-
[color=#825900][quote=”mirsad_d(citat)”] Rogatička sinagoga
Rogatica Synagogue (right): Built and consecrated in 1928, this small synagogue has been out of use since 1941, when almost all the Jews of the town (54 prior to World War II) were killed. [/quote][/color]
Rogaticku Sinagogu smo pominjali na nasoj staroj stranici. Prevod teksta sa engleskog, koji je postavio Mirsad bi bio:
Rogaticka Sinagoga (desno): Ova mala Sinagoga koja je izvan upotrebe od 1941. godine, kada su skoro svi Jevreji grada (54 pred Drugi svjetski rat) pobijeni, je izgradjena i posvecena 1928. godine.
Ova Sinagoga je srusena poslije agresije , dakle poslije zavrsetka rata od strane rogaticke vlasti. Ovo nije jedinstven slucaj jer su mnoge istorijske gradjevine u Rogatici unistene u toku agresije na BiH od strane cetnickih hordi a ono sto je preostalo se dovrsavalo poslije agresije u „miru“.
Babine
O porodilji u Žepi postoji interesantno vjerovanje, naime, 40 dana prije porođaja hurije u dženetu počnu da prostiru svakog dana po jedan dušek.Onog dana kada žena rađa bude ih 40.Ako žena na porođaju umre, hurije se raduju i pjevajući je nose na onim dušecima na najljepša mjesta u dženetu.Ako ne umre, hurije kukaju nad dušecima: “Nesretnica nesretna, kud nam ne dođe…” i svakog dana sklanjaju po jedan dušek.Ako umre poslije porođaja, žena će ležati na onoliko dušeka koliko je još ostalo dana do 40.Žena koja umre trudna, na porođaju ili do 40 dana poslije porođaja, odmah ide u dženet bez obzira na sve dotadašnje grijehe.Još se vjeruje da je ženi 40 dana po porođaju otvoren mezar i da je ona jednom nogom u njemu.
Kad nastupi porođaj, to se krije od svih, pa i od ukućana, a naročito od djevojaka, jer se vjeruje da će biti utoliko teži ukoliko više lica zna.Žena se sklanja od svih, i u njenoj blizini je samo neka žena koja ima iskustva u tome i koja će intervenisati samo u slučaju ako se porođaj nenormalno oduži.Ona pazi na to da nijedna vrata na kući ne budu zaključana, naročito ako žena rađa prvo dijete, jer više ne bi mogla da rodi.Ta žena je van sobe u kojoj je porodilja i ući će kod nje tek kad sve bude gotovo, koliko samo da joj pomogne da pokupi i opere prljave stvari.
Međutim, ukoliko se porođaj oduži, skupiće se nekoliko žena koje imaju iskustva u tome.U tom slučaju su se vršile neke mađijske radnje.Porodilja se stavljala da legne na mjesto na kojem se u toj kući postavljaju da leže mejiti dok ih se ne opremi i iznese iz kuće, također glavom okrenutom ka zapadu, a desnim uhom prema jugu.Tako bi ležala dok ne osjeti tri napona, a onda bi ustajala da rađa.
Kad žena teško rađa, pomišlja se da možda neće roditi snijet (Mola Hydalidora), jer je to mnogo teže roditi nego dijete.Od rođenja snijeti se mnogo više krvari i mnogo teže oporavi.Ali, po uvjerenju starijih žena, snijet je sevap roditi.-“To ti je, kao da si dvoje živih rodila! Koja žena tri puta rodi snijet, njoj su svi grijesi oprošteni i ići će poslije smrti svakako u dženet, toliko je to Bogu drago!”.Po kazivanju žena, snijet liči na snijet, parazit na kukuruzu, te se stoga ako i zove.Izgleda kao goveđe srce.Čim se rodi, valja ga zavijenog u krpu odmah u đubar ili pod kakvu voćku zakopati, jer se sahranjuje a ne baca.Inače, vjerovanje o snijeti zabilježeno je samo kod Bošnjaka, dok se kod drugih naroda ne spominje.
Za dijete rođeno u košuljici vjerovalo se da je sretnije od ostalih ljudi.Nije mu se ni hamajlija pravila, jer se košuljica smatra hamajlijom.Sa košuljicom se postupalo ovako: ispere se, osuši i odnese hodži da je ispiše.Tako ispisana, košuljica se složena ušivala djetetu u desnu mišku ili pod desni pazuh.To bi radio neki hodža tako što bi razrezao kožu, stavio pod nju hamajliju, ušio kožu, ranu namazao melemom i čvrsto vezao.
Koliko je porođaj težak čin opisuje i krajiška predaja.U trenutku poroda ženi se razdvoje sve kosti u tijelu osim onih u bradi te je stoga u narednih četrdeset dana ona u periodu obnavljanja.Nakon porođaja, nastavlja narodna predaja, u ženinoj se utrobi prostre četrdeset pastekija od kojih se diže po jedna svaki dan.U toj četeresnici ona je slaba kao ptica na grani, oko nje su tada zli džini i šejtani, na svakoj vlasi kose visi po jedan pa bi u tom kriznom razdoblju njena kosa morala biti pokrivena bijelom maramom.
Posebno joj se branio izlazak napolje u akšam i noću kako ne bi negdje ograjisala i poludjela.Ograničavanje kretanja porodilji treba ražiti u njenoj takozvanoj porodiljskoj nečistoći na koju se vrlo rado lijepe sve napasti i zla.Takav propis je nadalje štitio mladu majku i od teških poslova kojih je ona u tom periodu bila oslobođena.
Koliko god je ona u opasnosti toliko je i tek rođeno dijete.U bešiku bi mati često znala staviti djetetu muhliju (ekser) kako mu džinovi ne bi mogli ničim nauditi.Ovaj adet proistakao je iz opšteprihvaćenog krajiškoj vjerovanja da je dobro uza se držati nešto metalno protiv zlih bića.
Babine su oduvijek smatrane sevapom i žene su ih vrlo rado činile u svim epohama od srca.Taj se adet može promatrati i iz nekog socijalno-humanog stava zajednice prema njenom novom članu ili kao sam čin solidarnosti između žena.Objašnjavajući taj ritual nazrijeva se njegovo pagansko porijeklo, naime, riječ je o obredu imitacije dolaska vila suđenica te zato na babine dolaze samo žene, obično iz rodbine i susjedstva.One donose poklone za dijete i simbolično ga daruju srećom, zdravljem, ljubavlju…I sam dolazak, pohode na babine, pratilo je magijsko pravilo – obavezno se išlo prije podne, dok se Sunce uspinje ka nebu, na sretne i napredne dane ponedjeljak i četvrtak a ukoliko žena rađa samo žensku djecu babinarke su određivale petak za dan posjeta.Petak se smatrao zadnjim ali i muškim danom želeći na taj način okončati rađanje ženski prinova i prizvati rođenje zdravog dječaka.
Interesantno je koliko se pažnje posvećivalo ritualima prizivanja sreće samom novorođenčetu od njegovog dolaska na svijet.Prilikom izlaska iz porodilišta sretni par i danas prati adet da ne idu odmah kući već da prvo svrate bliskom prijatelju ili rođaku koji živi na nekom brdu kako bi «djetetu sve išlo uz brdo».Vjeruje se da nakon toga bebu prati sreća i zdravlje.
U Bosanskoj krajini ostao je običaj da se u babinama donosi hrana čija je uloga da kod mlade majke očuva mlijeko i prizove sreću i berićet.To je uglavnom bila maslenica sa pečenim piletom.I danas se može čuti kako neka žena koja ima lake porode kaže da bi istog trena rodila za maslenicu sa piletom, po kojoj je novopečena majka mogla da odredi i spol svog budućeg djeteta.Po narodnom vjerovanju ona bi prvu maslenicu donesenu u babinama prevrnula i pojela dva zalogaja.Tako si je omogućavala dijete drugog spola.
Objavio/la gradvista
REIS-UL-ULEMA FEHIM SPAHO
Reis-ul-ulema Fehim SpahoFehim Spaho bio je Reis-ul-ulema (vrhovni vjerski islamski vođa u Jugoslaviji i NDH) koji se rodio u Sarajevu, 4. veljače 1877., a umro u Sarajevu, 13. veljače 1942. Bio je brat Mehmeda Spahe, podvladonosca u vladama Kraljevine Jugoslavije i predsjednika JMO. U Sarajevu je završio vjerska muslimanska učilišta i šerijatsko (islamsko vjersko zakonodavstvo) sudačko učilište. Službovao je kano pismohranitelj, šerijatski (vjerski) sudac, tumač za turski jezik, ter od godine 1908. pri Zemaljskoj vladi BiH, kano vladin podtajnik. U Kraljevini Jugoslaviji od veljače 1919. do listopada 1920. načelnik je u Podvladi od vjera u Beogradu, a potom do 1923. viši vladin savjetnik i nadstojnik odsjeka za vjere u Sarajevu. Kano nepoćudan, godine 1923. je umirovljen, ali nakon godinu dana vraćen je u službu, da bi hrlo opet bio umirovljen. Godine 1936. imenovan je namjestnikom Islamske vjerske zajednice i predsjednikom Vrhovnoga šerijatskog (vjerskog) suda u Sarajevu. Za reis-ul-ulemu, vrhovnoga vjerskoga poglavara muslimana u Jugoslaviji, postavljen je 9. lipnja 1938. i na toj dužnosti ostaje do smrti. U N.D.H. se zalagao za ravnopravnost islamske vjere u državi i tražio da se odredi vjersko-prosvjetna samouprava Islamske vjerske zajednice. U lipnju 1941. predvodi rad tek osnovanog povjerenstva islamskozakonskih vjerskih stručnjaka na izradi Zamisli islamskoga zakona i ustava, koji je u srpnju predan Poglavniku. Pokretač je niza djelatnosti za pomoć stradalnicima, posebno nakon srbskih zločina nad muslimanskim stanovničtvom. Zaslužan je za osnivanje Balkanske iztračivačke ustanove u Sarajevu godine 1910., ter Hrvatskog muslimanskog družtva >>Narodna uzdanica<< godine 1922., u kojem djelatno djeluje sve do smrti. Bavio se književnim i znanstvenim radom. Značajan je njegov prikaz najvriednijih rukopisa i knjiga Gazi Husrev-begove knjižnice. Od 1500 razvrstanih rukopisa koje je obradio, objavljen je izbor u četiri svezka pod naslovom >>Arabski, perzijski i turski rukopisi Zemaljske sbirkokuće u Sarajevu<< (>>Glasnik zemaljske sbirkokuće za BiH<<, četvrti svezak, 1942.).
Hadzi Lojo
Strasni vodja bosanskih pobunjenika,Hadzi Lojo,konacno je pao u austrijske ruke,a nalazi se trenutno u vojnoj bolnici u
Sarajevu. Nas dopisnik R.Guttner pise:”Hadzi Loju je uhvatio 2.septembra porucnik M.Stipedic koji se vrlo energicno prihvatioovog zadatka. Uhvacen je na jednom usamljenom mjestu na skoro nepristupacnom planinskom terenu,u tri sata nocu.
Grdno je psovao dok su ga nosili na nosilima,posto je bio ranjen u nogu u Rogaticu,gdje je bio smjesten stab 1.divizije.
Bio je uzbudljiv trenutak kad su dvije cete pod komandom Stipedica,svjesne vaznosti svoje uspjesne akcije,prelazle most.Na celu jedna ceta,zatim Hadzi Lojo,u zivopisnom,
lezernom polozaju,pola sjedeci,sa smjeskom na usnama,
stisnutim od boli-mocni vodja bosanskih muslimana,okruzen strazom sa strsecim bajonetima.Orijentalna mirnoca je na trenutak napustila zarobljenika.Njegovi istovjernici su se do zemlje klanjali sa strahom na licu videci svog vodju u rukama neprijatelja.U stabu su sluzili Hadzi Loju kahvom,koji je vrlo brzo popio osam soljica,a zatim su ga odveli u bolnicu u Rogatici,gdje ga je bandazirao stapski ljekar.U tom vrlo mucnom trenutku napravio sam mu portret.Trazio je da ga vidi,bio je zadovoljan i stavio svoj potpis:El Hadzi Lojo Hafis (to jest:Lojo,koji je bio na hadziluku u Meki,a koji zna Kur,an napamet).Hadzi Lojo ima, po svom vlastitom iskazu,
44 godine,ali izgleda mnogo starije,zbog teskoca koje je prozivio i zbog boli od rane na nozi.4.septembra su ga prevezli,pod strogom strazom u vojnu bolnicu u Sarajevo.”
Hadzi Loju,vodju ustanika,vode ranjenog od
Rogatice za Sarajevo pod austrijskom strazom
de Leanen,po skici g.Franceschinija,
kapetana okupacione vojske,
Le Monde Illustre 23.11.1878Austrouarska okupacija Rogatice I dio
Rogatica se nije nalazila na glavnim pravcima prodora okupatorske vojske pa oko nje nije bilo većih okršaja. Borba u njenoj blizimi vođena je između austrougarske vojske i oslobodilačke bosanske vojske na Glasincu gdje se austriugarskoj vojsci od 7638 ljudi, 75 konja i 12 brdskih topova suprotstavila bosanska vojska od 6000-7000 ljudi koji su imali samo dva topa. Borba je, 21.09.1878., trajala od 7 satu ujutro do 1 sat poslije podne i bila je žestoka. Austriugarska vojska je imala 473 čovjeka izbačena iz stroja a bosanska vojska oko 300 ljudi. Poslije toga je austrougarskoj vojsci bio otvoren put u istočnu Bosnu. Poraženi Bosanci su preko Sokolovića i Rogatice, krouz koju su prolazili punih šest sati, otišli ka Goraždu i Višegradu, a za njima su 22.09. krenule okupatorske snage. Cijeli dan je lila kiša, pa su one ušle u Rogaticu tek u pet sati poslije podne i to bez otpora, a pored njih je išao kajmakam. Njemu i kadiji je zatim naređeno da organizuju oduzimanjie oružja.
1) Dakle, jedna od prvih mjera nove vlasti bilo je razoružanje naroda. Uslijedila je naredba, propraćena prijetnjom smrtne kazne, kojom je narod rogatičkog kraja pozvan da preda oružje do 10 sati prije podne 23.09.1878. Potom je razoružana rogatička okolina, pa je do 28.09. razoružano svih 15 sela bliže rogatičke okoline. Vojska je preuzela za vojne potrebe osam mlinova i pet pekara koji su morali da spreme 1000 porcija hljeba dnevno. S obzirom na to da je austrougarska vojska činila mnoge izgrede, narod je bio zaplašen i stoga je predao oružje. Da je austrougarska vojska zaista izvršavala svoje prijetnje pokazalo se na Glasincu. U vrijeme davanja otpora nadiranju austrougarske vojske, stanovništvo Glasinca se sklonilo u zbjeg na Mladu. «Jedan odred njene vojske napao je zbijeg i izvršio masovna ubistva».
2) Rogatica je pod austrougarskom vlašću u administrativno-upravom odliku pripadala sarajevskoj oblasti. Bila je sjedište kotara koji je obuhvatao četrnaest opština (džemata): • Brda • Dub • Glasinac • Godimilje • Košuta • Međeđa • Osječani • Podžeplje • Prača • Rogatica • Sočice • Sokolovići • Žepa • Živaljevići Uže ppodručje koje se nazivalo Rogatica tetima obuhvatalo je naseljena mjesta: • Bjelogorci • Borač • Brdo • Budajevići • Brčigovo • Ćubrići • Dobromerovići • Dobroušćići • Duljevac • Dobrnići • Gučevo • Gudoželj • Kozići • Kosovo • Kovanj • Kukavice • Kujundžijevići • Karačići • Lađevine • Lepenica • Pavičina Kula • Pašić Kula • Plješevica • Podgaj • Priboševići • Rasputnjiva • Strmac • Seljani • Šenkrina • Varošište • Vragolovi • Vratisalići • Zagorice • Zaganovići • Ziličina Sva ova sela pripadala su jednoj od četiri mahale: • Huseinbegova mahala • Careva mahala • Sinan-vojvodina mahala • Oručagina mahala Rogatica je bila kasaba koja je 1879. imala 444 kuće, 471 stan, 909 muškaraca, 922 žene, ukupno 1831 stanovnika od kojih su 1693 bili muslimani, 131 pravoslavci, jedan katolik i šest Jevreja.
4) Po broju stanovnika nalazila se na 28 mjestu u BiH. Za kotarskog predstojnika je polovinom 1879. postavljen kapetan Jakob Vojvodić,
5) a na čelu kotarskog medžlisa bio je hadži Ahmedbeg Bukvica koji se na tom položaju zadržao oko četrnaest godina. Bio je omiljen u narodu i uživao veliki ugled.
6) Kotarski medđžlis je imao dva podnačelnika i sedam izbornih članova. Bukvica je cijelo vrijeme austrougarske uprave u BiH ostao načelnik, a podnačelnici su se mijenjali. Tako su 1908. bili podnačelnici: Jelisije Šoljević i Uzeiraga Daidžić, a članovi: Abid-efendija Behlul, Jakupaga Škaljić, Risto Savović, Nuribeg Sijerčić, A.Hadžiosmanović i Osmanaga Akšamija.
7) Medžlis se promijenio već 1910. tako da su ostali isti načelnik i isti podnačelnici ali su članovi bili: Abid-efendija Behlul, Ilija Ilić, Suljaga Vaizović, Nuribeg Sijerčić, A.Hadžiosmanović, Osmanaga Akšamja i Semišbeg Teskeredžić.
8) Rogatica je bila mala kasaba, ali je po broju «džamija i medresa iz kojih su proizišli gotovo sve kadije u Bosni bila u očima muslimana smatrana na neki način svetim gradom i kao glavno uporište islamskog fanatizma»
9) «Rogatica, turski Ćelebi Pazar, prostire se u uskoj i dobro obrađenoj i voćem obilatoj dolini potoka Rakitnice, koju okružuju planine Lunj, Plješevica, Tmur i Semeć-planina. Samo trgovište je neznatno: ima 444 kuće i 1831 žitelja („1693 muhamedovca“). U varoši su dvije džamije: Hunkjar-džamija i sultana Bajazita i prostrana čaršija u kojoj ima 60 dućana, većinom praznih». Kasaba je imala nekoliko lijepih džamija i dva hana za putnike. Jedan od njih je bio vakuf Sudžaudinove džamije i postojao je sve do 1918., a dugo ga je držao Hakija Muftić. Kuće su uglavnom od ćerpića, pokrivene šindrom, a tek poneka ćeremidom. Kao i u većini bosanskih kasaba, i u Rogatici su kuće bile prizemne, a malobrojne su imale i gornji boj. Gotovo sve su imale više odaja, od kojih se najveće nazivala kuća, imala je ognjište i u njoj se obično spremala hrana. Sobe su bile inače snabdjevene oskudnim namještajem među kojim se po pravilu nalazila sećija, zemljana furuna i mangala. Prostorije su osvjetljavane lučem, a smo u ponekim kućama i lampama na gas.
10) Poslije okupacije počela je gradnja lijepih i većih kuća od kojuh se posebno isticala kuća muderisa Nurudin-efendije Hafizovića i narodnog poslanika u Bosanskom saboru Suljage Vaizovića.
11) Jedan događaj koji se odigrao u Rogatici na početku austrougarske okupacije ostavio je trag u narodnom pamćenju i pisanoj dokumentaciji. Riječ je o gradnji pravoslavne crkve. Naime, pravoslavni stanovnici nisu imali bogomolju nego su za značajnije vjerske praznike išli na bogosluženje čak u Goražde ili Čajniče. Po uspostavljanju austrougarske uprave, pravoslavci su se obratili svojim komšjama muslimanima koji su imali sedam džamija da im ustupe jednu da bi je pretvorili u crkvu i posvetili. U isto vrijeme su se obratili i Zemaljskoj vladi u Sarajevu da ih podrži u nastojanju da dobiju u Rogatici džamiju koju bi preuredili u crkvu. Muslimani nisu pristali na to da se jedna od njihovih džamija pretvori u crkvu, nego su obećali dati materijalnu pomoć i pružiti podršku za gradnju nove crkve pod uslovom da to odobri vlast.
12) Pošto su muslimai dali svoju saglasnost, Zemaljska vlada je izdala odobrenja,13) pa je kamen temeljac položen već 10.05.1880.godine. Pripravljen je sav građevinski materijal i zagašen kreč. Međutim, kako je u Rogatici bilo malo pravoslavaca, a uz to su bili siromašni, ovi su se obratili austrijskom caru za finansijsku pomoć jer su namjeravali sagraditi crkvu u koju bi moglo stati 300 duša, a koštala bi 2000 florina. Stoga su od cara zamolili 300 florina14), a on je tu sumu dodjelio Crkvenoj opštini u Rogatici iz svoje privatne kase, što je bilo dovoljno za dovršenje crkve.15) U vrijeme turske uprave osnivane su vjerske osnovne škole, a 1867. je zakonom regulisano osnivanje i svjetskih škola. Tako je u Rogatici radio veći broj mekteba, jedna ruždija i jedna medresa, a za pravoslavnu djecu je postojala škola u Sokocu koja je otvorena 1875.godine. Kad je Jakob Vojvodić u julu 1879. preuzeo mjesto kotarskog predstojnika, u Rogatici nije bilo svjetovne osnovne škole iako su postojale dvije male školske zgrade koje su ranije služile za školovanje muslimanske djece. Ove prostorije su u prvim danima okupacije koristili vojnici rogatičkog garnizona do 10.12.1879. Iako je kotarski predstojnik pokušao da iseli vojnike iz školskih zgrada, to mu nije uspjelo, pa tako nije bilo zgrade u kojoj bi mogla započeti rad jedna osnovna škola. Austrougarske vlasti su favorizovale osnivanje narodnih osnovnih škola u odnosu na vjerske škole. Uspjeli su da pridobiju muslimansko i pravoslavno stanovništvo za osnivanje narodnih škola u osam opština (od 14 koliko ih je bilo u rogatičkom kraju): • Rogatica • Sokolac • Živaljevići • Žepa • Prača • Dub • Sokolovići • Sočice Kotarski predstojnik je pisao Okružnoj oblasti da je 23.09.1879. osnovana narodna osnovna škola u Rogatici, da je naimenovan pomoćni učitelj i da su nabavljene propisane knjige i udžbenici, ali da nije postavljen pravi učitelj. Nešto kasnije, 03.10.1879., Okružna oblast je naredila da se osnuje narodna osnovna škola u Sokocu (u kojem je duže vremena postojala pravoslavna škola) i Godimilju. Istovremeno je bilo naređeno da mjesto učitelja u Rogatici preuzme Nikola Čajkanić, učitelj iz Sokoca, ali su rogatički pravoslavci dobavili Crnogorca Milovana Stanišića. Kotarski predstojnik je zatražio odobrenje od nadležnih vlasti za postavljenje Milovana Stanišića, ali ga nije dobio. To pitanje je ostalo nerješeno, a pošto nije bilo zgrade za narodnu osnovnu školu, ono nije ni požurivano.16) Uporedo sa gradnjom crkve, pravoslavno stanovništvo se već 1879. založilo za otvaranje i pravoslavne škole u Rogatici. Kotarski predstojnik Jakob Vojvodić došao je u sukob sa pravoslavnim narodom upravo oko rada osnovne škole za pravoslavnu djecu jer je pokušao da spriječi upotrebu školskih knjiga koje su pisane ćirilicom i da zabrani ćirilicu u pravoslavnoj školi, pa je rješenje potraženo čak u Beču kod cara. Crkvena opština u Rogatici se žalila dvoru da kotarski predstojnik onemogućava otvaranje škole i ne dozvoljava da djeca uče «ilirski» nego ih tjera i da uče latinicu. 17) Dvoru su se obratili ovim pismom
Navode ovog pisma pokušao je osporiti predstojnik Vojvodić podacima da pravoslavna Crkvena opština u Rogatici broji samo 80-90 porodica i da ne može biti govora o tome da bi mogla postati prava crkvena opština koja treba da ima i svoju školu. Oni su tek nedavno pokrenuli pitanje u vezi sa uspostavljanjem takve opštine. On je pisao: « Vlast mora znati da na osnovu ovdašnjih prilika može doćo do otvaranja pravoslavne škole samo pod uslovom da to novčano pomogne car, odnosno muslimansko stanovništvo Rogatice, a o tome sada ne može biti govora jer upravo započinje gradnja narodne osnovne škole.» O školskim knjigama koje je zaplijenio, predstojnik je dao objašnjenje da je zaista oduzeo i zapečatio knjige koje su štampane ćirilicom u Pančevu, ali ne zato što su štampane ćirilicom nego zato što nisu na popisu knjiga koje se mogu upotrebljavati u osnovnim školama. A pravoslavno stanovništvo je tražilo osnivanje škole za pravoslavnu djecu u kojoj će se upotrebljavati ćirilica.18) Predestojnik je tako izbjegao da objasni zašto je rogatičkim Srbima izjavio da će im obezbjediti «hrvatskog» učitelja i da će «dobiti knjige iz Zagreba s latinicom pisane». Spor je riješen tako što je ipak otvorena pravoslavna osnovna škola. Narodna osnovna škola počela je da radi 1880.godine,19) a za njenog učitelja je postavljen jedan podoficir koji je znao srpskohrvatski jezik. Podoficiri su kao učitelji postavljani i u druga manja mjesta zbog nedostatka školovanih učitelja, ali su ubrzo bili zamjenjeni školovanim učiteljima. Narodne osnovne škole su osnovane još i u Prači, Stjenicama, Međeđi, Sjeverskom i Osovu. Nastavni jezik je nazivan bosanski ili «zemaljski jezik». I pored toga je više od 80% stanovništva rogatičkog kraja ostalo bez osnovnog obrazovanja.21) U Rogatici je nastavila da radi i medresa koja se zvala Sudžaudinova. Zgrada za medresu je podignuta za vrijeme turske uprave, a ktrajem XIX vijeka bila je toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. a imala je « 10 vrlo lijepih i prostranih soba» za stanovanje učenika, «jednu darshanu i ostale nuzgredne prostorije sa dvorištem». Istovremeno su obezbjeđena sredstva za izdržavanje ove školske institucije u vidu « četiri prostrana dućana čija je kirija bila namjenjena ulaganju u fond za održavanje medrese». 22) I još jedna ustanova iz turskog vremena produžila je rad za vrijeme austrougarske uprave: to je bio tzv « mearif sanduk», odnosno školski fond za izdržavanje škola. Mearif-sanduci su se zadržali u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Travniku, Bihaću i Donjoj Tuzli,23) ali nije djelovao i u Rogatici.
Prahistorijske grobne gomile (tumulusi)
Prahistorijske grobne gomile (tumulusi) u Bosni i Hercegovini su poznati pod različitim nazivima (gomila, kamena gomila, gromila, grobna gomila, umka, humka, unjka, zaspa). Spadaju među najbrojnije prahistorijske objekte s osnovnom koncentracijom u južnoj Bosni, Podrinju i Hercegovini, a sporadično se pojavljuju i u centralnoj i sjevernoj Bosni.
Najstarije sahrane pod tumulusima u Bosni i Hercegovini potječu iz eneolita (XX – XVIII st. p.n.e.) Ljeskova Glavica u Ljubomiru kod Trebinja, Rudine u Rusanovićima i Gosinja planina na glasinačkom području (kod Rogatice), Naklo u Grabovici u Buškom Blatu (kod Duvna) i neki drugi.
Veliki broj tumulusa pripada ranom bronzanom dobu (XVIII i XVII st. p.n.e.) i to na stotine kamenih tumulusa sa skeletima u zgrčenom položaju u kamenim sanducima rasprostranjenih u Hercegovini, zatim tumulusi na većem broju lokaliteta glasinačkog područja i dr.Sahrane iz srednjeg bronzanog doba (XVI – XIII st. p.n.e.) nađene su u većem broju humki glasinačkog područja te srednjeg i donjeg Podrinja (podrinjska grupa), a jedan specifičan tip niske dosta velike humke s brojnim ukopima (karakterističan je za grupu Barice – Gređani (u sjevernoj Bosni) posebno za njenu ranu fazu koja pripada srednjem i prelazu na kasno bronzano doba.
Najveći broj tumulusa pripada kasnom bronzanom dobu (XIII – VIII st. p. n. e.) i posebno željeznom dobu (VIII – V st. p. n. e.). Na prelazu iz bronzanog u rano željezno doba u krajevima zapadno od Neretve prelazi se na sahranjivanje u ravnim grobovima, a tumulusi ostaju karakteristični za glasinačku kulturu na glasinačkom području, u gornjem Podrinju i istočnoj Hercegovini.
Glasinačko polje i njegova bliža okolica, te oni susjedni dijelovi JI Bosne koji su bili obuhvaćeni velikim arheološkim istraživanjima krajem 19. st., a čiji su nalazi ušli u stručnu literaturu pod pojmom Glasinca
-danas je to područje upćina Sokolac i Rogatica, a pruža se između Romanije na Z Stare gore nad kanjonom Drine na I, te između rijeke Prače na J i planine Devetaka na S
-Vrtnjak, tumulus I- prvi grob s nalazima iz ranog brončanog doba- nađen fini ali pehar koji samo u nekim detaljima odstupa od klasičnih cetinskih pehara
-ranobrončanodobni tumuli, odnosno grobovi ovog područja mogu se svrstati u 3 grupe: 1. 1. grupu sačinjavaju:
-tumulus XXXVI/94 iz Rusanovića
-tumulus II sa lok. Borci u Vrlazju -oba su sadržavala skelete bez posebne grobne konstrukcije, te fragmente ukrašenih posuda tipičnih za cetinsku kulturu, razbacane po prvobitnom tlu oko grobova i u nasipu humka (tipičan pogrebni ritus te kulture) 2. 2. grupu sačinjavaju: -grob 1 iz tumula IV na lok. Borci
1. Vrtanjak u blizini Maravići Rogaticu (Karta 1, 1, Ć. Truhelke,Iskopavanja 1891). 2. Rusanovići blizini Rogatica, tumuli 26 (Karta 1.2; F. Fiala iskopavanja 1894). 3. Borci u blizini Vrlazije Rogatica, tumuli 2 (Karta 1. 3, F. Fiala ‘s Iskopavanja 1894). 4. Živaljevići blizini Rogatica, tumuli 6 (Karta 1.4; F. Fiala ‘s iskopavanja 1897). 7. Ferizovići, Opaljene gomile, u blizini Rogatica (Karta 1.7; iz kasnih 1980-ih).Nalazi cetinskog tipa u unutrašnjosti zapadnog Balkana i problem kulturno-povijesne interpretacije u pretpovijesnoj arheologiji
Blagoje Govedarica
Sažetak
Balkana, odnosno u okolici Sarajeva (Kotorac), na glasinačkom području (Rusanovići, Borci-Vrlazije,Vrtanjak, Ferizovići, Živaljevići) i u zapadnoj Srbiji (Anište-Ražana). Na osnovi detaljne tipološkeanalize tvrdi se da pehar iz Kotorca (T. 1,6), zdjela iz Rusanovića (T. 1,2), fragmenti iz Borci-Vrlazije (T.1,4.5.7) i nalazi iz Ferizovića (T. 2) predstavljaju autentičnu cetinsku robu koja je proizvedena u nekojod radionica na matičnome cetinskom području. Za razliku od toga vrč iz Vrtanjka (T. 1,1), te vrč izdjela iz Aništa (T. 3,1.2) uz nesumnjive cetinska elemente, ponajprije u načinu ukrašavanja, posjedujui elemente keramičke tradicije tipa Belotič-Bela Crkva, Somogyvar i Bubanj-Hum III. To pokazujeda se ovdje ne radi samo o cetinskom materijalu koji su donijeli nositelji te kulture – kako se dosaduglavnom smatralo – nego i o keramici koja je samo rađena pod cetinskim utjecajima i koja, shodnotome, nije cetinski, nego lokalni proizvod.
1 – Vrtanjak; 2 – Rusanovići; 3,6 – Kotorac;- Borci u Vrlazije (1,6 prema Čović 1980, 1966; 2 prema Marović, Čović 1983; 3 prema Korošec 1940;4,5,7 prema Fiala, 1894; 1,2 R = 1:2; bez skala 3-7)
1-12 Ferizovići, Opaljene gomile (prema Cerovich 1990; 1-12 R 1:2)ZAPIS O ROGATICI IZ 19-og vijeka
Rogatica je zaista jedno od najljepsih mjesta u zemlji jer lezi, kao sto bi se moglo i ocekivati od jednog gotovo potpuno muslimanskog grada, u zelenoj dolini navodnjavanoj bujnim rijekama. Od stanovnistva koje broji 3.300 ljudi, samo 300 su hriscani, pa je tako Rogatica jedan od najkonzervativnijih gradova u Bosni. Ovdasnji muslimani gorljivo su se opirali tome da im kceri idu u skolu s pravoslavnim djevojcicama i suprotstavljali se podizanju nove zenske skole iz tog razloga. Isto tako, u doba posta gradonacelnik musliman obilazi kafane da provjeri da neko od vjernika ne pusi ili da cak ne udise dim od cigareta nevjernika; svaki prekrsilac se strogo kaznjava. Pa ipak, uprkos ovoj ostrini muslimanske vecine, malobrojna hriscanska manjina, koja se iskljucivo sastoji od Srba, zivi u miru s ovim drugim dijelom stanovnistva. I ovdje su muslimani poznati po svojoj ucenosti, a mnogi od njih su begovi. U stvari, Rogatica se ponosi time sto je iz nje potekao prijasnji Sejh-ul-Islam, ili poglavar islamske hijerarhije u Carigradu, koji je ovdje podigao dzamiju sto nosi njegovo ime. Jedna zanimljiva dzamija je « Muftijina », u cijem se dvoristu nalazi lijepa rimska grobnica-jer je kroz ovo mjesto nekada prolazila rimska cesta i rimski ostaci se nalaze ovdje u velikom broju. Muslimani, sa svojim uobicajenim nemarom prema klasicnoj starini, mirno su dodali dvije zidane stepenice ovom drevnom kamenom spomeniku, tako da se po losem vremenu, kad je previse vlazno da se penje na munaru, mujezin moze popeti na njega i pozivati vjernike na molitvu.
Jos jedan kamen sasvim druge vrste jeste ogroman bogumilski spomenik, sa dugackim natpisom na cirilici, a ugradzen je u zid nove pravoslavne crkve. Graditelji ovog zdanja, da bi dokazali svoju nepristrasnost, pocinili su jos jedno uzasno djelo, razrezavsi napola lijepu rimsku plocu koja predstavlja muskarca i zenu, pa su jedan komad stavili s jedne, a drugi s druge strane vrata. Drugo rimsko kamenje upotrijebili su zidari, a u vrtovima kasarni i u lijepim malim gradskim parkovima ima ih jos. Ovi parkovi su lijepo projektovani na obali rjecice Rakitnice, ili « Rakovog potoka », i uzor su kako treba da izgledaju mali javni parkovi. Ovdje muslimani vole da dolaze i da uzivaju uz kafu koja se donosi iz turske kafane, dok ih uvece mozete vidjeti kako se peru za molitvu na izvoru zvanom Toplik, koji izbija ispod stijena blizu stare rimske ceste.(Travels and Politics in the Near East, pp. 144-147; 150-160; 202-203; ove stranice su ukljucene u knjigu Na vratima Istoka: Engleski putnici o Bosni i Hercegovini od 16. do 20. vijeka od Omera Hadziselimovica (Veselin Maslesa, Sarajevo, 1989, 226-232; preveli O. Hadžiselimovic i Zulejha Ridzanovic)
Članak iz Ljetopisa Slovenske Matice
Neka historičari komentarišu ove navode?
“ali” – iliČlanak iz Ljetopisa Slovenske Matice
Neka historičari komentarišu ove navode?
“ali” – iliRimski grobovi s paljevinom kod Rogatice.
Autor: FRANJO FIALA
GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
1895.g.Tekst članka
Od kotarskog mjesta Rogatice vodi stari jahaći put kroz prijemet između Lunja i Matovog brda u zapadnom pravcu u mjesto Dobraču, a odovud u Praču. Ondje, gdje rečeni put ostavlja gradsko područje Rogatice naprema Kadinoj česmi, viđaju se pri dnu hrida „Ciganska sokolovina” drevne naplave, koje su bujice, što iza svake pljuštavice sa strmog Lunjbrda ovamo jure, raznoliko erodirale, a mjestimice i posve razrovale. U takoj jednoj vododerini naišlo se u mjesecu augustu 1894. prigodom otkopavanja pijeska i pruda u gornjem horizontu na kosture, u donjem na slojeve paljevine; od rukotvorina našlo se onda uz paljevinu rimskog ilovastog suđa i jedna broncana strugalica. Obaviješten o tim nahođajima po gosp. kot. predstojniku Gejzi pl. Barčaju (Barcsay), otišao sam na ono mjesto, da se prekopavanjem orijentiram. Našao sam onaj sloj u dužini od 3m i u visini od 2-3 m do zivca kamena raskopan. U goršem su horizontu svuda provirivale nespaljene ljudske kosti, u donjem rbine sudja, komadići uglja i iverje od spaljenih ljudskih kosti.
Slika 1. prikazuje idejalan profil, kakav sam dobio daljim prekopavanjem. Gornji dio sloja sastoji od žute gline, koja je mjestimice izmiješana slojevima pijeska i komadima istrošenog škriljevca, iza toga dolazi iza jednog tavana od jednog metra 0-3 m debeo sloj ruševine, koje se hvata gornjemu sloju konforman, 1 m debeo sloj do samoživog tla. Na mojoj odredbi bude sloj otkopan u dužini od 16m i u debljini od 2 m na takav način, da je najprije maknut gornji dio sa skeletima, a onda donji dio. Otkopano je u svemu šest kostura, petod odraslih i jedan od jednog djeteta u dubljinama od 0-5 do 0-8M. Bili su orijentirani od zapada prama istoku, glave naklonjene na desnu stranu, a ruke položene na gnjatove. Osim trulih komadina daske i željeznih klinaca nijesu se našli nikakvi prilozi. Saznao sam u Rogatici, da se ono mjesto od starine zove „Cigansko kopalište”; biva da su se ondje prije Cigani ukopavali. Danas to više ne biva, jer se danas Cigani, prema tomu, da li su muslimani ili pravoslavni sahranjuju u islamskom ili pravoslavnom groblju. Prema stanju kosti može se računati, da im ima najmanje 200 godina. Gospodin dr. Glik utvrdio je mjerenjem za jednu lubanju da je tipična ciganjska, a pet ih da su mesokefali, koji su se veoma blizu primakli brahikefalima. U donjem sloju otkopana su dva sloja s paljevinom. Svaki je obuhvatao od prilike jedan kvadratni metar površine, razmak izmedju obaju bio je 5m. Prvi, koji je ležao 1-5m pod površinom, sastojao je od konglomerata zajedno staljenih komada bronca, željeza i komadića kosti, rbina i kamenja. Na vrhu su ležale tri cijele posude. Ukupni dojam ne da sumnjati, da je mjesto sahranjivanja ujedno i mjesto lomače. Glina ispod paljevine bila je mjestimice crveno dopečena. Između rečene tri posude vrijedi vrč s ručicom, prikazan na tab. 1., sl. 1., 2/3nar. vel., da se naročito spomene.
Građen je na točilo izljevni žljebić ima kljun, visok je 180mm, najveci premjer u trbušini 128 mm, a premjer ravnog dna 128 mm. Vrč je zeleno pokalajisan. Oblik je za Bosnu i Hercegovinu nov; kalaj mi je te ruke poznat iz Domavije (Srebrnice). Druga posuda, tab. I., sl. 3., 2/3 nar. vel. zdjelica je, građena na točilo, visoka 70mm; pri zjalu ima 80mm u premjeru; utisnuto dno koje je ukrašeno spiralom, ima premjer od 33 mm. Ilovača je intenzivnom vatrom sasvim bijelo pečena. Oblikom i tehnikom razlikuje se posve treći nađeni komad. To je lončić s jednom ručicom, građen prostom rukom, tab. I., sl. 4., 2/8 nar. vel.., oblik, koji je poznat u prehistoričkih naseobina Bosne i Hercegovine, kao na pr. Debelo brdo, Sobunar, Gradina na vrelu Rame i t. d. i t. d.; visina je 61mm, premjer pri zjalu 65 mm, premjer glatkog dna 37mm.Osim toga iskopane su još rbine neke veće, loncu slične posude ukrašene valovitim ornamentom. Bronceva, koji su se samo vrlo mucno mogli izlučiti iz staljene mase gvožđa, sprženih kosti, kamečaka ilovače, slabo je nađeno. Fibula na oblik strijele sa šarnijerima, s lučastim glavicama, dvije otvorene grivne od žice, ljevena, vrlo primitivno gravirana bronca, fragmenti limene kutijice s poklopcom, plosnat, ljeven nakitni kolut, i stilusu slična sprava, bili su rijetki oni broncani ostanci, koji su se mogli pohraniti. Zeljeznih rukotvora bilo je više, ali u vrlo lošem stanju. Tako su nađeni fragmenti od tri bodežima slična, jednoreza noža, od jednih nožica, više dlijeta i različitih komada, koji se ne mogu odrediti. Relativno najbolje se je održala sjekira, prikazana na tab. II., sl. 2., uz nar. vel. Ona pripada tipu uvijenih uskih sjekira; oštrica ima prama dužini kosi pravac, tulac je jajolik. Isto tako može biti, da je taj komad služio za halat, kao i za oružje. U drugom, 2 m dubokom sloju paljevine nije bilo čitavog suđa, ali su se od nađenih rbina mogla konštruirati dva komada. Jedan je na točilo građena zdjelica s nareckanim okrajkom, visoka 43 mm, 128 mm premjera u zjalu i 50mm premjera na dnu. Tab. I., sl. 2., 2/3 nar. vel. Drugi je komad prostom rukom građena zdjelica sa dvije ručice ansa 1unata, visoka 67 mm, premjer zjala 65mm, premjer dna 37 mm, Tab. I., sl. 5., 2/3 nar. vel. Fragmenata male jedne, na točilo građene posudice i više rbina s valovitim ornamentom našao sam požarom pritvrdjene u sloju paljevine.
Od bronceva iskopani su ovi: fibula na oblik strijele sa šarnijerom, s lučastim glavicama, stremenka i nožica gravirana, dvije grivne čehasto ljevene, savaćeno, tab. II„ sl. v., 1/1 nar. vel., dvije grivne od žice s udubljenim na oblik buzdovana krajevima, dvije takve splošteno iskovanih krajeva, jedna takva od špiralno uvijene žice, tab. II, sl. 8., 1/1 nar. vel.. dvije brnjice s remena, tab. II, sl. 4., 7 nar. vel., jedan stilus, tab. II., sl. 11., 1/1 nar. vel., prsten sa nasavaćenom plojkom (dvije zmije uspravljene ukraj jedne ciste), dva broncana novca Konstansa I. (Flavius Julius Konstans 320.— 350. po Hr.), i jedan rimski novac s nečitljivim pismom. Od nakita iz drugog materijala nađena je bobica, rezana od tučnjaka u vidu pršljena, tab. II, sl. 9., 1/1 nar. vel.; jedna bobica od žutog emalja s modrim, okastim pjegicama, jedna takva od crnog stakla sa žutim prugama, dvije zelene, valjkaste gmize, jedna probušena ljustura, tab. II., sl. 7., 1/1 nar. vel. i fragmenti jednog željeznog prstena. Rbina staklenih posuda nadjeno je poviše. Ostali predmeti, koji su još nadjeni, bijahu: jedna željezna, uvijena, uska sjekira, tab. II, sl. 1., 2/3 nar.vel., jedan željezni žličastp svrdao, tab. II., sl. 6., 2/3 nar. vel., jedan kratak, širok, jednorez nož, tab. II, sl. 10., 2/3 nar. vel., jedno 267 mm dugo i 20 mm široko željezno dlijeto, jedno takvo, dugačko 100 mm, s oštricom širokom 31 mm, jedan brus i jedan fragmenat opeke. Po mnogim objektima ženskog nakita sudeći bijahu u sloju paljevine ostanci dvaju ondje sahranjenih mrtvaca, i to jednog muža i jedne žene. Još bi valjalo riješiti pitanje, kako je to, da je paljevina tako duboko ukopana: 1*5 t i 2*0m, i to tim više, što je mjesto sahranjivanja ujedno bilo i garište. Potankim pretraživanjem sloja uvjerilo se, da je nivo one naslage u ono doba bio dodirna linija 03 m debelog sloja ruševine i donjeg 1m debelog sloja. Tečajem vremena odronila se je valjda hrid, pa se ondje složila ruševina, na kojoj su onda bujice staložile najgornji sloj. Isprva je dakle bio samo jedan, 1m visok sloj, te se onda dubljina paljevine reducira na 0*2 t i 0*7m.
Ona dva groba s paljevinom, o kojima gore bijaše riječ, prilikuju provincijalnom rimskom tipu kasnijeg rimskog carstva. Ovi nam grobni nahođaji u prvom redu time izlaze zanimljivi, što nam služe prilogom za datiranje strelaste fibule sa šarnijerima i sa lučastim glavicama. U zbirkama zemaljskog muzeja zastupana je ona ovim nahođajima: Rogatica, dvijo broncane; Putičevo kod Travnika, dvije broncane; Donji Unac, jedna broncana; Srebrnica, dvije broncane; Dojčići kod Trnova, jedna srebrna; Mostar, jedna broncana; Nevesinje, jedna broncana; Stolac, jedna srebrna i jedna broncana; Ljubuški, jedna broncana; Dračevica kod Ljubuškog, jedna broncana; Resanovci kod Grahova, jedna broncana, srebrom okovana; Vrtoče kod Donjeg Unca, jedna broncana, srebrom okovana; i Glasinac, tri broncana (nahođaji iz gromila). Ta je fibula konštatovana i na tri figuralna i relijefna fragmenta sa nadgrobnih biljega iz Zenice. Nađenim novcem ovi su datirani: Rogatica, Constans I. 320.—3501 po Hr.; Mostar, Gallienius 218.—268. po Hr.; Nevesinje, Claudius Gothicus 218. – 268. po Hr. i Probus 276 – 282. po Hr. Zenički relijefi pripadaju 4. vijeku po Hr. Za Bosnu i Hercegovinu možemo dakle po nahodjajima dosele poznatim strelastu fibulu sa šarnijerima i lučastim glavicam pribrojiti 3. i 4. vijeku po Hr. Po dru. Tišleru (Tischler) je to kasnija rimska glavna fibula i pripada od prilike 4. vijeku po Hr. Drugi je zanimljivi momenat nahođenje rukom građenog suđa uz suđe, građeno na točilo u jednom te istom grobu. Blizina gromilama zasutog Glasinca i mnogih prehistoričkih uradina razjašnjava to doduše, ali nam ujedno naviješta, da dolaskom Rimljana za ono područje tako karakteristična halštatska kultura još nije prestala, nego da se je u zadnjim svojim ograncima pomiješala s rimskom kulturom. U Rogatici nađeno je više rimskog kamenja s natpisom i arhitekturnim fragmentima. Dr. Pač misli, da je na ovome mjestu bila rimska naseobina.Rimski grobovi s paljevinom kod Rogatice.
Autor: FRANJO FIALA
GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
1895.g.Tekst članka
Od kotarskog mjesta Rogatice vodi stari jahaći put kroz prijemet između Lunja i Matovog brda u zapadnom pravcu u mjesto Dobraču, a odovud u Praču. Ondje, gdje rečeni put ostavlja gradsko područje Rogatice naprema Kadinoj česmi, viđaju se pri dnu hrida „Ciganska sokolovina” drevne naplave, koje su bujice, što iza svake pljuštavice sa strmog Lunjbrda ovamo jure, raznoliko erodirale, a mjestimice i posve razrovale. U takoj jednoj vododerini naišlo se u mjesecu augustu 1894. prigodom otkopavanja pijeska i pruda u gornjem horizontu na kosture, u donjem na slojeve paljevine; od rukotvorina našlo se onda uz paljevinu rimskog ilovastog suđa i jedna broncana strugalica. Obaviješten o tim nahođajima po gosp. kot. predstojniku Gejzi pl. Barčaju (Barcsay), otišao sam na ono mjesto, da se prekopavanjem orijentiram. Našao sam onaj sloj u dužini od 3m i u visini od 2-3 m do zivca kamena raskopan. U goršem su horizontu svuda provirivale nespaljene ljudske kosti, u donjem rbine sudja, komadići uglja i iverje od spaljenih ljudskih kosti.
Slika 1. prikazuje idejalan profil, kakav sam dobio daljim prekopavanjem. Gornji dio sloja sastoji od žute gline, koja je mjestimice izmiješana slojevima pijeska i komadima istrošenog škriljevca, iza toga dolazi iza jednog tavana od jednog metra 0-3 m debeo sloj ruševine, koje se hvata gornjemu sloju konforman, 1 m debeo sloj do samoživog tla. Na mojoj odredbi bude sloj otkopan u dužini od 16m i u debljini od 2 m na takav način, da je najprije maknut gornji dio sa skeletima, a onda donji dio. Otkopano je u svemu šest kostura, petod odraslih i jedan od jednog djeteta u dubljinama od 0-5 do 0-8M. Bili su orijentirani od zapada prama istoku, glave naklonjene na desnu stranu, a ruke položene na gnjatove. Osim trulih komadina daske i željeznih klinaca nijesu se našli nikakvi prilozi. Saznao sam u Rogatici, da se ono mjesto od starine zove „Cigansko kopalište”; biva da su se ondje prije Cigani ukopavali. Danas to više ne biva, jer se danas Cigani, prema tomu, da li su muslimani ili pravoslavni sahranjuju u islamskom ili pravoslavnom groblju. Prema stanju kosti može se računati, da im ima najmanje 200 godina. Gospodin dr. Glik utvrdio je mjerenjem za jednu lubanju da je tipična ciganjska, a pet ih da su mesokefali, koji su se veoma blizu primakli brahikefalima. U donjem sloju otkopana su dva sloja s paljevinom. Svaki je obuhvatao od prilike jedan kvadratni metar površine, razmak izmedju obaju bio je 5m. Prvi, koji je ležao 1-5m pod površinom, sastojao je od konglomerata zajedno staljenih komada bronca, željeza i komadića kosti, rbina i kamenja. Na vrhu su ležale tri cijele posude. Ukupni dojam ne da sumnjati, da je mjesto sahranjivanja ujedno i mjesto lomače. Glina ispod paljevine bila je mjestimice crveno dopečena. Između rečene tri posude vrijedi vrč s ručicom, prikazan na tab. 1., sl. 1., 2/3nar. vel., da se naročito spomene.
Građen je na točilo izljevni žljebić ima kljun, visok je 180mm, najveci premjer u trbušini 128 mm, a premjer ravnog dna 128 mm. Vrč je zeleno pokalajisan. Oblik je za Bosnu i Hercegovinu nov; kalaj mi je te ruke poznat iz Domavije (Srebrnice). Druga posuda, tab. I., sl. 3., 2/3 nar. vel. zdjelica je, građena na točilo, visoka 70mm; pri zjalu ima 80mm u premjeru; utisnuto dno koje je ukrašeno spiralom, ima premjer od 33 mm. Ilovača je intenzivnom vatrom sasvim bijelo pečena. Oblikom i tehnikom razlikuje se posve treći nađeni komad. To je lončić s jednom ručicom, građen prostom rukom, tab. I., sl. 4., 2/8 nar. vel.., oblik, koji je poznat u prehistoričkih naseobina Bosne i Hercegovine, kao na pr. Debelo brdo, Sobunar, Gradina na vrelu Rame i t. d. i t. d.; visina je 61mm, premjer pri zjalu 65 mm, premjer glatkog dna 37mm.Osim toga iskopane su još rbine neke veće, loncu slične posude ukrašene valovitim ornamentom. Bronceva, koji su se samo vrlo mucno mogli izlučiti iz staljene mase gvožđa, sprženih kosti, kamečaka ilovače, slabo je nađeno. Fibula na oblik strijele sa šarnijerima, s lučastim glavicama, dvije otvorene grivne od žice, ljevena, vrlo primitivno gravirana bronca, fragmenti limene kutijice s poklopcom, plosnat, ljeven nakitni kolut, i stilusu slična sprava, bili su rijetki oni broncani ostanci, koji su se mogli pohraniti. Zeljeznih rukotvora bilo je više, ali u vrlo lošem stanju. Tako su nađeni fragmenti od tri bodežima slična, jednoreza noža, od jednih nožica, više dlijeta i različitih komada, koji se ne mogu odrediti. Relativno najbolje se je održala sjekira, prikazana na tab. II., sl. 2., uz nar. vel. Ona pripada tipu uvijenih uskih sjekira; oštrica ima prama dužini kosi pravac, tulac je jajolik. Isto tako može biti, da je taj komad služio za halat, kao i za oružje. U drugom, 2 m dubokom sloju paljevine nije bilo čitavog suđa, ali su se od nađenih rbina mogla konštruirati dva komada. Jedan je na točilo građena zdjelica s nareckanim okrajkom, visoka 43 mm, 128 mm premjera u zjalu i 50mm premjera na dnu. Tab. I., sl. 2., 2/3 nar. vel. Drugi je komad prostom rukom građena zdjelica sa dvije ručice ansa 1unata, visoka 67 mm, premjer zjala 65mm, premjer dna 37 mm, Tab. I., sl. 5., 2/3 nar. vel. Fragmenata male jedne, na točilo građene posudice i više rbina s valovitim ornamentom našao sam požarom pritvrdjene u sloju paljevine.
Od bronceva iskopani su ovi: fibula na oblik strijele sa šarnijerom, s lučastim glavicama, stremenka i nožica gravirana, dvije grivne čehasto ljevene, savaćeno, tab. II„ sl. v., 1/1 nar. vel., dvije grivne od žice s udubljenim na oblik buzdovana krajevima, dvije takve splošteno iskovanih krajeva, jedna takva od špiralno uvijene žice, tab. II, sl. 8., 1/1 nar. vel.. dvije brnjice s remena, tab. II, sl. 4., 7 nar. vel., jedan stilus, tab. II., sl. 11., 1/1 nar. vel., prsten sa nasavaćenom plojkom (dvije zmije uspravljene ukraj jedne ciste), dva broncana novca Konstansa I. (Flavius Julius Konstans 320.— 350. po Hr.), i jedan rimski novac s nečitljivim pismom. Od nakita iz drugog materijala nađena je bobica, rezana od tučnjaka u vidu pršljena, tab. II, sl. 9., 1/1 nar. vel.; jedna bobica od žutog emalja s modrim, okastim pjegicama, jedna takva od crnog stakla sa žutim prugama, dvije zelene, valjkaste gmize, jedna probušena ljustura, tab. II., sl. 7., 1/1 nar. vel. i fragmenti jednog željeznog prstena. Rbina staklenih posuda nadjeno je poviše. Ostali predmeti, koji su još nadjeni, bijahu: jedna željezna, uvijena, uska sjekira, tab. II, sl. 1., 2/3 nar.vel., jedan željezni žličastp svrdao, tab. II., sl. 6., 2/3 nar. vel., jedan kratak, širok, jednorez nož, tab. II, sl. 10., 2/3 nar. vel., jedno 267 mm dugo i 20 mm široko željezno dlijeto, jedno takvo, dugačko 100 mm, s oštricom širokom 31 mm, jedan brus i jedan fragmenat opeke. Po mnogim objektima ženskog nakita sudeći bijahu u sloju paljevine ostanci dvaju ondje sahranjenih mrtvaca, i to jednog muža i jedne žene. Još bi valjalo riješiti pitanje, kako je to, da je paljevina tako duboko ukopana: 1*5 t i 2*0m, i to tim više, što je mjesto sahranjivanja ujedno bilo i garište. Potankim pretraživanjem sloja uvjerilo se, da je nivo one naslage u ono doba bio dodirna linija 03 m debelog sloja ruševine i donjeg 1m debelog sloja. Tečajem vremena odronila se je valjda hrid, pa se ondje složila ruševina, na kojoj su onda bujice staložile najgornji sloj. Isprva je dakle bio samo jedan, 1m visok sloj, te se onda dubljina paljevine reducira na 0*2 t i 0*7m.
Ona dva groba s paljevinom, o kojima gore bijaše riječ, prilikuju provincijalnom rimskom tipu kasnijeg rimskog carstva. Ovi nam grobni nahođaji u prvom redu time izlaze zanimljivi, što nam služe prilogom za datiranje strelaste fibule sa šarnijerima i sa lučastim glavicama. U zbirkama zemaljskog muzeja zastupana je ona ovim nahođajima: Rogatica, dvijo broncane; Putičevo kod Travnika, dvije broncane; Donji Unac, jedna broncana; Srebrnica, dvije broncane; Dojčići kod Trnova, jedna srebrna; Mostar, jedna broncana; Nevesinje, jedna broncana; Stolac, jedna srebrna i jedna broncana; Ljubuški, jedna broncana; Dračevica kod Ljubuškog, jedna broncana; Resanovci kod Grahova, jedna broncana, srebrom okovana; Vrtoče kod Donjeg Unca, jedna broncana, srebrom okovana; i Glasinac, tri broncana (nahođaji iz gromila). Ta je fibula konštatovana i na tri figuralna i relijefna fragmenta sa nadgrobnih biljega iz Zenice. Nađenim novcem ovi su datirani: Rogatica, Constans I. 320.—3501 po Hr.; Mostar, Gallienius 218.—268. po Hr.; Nevesinje, Claudius Gothicus 218. – 268. po Hr. i Probus 276 – 282. po Hr. Zenički relijefi pripadaju 4. vijeku po Hr. Za Bosnu i Hercegovinu možemo dakle po nahodjajima dosele poznatim strelastu fibulu sa šarnijerima i lučastim glavicam pribrojiti 3. i 4. vijeku po Hr. Po dru. Tišleru (Tischler) je to kasnija rimska glavna fibula i pripada od prilike 4. vijeku po Hr. Drugi je zanimljivi momenat nahođenje rukom građenog suđa uz suđe, građeno na točilo u jednom te istom grobu. Blizina gromilama zasutog Glasinca i mnogih prehistoričkih uradina razjašnjava to doduše, ali nam ujedno naviješta, da dolaskom Rimljana za ono područje tako karakteristična halštatska kultura još nije prestala, nego da se je u zadnjim svojim ograncima pomiješala s rimskom kulturom. U Rogatici nađeno je više rimskog kamenja s natpisom i arhitekturnim fragmentima. Dr. Pač misli, da je na ovome mjestu bila rimska naseobina.
- You must be logged in to reply to this topic.