskog materijala se ne može provjeriti ni autentičnost jedinog svjedočanstva ο kolonijskom rangu i statusu antičke Rogatice c{olonia) Ris(. . .), iako je to bilo moguće. Jer ako je Domavija, u njenom susjedstvu, prošla razvitak od vikusa i municipija da bi oko tridesetih godina 3. st. postala kolonija, sličan je razvoj mogao imati i gradić u Rogatici. Moglo se raditi i ο nekom carevom interventu s određenim političkim ciljevima, u ovom slučaju da pojača jezgro rimskih građana, a time ubrza i procès romanizacije u dubokoj unutrašnjosti provincije. To je moglo potaknuti Hadrijana da ovamo dovede izvjestan broj veterana, koji se i inače spominju u Rogatici. Kada se konkretno radi ο Rogatici, takav Hadrijanov intervent nije nam poznat,28 ali je sudeći po natpisima, moguća dedukcija veterana, domaćih ljudi. Time bi se na zadovoljavajući način objasnio i rang kolonije antičke Rogatice. Mnogo toga, ipak, ostaje sakriveno u tami historije. Naime, velik dio planinske unutrašnjosti provincije — kako smo to već naglasili — dugo je ostao bez autonomnih gradova. Vlasti su se dugo zadovoljavale „spontanom romanizacijom i progresivnom urbanizacijom”, ali se taj procès razvijao sporo. Sistematizaciji uprave u unutrašnjosti energičnije su pristupili tek Hadrijan i njegovi nasljednici dijeljenjem civiteta (Aelii, Aurelii), ali i eventualnim naseljavanjem kolona tamo gdje još uvijek nije bilo uvjeta za formiranje autonomnih gradova od domaćeg stanovništva. Takve dedukcije, koje su i inače bile sredstvo Hadrijanove politike, nisu su se odvijale po (nekom) jedinstvenom modelu ili svrsi, nego prema konkretnim prilikama i potrebama, a najčešće tamo gdje su tribalne forme još uvijek bile vrlo konzervativne.29
U prilog kolonijskog ranga antičke Rogatice govorila bi i pravilnost urbanog rastera, koja se još i danas nazire u rasporedu stambenih četvrti turske Rogatice Čelebi Pazar), kako sam je prikazao u mome radu ο antičkoj Rogatici30. Za to bi govorili i ostaci eventualne centurijacije i limitacijske tehnike ako sam ih pravilno uočio u urbanom rasteru današnje Rogatice i njene neposredne okolice, a limitaciju, zna se, imaju samo kolonije. Naseobinski elementi, koji vjerojatno potječu od vila na većim posjedima (villae rusticae), a koji su zabilježeni u selima Plješevica31, Potpeć i Drijenke32, i neki drugi33, mogu se takoder objašnjavati eventualnim naseljavanjem veterana i drugih kolonista sa strane34.
Ο razvitku Rogatice u kasnom principatu i u vrijeme kasne antike nema u vrelima nikakvih podataka. Međutim, ovdje nije ni bilo intenzivnijih istraživanja, naročito na području municipalnog teritorija. Što se pak tiče religijskih predo-
džaba, iz kasnijeg vremena (2/3. st.) potječe ara Invicto Mit(h)r(ae), iz kruga orijentalnih religija. No, kada uzmemo u obzir da je njezin dedikant P. Ael(ius) Clemens iunior veteran, koji je, inače, bio duumvir i quinquennalis antičke Rogatice, postaje nam jasno da je taj strani kult i ovamo donijela vojska. To ujedno indicira da su se i ovdje pod Romanijom ukrštavale i miješale one iste ideje koje je romanizacija donijela u druge krajeve Bosne i Hercegovine.12 O. Blau, in actis minor, acad. Berolini, 1866, p. 850 = CIL III 2766b (Th. Mommsen) = I. Bericht, p. 14 i d: u 2. r. cita TI; PRICOT DE STE MARIE, Bull, de la soc. de geogr., Ser. V T. 17 (1869), p. 146: u 4. r. ima T. BIS. DE; M. Hoernes, AEM IV (1880), p. 455 = CIL III 8369 cf. p. 1035; V. Vuletić-Vukasović, Viestnik X (1888), p. 100: u 4. r. T. IS. DE; C. Patsch,AEM XVI (1893), p. 89 = WM BH XI, 1909, 181 = GZM XIX, 1907, p. 468 = CIL III 12748 et. p. 2256 — dodaje ranije ispušteni 5. r., možda: AN(norum) LV Τ [. . .
13 WM BH XI, 1909, 182 = GZM XIX, 1907, 468.
” CIL III 12695 cf. p. 2253 iz Duklje (Doclea) = D. 7159: ime Risna (Iulium Risinium) se navodi čitavo (u dativu).
15 Th. Mommsen, CIL III 2766b. D. Sergejevski, Novi kameni spomenici iz Ustikoline ι
Rogatice, GZM XLVIII, 1936, 9—14, i Kult. ist. BiH (1955), p. 61.”E Pašalić 1960, 71. G. Alföldy, Dalmatien, 154. J. J. Wilkes, Dalmatia, 255. i bilj. i.
A. Pavan, Ricerche, 201, pozivajući se na Patscha (WM BH XI, 1909, 181), smatra „ehe si tratti ai
altro luogo dalmato”, a ne Risinium. D. i M. Garašanin, ICG, 210—211, pledira za Risan
(Rhizinium).
17 M. Suie 1976, 35.
18 M. Suie, 1976, 36. Usp. i str. 103.
19 Ο raznim grafijama usp. K. Miller, IR, Sp. 484, i A. Mayer, Die Sprache, 285.
20 Iz Komina (mun. S.. .) potječe nadgrobni natpis L. P(aconio) Barbare d(ecurionï) m(unicipi) R . . ., Coll. Latomus 18, 201, 1., gdje je „R” očito skraceno ime municipija, a ne oznaka za rod, kako to tumači M. Mirković, Godišnjak CBI, knj. XIV/12, 106, bilj. 49. Najvjerojatnije je to municipium R(hiziniwri), jer iz Risna potječu i Paconii u Kominima. Usp. i G. Alfoldy, Dalmatien, 142. Cf. Pogl. XII, str. 213, bilj. 69.
21 D. Sergejevski, Spom. 77, 16. Revizija natpisa v. F. Papazoglu, ZA VII (1957), 118. Usp. R. Marie, ZA VIII (1958), 332.
22 Ο pripadnosti Rudog ageru rimskog grada u Rogatici usp. G. Alfoldy, Dalmatien, 154. i bilj. 29. J. J. Wilkes, Dalmatia, 281. Usp. i E. Pašali ć 1960, 70.
23 Ο topografiji mun. Malvesiatium govorim u radu pod istoimenim naslovom, ARR VI (1968), 241—262. Usp. F. Papazoglu, ŽA VII (1957), 117. d. A. i J. Šašel, ILJug. II, 70—72.
24 Pribidoli: selo kod samog Rudog (Novo Rudo) s rimskim naseljem. Misajlovina: selo u dolini Budimlije, oko 10 km južnije od Dobruna, na putu Dobrun—Rudo—Priboj, odakle potječe natpis objavljen u ARR VI (1968). 243.
25 G. Alfoldy. Dalmatien, 154. J. J. Wilkes, Dalmatia, 281. M. Pavan, Ricerche, 200. Usp. E. Pašalić 1960, 72 i A. i J. Šašel, IL Jug. I, 50, η. 86. i II, p. 70. d.
26 V . B i l j . 1 0 . ” Ο Trajanovim emisijama rudničkog novea u Dalmaciji usp. S. Dušanić, Aspects 1977, 56—63, i Organizacija 1980, 9—18. I Bojanovski, Antičko rudarstvo u unutrašnjosti provincije Dalmacije u svjetlu epigrafskih i numizmatičkih izvora, ARR VIU (1982), 94—99.28 K. Patsch, GZM VII, 1895, 145, pomišlja na ustanak pod carem Antoninom Pijem, Markovim prethodnikom, upravo u sjeveroistočnim krajevima Dalmacije. Vidi i VII pogl. (Ilidža kod Sarajeva).
29 F(rancesco) Grelle, L’autonomia cittadina fra Traiano e Adriano — Teoria e prassi dell’organizzazione municipale, Napoli 1972, 205—210. Ο Hadrijanovoj politici posebno vidjeti
poglavlje „II programma di Adriaao”, 65—84.
30 I. Bojanovski, Naše starine, XI (1967), 159—162, si. 24. Taj pravilni koordinatni raspored dolazi do izražaja i na si. 24 — Panorama Rogatice. — Ni na prostoru porušene Salone kroz 1350 godina nije bila sagrađena ni jedna kuća, L. Katić, Rad 306, 187. Ni ruševine Murse nisu bile iskorištavane za gradilišta sve do 18. st., D. Pinterović, OZ V, 1956, 55—72. K. Firinger,OZ, 1954, 41—50.
31 Plješevica: D. Sergejevski, GZM XLVIII, 1936, 13. I. Bojanovski 1967, 157—158,
br. 12 i 13.
32 Potpeé i Drijenke: C. Patsch, WM BH XII, 1912, 161, ali po Patschevu mišljenju nije sigurno da se radi ο rimskim objektima.
33 Iz Živaljevića na Drini jeïrtveniklunoni reg(inae) Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us), F. Fi al a,
WM BH VI, 1899, 44 = C. Patsch, WM BH VIII, 1901, 113. Iz Glavica su dva ulomka nadgrobnih
spomenika s poprsjem pokojnika, C. Patsch, WM BH VIII, 1902, 114—115, si. 51 i 52. Iz Vragolova je jedan cipus s likom tužnog Atisa (Attis), S. Bešlagić, Stećci (1971), 252, br. 61. Iz Zakoma je, osam kilometara sjeverozapadno od Rogatice, nadgrobni spomenik sa tri poluflgure
(Š. Bešlagić, η. mj, br. 28), a iz Plješevice nekoliko rimskih spolija na srednjovjekovnom groblju,među njima i stela sa četiri polufigure (I. Bojanovski, nav. dj, br. 12) i cipus s likom stojećeg muškarca (D. Sergejevski, GZM XLVIII, 1936, br. 14 = I. Bojanovski, nav. mj, br. 13).
34 V. moj rad u bilj. 30, str. 162. — Nalaz iz Podcrkvine, u podrucju Cikota, kod Vlasenice,
K. Patsch, GZM XIV, 1902, 5—6, si. 5 = WM BH IX, 1904, 293—294, Fig. 181 (stela, naseobinski elementi), ukazuje na neku rimsku naseobinu u ovome području koja je gravitirala prema rimskoj cesti što je iz Sarajevskog polja preko Romanije vodila u Argentariju (Ph. Β a 11 if, Stras-
sen, I, 88. i d.). Nema elemenata za njeno atribuiranje bilo teritoriju Domavije ili Rogatice, ili možda nekoj civitas u dolinama Drinjače i Spreče (?). U tom šumskom području su nađeni slabi tragovi još nekoliko rimskodobnih naseobina (I. Bojanovski, Godišnjak CBI XIX/17, 1981, 145—146, br. 25—32). Tome valja dodati da je kod Vlasenice pronađen depo republikanskih dinara (oko 1933. g.), D. Sergejevski, Archäologische Forschungen in Bosnien in der Jahren 1920—1940,Wien 1943, 176. Izmedu Cikota i Šekovića sačuvao se i toponim (naziv zaseoka) „Kastei”, koji bi mogao biti „uspomena” na neki rimski castellum, D. Vujičić, Radovi ANU BiH, knj. LXX
(1981), 197.Dugi I kratki transit u kasnoj antici na primjeru Minjskog brda i Rogatice
Radmila Zotović, Arheološki institut, Beograd.U funkcionisanju rimske jedan od najvažnijih faktora uticaja bio je transport. U radu se raspavlja o funkcionisanju dugog I kratkog tranzita na ekonomskoj relaciji grad- selo- vila rustika. Nalazi keramike sa lokaliteta u okolini Rogatice i Minjskog brda kod Požege pokazuju da je sistem kratkog tranzita i ekonomski princip poljoprivedne i zanatske proizvodnje pri vilama rustikama i funkcionisao i u periodu kasne antike.
Slika Rogatica – keramički nalazi (preuzeto iz F.Fiala,WMBH 5 (1897)259-62)Fig.2 Rogatica pottery finds(afters F.Fiala,WMBH 5 1897,259-62)Postoje uglavnom dva uobičajena mišljenja kako je funkcionisala ekonomija u period Rimskog carstva. Po jednima, funkcionisala je kao jasan na relaciji provincija- porez- armija i glavni grad, što suštinski čini sistem političke ekonomije. Drugi je vide kao dobro integrisan ekonomski sistem unutar koga politička ekonomija prva, važnu ulogu, ali koji je također bio unificiran trgovinom u zemljištu, kreditima i poljoprivrednom proizvodnjom. 1 Prema posljednjem mišljenju, rimska ekonomija je mogla da bude intengrisana u društvu i van političke ekonomije. 2 No, bilo kako da shvatimo funkcionisanje ekonomije u Rimskom carstvu, svakako je jedan od najvažnijih faktora utcaja bio je bio transport, 3 u okviru koga je rimska ekonomija razlikovala dva principa: princip dugog i kratkog tranzita.
Gledano iz drugog ugla, rimska ekonomija, i u okviru nje transit kao najvažniji faktor uticaja, bila je zavisna od odnosa na relaciji grad- selo- vila rustika. Ovakav odnos naročito je bio važan u sagledavanju funkcionisanja poljoprivrede i trgovine poljoprivrednim artiklima, ali nije bio ni od naročito manjeg značaja za funkionisanje zanatstva i trgovine različitim zanatskim proizvodima. Ovakva veza između poljoprivrede i zanatstva sastajola se u tome što je hrana hao najisplativij artikal na tržištu bila gotovo uvijek sastavni dio različitog transporta, bilo da se radilo o dugom ili kratkom trasportu. Tako, na primjer, keramički proizvodi nisu nikada “putovali” sami, već su uglavnom transportovali zajedno sa hranom. Nijedan od ova dva artikla nije pripadao primarnom sektoru ekonomije antičkog perioda, ali je spadao u tržišno najisplativije. S druge strane, uobičajeno je da se smatra da je rimska vila bila principijelni instrument poljoprivredne eksploatacije i njen ekonomski odnos prem gradskom centru se podrazumijeva kao odnos na relaciji proizvodnja – transport – tržište. Manje poznat je odnos selo – grad, jer zbog slabe očuvanosti sela nije poznat često ni njihov približan broj u okolini određenog gradskog centra, pa samim tim nije dovoljno jasan ni njihov uticaj na stanovništvo i trgovački sistem. Tradicionalno shvatanje antičkog grada jeste da je on stecište zanata i trgovine. Suprotno tome, novija istraživanja predstavljaju osnovu za stanovište da gradovi nisu bili u osnovnom smislu centri zanatske proizvodnje, niti trgovine, već da su instrumenti uprave koji se javljaju kao organizatori proizvodnje i teritorije seoskih gazdinstava, dok uprava bilama spada u domen privatnog agera, kao i tzv. aristokratske trgovine. Time se na izvjestan načini vile “shvataju” kao pokazitelji odnosa između grada i sela, dok blizina, tj. odnos vila prema rimskim drumovima i gradovima pokazuje potrebu za transportom i možda orijentaciju prema tržišnoj ekonomiji. Period kasne antičke usljed velike ekonomske krize donosi na tom polju svakako izmjene, ali kakve i kolike mi to još uvijek ne znamo. S jedne strane postoji tradicionalno mišljenje da su usljed ekonomske krize mnoge vile “isčezle”, a druge se transformisale u seoske centre ili ostale zahvaljujući tome što su potpale pod proces “fortifikacije”. Također se uobičajeno smatra da je dugi transport gotovo potpuno nestao, i da su gradovi postepeno doživljavali dekadenciju u urbanizmu, u amialu os gradskog do ruralnog. 8 Nasuprot ovakvom stanovništvu stoji novije sagledavanje koje svjedoči o privremenoj dekadenciji gradskog života, i također o tome da dugi tranzit izcezao, već doživio promjene u promjeni puta, kao i kvantiteta, pa samim tim i smanjenoj učestalosti njegovog praktikovanja. 9 Tako je i u periodu kasne antike funkcionisao princip dugog tranzita, pa je afričko ulje i dalje izvoženo u istočni Mediteran i zapadne provincije, a afričke lampe u Španiju, Galiju, Italiju, na Crno more, Kipar, Egipat i u Britaniju. 10 Ali šta se u periodu kasne antike dešava sa kratkim tranzitom? On neosporno opstaje i funkiconiše kao ekonomsko isplativiji, ali kako on zapravo funkcioniše ukoliko se vile rustike transformišu, a gradovi doživljavaju dekadenciju? Dva, pomalo zaboravljena, nalaza, jedan sa Munjskog brda kod Požege, 11 a drugi iz okoline Rogatice, 12 mogu da posluže kao primjeri za razmišljanje o primjeni kratkog tranzita irelaciju grad- velika rustika- selo. Na oba lokaliteta identični su nalazi dva keramička krčaga i gotovo identični nalazi lonca, tj. šolje sa dvije drške. Osim ovih keramičkih nalaza na lokalitetu kod Rogatice evidentirana su još tri keramička suda: šolja sa jednom drškom, “bokasta” šolja bez drške i šolja sa “zvjezdastom” profilacijom. Nalazi sa oba lokaliteta datuju se u period IV vijeka. 13 Keramički sudovi spadaju u tipične keramičke nalaze kakvi se nalaze svuda po Rimskom carstvu u periodu kasne antike. Najbliže analogije tipu krčaga iz Rogatice u Munjskog brda nalazimo na nekropoli Sviloša u Sremu, ili na nekropolama Spantov i Alte nekropole u Rumuniji. 14 na nekropoli Spantov takođe nalazimo I analogije za ostale keramičke oblike sa Munjskog brda I Rogatice. 15
Nesumnjivo da su oba lokaliteta, tj. njihova okolina bili i centri keramičke proizvodnje. Okolina Rogatice broji do sada otprilike nekih 7 vila rustika 16 i nekoliko lokacija sa neodređenom oznakom.
“ Naselje”. 17 Na području sela Visibabe kod Požege do sada je evidentirana jedna vila u Bakionici, 18 i nekoliko lokacija takođe sa neodređenom oznakom “naselja”. 19 Prava priroda administrativne organizacije oba područja, a naročito područja sela Visibabe i okoline, odnosno šire oblasti današnje Požege, nije poznata. Jasno je da je na oba područja funkcionisao ekonomski sistem odnosa grad – selo (ako oznaku “naselje” shvatimo kao selo što navjerovatnije i jeste) – vila rustika. Na području Rogatice administrativno – upravni sistem organizacije gravitirao je ka municipijumu I eventualno kasnijoj koloniji u Rogatici. Za područje Visibabe postoji pretpostavka da je bila organizovana u više poljoprivrednih imanja, tj, vila rustika, da je moglo biti organizovano kao conciliabula – skup rimskih građana koji se konstituira u nekom nerimskom naselju, u ovom slučaju barbarskom. U organizacionom smislu conciliabula također podrazumijeva i rodovske opštine koje su kasnije prešle u teritorijalne, tj. seoske opštine prevedene u zajedničke sa pravom municupalne autonomije čemu je odgovaralo pravo privatnog posjedovanja zemljišta, kao vila, što je opet ager privates spadalo u kompetenciju municipalne zajednice itd. Ovakav sistem administrativne organizacije opstao je sigurno i u periodu kasne antike, a da li je i koliki broj vila iščezao, a koliki potpao pod proces “fortifikacije” mi to još ne znamo. Proizvodnja tipičnih keramičkih “uzoraka” na oba područja govori o postojanju lokalnih proizvodnih centara I transportovanju keramike uz prehramene article svakako na kratkim relacijama. Ovakav vid trgovine spada pod tzv. aristokratsku trgovinu, u kojoj se proizvodnja I prevoz do tržišta financira od bogatih ili dobrostojećih veleposjednika, ali kakav je njen pravi karakter u periodu kasne antike ostaje još uvijek nedefinisano. Jednim dijelom svakako da je morala biti, bar u vrijeme Dioklecijana, ograničena maksimalnom visinom nema artikala na tržištu da bi se spriječilo dalje “divljanje” inflacije”. Primjeri Munjskog brda i Rogatice nedvosmisleno o sljedećem.U periodu kasne antike postojalo je organizovanje zanatske proizvodnje koje je funkcionisalo u saglasju sa poljoprivrednom proizvodnjom. Ono nije bilo organizovano na relaciju državno – privatno, već u okviru privatnog, jer bi u suprotnom troškovi proizvodnje I transporta bili teško usklađeni, naročito zbog velikih oscilacija u inflatornim troškovima. Time ova dva lokaliteta preko primjera lokalne proizvodnje i kratkog tranzita mogu i treba da posluže kao pokazatelji postojanja kako privatne poljoprivredne proizvodnje, tako i zanatske, da je tržišna ekonomija dobrim dijelom funkcionisala putem “aristokratske” trgovine, i na kraju da period kasne antike osim lične “pogubljenosti” pojedinaca uslovima velike ekonomske krize nije predstavljao period izgubljenosti svega ostalog: gradova, sela i vila rustika.
1 G.WOOLF,imperialism, empire and integration of the roman economy, World Archeology 23/3 (1992) 283.
2 Ibid.
3 K.GREEN, The archaeology of the Roman Economy, University of California Press, Berkley and Los Angelos 1986, 17.
4 G.PUCCI,Potery and trade in roman period, in :Trade in the Ancient Economy, University of the California Press,Berkley and Los Angelos 1983,112.
5 D.NIKOLOV,organizacija na gradovite v rimska Trakija, u ”Poslišćen život v Traki”.
6 R.HAUSSLER, The Romanisaation of the civitas Vangionum, Institut of Arcaeology, Bulletin,London 1994, 69.
7 E.V.LIjAPUTINA, Villy v zapadni provincijah rimskoj imperii, Vesnik drvnij istorii Moskva 1985, 166, 177.
8 T. LEWIT, Agricultural Production in the Roman Econom y A.D.200-400, Oxford 1991,57.
9 Ibid,55.
10 Ibid, 52 i dalje.
11 M. Zotović, Požega i okolina, Požega 1978, 118.
12 Fiala, Romische Brandgraber bei Rogatica, Wissenschaftligen Mitteilungen aus Bosnia und Herzegowina 5, Wien 1897, 261.
13. Nalaz iz okoline Rogatice datuje se bronzanim novcem u period cara Konstatina (320-350.g.)
14 B. MITREA-C.PREDA, Necropole din secolul al iVlea e. n. in Muntenia, Bucuresti 1996, 231, fig. 44,2, 360, fig. 228,3.
15 Ibid, 207, fig. 9,4; 213, fig. 18,2; 229, fig. 42,4.
16 I. BOJANOVSKI, Arheološko-epigrafske bilješke sa Drine, Članci i građa 7, Tuzla 1967, 162.
17 E. Pašalić, Naselja i komunikacija, Sarajevo, 1960, 72
18 J. Bućić I P. Petrović, Rimske ciglarske peći i vila u Bakionici kod Požege, Užički zbornik 13 (1984)
19 M. Zotoić, or. sit., 32, 34; Jugozapadna Srbija u doba Rimljana, Užički zbornik 2 (1973)
12-13
20 R. Zotović, naselja istočnog dijela rimske provincije Dalmacije – katološki pregled lokaliteta, Užički zbornik 18 (1989) 24
21 R. Zotović, Pitanje naseljenosti Požege i okoline u antičkom periodu, Požečki godišnjak 2, 2002, 32
- You must be logged in to reply to this topic.