[mirsad_d]

#14315

Redžep- pašina kula u Žepi

Redžep-pašina kula nalazi se u Žepi, na lijevoj obali rijeke Žepe, u neposrednoj blizini poznatog mosta (točnije, nove lokacije ovog objekta), nasuprot starom gradu Vrataru koji se nalazi na udaljenosti od 5 km istočno od kule.
Preciznih podataka o vremenu gradnje Redžep-pašine kule u Žepi nema, ali arheolozi i historičari kazu da je takvih objekata po Bosni bilo u XVII i XVIII vijeku. Postoji predanje da je kulu gradio izvjesni Redžep-paša, pa je po tome i dobila današnje ime. U podrumu objekta bila smeštena tamnica, a u kartonu objekta, koji je uradio Zavod za zaštitu spomenika, u dijelu koji je vezan za povijest objekta, stoji podatak da je u objektu kule najvjerojatnije “sjedio neki feudalac koji je imao svoj zijamet u ovom kraju”. Kreševljaković navodi da nije siguran kada su se ovakvi objekti počeli graditi, ali je siguran da ih je bilo po Bosni još u XVII. stoljeću. On navodi podatak da ih je početkom XIX. stoljeća bilo preko dvije stotine. U toku II. svjetskog rata, objekt je oštećen miniranjem, a civilno stanovništvo koje se sklonilo u njega poubijano. Nakon premještanja mosta na novu lokaciju, 1969. godine su izvršeni radovi i na sanaciji objekta kule.
Tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini, Žepa je bila enklava zaštićena rezolucijom Vijeća sigurnosti UN. U julu 1995. godine, Vojska RS je zauzela enklavu i tom prilikom je kompletno selo zapaljeno, pa tako i Redžep-pašina kula.
Redžep-pašina kula pripada rezidencijalnom tipu feudalnih kula ili «spahijskih» kula.
Kula ima kvadratnu osnovu čije vanjske dimenzije stranica, prema snimku iz 1959. godine, iznose 6,54 x 6,65 m. Mjerenjem na licu mjesta ustanovljeno je da dimenzije objekta na koti terena objekta iznose 6,23 x 6,30 m (mjereno u prizemnom dijelu objekta), što navodi na zaključak da je u posljednjih 50 godina došlo do nasipanja terena oko kule.
Kula je imala podrumsku i tri nadzemne etaže, od čega je na svakoj od etaža bila po jedna prostorija. Na temelju puškarnica koje su vidjive na objektu, može se zaključiti da su prve dvije nadzemne etaže služile za obranu objekta, dok je treća etaža bila namijenjena stanovanju, jer su na ovoj etaži izvedeni prozori orijentirani na sve četiri strane svijeta, sa južne strane je izveden doksat i na zapadnoj strani urađen kamin.
Podrumska etaža kule ima dimenzije 4,25 x 4,39 m. U južnom dijelu nalazi se pravokutni otvor, širine 65 cm, koji pod kutom od 45 stupnjeva vodi prema vani (hamamdžik ili zahod?), dok je sa južne strane izvedena puškarnica ili kako Kreševljaković naziva ove otvore – «mazgala». Dimenzije puškarnice iznose 40 x 5 cm, sa vanjske, i 84 x 80 cm sa unutrašnje strane. Debljina zida u podrumu iznosi oko 1,10 m. Svijetla visina podruma iznosi oko 2,50 m.
Prizemna etaža objekta ima dimenzije 4,37 x 4,78 m. Ulaz u kulu se nalazi sa istočne strane i kota ulaza podignuta je u odnosu na kotu terena za 2,84 m. Na objektu nema vidljivih tragova drvenog ili nekog drugog stubišta.
Dimenzije pravokutnih ulaznih vrata iznose 0,70 x 1,39 m. Na kamenim dovratnicima vidljivi su ostaci željeznih šarki koje su pridržavale željezni kapak koji je najvjerojatnije ugrađen posljednjom intervencijom iz 1969. godine. Sa unutrašnje strane vrata su širine 1,10 m i u bočnim zidovima su vidljivi otvori kroz koje je prolazila horizontalna drvena greda koja je imala zadatak da onemogući nasilno otvaranje vrata. Izvorna vrata nisu ostala sačuvana, ali se, na temelju analogije sa sličnim objektima, može zaključiti da su bila izrađena od drveta (najvjerojatnije četinarskog) i izvana okovana željezom.
Sa južne strane se nalaze ukupno tri puškarnice, dimenzija 43 x 5 cm, mjereno sa vanjske strane, dnosno 50 x 70, 60 x 70 i 60 x 75 cm, mjereno sa unutrašnje strane objekta. Debljina zidova kule u prizemlju iznosi cca 90 cm. Svijetla visina prizemlja iznosi oko 2,20 m.
Na razini galerije kula ima dimenzije 4,40 x 4,79 m. Na ovoj etaži puškarnice su smještene sa istočne i zapadne strane. Dimenzije puškarnica na istočnom zidu iznose 40 x 5 cm, mjereno sa vanjske strane, odnosno 60 x 70 cm, mjereno sa unutrašnje strane, odnosno 43 x 4 cm i 40 x 5 cm sa vanjske strane, i 90 x 80 i 87 x 90 cm, mjereno sa unutrašnje strane objekta. Svijetla visina ovog dijela objekta iznosi oko 2,20 m.
Posljednja etaža kule ima dimenzije oko 5,18 x 5,20 m. Sa južne strane ove prostorije nalazi se doksat koji je za 1,20 m izbačen iz vertikalne ravni zida. Sa istočne i sjeverne strane ove etaže izvedeni su pravokutni prozorski otvori, dimenzija 47 x 74 cm, sa željeznim demirima. Na zapadnoj strani izvedena su dva ovakva prozora, između kojih se nalazi kamin – odžak sa ložištem, širine 1 m, i kamenim dimnjakom, visine preko 5 m.
Ova etaža je pokrivena kamenom kupolom sa koje je opterećenje preko sfernih trokutova preneseno na zidove objekta. Svijetla visina ovog dijela objekta (mjereno u sredini) iznosi oko 4,50 m.
Cijeli objekt bio je pokriven šatorastom drvenom krovnom konstrukcijom sa drvenom šindrom kao krovnim pokrivačem. Nažalost, u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini svi drveni elementi objekta su izgorjeli, pa tako i međukatna i krovna konstrukcija. Na dimnjaku su vidljivi ostaci ležišta za grede i na temelju njih je moguće utvrditi nagib koji je krov imao.
Kula je zidana je od precizno rezanih blokova kamena vapnenca. Uočeno je nekoliko vrsta lokalnog kamena čija struktura i boja varira od bijele(u donjim dijelovima objekta) do crvenkastosmeđe (gornje zone objekta). Od pravilnih klesanaca rađeni su prozorski i okviri vrata. Zidovi kule su zidani sa blagim zakošenjem prema unutra (oko 4 stupnja). Sve međukatne tavanice imale su drvenu konstrukciju na koju su bile pokovane daske.

Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 36/07.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 9. ožujka 2007. godine je donijelo
O D L U K U
I.
Povijesna građevina – Redžep-pašina kula u Žepi, općina Rogatica, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvata k.č. broj 352, list nepokretnosti broj 32; k.o. Žepa, općina Rogatica, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite, utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/02).

[mirsad_d]

#14322

Crtice sa Glasinca.

Autor: FRANJO FIALA
Publikacija: GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
Datum izdavanja: 01/10/1892

Djevojčin grob.[b][/b]

Između sela Rusanovića i Golubovića, koja leže od prilike 10 kilometara od kotarske varošice Rogatice, otkrio sam pri dnu nekog brežuljka, kome je visina na karti generalnog štopa zabilježena sa 873 t, gromilu, koja mi je udarila u oči s neobičnog svog oblika. Ta je gromila bila duga jedanaest, široka četiri metra, a visoka jedan metar, a to su dimenzije, kakih u prehistoričkih gromila nikad nema. Još zanimljivije postade mi to mjesto time, što je s njim u savezu priča. Čuo sam je iz ustiju rusanovićkog žitelja Uzeira Arnautovića, kako slijedi: „Na stijeni Banji, što se uzdiže kod sela Jazovića(Jarovića), i na kojoj se još vide zidine, što su preostale od goleme stare gradine, živio je mogućan ban. Kralj Kraljevog polja na Glasincu zaprosio je za svoga sina lijepu kćer banovu; ali ova nije marila za kraljevog sina. Iz osvete naredi kralj, da se zazida vrelo na Hrabru, iz koga potok, što teče kroz rusanovićki kraj, dobiva vodu. Onaj se kraj onda osuši, i nastade velika nestašica vode. Onda banova kći proda svoj dragocjeni nakit i sav svoj miraz, te novcem, što ga je time dobila, najmi vješte majstore, koji su iskopali tri bunara, i to „Vrbovik” kod pamije, što je danas u polju, „Leskovik” i „Seferovac” kod mjesta Dobrače. Ona umre, ranjena strijelom. Još se danas na koritu kraj bunara kod džamije vidi njezino znamenje, i to vreteno i strijela, usjećena u kamen”. Toliko mi umjede da priča moj čovjek. Ja sam ona sva tri bunara ogledao, te vrijeme postanja njihova po uzidanim pločama iz grobova mogu odrediti samo u turskoj eri. Na koritu, istesanom od sarkofaga, raspoznaje se još, makar vrlo istrošeno vreteno i buzdovan. Prekopavanje gromile, označene mi kao grob banove kćeri, pokazalo je ovaj uspjeh. Pod nasutom zemljom i šljunkom nađene su prema sredini gromile po dvije u samom tlu oko 75 duboko nskopane, grobnicama slične rake, neozidane po stranama. U svakoj bio je u tvrdoj ilovači i šljunku po jedan kostur. Lešina, južno sahranjena, bila je položena od juga prama sjeveru, glava joj je bila nagnuta na lijevu stranu a ruke joj bijahu skrštene na prsima. Kostur, sahranjen na sjevernoj strani gromile, bio je istim pravcem položen kao prvi, ali se je već sasvim bio raspao, tako da se više nije mogao razmotriti položaj glave i ruku. Priloga u te dvije rake nije nađeno nikakvih; ali je za to u materijalu, od koga je bila nasuta gromila, bilo nekoliko utaraka od posuda, građenih na točilo, i gvozden nož. Ti prijedmeti potječu iz srednjeg vijeka. Pastiri iz one okolice pripovjedahu mi, da cigani, koji onuda prolaze, „Djevojčinom grobu” iskazuju osobito poštovanje i da uvijek onuda razapinju svoje šatore. Možda je to grob kakog ciganskog glavara, jer način, kako su lešine sahranjene, niti je prema katoličkom, niti prema pravoslavnom, niti prema muhamedanskom obredu. Može biti da će kraniološko ispitivanje jedne one očuvane lubanje dati kakih pobližih razjašnjaja. Priči o zazidanju vreda čini se da je dao povoda prirodni događaj, koji u predjelima krasa nije rijedak, biće naime da je vrelo presušilo time, što se je pod njim provalio kamen, te mu se otvorio podzemni put. Dno doline oko Rusanovića i Dobrače mjestimice je močvarasto, a osim toga ima nekoliko ovećih ponora, koji se proširuju u razgrašene na daleko pećine. Seljaci pripovijedaju i to, da je dno doline nekoć bilo korito Rakitnice, koja danas od prilike deset kilometara daleko odanle protječe. To međutim s razloga geotektoničkih i stratigrafičkih nikako ne može biti. Tek bi moglo biti, da je onaj jedan vodeni reservoar prokalom ispod njega dobio drugi otok, te je tako presušilo jedno, a otvorilo se drugo vrelo.

Vrbovik

Slike:Ermin Hadžihasanović
u grupu ISTOČNA BOSNA

[mirsad_d]

#14396

Crtice sa Glasinca.

Autor: FRANJO FIALA
Publikacija: GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
Datum izdavanja: 01/10/1892

Sredovjeki mramorovi.

U vapnenastoj kotlini, koja se istočno od Rogatice prostire od Vlatjevine do Dobrače, ima na više mjesta sredovjekih grobalja, između kojih je najglasovitije ono kod Vlađevine, dva sata istočno od tog mjesta, blizu pamije što je ondje u dolini, ima na obronku nekog brežuljka poviše sredovjekih mramorova, koje na oblik gromile a koje u vidu sarkofaga, između kojih samo na jednome imadu škulpture. Motiv je tako neobičan, da mu se u Bosni i Hercegovini još ne zna analogije.

Na čelu kamena (slika 1.) ima u profilu prikazana, uspravljena muška podoba, odjevena dugom vojničkom haljinom; desnom se je rukom podbočila, lijevu je u polak ispružila, držeći u ruci nejasno markiran balčak od mača; iznad balčaka, od prilike za duljinu jednog mača, lebdi turbanom pokrivena glava, u koje je naročito obilježje oštro profilirana, šiljata brada. Iza rečene muške podobe vidi se nešta kao sto, a pred njim palica s drškom kao u štake. Na protivnoj strani mramora na isto takom, stolu sličnom prijedmetu vidi se oroz, kako kukuriče (slika 2.).

Dimenzije sarkofaga, koji je zajedno s nadgrobnom pločom iz jednoga kamena sječen, ove su: Duljina nadgrobne ploče 267 m, širina 1 m, visina 80 cm duljina sarkofaga 2″2l, visina 1*1 ‘m a širina 0″8 m. Materijal je siv triaski vapnenac. Na grobnici pod kamenom poznavali su se tragovi nasilnog otvaranja po kopačima blaga, te je nijesam mario dalje ni pretraživati.
Na putu iz Smrtića u Vjetrenik, mjesta u sjevernom dijelu rogatičkog kotara, ima na zaravanku brda, koje se zove „Biljeg”, u gustoj lijeski do pola u zemlju propao kamen, ploča na temelju, što ga žitelji onoga kraja zovu „dobri biljeg” i drže ga međašem. Na kamenu se vidi posve priprosto štilizovana muška podoba u dugoj vojničkoj haljini; noge su u profilu a glava i tijelo sa strane prikazani. Na jednoj strani podobe ima krst s ušicom (svastika), na drugoj polumjesec u relijefu (slika 3.). Temelj je visok 0″35 m: ploča 1 m. Materijal je siv triaski vapnenac.

[mirsad_d]

#14397

Omer Hadžiselimović
BOSANSKI GRADOVI KRAJEM 19. VIJEKA

Novinar i istoričar William Miller (1864-1945) obrazovao se na Rugbyju i Oxfordu, nakon čega se posvetio proučavanju društvenih i političkih zbivanja u Turskoj i na Balkanu. Njegova knjiga Putovanja i politika na Bliskom istoku (1898) zasnovana je, kako sam ističe, na četiri boravka na Balkanu u godinama 1894, 1896, 1897, i 1898, i na “dugom studiranju istočnog pitanja” (p. ix). Za Milera, Balkanski poluotok je “zemlja protivrječja. Sve je upravo suprotno od onog što se može racionalno očekivati; putnik stupa u carstvo romanse, gdje se sve njegove ustaljene ideje okreću naopačke i on ubrzo, poput domaćeg stanovništva, počinje praviti razliku između onog što se radi ‘na Balkanu’ i onog ‘u Evropi’” (xvi). U narednom odlomku Miller piše o Rogatici”.

[Rogatica] je zaista jedno od najljepših mjesta u zemlji jer leži, kao što bi se moglo i očekivati od jednog gotovo potpuno muslimanskog grada, u zelenoj dolini navodnjavanoj bujnim rijekama. Od stanovništva koje broji 3.300 ljudi, samo 300 su hrišćani, pa je tako Rogatica jedan od najkonzervativnijih gradova u Bosni. Ovdašnji muslimani gorljivo su se opirali tome da im kćeri idu u školu s pravoslavnim djevojčicama i suprotstavljali se podizanju nove ženske škole iz tog razloga. Isto tako, u doba posta gradonačelnik musliman obilazi kafane da provjeri da neko od vjernika ne puši ili da čak ne udiše dim od cigareta nevjernika; svaki prekršilac se strogo kažnjava. Pa ipak, uprkos ovoj oštrini muslimanske većine, malobrojna hrišćanska manjina, koja se isključivo sastoji od Srba, živi u miru s ovim drugim dijelom stanovništva. I ovdje su muslimani poznati po svojoj učenosti, a mnogi od njih su begovi. U stvari, Rogatica se ponosi time što je iz nje potekao prijašnji Šejh-ul-Islam, ili poglavar islamske hijerarhije u Carigradu, koji je ovdje podigao džamiju što nosi njegovo ime. Jedna zanimljiva džamija je “Muftijina”, u čijem se dvorištu nalazi lijepa rimska grobnica—jer je kroz ovo mjesto nekada prolazila rimska cesta i rimski ostaci se nalaze ovdje u velikom broju. Muslimani, sa svojim uobičajenim nemarom prema klasičnoj starini, mirno su dodali dvije zidane stepenice ovom drevnom kamenom spomeniku, tako da se po lošem vremenu, kad je previše vlažno da se penje na munaru, mujezin može popeti na njega i pozivati vjernike na molitvu.
Još jedan kamen sasvim druge vrste jeste ogroman bogumilski spomenik, sa dugačkim natpisom na ćirilici, a ugrađen je u zid nove pravoslavne crkve. Graditelji ovog zdanja, da bi dokazali svoju nepristrasnost, počinili su još jedno užasno djelo, razrezavši napola lijepu rimsku ploču koja predstavlja muškarca i ženu, pa su jedan komad stavili s jedne, a drugi s druge strane vrata. Drugo rimsko kamenje upotrijebili su zidari, a u vrtovima kasarni i u lijepim malim gradskim parkovima ima ih još. Ovi parkovi su lijepo projektovani na obali rječice Rakitnice, ili “Rakovog potoka”, i uzor su kako treba da izgledaju mali javni parkovi. Ovdje muslimani vole da dolaze i da uživaju uz kafu koja se donosi iz turske kafane, dok ih uveče možete vidjeti kako se peru za molitvu na izvoru zvanom Toplik, koji izbija ispod stijena blizu stare rimske ceste.

[mirsad_d]

#14410

Predslavenski korijeni u etnogenezi Bošnjaka

Preporod je u nekoliko brojeva objavio prošireno četrnaesto poglavlje doktorske disertacije Doc. dr. Ibrahima Pašića Predslavenski korijeni u etnogenezi Bošnjaka s posebnim osvrtom na glasinačku ilirsku kulturu. Disertacija je odbranjena pred međunarodnom znanstvenom komisijom na Filozofskom fakultetu u Prištini 24.5.2005. godine. Ovo poglavlje tretira etnografiju Glasinca i one etnografske sadržaje koji čine najstariji dio nepoznate, ignorirane i davno zaboravljene bošnjačke povijesti. Poglavlje, kao i disertacija uopće, pokazuje da Bošnjaci u svojoj etnogenezi, zajedno s najstarijim narodima Evrope, na tlu Bosne i Hercegovine baštine jedan od najvažnijih evropskih korijena, antiku i antičku kulturu.

GRAD

Predslavenski etnički elementi glasinačkjh Bošnjaka sadržani su i u tipu njihovih naselja. Kao što je već rečeno, značajan broj tih naselja nastao je u predslavensko doba. Jedno od njih ima urbane odlike tipične za rimska gradska naselja. To je Rogatica.

Na području današnje Rogatice nalazilo se značajno rimsko naselje urbanog karaktera. Nastalo je u središtu prirodno zaokruženog geografskog prostora gdje, po pravilu, obično nastaju predrimske plemenske župe. Zbog izgrađenosti gradskog areala antička Rogatica nikada nije stručno i arheološki istraživana. I pored toga, kao slučajni nalazi, u Rogatici su pronađeni znatni ostaci antičkog grada i desetak epigrafskih i anepigrafskih nadgrobnih i votivnih spomenika. Od posebnog značaja je epitaf T. Cl(audio) Maximo dec(urioni) c(oloniae) Ris…,koji je pronađen još 1866. godine. Natpis je među stručnjacima izazvao živu diskusiju o gradskom rangu antičke Rogatice i o njenom imenu, koja nije završena ni danas. Osnovna pitanja koja proizlaze iz natpisa tiču se ranga naselja, da lije ono municipij ili kolonija i da li se ime col Ris… odnosi na samu Rogaticu. Po ovom natpisu T. Klaudije Maxim bio je vijećnik (decurio) u gradu zvanom c(olonia) Ris(…), što nije sporno, ali je sporno na koji se grad odnosi taj podatak. K. Patch col Ris… identificirao je s Rogaticom, gradom u kojem je spomenik i nađen. Međutim, T. Momsen, neosporno najveći autoritet antičke povijesti uopće, kao i D. Sergejevski, nisu prihvatili Patschovu identifikaciju Rogatice sa col. Ris… smatrajući da je epitaf iz Rogatice postavljen dekurionu kolonije Risini u Boki Kotorskoj koji je umro u Rogatici, vjerovatno na putovanju. Mommsenovo mišljenje je u novije vrijeme prihvatilo više autora.

Rogatica je najvjerovatnije osnovana poslije Batonovog ustanka, carskim dekretom. Više činjenica ukazuje na takvu mogućnost. Najbrojnija ilirska populacija u Bosni, koja je uzela učešća u ustanku od 6. do 9. godine naše ere, zasigurno se nalazila na širem podučju Glasinca. Brojčanost populacije, u pravilu, u prošlosti se mjeri brojem grobova njenih pripadnika, a broj glasinačkih gromila neosporno dokazuje najveću ilirsku naseljenost na širem prostoru Glasinca i Rogatice i na tlu današnje Bosne i Hercegovine uopće. Poslije ugušenja Batonovog ustanka najbrojniju ilirsku populaciju na tlu današnje Bosne i Hercegovine valjalo je kontrolisati iz nekog bližeg rimskog centra koji tada nije postojao. Činjenica je da je ustanak ozbiljno uzdrmao Rimsko carstvo i da je ugušen uz velike napore, iz čega su Rimljani izvukli pouku. Stoga, vjerovatno je da je rimsko naselje u Rogatici osnovano carskim lex rogata, sa ciljem da se iz naselja na vrijeme spriječi neki novi ustanak Ilira. Drugi, također važan razlog za osnivanje Rogatice, je u potrebi da se pokoreni Iliri što prije romaniziraju i konstruktivno uključe u Rimsko carstvo. Romanizacija najgušće ilirske populacije u Bosni geografski rasprostranjene na širem području Rogatice mogla se provesti u razumnom vremenskom roku osnivanjem rimskog urbanog centra u neposrednoj ilirskoj sredini. Inače, Rogatica nema nikakvih rudnih bogastava niti termalnih izvora koji bi bili nekim drugim valjanim razlogom za osnivanje grada. Nije ni važna raskrsnica puteva. Stoga, može se reći da je Rogatica osnovana, prije svega, radi političkog interesa Rima da drži u pokornosti Ilire tog dijela istočne Bosne i daje imala status municipija.

U radu u kojem prezentira istraživanja antičkog urbanog centra u Rogatici I. Bojanovski je naveo da je današnja Rogatica “turska aglomeracija”. Smatrao je da je njen orijentalni dio počeo nastajati na lijevoj obali Rakitnice, na mjestu srednjovjekovnog trga, dok je u to vrijeme nekadašnja rimska aglomeracija na desnoj obali Rakitnice “ležala u ruševinama.” Da je rimska aglomeracija “ležala u ruševinama” Bojanovski je naveo kao dokazanu činjenicu iako za takvu tvrdnju nisu ponuđeni nikakvi dokazi. Potom, I Bojanovski nastavlja: “U tursko doba, ali ne prije XVI stoljeća, grad se proširio i na desnu obalu Rakitnice na areal nekadašnjeg rimskog naselja, koje je još tada moralo ležati u ruševinama. Novo naselje uklopilo se u raster rimske centurijacije, koja je izvršila jak uticaj na njegov razvitak i oblikovanje urbanih cjelina. Stambeni objekti i druge zgrade plasirani su u pojedine centurije i izgrađeni od materijala iz ruševina, dok su ulice slijedile pravce limesa antičkog grada.” “Neke ulice moderne Rogatice nisu, dakle, ništa drugo nego kardi i dekumani koji su u antičkom naselju služili kao saobračajnice. Glavnom kardu odgovara današnja glavna ulica, a osnovnom dekumanusu (pravac zapad – istok) ulica uz Toplik.”

Konstatacije o urbanom jezgru Rogatice I. Bojanovski izveo je i na osnovu arheoloških činjenica koje su poznate skoro svakom starijem Rogatičaninu: duž svih rogatičkih ulica na dubini od 0,80 -1,20. m. nalaze se rimske vodovodne keramičke cijevi dužine 54 cm promjera 10 cm. To su cijevi glavnog gradskog rimskog vodovoda. Od njih se odvajaju kraće i tanje cijevi užeg profila koje “dolaze sa strane, valjda iz pojedinih kuća”. Od radnika koji su duž tadašnje ulice Muhidina Šahinpašića u to vrijeme kopali drenažni kanal i otkopali cijevi, I. Bojanovski otkupio je jedan dupondius iz 161. godine n. e., nastao u doba vladavine Lucija Aurelija Vera (161. – 169. g. pr. n. e.). Od radnika, Bojanovski je saznao da se iste takve cijevi nalaze i po ostalim ulicama Rogatice (“niz Toplik, u mahali Ljun, i drugim”) Na osnovu svega, Bojanovski je zaključio: “Očito je, dakle, da se današnje ulice najvećim dijelom poklapaju sa rasterom antičkih komunikacija u gradu, kroz koje je bio razveden vodovod, vjerovatno baš u vrijeme cara Marka (161 -180.).”

Urbani plan Rogatice bošnjačka je urbana antička baština koju imaju oni evropski gradovi koji su, više ili manje, sagrađeni i dograđivani od strane istorodnog stanovništva. Stoga, Bojanovski je savremeni urbani plan Rogatice, koji je kopija rimskog urbanog plana, analogno obrazložio sačuvanim rimskim urbanizmima Pariza, Liona, Bordoa, Tuluza, Torina, Firence Verone. Na prostorima tadašnje Jugoslavije, kao primjer gradova sa urbanim kontinuitetom antika – srednji vijek, naveo je Stari Grad na Hvaru, Poreč, Pulu, Split i Cavtat. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, istakao je da se i Sarajevo također razvilo uz stare (djelimično antičke) komunikacije. Uz konstataciju da se po svojoj pravilnoj kvadratnoj mreži saobračajnica sa isto tako pravilnim stambenim blokovima Rogatica odvaja od svih ostalih naselja “turskog orijenta”, Bojanovski je uz rad priložio i fotografiju Rogatice. Na fotografiji je iscrtao glavne konture rimskog urbanog rastera. Fotografiju i autorsku legendu, kako su prezentirane u “Našim starinama” br. XI, str. 162, donosimo integralno, stoga što fotografija počesto govori više od svake napisane riječi.

Po obavještenju K. Patcha, rimski nadgrobni spomenici u Rogatici nalazili su se na lokacijama bošnjačkih džamija, “in situ” i u sekundarnoj upotrebi. Na groblju Husein-begove ili Arnautovića džamije nalazio se “zidani pravokutnik, za koji vele, da je od starine muslimanski veliki zajednički grob, ali po našem mnijenju prije će to biti antikna gragja.” U predvorju džamije, kao ezantaš, nalazila se ara posvećena Jupiteru. Na istom džamijskom prostoru, koji se zbog muslimanskog groblja koje ga je pokrivalo nije mogao istraživati, “pod zemljom nalazi se šuplji prostor, pokriven tesanom sedrom.” Još jedna ara od vapnenca, s natpisom u kojem se spominje P. Ael(ius) Clemens, nalazila se u avliji Muftine džamije i služila je kao ezantaš mujezinu. Na osnovu ovih spomenika Patch je zaključio da se u Rogatici, za vrijeme rimske vlasti, nalazilo veliko svetište posvećeno Jupiteru “kojemu valjda pripadaše i veliki četverac kome je prorez 0,52:0,55 m. što uz br. 2 leži u predvorju Arnautovićeve džamije.”

U periodu slavenizacije antičke Rogatice nekadašnje veliko rogatičko svetište posvećeno Jupiteru odlučujuće je utjecalo na nastanak novog slavenskog naziva za naselje: Vrače. Taj naziv nam je poznat iz jednog od prvih osmanskih deftera u kojima se popisuje Rogatica. U opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1489. godine naselje na mjestu današnje Rogatice popisano je kao Vrače ili Rogatica. Naselje je tada bilo u okvirima zijameta Mehmed bega Čelebije, po kojem će se uskoro prozvati Čelebi Pazar?

Naziv Vrače slavenskog je porijekla. Nastao je poimeničenjem riječi vrač “gatar, pogađač, divinus, magnus”. Prema značenjima koja nudi Petar Skok, Vrače je veliko (magnus) proročište ili svetište u kojem se proriče i gata. Očito, K. Patch, i ne znajući za podatak iz osmanskog deftera iz 1485. godine, bio je u pravu: u Rogatici se zaista nalazilo veliko Jupiterovo svetište koje je u periodu slavenizacije Rogatice imenovano nazivom Vrače. Na ovaj način, po najvažnijem gradskom sadržaju preimenovano je i samo naselje.
Najvjerovatnije, u periodu slavenizacije Rogatice Jupiterovo svetište nije ugašeno na prečac i u njemu su se neko vrijeme obavljale određene religijske i proročanske radnje, sve dok ih nisu prevladali slavenski kultovi. Na taj način moguće je razumjeti slavensku motivaciju prilikom imenovanja naselja. Naziv je očit dokaz rimsko-slavenskog onomastičkog kontinuiteta koji je, možda, i više od toga. Moguće je da se na istom mjestu, poslije slavenizacije Rogatice, uspostavio sličan slavenski kult koji će, u religijskom smislu, poslije uspostave osmanske vlasti, na isto mjesto dovesti islam i islamsku bogomolju.

U dvojnom nazivu Vrače ili Rogatica očito je da je prvi naziv primaran a drugi sekundaran i da je Vrače mlađe od Rogatica. Ovo dovodi u sumnju dosadašnje mišljenje A. Bejtića i Đ. Mazalića koji su smatrali da je naziv Rogatica slavenskog porijekla.
Za ime grada Rogatica A. Bejtić smatrao je da je “domaćeg, slovenskog porijekla.” Kao i njegov prethodnik Đ. Mazalić, naziv je doveo u vezu s pretpostavljenim rogatičkim srednjovjekovnim gradom *Rogatac ili *Rogatica i rodom Rogačić, koji nisu potvrđeni u historijskim izvorima. Ukoliko je pretpostavljanje osnovano, naziv roda Rogatić (Rogačić) može biti kalk od rimskog Cornelius, tim prije što je teško pretpostaviti da su riječi Vrače i Rogatica istog porijekla. Izvođenje naziva možda je moguće i iz latinskog adi. partic. erogatus, a, um “razdijeljen, podijeljen”, u vezi s dodjelom municipalnih ili građanskih prava rimskom naselju. U svakom slučaju, pitanje naziva ostaje otvoreno.

Od posebne važnosti je istaći da su Bošnjaci brojne rimske spomenike Rogatice, kao što je naprijed navedeni zidani pravokutnik, smatrali svojim spomenicima i svojom kulturnom baštinom. Rimski spomenici stoljećima su činili uobičajen dekor džamija i kuća. Sepikularni cipus dekuriona T. Klaudija Maksima nalazio se pred kućom Avdibega Holučlića. Kada su pruski konzul Oto Blau i tajnik francuskog konzulata u Sarajevu i E. Pricot de Ste. Marie 1866. godine pokušali da pomaknu spomenik i pročitaju natpis, i pored činjenice što su bili pod zaštitom oficijelne turske pratnje, na njih je s vikom i oružjem u ruci nasrnuo Avdibeg, te se oni okaniše toga posla.

[mirsad_d]

#14413

Rogatica
Putopisne crtice

Detalji
Autor(i): G.PL.B.
Publikacija: NADA
Datum izdavanja: 01/04/1896

INFOBIRO arhivski materijal broj: 403641
Datum dodavanja u arhivu: 26/12/2007

Tekst članka
Ne htjedoh biti običan putnik, te se na šetnji HercegBosnom zaustavi u Sarajevu, ulazi mu tamo u kavane i izbrane restaurante, a da udovolji svoju znaličnu il naučnu dobru voljicu (Bog znade: što više!), dopre svojom nogom najviš do „Kozje ćuprije” il par metara dalje Dolačke carine, puškomet više kolodvora. Ne htjedoh biti takav putnik, pak za to i mogu poštovanim prijateljima da ponudim evo po koju crticu, sabranu mrva podalje s glavne željezničke pruge, i pozivam ih tako na malu šetnju u Rogaticu. Rano zorom krećemo se iz šeherSarajeva. Kroz kratko vrijeme, vozeći se spram istoka eto nas u dubokom klancu Miljacke. Čas uzbrdicom, čas pod nogu mnogo se savija ova lijepa cesta, i pošto izmaknu dva sata, iščezne ti Miljacka s vida, a kola zaokreću k sjeveroistoku. Tu se proširuje dolina; ko šarni ćilim prostrle se onuda bašče, oranice i livade, malene mlade šumice i seljačke kućice. U dnu ove drage pri rodne slike diže se silna Romanija planina, a njoj po vrhu izlazi zlatna ploča mladoga sunašca. Što bi trenuo trepavkama promijeni se cjelokupna slika, dugačke, zlatne sunčane zrake preliju preko bajna prizora raskošnu boju; sve je oživljelo, sve podrhtava i titra. Kupajući se u mladome suncu, eno ti Mokro oku nadomak. Cesta se penje mnogom serpentinom sve više i više, s desne i lijeve sve gušća šuma i pošto se voziš gotovo sahat puta, uhvatiš vrh, što se ispeo 1376 m nad morem. Tu će kočijaš zaustaviti otegnutim glasom konje, a oni srču onda žedni gorsku izvirvodu i okreću se spram kola, ne bi li prokučili pametnijem očima gdje su. A svjež putnik u toj vedroj i tihoj visini gleda dolje duboko pod nogama selo Mokro i sitne mu kućice, i divi se kako daljina sve još više poljepšaje. Pak tako! konji gasni, cesta položitija, šuma gušća, te za dvadesetak minuta eto te gori u presrt — u Naromaniji. Planinska kosa povlači se odovud spram juga, a ošumljeni vrhunci dižu se 1500—1600 m. Ime ove planine potječe iz doba borbe istočnorimskog ili bizantinskog carstva protiv slovjenskih plemena. Nije tomu davno, što je ta gora bila skrovištem vuku i hajduku, naročito se u njoj nahodio starina Novak. Nama se megju tim žuri. Rekavši „zbogom” velikome hanu na vrhu gore, voziš se kratkom ravnicom, koju je nekad ustaška ruka nemilo opustjela i obrijala, nego danaske — hvala savjesnom vršenju zakona — primilo se onuda mlado stabalje i ote se pustoši, pak što gusta crnogorica, što jara bjelogorica čine ti hlada, krijepe te i vesele pluća i oči. Kraj hanObhogjaša imade natpis, gdje je megjaš rogatičkog kotara, i pošto se cesta malko sjeverno okuci, pukne ti pred očima — glasinačka visoravan. Od Sarajeva dovle priviklo se oko samoj pitomini; sve nježne i drage doline i sudolice, bistre žuborvode i živa zelen, a tu na Glasincu umaklo lišće postrance, a pred tobom ovladala lisina, podsjećavajući na kamenito razvaljeno groblje. Ne šušti brz potočić, ne šumi gorsko povjetarce u krošnjama, ljepota prirode sakrila svoja lica s onu stranu Romanije. Istom u dalekom polukrugu privigja se, da pustu visoravan zatvara šumovit vijenac. Od sjevera okružuju glasinačku ravan Kopito i opruženi Devetak, od istoka obraslo gorje rogatičko, od juga Pračanska brda, a dalje postrance Žep, Sjemeč, Jahorina i Klek, što se vise nad ona prva i što im se ljetu pod kraj još bjelasa snijeg po vršcima. U okrugu ovakijeh gora stoji na osami povelika zgrada. To je vojnička stanica u Podromaniji. S lijeve vidiš gdje se crveni krov crkvice sv. Ilije u selu Sokolcu, koje se ondje naselilo istom od kakijeh 30 godina. Pošto smo se vozili pola sata sve pod nogu, stigosmo u podne u Podromaniju, da se ondje odmorimo, ne baš uz najveću lagodu u skromnoj brgjanskoj gostionici. Glasinac je stan mrtvijeh, nekropola na glasu. Zato ostadoh da to popodne projašim onuda, pak da prenoćim, te sutra onda produljim put u Rogaticu. Ova mrtva ravan uz sve što skriva još mnoge zanimljivosti, obogatila je s mnogo dragocjenih iskopina bos.hercegovački muzej u Sarajevu. Imade tu bezbroj grobova, gdje su stari Iliri prije 2—3000 godina sahranjivali svoje mrtve, a uz tu starinu nadostavljaju se grobnice iz srednjeg vijeka. Po višim i nižim isponcima eno preostataka starih gradina i opkopa iz ilirskog doba, a nedaleko opet tragova crkvi iz vremena osmanlijske provale 14. i 15. vijeka. U izravnoj blizini prostrlo se muhamedovsko groblje, a u isti mah zahvataš okom obelisk, što su ga carske i kraljevske čete u bratskoj uspomeni podigle onim svojim drugovima, koji tu padoše god. 1878. Tik uz sredovječno groblje na Crkvini diže se drugi takav obelisk, a od prilike ‘/a km podalje ovjekovječuje još jedan takav kamen junački grob onijeh vojnika 37. regimente, koji tu izdahnuše vjerni kruni i svojoj zastavi. Domaće pučanstvo ustupilo je dragovoljno god. 1893. zemljište da se podigne spomenik, gdje su ubilježena imena palijeh junaka u svim glavnim jezicima naroda, koji živu pod žezlom Njegovog Veličanstva našega cara i kralja. Glasinačka visoravan jeste premahom brežuljkasta. Imade onuda dobrijeh pašnjaka, tek nije dosta natopljena. Tom ravnicom vijuga se mala kraška riječica Rešetnica, što ljeti presuši, a nabuja kad udari pljusak, i u proljeću. Ta voda uvire u duplji kraj Pavića, u takozvanoj pećini Megari. U toj pećini biće da imade zanimljive sige. Na žalost počeo se hvatati mrak, te se više nije moglo u nju. Sve da su ovi krajevi vodom siromašni, ipak glasinačka visoravan prija stoci i stočarenju, i lijepo je vidjeti ono mnogo blago, bogata stada konja, goveda i ovaca, što onuda veselo pasu. Prije nego što se oprostismo s prirodom na ovoj ravnici, uhvatismo još zgodu, da posjetimo selo Sokolac i km od Podromanje. Kraj sela na uzvisici diže se istoćnopravoslavna velika i lijepa crkva sv. Ilije, koju otpočeše graditi još god. 1866., a dovršiše je nakon okupacije. Ta crkva stoji u temeljima nekih starih utvrda, okle se i prozvalo ono brdo Gradac. Eto vam glasinačkoga bogastva sve u samim spomenicima. Ne mogu a da ne napomenem, da je nekada iz Romanije pak preko Podromanije išla u dolinu Drinače rimska cesta, kojoj su našli nekoje tragove u najnovije doba. Isto tako vodila je prometna rimska sveza preko Glasinca, Rogatice i Višegrada dalje na istok. U poznije doba, znade se, da su dubrovački karvani prolazili preko Glasinca u Zvornik. Pošto svanu, krenusmo se dalje. Žalibože što se nadvila magla, te ne mogosmo da nam se umah na početku daljnjeg putovanja oko pase po slobodnoj prirodi. Ipak dosta jaka struja, koja u visini od 900 m uvijek piri, raspršila je doskora magle, tek okolnih brda još ne dogledasmo. Ovile ih teške oblačine, samo tu i tamo na zamahu vjetra vedrilo se i provirkivahu šiljci silne Romanije iz oblačja. Sunce ih bojilo crvenilom i pričinjalo se, e se desiš u ogromnom pozorištu, gdje pri koncu čina laki geniji oblake nose i sve više iščezavaju s njima i nestaje ih. Za jedan sat prevalismo polje. Došavši pod Vitanj, gdje se cesta i opet penje, počelo se vedriti. Romanijaplanina zatvarala veličajnu panoramu, koja puče pred tobom, osvrneš li se u okrug sa zavoja ceste. Što se dalje voziš, sve to većma širi se obzorje; gledaš: Trebević, sniježnu Bjelašnicu, Jahorinu, Klek i daleko, daleko Volujak, Maglić, visoka brda u Crnoj gori i Srbiji. To sve u daljini, inako je priroda oko tebe pusta, goli kras s nekim grmeljcima. Selu ni traga, jedino što progješ kraj koje seljačke kućice uz kakvu malu oranicu, pa i to jedva jedvice na rijetko posijano. U ovom osamljenom kraju pružila se lijepa zgoda vojničkoj upravi, koja je ondje osnovala topničku streljanu. To vježbalište zove se Ivanpolje. Pošto si odatle pošo četiri kilometra nizbrdice i progješ još kroz uzan klanac, svane duboko pod tobom jedna plodna kotlina, a u toj kotlini jeste meta našeg putovanja — Rogatica. Ne treba ti ljepšeg pogleda, pošto će te ovaj prizor sigurno iznenaditi. Cesta se spušta u dugačkoj serpentini, po boku ti pitomo selo Kovanj, svuda izbila zelen i šušti rodna vlat, što ovjenčava Rogaticu prijaznom milinom, i kamo stižemo kroz y4 sata. Rogatica je sjedište rasegnutog kotara. Mjesto leži u pitomoj kotlini na vodi Rakitnici, a prijatne mu kuće provirkuju iza granata drveća. __Ko svi gradovi istočnog tipa, imade i Rogatica svoju glavnu trgovačku ulicu, svoju ,,čaršiju”. U toj čaršiji nema stanova, već se diže u pola a la franca sagragjeno zdanje, a to vam je „han”, te medresa i mnogi novi nakon okupacije posagragjeni dućani, a imade i takijeh — iz starijih vremena — koji se odlikuju čudnovatom starovjekom osebinom. Na ulazu u mjesto jesu vojničke barake, pod strminom Lunja. Dalje južnije jeste Matovo brdo, okle je najljepše pogledati Rogaticu. Spram istoka diže se Crvenjac, s jugoistoka prilično zagajeni Saranj. Pod Matovim brdom izbija jako vrelo Toplik, što deset koraka od izvora već pokreće veliki mlin. Ime mu Toplik označava stalnu temperaturu, zimi diže se magla poput gusta dima iz te vode. Otkud pošo da pošo, u Rogaticu ne možeš doći a da ne progješ kroz defileje. Sigurno da je takova okolišna priroda Rogatici u velike pomagala u obranbenim prilikama. Po svjema vrhuncima imade tragova starijem, utvrdama i svagdje ćeš sresti imena: „Grad”, „Gradac”, „Gradina”. Jamačno te je Rogatica rimska naseobina, u tom mnijenju utvrgjuju nas mnogi i jasni natpisi na starim kamenovima. Da li je na mjestu Rogatice postojala kakva ilirska naseobina, ne može se sigurno reći ni posvjedočiti. Ipak nagjoše tamo prigodom iskopavanja g. 1894. dvije glinene posude iz prehistorijskog doba. Nekoliko slojeva više našlo se je rimskih komada od bronca, a po vrhu svega steralo se cigansko groblje. Ne zna se pravo ni rimsko ime Rogatici. Na višegradskoj cesti imađe kamen i po nekim ostancima pisma na tom kamenu saznalo se samo toliko, da je tu bio rimski grad, kojemu se ime počimalo slovkom Ris. Nego na žalost je taj natpis previše prebrisan, pa se ne može čitav pročitati. U dvorištu Muftijine džamije stoji kamen s klasičnim natpisom. Takijeh kamenova s kojekakvim šarnim ukrasima nalazi se jošte na nekim mjestima, kao i kamen miljnik u dvorištu Careve džamije, pa kamen u Arnautovićima i kamen u Huseinbegovoj džamiji. Još nalaziš takova kamenja uzidana u istočnopravoslavnu parohijsku crkvu, u ćupriju kraj škole, u gradskoj bašči, u nekojim privatnim kućama i u časničkoj bašči u logoru. Mnogo kamenje iz srednjega vijeka posvjedočuje, da je Rogatica i u to vrijeme postojala kao kolonija. Tako imade prelijep kamen sa sarkofaga s dobro uščuvanim natpisom iz srednjega vijeka. Taj komad uzidan je u zid istočnopravoslavne crkve. Na groblju uz selo Lagjevina, 5 km od Rogatice, naići ćeš na ogromne nadgrobne kamenove s natpisima, što ti nefaljeno zbore i govove, kolika su vlastela u srednjem vijeku, u predosmanlijsko doba, ovuda živjela i pomirala. Osmaniijsko doba ostavilo nam je spomenika već iz 15. vijeka, okle potječu obje male ćuprijice preko Rakitnice. Stil tijeh ćuprijica sasvijem je nalik na stil višegradske ćuprije, koju je gradio g. 1577. Mehmed paša Sokolović. Tursko ime gradu jeste Čelebipazar. U Rogatici živu većim dijelom muhamedovci, pravoslavnih imade sasvijem malo. Rogatićani su veoma gostoprimni ljudi, vesele se ako tko posjeti njihovo mjesto i pohvali njihov napredak. Posjeta antropologa i arheologa g. 1894. i 1895. još im je u živoj pameti, ko što će se i učeni posjetnici uvijek rado sjećati ljubežljivosti i prijaznosti rogatičkog gragjanstva. Rogatica je na glasu ko pobožno mjesto. Mnoge božje sluge i ugodnici, mnogi vjerski uglednici potječu iz Rogatice. Hadži Muhamed ef., rahmetli šeihulIslam carigradski, bijaše rodom iz Rogatice. I danas imade u Bosni mnogo odličnih sinova u javnim zvanjima vjerskim i državnim, koji se rodiše u Rogatici. U rogatičkom kraju svijet se marljivo bavi narodnom domaćom industrijom. Osobito su na glasu tkanine, bez i vuneni ćilimovi, ne toliko zbog posebnih šara, koliko što su trajni. Streke su većinom crvene, plave, crne, bijele, katkad žute. Po nekojim muhamedovskim, a i pravoslavnim kućama, naročito u Godomilju, Glasincu i Sokoloviću izragjuju još ćilimove u šarnim kariranim uzorcima. Mimo ovu domaću industriju važno je u Rogatici još učinjanje kože za opanke (tabakluk) i pravljenje opanaka. Konji i rogato blago jesu glavnim predmetom trgovine. U najnovije doba trglo je najviše u napredak govedarstvo i konjarstvo. U poljoprivrednom gospodarstvu gaje se naročito pašnjaci, žita i krumpir, koji je u cijelom kotaru upravo na glasu. Naravno, te ko u svakojoj gospodarstvenoj grani, podupire vlada i u ovoj kulturi gospodare izdašno, a uspjeh je sve to bolji, otkako se je domaći svijet priučio racijonalnijem poljskom orugju i obragjivanju. Tko je lovac naći će u rogatičkom kraju prave gospodske lovine. Imade onuda megjeda, veprova, srna, vukova, lisica, jazavaca, vidra, kuna, divljijeh koza (na dva mjesta u kotaru), te na pretek ptičje divljači i grabilica. Pošto nam preostađe vremena, ajde, rekoh, da zagledamo malko prijatnu okolinu rogatičku. Lijepo je išetati se na konju nakon zdrava ručka k ćupriji na riječici Prači. Kraj Muftijine džamije račva se cesta na istok Višegradu i južno u Goražde. Još pred okupaciju, te i nešto nakon okupacije, bijaše tuda glavna poštovna sveza iz Sarajeva preko Rogatice u Plevlje, danaske megjutim udario je promet u Plevlje iz Sarajeva preko Goražda. Cesta Rogatica—Jabuka, što se prisastavlja s onom gore napomenutom cestom, upravo je remek gragjevina, a probila se onuda godine 1880.—1883. Prije je bila ondje ko prtina ili nogostup, kuda je za osmanlijskog doba prolazila pošta. Cesta se vije kotlinom dva sata puta, dok zaokrene — as njome i voda Rakitnica — u uzak klanac. Tu je obuhvate silne pećine s desne i s lijeve, tek ove pećine nijesu gole, već ih obraslo grmlje i šikara. Te su pećine u velike nalik na stare razvaline, a iz mnogijeh duplja izlijeću golubovi, uplašeni lupom kola i glasnim razgovorom. Mnogi lešinar vije se visoko nad našim glavama. Nakon 2 km vožnje izigješ iz toga klanca, a pred tobom svane „Gnjila”, preko koje vodi cesta u Jabuku, odnosno Goražde. Tu se odvaja cesta od vode Rakitnice (koja je onuda kroz živu lit prokopala put u Praču), pak se penje pomalo. Priroda se prikazuje svaki čas u drugoj slici, dok se kod 8 km ne dogodiš na najvišoj tački toga porasta. Šta Alpi?! Pred tobom se eto prosu najraskošnija draž, što ga može da stvori živopisna priroda. Dolje pod nogama izvija se i pjeni uz strašne pećine Prača, a iz korita joj dižu se orijaške kocke ljuta kamena. Voda se ruši divljim i naglim padom. Zrak ispunjava bijesni šum …. a kroz taj šum hvata ti oko u zapadu preko Drine Vijogorplaninu. Tamo preko obale, a pred nama eno Gnjile, što se razavila kao silno krilo, a mjesto perja obraslo gustom šumom, što je gdjegdje ko plješiva, pak vidiš krilu gole kosti, kamen goli. I ako je teško proći ovu goru, ipak su ljudske ruke i onuda put iskrčile, cesta ko bijela crta vijuga se uz nju. Kod 12 km spustila se je naša cesta do vode. Tu je Prača i dvije ćuprijice, što vode preko nje. Jedna je nova, a druga stara i prastara, toliko je trošna i ruševna. Čudna ta gragjevina sasvijem je od drveta. Izvedena je sasvijem originalno, a taj gragjevni sklop zadiviće te još više, ako uvažiš, da je ćuprija dosta visoko nad vodom. Uz ćupriju imade mala kavana, baš ko smišljena i za one, koji moraju da putuju i za one, kojima se hoće putovanja. Tek svud je poći, a kući je doći. I tako valja i nama da se oprostimo sa malom kavanom, starom ćuprijom, Pračom i Rogaticom. Jedino što ostaje to je uspomena o silnoj prirodi i uvjerenje, da je put istom onda lijep i ugodan, i sve što vidiš vrijedno, da se u slatkom sjećanju održi, kad ti sve to začinja iskustvo, da si u putu zborio i družio se s dobrijem ljudima. Jer samo dobri ljudi oživljuju mrtvu i nijemu prirodu, ko duša mrtvu ilovaču — Adama.

[mirsad_d]

#14433

MOST NA RIJECI ŽEPI

Na rijeci Žepi, koja je lijeva pritoka rijeke Drine, nalaze se dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave – jedan koji je izgrađen u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog ušća, na trasi prometnice koja se u Višegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine.
Na ušću rijeke se nalazio sve do 1966. godine, kada je demontiran i rekonstruiran na drugoj lokaciji zbog izgradnje HE Bajina Bašta. Njegova nova lokacija se nalazi cca 500 m od naselja Žepa, nedaleko od objekta Redžeb-pašine kule, koja je građena u približno istom periodu.
Povijesni podaci
U starijim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o graditelju i vremenu izgradnje Mosta na rijeci Žepi, niti je na mostu ostao sačuvan tekst sa tarihom koji bi mogao dati precizne informacije o vremenu i graditelju ovog objekta.
Kao i za većinu građevina sa ovih prostora, u narodu su ostale sačuvane mnoge legende i predanja. Jedna od legendi navodi da je graditelj mosta bio jedan od učenika Mimara Sinana, graditelja mosta u Višegradu, koji je htio da svojim djelom nadmaši rad svog učitelja. Druga legenda je legenda o veziru Jusufu koji je rođen u ovim krajevima i italijanskom graditelju kome je povjerena izgradnja ovog mosa. Analizirajući prvu legendu, mogle bi se izvući sljedeće pretpostavke:
– Most na rijeci Žepi je nastao neposredno nakon gradnje Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu;
– Most na rijeci Žepi je sagradio učenik graditelja mosta u Višegradu, tj. Mimara Sinana.
Prvi od gore navedena dva podatka uklapa se u pretpostavku da su mostovi nastajali isključivo kao objekti čiju je gradnju financirala država preko svojih funkcionera na terenu. Nastajali su isključivo sa ciljem poboljšanja sustava komunikacija u Carstvu. U takvom kontekstu je Višegradska ćuprija bila ključni objekt, koji je područja Bosne i Hercegovine povezivao sa ostatkom Carstva. Njegovom izgradnjom se stvorila potreba za novim mostovima na glavnom i sporednim prometnim krakovima, koji vode ka njemu, tako da su skoro istovremeno, u sklopu istog projekta, nastali mostovi: na rijeci Žepi i Kozija ćuprija u Sarajevu. Bilo bi dakle sasvim moguće i vjerojatno da je utemeljitelj i ovog mosta bio Mehmed-paša Sokolović i sasvim je realno njegovo datiranje u zadnju četvrtinu XVI. stoljeća. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)
Što se tiče pretpostavke da ga je gradio jedan od Sinanovih učenika, i ona se čini realnom, pošto je Sinan (1490. – 1588.) u vrijeme podizanja ovog mosta već bio u dubokoj starosti. Iz dokumenata koji su povezani sa Sinanom, javlja se ime izvjesnog Mustafe-čauša, čovjeka od Sinanovog povjerenja, pa je moguće pretpostaviti da je kompletna realizacija mosta na rijeci Žepi najvjerojatnije bila prepuštena njemu. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)
Arhitektonske karakteristike mosta i kvaliteta izvedenih radova pokazivali su i još uvijek pokazuju (iako je most prenesen na novu lokaciju i nalazi se u novim topografskim uvjetima) da je riječ o izvanrednom objektu, djelu graditelja velikih sposobnosti. U ovom slučaju, nije moglo biti ni govora o graditelju koji je potekao iz naroda. Sudeći po smjelosti konstrukcije, graditelj je prošao najveće škole i savladao graditeljsko umijeće svog vremena na najvišoj razini. Pojedini formalni elementi, kao što su: linija luka, način zidanja mosta i dr. veoma su bliski detaljima vidljivim na Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, što ide u prilog činjenici da graditelj pripada istoj školi kojoj pripada i graditelj Mosta u Višegradu i da je nastao krajem XVI. stoljeća.
Kao što je već rečeno, starijih dokumenata o gradnji mosta nema. U novije vrijeme most je često bio zapažen od mnogih putopisaca, umjetnika i putnika koji su posjetili ove krajeve.
Most na ušću Žepe stajao je decenijama izvan upotrebe. Daleko od naseljenih mjesta i prometnih tokova, on je, zahvaljujući načinu gradnje, odolijevao zubu vremena. Međutim, izgradnja HE Bajina Bašta zapečatila je njegovu sudbinu, kao što je ugrozila i Višegradski most i ostale spomenike graditeljskog nalsijeđa. Akumulaciono jezero ove HE podiglo je razinu vode za 10 m iznad najviše kote mosta. Projekt budućeg akumulacionog jezera Bajina Bašta, Perućac, koje pripada teritoriju DZ Srbije i Crne Gore, postalo je od samog početka uzrokom ugrožavanja kompletnog spomeničkog fonda na ovom prostoru. Još u toku 1960. godine, Zavod za zaštitu spomenika BiH uspostavio je kontakte sa investitorom gradnje brane, radi dogovora o poduzimanju mjera za saniranje ovog i ostalih spomenika. U konkretnom slučaju, osim odustajanja od izgradnje hidroakumulacije, bila je moguća jedino rekompozicija mosta i njegovo izmještanje na teren koji neće biti poplavljen. U dogovoru sa investitorom, 1960. godine izvršeni su radovi na rekognosciranju terena, na temelju kojega je izrađen poseban elaborat i određena približna cijena radova. Na sastancima održanim 18. studenog 1964. i 15. travnja 1965. godine i konačno, na sastanku održanom 25. veljače1966. godine, doneseni su sljedeći zaključci:
1. most se mora spasiti i rekonstruirati na lokaciji ispod kule u Žepi,
2. što prije treba otpočeti sa radovima na demontaži i prijenosu materijala na novu lokaciju i u nastavku aktivnosti realizirati njegovu rekonstrukciju,
3. radove će preuzeti Zavod za zaštitu spomenika BiH, ili će pronaći izvođača radova.
U ljeto 1966. godine došlo do demontaže mosta i izvlačenja materijala na kotu koja ostaje iznad najviše kote jezera. Godine 1967. izvršena je njegova rekonstrukcija, a 1968. godine most je pušten u promet.
Most nije doživio oštećenja u ratu 1992.-1995.
Mostovi bolje kvalitete i veće trajnosti podizani su na svim važnijim trgovačkirn putovima. U prvo vrijeme podizali su se uglavnom drveni (Most na Prači), dok u XVI. stoljeću već postoji određen broj objekata koji su izgrađeni od kamena.
Kamen kao građevinski materijal po svojoj bitnoj karakteristici i oblikovnim mogućnostima predodređen je za stereotomsku formu. Osnovna stereotomska forma, koja je u svim mostogradnjama svijeta postala zajednička karakteristika, jeste svod – jedan svod položen između dvije obale ili niz svodova koji u određenom ritmu povezuju obale rijeka.
Prilikom izgradnje mostova, konfiguracija terena i širina rijeke u znatnoj mjeri utječu na izbor lokacije gde će se podići most i ima vrlo važnu ulogu za određivanje njegovog oblika. Šire rijeke, koje su na određeni način bile plovne, u početku su dobijale skele za prelaz (Bosna, Drina, Vrbas), a uže rijeke, naročito one sa strmijim obalama i promjenljivom količinom vode (Miljacka, Žepa, Prača, Bistrica), dobijale su mostove.
Na temelju činjenica i postojećeg stanja na terenu, može se sa sigurnošću reći da je Most na rijeci Žepi jedno od najljepših i najelegantnijih ostvarenja ove vrste u Bosni i Hercegovini. Dok Most na rijeci Drini u Višegradu imponira svojom veličinom, određenom stilskom i tehničkom dotjeranošću, a mostarski svojim rasponom i elegancijom, Most na Žepi, iako manjih dimenzija, predstavlja monumentalni iskaz snage i ljepote.
Strme, gotovo vertikalne obale rijeke Žepe i uska klisura kroz koju se probija rijeka prema ušću, uvjetovali su gradnju jednolučnog mosta, zasvedenu prelomljnim lukom raspona 10,20 m. Čela svoda čine prelomljeni lukovi sa uzvodne i nizvodne strane, čija visina iznosi 6,50 m, mjereno od baze zasvođene konstrukcije. Radijus je 6,70 m, a ekscentritet centara zakrivljenosti iznosi od vertikalne osi 1,60 m na obje strane. Debljina svoda mosta iznosi 75 cm. Za usporedbu i kao dokaz stilske istovjetnosti Mosta na Žepi i Višegradskog mosta, može se konstatirati da je u rasponu ovog svoda najbliži prvi svod Višegradskog mosta smješten uz lijevu obalu, čiji raspon iznosi 10,70 m. Debljina svoda kod Višegradskog mosta iznosi 85 cm, dok su ekscentriteti centara zakrivljenosti variraju i iznose maksimalno 1,06 m. Most na rijeci Žepi ima nešto višu strijelu prelomljenog luka, što je uvjetovano niveletom puta, koji je ležao visoko iznad provalije.
Dužina mosta iznosi 21,60 m. Od simetrale svoda prema lijevoj obali njegova dužina je 12,40 m, dok je prema desnoj 9,20 m. Ukupna širina mosta iznosi 3,95 m, od čega na samu stazu otpada 3,40 m i na ogradu 2 puta po 20 cm. Ostatak otpada na istake vijenaca smještenih ispod ograde. Vanjske površine čeonih zidova su u ravnini sa vanjskim površinama ograde, a čeoni lukovi svoda su za po 3-4 cm uvučeni u odnosu na čeone zidove. Širina svoda iznosi 3,74 m.
Najviša točka intradosa mosta uzdignuta je iznad normalnog vodostaja za oko 12 m, dok je kolovoz, uključivši i debljinu svoda i gornjeg stroja za 1,55 m viši. Korkaluk mosta, koji je na mostu prije rekonstrukcije bio sačuvan samo djelomično, imao je visinu 90 cm, pa je tako najviša kota mosta nad normalnim vodostajem iznosila oko 14,5 m, što je u proporciji sa rasponom otvora «davalo dojam građevine koja stremi nebu pod oblake». (Ćelić, Mujezinović, str. 206)
U apsolutnim mjerama (nadmorska visina), oslonci mosta su se nalazili na koti 273,80, kolovozna konstrukcija na koti 281,60, dok je dno korita rijeke Žepe bilo na koti 268,60 m.
Svod i čeoni lukovi mosta konstruirani su od klesanaca sedre čije dimenzije, osim visine, nisu bile ujednačene. Čeoni zidovi mosta rađeni su od pravilnih kvadera vapnenca dimenzija od 15 x 20 pa do 50 x 140 cm, na nekim mjestima i više. Slojevi slaganja kamena nisu idealno horizontalni, mada se uočava da su odstupanja od horizontale bila minimalna. U konstruktivnom smislu, u slojevima se smjenjuju uzdužnjaci i vežnjaci, čime je graditelj postigao jedinstvenije djelovanje obloge čeonih zidova sa jezgrom mosta koje je sačinjavala kombinacija lomljenog kamena i vapnene žbuke. Spojnice između kamenih blokova su bile pravilne i radijalne, minimalne širine. Bile su popunjene vapnenom žbukom. Po površini su najvećim dijelom bile kalcificirane. Kvaderi su prema unutrašnjoj strani samo priklesani. Većim dijelom su po horizontalnim slojevima povezani klamfama od kovanog željeza zalivenog olovom. Ovakve veze nisu uspostavljene po vertikali.
Čeoni zidovi su u visini staze završeni vijencem jednostavne profilacije. Sama staza je imala neznatni uspon prema centru koji je iznosio cca 4%. U cjelini je bila kaldrmisana kaldrmom od oblutaka kamena.
U mostu nije pronađen nikakav sustav hidroizolacije. Korkaluk je bio pričvršćen na horizontalno položene široke ploče vijenca pomoću željeznih trnova i olova. Ploče korkaluka su sa gornje strane bile međusobno povezane željeznim pijavicama i zalivene olovom.
Most je izgledao i sada izgleda kao razupora između dvije gotovo vertikalne stjenovite obale. Na njegovoj izvornoj lokaciji, desna obala je bila veoma strma, dok je lijeva u svom gornjem dijelu, imala profil u kosini, pod kutom od cca 46 stupnjeva. Nalazeći oporce direktno na strmim stijenama i na različitim visinama, uz određenu asimetričnost čeonih zidova (što je posljedica različitog pada obala), most je izgledao kao da organski izrasta iz stijene.

Dosadašnja zakonska zaštita
Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine od 9. ožujka 1966. godine, zabranjeno je potapanje mosta na rijeci Žepi za vrijeme dok Investitor radova ne uplati potrebna sredstva za troškove demontaže, prijenosa materijala i rekonstrukcije mosta na novoj lokaciji.
Prostornim planom Bosne i Hercegovine iz 1980. godine ovo dobro je bilo evidentirano i svrstano u I. (prvu) kategoriju kao kulturno-povijesno dobro.
Dobro se, pod nazivom Most na rijeci Žepi i rednim brojem 492 nalazi na Privremenoj listi Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Prije nego što su bili osigurani materijalno-financijski uvjeti za poslove demontaže Mosta na Žepi, općina Rogatica je, u suradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika BiH, angažirala projektantsku organizaciju – Zavod za ispitivanje materijala i konstrukcija Građevinskog fakulteta u Sarajevu za izradu projekta demontaže mosta, a kasnije i projekta njegove rekonstrukcije. Autor i jednog i drugog projekta bio je profesor Ismet Tahirović. Nakon stjecanja uvjeta, izabran je izvođač radova – Komunalno građevinsko preduzeće «Standard» iz Rogatice, koje je realiziralo ove zadatke.
Godine 1966., nakon niza analiza i preispitivanja terena, pronađen je sličan profil korita rijeke Žepe, na udaljenosti od oko 500 m od naselja Žepa, na mjestu koje se zove Spahin hrid (Mujezinović, Čelić). Tom prilikom su urađena detaljna snimanja profila i usporedbom sa starim profilom konstatirano je da se objekt gotovo u potpunosti može uklopiti na novom mjestu s tim da dosadašnja uzvodna fasada mosta postane nizvodna i obratno, što se postiglo zakretanjem objekta u odnosu na smjer rijeke za kut od 180 stupnjeva.
U ljeto (lipanj i srpanj) 1966. godine postavljena je građevinska skela, izvršeno je označavanje i demontaža konstrukcije mosta sa izvlačenjem materijala na kotu koja ostaje iznad najviše kote jezera. Skidanje kamenih fragmenata je obavljeno vrlo pažljivo, kako ne bi došlo do oštećenja na kamenim blokovima usljed tvrde mase vapnenog veziva. Prijenos fragmenata vršen je konjskim zapregama i cjelokupan proces je trajao oko mjesec dana.
Tokom 1967. godine izvršeni su radovi na rekonstrukciji na način da je svaki pojedinačni element konstrukcije došao na svoje mjesto. Kao vezivno sredstvo prilikom zidanja čeonih zidova mosta, bila je korištena produžno cementna žbuka. Ostale veze su urađene na izvorni način. Ispunu mosta sačinjavali su komadi lomljenog kamena povezani sa produžno cementnim malterom.
Početkom 1968. godine, most je predat na upotrebu. Na novoj lokaciji kota oslonca mosta je 405,00 m (ranije 273,80 m), kota intradosa u tjemenu svoda 411,50 m, a kota kolovoza iznad tjemena 413,00 m (ranije 281,60 m) nadmorske visine. Ovom prilikom su izvršena statička preispitivanja mosta, pošto su uzete u račun postojeće dimenzije i materijal, vlastito opterećenje i pokretno opterećenje od 1000 kg/m2. Iako linije tlaka izlaze iz jezgri presjeka, isključenjem sila zatezanja maksimalna naprezanja ostaju u dopuštenim granicama. (Ćelić, Mujezinović, str. 208)

Sadašnje stanje mosta
Od momenta kada je most predat na upotrebu do današnjih dana, na njemu nisu primijenjene mjere održavanja, izuzev radova na čišćenju samonikle vegetacije.
Na desnoj strani mosta, na visini od cca 90 cm ispod razine kolovoza, pojavila se podužna pukotina dužine cca 10 m, visine cca 2 cm, koja prolazi cijelom dužinom mosta i nastavlja se preko svoda. Uzrok je najvjerojatnije popuštanje desnog oslonca mosta. Nije poznato šta konstrukciju sprječava da potpuno padne. Jedna pukotina se nešto ranije pojavila na korkaluku mosta.
Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima (Službeni glasnik BiH» br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku o proglašenju Povjesnim spomenikom – Most na rijeci Žepi.

Službeni glasnik BiH”, broj 18/06. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 25. do 31. siječnja 2005. godine, donijelo je

O D L U K U

I.

Povijesni spomenik – Most na rijeci Žepi proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se nalazi na području općine Rogatica, naselje Žepa, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina. Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite, utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/02).

[img size=150]http://photos-h.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc1/hs194.snc1/6534_1028446166801_1694749970_55463_2515140_n.jpg
[/img]

[mirsad_d]

#14460

Da li je ime sela Banj(a)-stijena u vezi sa titulom ban?

“O PORIJEKLU VLADARSKE TITULE BAN U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI” , naučni rad prezentovan na II internacionalnom kongresu balkanske turkologije održanom u Mostaru od 3.-6. septembra 2002.,navode se i primjeri postojanja riječi i titule Ban i kod Ilira i Kelta,koji su živjeli na teritoriji Bosne puno prije dolaska Avara.

Ibrahim Pašić,Mostar 2002
U dijelu rezimea navodi se;

Na Glasincu, na južnoj granici čuvene ilirske kulture, u kanjonu rijeke Prače, nalazi se toponim Banj-stijena. Kao Banj-stijena poznat je u bošnjačkoj svijesti koja se na isti način manifestuje i u bosanskom jeziku domicilnog stanovništva Glasinca i Rogatice. Navedeni naziv očuvala je snaga bošnjačke tradicije, iako mnogi Bošnjaci toga nisu svjesni. Naime, u svim starijim i novim geografskim kartama toponim je upisan kao Banja stijena, a isti naziv je i u svoj historijskoj literaturi koja se odnosi na taj kraj. Međutim, nijedan Bošnjak iz rogatičko-glasinačkog kraja neće reći Banja stijena. Bošnjaci toponim stoljećima nazivaju Banj-stijena, onako kako su ga nazivali njihovi preci. Naziv “Banja stijena” nametnut je oficijelno početkom XX vijeka, i očiti je falsifikat. [67]
Prvi kompozit naziva Banj-stijena nastao je od starobosanskog pridjeva banj = banov. [68] Politički motiviran falsifikat autentičnog naziva u “Banja stijena”, kako pokazuju dosad poznati izvori, počinio je F. Fiala. [69] Fialin zapis kazivanja Uzeira Arnautovića iz sela Rusanovići na Glasincu, u kojem se hronološki prvi put susrećemo sa promjenom Banj > Banja, u vezi porijekla titule ban za nas ima izuzetan značaj. On pokazuje da je Banj-stijena – ilirska gradina. Prvi dio zapisa, u kojem nas posebno zanima druga rečenica, glasi:
“Čuo sam iz ustiju rusanovičkog žitelja Uzeira Arnautovića, kako slijedi: “Na stijeni Banji, što se uzdiže kod sela Jazovića (Jarovića) i na kojoj se još vide zidine, što su preostale od goleme stare gradine, živio je mogućan ban. Kralj Kraljevog polja na Glasincu zaprosio je za svog sina lijepu kćer banovu; ali ona nije marila za kraljevog sina. Iz osvete naredi kralj, da se zazida vrelo na Hrabru iz koga potok, što teče kroz rusanovački kraj, dobiva vodu (…)” [70] .
Kazivanje, koje ima tradicijski karakter bošnjačkog stanovništva Glasinca i koje je zabilježio Fiala, precizno locira glasinačkog bana na gradinu. Gradina je augmentativ od grad, i pod tim pojmom se podrazumijevaju najstarija naselja na tlu Bosne i Hercegovine. Za sve gradine na Glasincu je općepoznato da su ilirske, [71] što znači da je glasinački ban čije je sjedište na gradini – oblasni ilirski vladar.

[mirsad_d]

#14461

Srednjovjekovni grad Vratar
http://www.youtube.com/watch?v=FRxdiFgv2bQ&eurl=http%3A%2F%2Fwww%2Efacebook%2Ecom%2Fhome%2Ephp&feature=player_embedded#

Ostaci ovog grada nalaze se 5 kilimetara zapadno od sela Žepi. Bio je podignut na jednom visokom (745 m), vrlo strmom i teško pristupačnom grebenu smještenom na drugoj obali rijeke Žepe. Na gradu su i danas očuvani temelji, zidovi četiri okrugle kule, ostaci velike sale i sudačka stolica uklesana u matičnoj , živoj stijeni.O značaju naselja govori i podatak da su na rijeci Žepi, koja je lijeva pritoka rijeke Drine, izgrađena dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave – jedan koji se nalazi u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog ušća, na trasi prometnice koja se u Višegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine. Do grada se moglo doći samo sa južne strane zbog izuzetno složenog planinskog reljefa. Cijelo brdo na kome se nalaze ostaci grada prokopano sustavom tunela i kanala. U okolini naselja pronađeno je nekoliko pojedinačnih stećaka, i jedna nekropola u selu Ljubomišlje. Stećci postoje i u drugim, okolnim selima, a jedan od najbolje očuvanih nalazi se u selu Tulež na groblju Trojan, no nema preciznijih podataka od kada datira.Prema legendi i ovaj grad je zidala prokleta Jerina, a grad je razorio i zauzeo izvjesni Redžep-paša.A za srednjevjekovni grad i njegovu gospodaricu Prokletu Jerinu vezane su mnoge legende, pa i ona da je prilikom gradnje, da bi ubrzala rad radnika pri dodavanja kamena iz ruke u ruku, kamen grijala na vatri.

Pogled na Vratarsku Gradinu sa Petov Dola

Kraljeva stolica na Vratarskom Gradu sa kojeg mjesta vidite sve do Drine.

Pogled na Vratarsku Gradinu te na Zepsku planinu u cijem se podnozju vidi mjesto Zadjel.

Pogled sa B. ravni na Vratar

[mirsad_d]

#14462

Nekropole stećaka u Rogatici

Iako će stećci, nadgrobni spomenici nastali u srednjem vijeku, najvjerovatnije biti kandidirani za listu svjetskog nasljeđa UNESCO-a, u Bosni i Hercegovini ne postoje podaci “svježiji” od 30 godina o njihovom stanju i broju, upozoravaju stručnjaci.
Prema posljednjem istraživanju, rađenom prije čak 30 godina, u BiH ima oko 60.000 stećaka. Sagovornici s kojima smo razgovarali tvrde da od osamdesetih godina prošlog stoljeća niko ozbiljnije nije istraživao ove vrijedne bh. spomenike, niti je vršio njihov popis, iako vremenom nestaju.
Stećci su svojom veličinom, ukrasnim elementima i brojnošću svjedočili o snazi, položaju i utucaju
onih nad čijim posmrtnim ostacima su podizani.
U Bosni i Hercegovini po brojnosti stećaka prvo mjesto zauzimaju hercegovačke općine Nevesinje i Konjic sa 3000 do 4000 primjeraka, dok se od bosanskih općina sa 2628 stećaka ističe Rogatica

Mjereći po tome i broju grupnih, u nekropolama okupljenih, ali i ,,samaca,, stećaka, područje opštine Rogatica bilo je gusto naseljeno. Dokaz za to su brojne nekropole rasute širom opštine.
Najveća je svakako ona u selu Varošišta, nedaleko od srednjovjekovnog grada Borča. Tu je i impozantna nekropola u Lađevinama. Dva stećka u obliku sarkofaga nad grobovima Vlatka Vladjevica i nekog Miošića sa svojom ljepotom i dimenzijama naročito su se isticala , a 1914. godine su prenesena u Sarajevo i nalaze se u bašti Zemaljskog muzeja i predstavljaju najkarasteričnije i najreprezentativnije dokumente o običajima , pismenosti i umjetničkim težnjama tadašnjih žitelja ovog kraja.
Na nekropoli u Varošištu je ostao stećak sa likom konjanika i njegovog vodiča, a koji je Radenko Mišević oslikao na naslovnoj stranici monografije “Rogatica”
Ali stećaka ima još na nekoliko mjesta : Ilijek kod Borka, Pešurići, Solakovići,Brankovići, Izborne, Dobrače , Banja Stijena , Osovo , Okruglo , Vrlazje , Vragolovi i Seljani , samo su dio te kulturne baštine.U njima su manje ili veće nekropole.

Stećak Vojvode Mitoša iz Lađevina, početak XV vijeka

Nekropola kod Brezja

[img size=150]http://photos-a.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc1/hs161.snc1/6008_1169508126808_1501137507_436184_551418_n.jpg
[/img]
Nekropola u Batovu

Vrbovik

[mirsad_d]

#14463

Zanimljivosti o Rogatici

Prvi hotel …

Prvi hotel u Rogatici otvoren je 1900.godine, njegov vlasnik bio je čeh Franjo Jakuš. To je bio hotel sa restoranom za ishranu vojske , građanstva i sreskih činovnika i kupatilom evropskog standarda (kada, tuš i topla voda). Ovaj hotel 1911.godine Franjo Jakuš prodaje Bećiru Čapljiću a on gradi novi savremeniji hotel 1913.godine. Treći hotel 1935.godine otvorio je Milan Pešikan iz Sarajeva.

Prvi bioskop…

Prvi bioskop otvoren je 1940.godine u Sali hotela ” Rogatica”

Ekspoloatacija uglja…

U 1919.godini otpočela je eksploatacija ugljenokopa u Kukavicama kod Rogatice, a 1928.
godine preko brda Kulete izgrađena je žičara za direktno transportovanje uglja vagonetima na
željezničku stanicu Mesići. Tu je podignuta i zgrada za smještaj termoelektrane (sa dvije loko-
mobile) i za separaciju

Prva sijalica u Rogatici…

Prva sijalica u Rogatici je zasijala 1934.godine putem dalekovoda i trafostanice na Topliku koja
i danas postoji. Te, prve, sijalice su postavljene u glavnoj ulici, a svijetlo su dobili zgrada sreza,
bolnica, oficirski paviljon, pošta, škola, hoteli i kafane i kuće bogatijih rogatičana: Mile Gluhović,
Veso Čavarkapa, Lazar Đokić, Juroš Malović, dr. Božo Bulajić, Hajraga Vejzagić, Edhem
Šehović, advokat Klinger, učitelj Dragutin Ouska i drugi.
Cijena uvođenja ,,lektrike,, koštalo je 4000 dinara, a poređenja radi za te pare su se mogla kupitu
četiri dobra vola. Cijena kilovata tadašnje struje koštala je 4 dinara, a cijena 1 kilograma mesa
koštala je tada 6 do 8 dinara, 4 jajeta 1 dinar a manji somun pola dinara.

Prvo javno kupatilo…

Prvo javno kupatilo ili hamam sagrađeno je prije 1528.godine pa slijedi konstatacija da je već
te godine morao postojati barem jedan vodovod koji je opskrbljivao vodom ako ništa drugo, onda
navedeni hamam.

Gradski vodovod…

Tokom 1905/1906.godine o trošku vojske i opštine izgrađen je moderan gradski vodovod u dužini od 4 km sa izvorišta u Seljanima odakle se i danas grad Rogatica dijelimično snabdjeva vodom. Iza 1908 godine izgrađena je i gradska kanalizacija.

Pilana I ciglana

1900 godine u Rogatici niče prva pilana za preradu drveta Bećir-age Čapljica. U Kovanju nadomak Rogatice počinje sa radom ciglana Nurbega Brankovića.

Putevi
Vojne jedinice su 1879 god. izvršile potpunu rekonstrukciju puta Sarajevo-Rogatica-Višegrad u dužini 148 km.Odmah iza toga izgraden je put Rogatica-Goražde 26 km. U 1906 godini izgraden je i put do Mesica u dužini od 9 km.

Prvi ljekar u Rogatici…

O javnoj higijeni i zdravlju u prvo vrijeme su se starali vojni ljekari. Prvi civilni ljekar dolazi u
Rogaticu 1883.godine. Od tada zapravo i počinje rad zdravstvene službe u narodu. Među prvim Bošnjacima koji su stekli visoko evropsko obrazovanje bili su i Rogatičani. Među njima je svakako najpoznatiji ljekar dr. Avdibeg Bukvica.

Prva autobuska linija…

Prva autobuska linija otvorena je 1940.godine na relaciji Sarajevo-Rogatica koja je dijelimično
zamijenila fijakere za prevoz putnika i pošte.

Rogatički srez

Od 1919 pa do 1949 godine Rogatički srez se prostirao na 1465,25 km² i obuhvatao je područja sadašnjih općina Rogatica i Sokolac te djelove općina Han-Pjesak (Podžeplje), Videgradske općine/Međeđa), Goraždanske općine(Ustiprača) i Paljanske općine (Hrenovica i Prača).

Građanska škola
U Rogatici je građanska škola otvorena 1926 god. a mreža osnovnih škola se proširuje.

[mirsad_d]

#14770

William Tribe
PJEŠKE DO VIŠEGRADA, 1959-60

Odranije sam planirao da odem pješke u nepoznatu istočnu Bosnu za vrijeme kratkih novogodišnjih praznika. Iz školskog atlasa sam precrtao glavna obilježja planina, rijetkih gradića i sela i krivudavu nit puta izmedju Sarajeva i Višegrada u gornjem toku Drine. Sve drugo je potisnulo uzbudjenje da ću napokon krenuti na istraživanje u unutrašnjost.
Posljednjeg dana pedesetih godina popeo sam se uz kanjon Miljacke i prešao preko brda do Mokrog, tačno godinu dana od kad sam tamo bio prvi i posljednji put. Cesta je bila uska, od tucanika i zemlje, s glatkom povrsinom s obje strane uzdignute pješčane krune koju su načinile gume. Namjeravao sam na njoj ostati cijelo vrijeme do Višegrada: mislio sam da ovo nije pogodno doba godine za prečice u dijelu zemlje koji ne poznajem. Nisam primijetio nikakvog saobraćaja. Na licu sam osjećao sitne snježne pahuljice i kad sam stigao u Mokro, Romanija se tek nazirala pod nebom boje željeza. Dvadeset kilometara za četiri sata—tempirao sam se prema kilometarskim oznakama pored puta i tako ustanovio stalnu brzinu hoda. U kućici s nazivom “kafana” popio sam jednu jaku “ljutu” i kafu, popušio svoju pretpodnevnu cigaretu i slušao razgovor seljaka koji su grijali na vatri svoja od vremena prekaljena lica i ruke. Bili su to Srbi, prepoznatljivi po visokim šubarama od crnog krzna na glavama. Tamnocrveni šalovi omotani oko kapa i lica poput turbana davali su im divlji, orijentalni izgled. Svaki od njih je nosio haljetak i hlače od grubog crnog sukna, prosto skrojenog ali čvrsto sačinjenog, i kožne sandale preko mnogo slojeva debelih grubih čarapa. Bili su ljubazni ali ne i ljubopitljivi. Kad sam popio jedno piće jedan od njih me je častio drugim, duplom čašicom “ljute.” “Trebaće ti ako pješačiš preko Romanije”, rekao je.
Jedan seljak me je otpratio do prečice ravno uz planinu. S vrha eskarpe pogledasmo nazad preko zelene doline na divlje tamne šume Ozrena i grozd planina oko Trebevića. Stajali smo na tankom i krtom snježnom pokrivaču među ogromnim borovima romanijske šume, visokim i razgranatim poput kedrova. Pokazao je kroz drveće. “Onamo ti je put, druže”. Tamo prijeko se pružala valovita zemlja, bez određenog oblika, sva pod snijegom i zatvorena sa svih strana tamnim rubom šume. Ručao sam u jednoj kafani smještenoj na širokom prostoru među brvnarama i ogradama. Napolju, volovi s velikim plećkama su vukli dugačke borove balvane prikačene hrđavima lancima za jarmove debele kao grede. U kasno popodne spustio sam se cikcak putem s Romanije na široku zelenu površinu zaravnjenu poput tanjira i prispio u Sokolac kako je padala noć. To je malo, jadno mjesto, ali s novim hotelom. Nekoliko zgrada od betona štrčalo je medju okolnim drvenim ili matrerisanim kućicama. Portir mi je uzeo pasoš i odveo me do male sobe s malo namještaja—krevetom, stolom, stolicom i jednom vješalicom. “Večeras ne možete u naš restoran. Nova godina je. Svi stolovi su zauzeti. Donijeću vam večeru”. Sjeo sam na krevet i drhtao od zime kao kakav bijednik. Ovo je neefikasna bosanska provincija. Postojalo je centralno grijanje, ali su cijevi bile hladne, dok je zahrđala gvozdena peć u uglu bila puna pepela. Uto uđe portir s naramkom borovih cjepanica i naloži peć tako da se soba ispuni jarkom toplotom, a odmah zatim donese i tanjir pečene svinjetine s krompirima i vunene papuče—stvar koju sam zaboravio da spakujem. . . . Krevet je bio raskošan. Prepješačio sam četrdest pet kilometara. Predivan umor tekao mi je iz nogu kroz čitavo tijelo. . . . Udaljeni zvuci terevenke, muzike i plesa, dopirali bi do mene negdje odozdo iz restorana kad bih se s bolom probudio u toku noći—restoran je bio pun ljudi iz Sokoca i seljaka iz okolnih sela.
Još za mraka sljedećeg jutra krenuo sam put Rogatice, razmjenjujući novogodišnju čestitku s čovjekom koji je nešto radio ležeći pod kamionom ispred hotela. Put me je vodio pravo po cesti bez ograde preko velike zelene ravnice. Tu i tamo bih nailazio na poneku usamljenu kućicu i, u daljini, skupine stoke na ispaši. Stjenoviti rub Romanije iza mene je sad postao ružičast, a sunce se dizalo u žutom sjaju iza niskog grebena Vitnja kojem sam se približavao. Sredinom jutra sam se zaustavio u jednoj kafani u selu blizu vrha. Prema jugu, s onu stranu brdovitog zemljišta, blještala je Jahorina u svoj svojoj dužini i pod čvrstim ledenim prelivom, poput kakvog fantastičnog kolača naspram dubokog plavetnila neba. U podne sam se spustio s pustopoljine, štedeći mnogo sati time što sam sišao sa ceste i slijedio telegrafski vod kroz mlade breze i hrastove, još krhke i smeđe od neopalog lišća. Mali okruglasti oblaci su ispunjavali udoline preda mnom, a tamne, snijegom prošarane planine nepravilna oblika uzdizale su se druge strane—to je bio cilj mog putovanja sljedećeg dana. No u Rogatici izmaglica je bila samo razblažena verzija baršunastih brda, omekšanje na rubu neba. Gradić mora da je bio razoren u ratu. Gotovo sve je bilo od betona i novo, mada sad uprskano blatom, odajući utisak seoske zapuštenosti. Bijeli prsti četiri ili pet munara davali su gradiću bosanski šarm. Tamnozelena osmanska zastava sa srbrneim polumjesecom i zvijezdom visila je s najviše munare. Ušao sam u džamiju i uspeo se na šerefe praćen buljukom dječaka koji su navaljivali da ih kasnije slikam kako sjede pozirajući u nasmiješenom nizu na jednoj ogradi. Odsjeo sam u velikom, razbacanom hotelu, prljavoj građevini smještenoj usred velike, ustalasane kaljuge. Kako sam bio jedini gost u sobi s mnogo kreveta, natrpao sam šest debelioh pokrivača na svoj ležaj i širom otvorio prozor mrzlom zraku prije spavanja.
Sutradan sam prešao preko planina do Višegrada. Krajolik je bio divljiji i samotniji i u beskrajnoj tihoj šumi stalno me hvatao strah od vukova što vrebaju u drveću na padinama iznad mene. Od zavijanja s ivice šume ukočih se od straha na ljutoj zimi snježne čistine pri pomisli na prenagljenost odluke da krenem na ovakav put. Tu naiđoh na putarovu kućicu, jedinu zgradu koju sam tog dana vidio na putu. Muž i žena su me pozvali da uđem; ona mi je napravila kafu, a on mi je nalivao rakiju. “Da, moguće je da si čuo vukove. Bez brige. Drži se puta. To su velike kukavice”. Poželjeli su mi sretan put i doviknuli: “Dođi nam opet!” U rano popodne, dok je nebo postajalo sve tamnije, čitav krajolik se počeo naglo naginjati, i kad sam izašao iz šume vidio sam kako se planine s druge strane isto tako strmo spuštaju u duboki, dugi rascjep koji je bio kanjon Drine. Tamo prijeko je ležala granica sa Srbijom i, izgubljene u sivoj pari prema jugu, divlje planine Crne Gore. Iznad isprekidanih oblaka u dolini, sićušna sela, prošarana tu i tamo obrisima rijetkih bijelih munara, bila su raštrkana po krilima i koljenima podnožja masivnih brda što su stremila u vis, ka šumi i snijegu. Zavrnuo sam niz strme neravne puteljke između visokih čvornatih borova čije su iglice svjetlucale poput onih na mediteranskim četinarima i išao pored muslimanskih kućica s verandama i vijencima listova duhana koji su se sušili na zidovima. Seljaci muslimani su me pozvali da uđem i jedem s njima—masnu supu i kiselkast crni hljeb koje sam zalivao slabom šljivovicom. Djevojčica u haremskim hlačama zvanim ‘dimije’ koja je klepetala po sobi u drvenim klompama zaklonila je lice od mene krajem marame koja joj je pokrivala glavu. Djeca su nahrupila u sobu iz susjednih kuća i stala buljiti u mene preko stola otvorenih usta i s izrazom tupe znatiželje.
Ispod sela prešao sam čuvenu “na Drini ćupriju”, koju Andrić opisuje, lijepo restauriranu nakon razaranja 1914. godiune, i ušao u Višegrad. Zastao sam na sredini mosta da pogledam veliku ploču za koju sam znao da nosi natpis na turskom, upisan izvijenim arapskim slovima, o tome kako ga je Mehmed-paša izgradio prije četiri stotine godina. Pogledao sam niz teške stubove mosta koji su poput lađa dijelili nabujalu zelenu vodu što je dolazila iz tjesnaca među stijenama.
Kako je portir u hotelu upravo bio na svom popodnevnom odmoru, momak za pultom, pomno radeći na noktima, nije htio da preuzme odgovornost za ključeve na polici iza njega. Proveo sam dva sata u tom malenom gradu. Malo šta osim mosta je ostalo od Mehmed-pašinog doba. Hotel je bio zapušten, hrana teška i masna, usluga spora osrednja. Digao sam se čim sam mogao kako bih izbjegao uporno a beživotno zurenje dvojice mladih vojnika za mojim stolom. Naredno jutro je bilo hladno, s ljepljivom vlagom nad rijekom. Morao sam satima čekati na voz u maloj nezagrijanoj stanici, no moje su misli putovale praznom cestom koju sam gledao kako se penje ka istoku kroz oblake prema Srbiji. Iza mene je bilo stotinu kilometara pješačenja kao i otkriće načina istraživanja kojeg ću koristiti da upoznam Jugoslaviju. Ceste, napravljene od zemlje krajolika kroz koji prolaze, poput tankih niti što vijugaju kroz divljinu, zabačene i opasne, tek s ponekim rijetkim vozilom, možda ni jednom dnevno: hodajući po njima neće mi nedostajati uzbuđenje koje pruža divljina, usamljenost i primitivnost.
Voz je bio pun ljudi koji su se vraćali s proslave Nove godine u Beogradu: na ovoj uskotračnoj pruzi putovanje od dvadeset i četiri sata bilo je dvaput duže ali i dvaput jeftinije od onog ekspresom na glavnoj pruzi. Stajao sam u hodniku pored mladog seljaka koji je ponosno puhao dim iz cigarette i vježbao muževno hrakanje i pljuvanje svojih starijih—kroz prozor ili, u mnogim tunelima, na pod. Točkovi su cičali dok je pruga vijugala uz dugu klisuru Prače u kojoj jedva da je bilo prostora za tračnice između stjenovitog zida i nabujale rijeke. Dobro obučen građanin me pozva u svoj kupe da podijelimo dio odojčeta rasprostrtog na novinama u njegovom krilu. Pitao me je za nacionalost, gdje sam bio u velikim cipelama i koliko zarađujem. “Malo, malo—to nije dovoljno za profesora na fakultetu!” rekao je, vraćajući mi bocu sa šljivovicom svaki put kad bi on popio. Obišavši šume podno Jahorine stigli smo na Pale i meni poznat kraj, da bi se zatim spustili u sivo, hladno Sarajevo.
Translated by Omer Hadžiselimović
© 2007 Omer Hadžiselimović
Bilješka: William Tribe, koji je umro 2003, živio je mnogo godina u Sarajevu gdje je radio kao lektor engleskog jezika na Filozofskom fakultetu. Ovdje po prvi put objavljujemo odlomak iz Billovog rukopisa koji opisuje njegova putovanja po Bosni. Zahvaljujemo se Tamari i Timothyju Tribe na dozvoli za objavljivanje ovog teksta.

[mirsad_d]

#15018

LAPIDARIJ

U parku Doma zdravlja u Rogatici formirana je mala kolonija kamenih spomenika–lapida koji potiču iz antičkog doba predstavljaju dragocjene dokumente o životu i razvoju grada iz tog perioda.

[mirsad_d]

#15044

„Istočna pruga“
http://www.facebook.com/video/video.php?v=1023717773040&oid=214519083678

Nakon što su austrougarske vlasti 1882. godine željeznicom uvezale Sarajevo sa Slavonskim Brodom i Budimpeštom, stvorila se potreba da se sa Sarajevom povežu i istočni dijelovi BiH, gdje su, uz granicu sa Srbijom, bili stacionirani vojni garnizoni.
Tako je stvorena ideja o izgradnji tzv. istočne pruge, prema Višegradu, odakle se preko Šarganske osmice moglo putovati dalje, za Beograd, Sofiju, Solun i Istanbul. Imala je višestruki značaj u strategijsko-vojnom, privrednom, geografskom pogledu.
Gradnja željezničke pruge Sarajevo – Dobrun, sa odvojkom Međeđa – Rudo – Uvac, počela je u jesen 1902. godine. Ukupna dužina trase iznosila je 166,5 km, sa minimalnim prečnikom krivine 200 metara,od Sarajevo sa 530 metara nadmorske visine, preko Bistrika, Dovlića, Pala, Korana, Stambulčića, Sjetline, Prače, Renovice, Ustiprače, Međeđe. Ovdje se pruga račvala uz dolinu Lima, a drugi krak je vodio prema Višegradu i Dobrunu, gdje je bila državna granica između Austro – Ugarske i Srbije. Ova željeznička pruga, duž svoje trase, prolazi kroz prekrasne krajolike obrasle šumom i projektovana je dolinama i stranama klisura Miljacke, Paljanske Miljacke, Prače, Drine, Lima i Rzava. Pruga se penje uz uspon od 18 promila, do vododjelnice Stambolčić, na visinsku kotu 939,8 m nadmorske visine, i to je bila najviša tačka pruge na prostoru buduće Jugoslavije građana za javni saobraćaj. Viših nadmorskih visina bile su neke pruge građene kao šumske. Ova pruga je imala 99 tunela (U stanicu Stambolčić dolazi se tunelom dugačkim 851,6 metara), sa velikim brojem vijadukta, galerija, potpornih i obložnih zidova.. Njen cilj je bio što bliže Srbiji i što bliže šumi istočne Bosne.
Pruga je za period od 73 godine tu namjenu i ispunila. U literaturi se javljaju dva datuma otvaranje pruge za promet. Po jednim, to je bilo 1905, a po drugim 1906. godine. U pravu su i jedni i drugi, jer je prvi dio od Sarajeva do Prače, i dalje, otvoren za saobraćaj 1905, a čitavom dužinom do Dobruna, odnosno do Uvca, 4. jula 1906. godine.
U toku drugog svjetskog rata više je na duže vrijeme bila u prekidu.
Istočna pruga je bila najskuplja izgrađena željeznička pruga do tada. Ukupna cijena koštanja pruge iznosila je 75 miliona zlatnih kruna, ili 450.000 zlatnih kruna po jednom kilometru. Austrougarski inžinjeri s velikom su mukom projektovali trasu kroz kanjone Miljacke i Prače zbog veoma teške konfiguracije terena.
Iako su državni službenici zaduženi za gradnju bili zaprepašteni složenošću trase, s državnog je vrha stiglo naređenje da se pruga mora graditi po svaku cijenu. Ta je cijena iznosila, uračunavši radnu snagu, usjeke, tunele, šine, stanične zgrade i samu željeznicu, ni manje ni više nego kilogram zlata po jednom metru.
Prugom je prestao promet i kretanje vozova 1.7.1978. godine. Bio je to potez države koji se ničim nije mogao opravdati. Dnevno je saobraćalo oko 40 kompozicija u oba pravca ili približno svakih pola časa u jednom od pravaca tutnjao je voz. Pretežan teret bio je ugalj iz Miljevine i Pljevalja, oblovina, daske, parket, poljuprivredni proizvodi. Trasa je bila stabilna, obezbjeđena, bez velikih investicija ulaganja. Lokomotive su bile na ugalj, a brzina vozova bila je oko 40 km na čas. Narod je prugu koristio, pružala mu zapošljavanje, davala hljeb, prevozila ga bez zakašnjenja, sve je bilo u najboljim godinama i punoj snazi životnoj.
Odjednom kao da je sve gromove privukla… Sva siromaštva od nje su pristekla, guta novac, a ništa ne privređuje, kaže vlast. Smeta napretku društva, ko to još ima željezničke pruge uskog kolosijeka. Trebaju nam željeznice kao u Japanu, koje razvijaju brzinu preko 200 km na čas. To više nije ni za staro gvožđe, uništavaj tu starudiju, nije to za socijalističko društvo, društvo samoupravljača. Što je naređeno to je i učinjeno. Gasi lokomotive, prodaj vagone za vikendice, kokošinjce, šupe, skladišta. Vadi šine, reži, eto dobrih kolaca za ogradu. To isto sa hrastovim pragovima, bivših trasa. Nesta narodne hraniteljice i dobrotvorke, a vlast poslije toga poče međusobno dijeliti pohvale, odlikovanja za uspješno obavljeni posao.
Ti dani ukidanja pruge bili su pravi dani žalosti . ’’Druže Tito, ne diraj nam Ćiru, nećeš nikad ostati na miru!’’ Mnogi su plakali tajno i javno, proklinjali vlast koja ide protiv svog naroda. Mnogi su se đaci iškolovali i došli do fakultetske diplome samo zahvaljujući ’’garnjači’’. Oni koji su živjeli pored pruge, smatrali su sebe bližim svijetu, kulturnijim. ’’Sjedi na garu, poljubi staru, ponesi koju paru, stići ćeš na svakom vašaru!’’
I nakon tridesetdeset godina, mnogi su se sa sjetom sjećaju zadnjeg voza duž pruge. ’’Davala je ta gara bijeloga ljeba’’!
Letio je ovom prugom i ’’Ludi Spaho’’. Bila je to kompozicija od tri vagona u srednjem je bio restoran, a naprijed i nazad motorna lokomotiva, koje su razvile brzinu oko 40 km na čas. Uveden je 1936. godine, a stajao je na Bistriku, Palama, Prači, Mesićima u pravcu Beograda. U suprotnom smjeru saobraćao je na relaciji Beograd – Zelenika, odnosno Dubrovnik. Bio je to voz za gospodu i glavare, obični svijet se njime nije vozio jer je bila skupa karta. ’’Hvala Spahu i njegovom dinu, što nabavi bez dima mašinu!’’
Prvobitna brzina vozova je bila 25km na čas. S vremenom su ispravljane oštrije krivine i brzina je povećana na 40 km. Popravke su vršene poslije rata, tako da je završlia svoj život sa 60 km na čas.
Nakon stogodišnjeg staža na prostorima Bosne i Hercegovine, legendarni ćiro je u večernjim satima, kada je Sarajevo blistalo svjetlima velegrada, posljednji putnički uzani voz iz Višegrada stigao je na svoje zadnje odredište – stanicu Čengić-Vila u Sarajevu 1. avgusta 1978, godine. Svi su ga voljeli i za sve ono što je učinio, a učinio je mnogo, bili smo mu zahvalni.
Prvog avgusta 1978. godine na prostorima Bosne i Hercegovine prestali su saobraćati svi uzani vozovi i na taj način su definitivno ukinute željezničke uzane pruge u BiH.
Došao je ćiro sa sjevera tiho i nenametljivo prije 100 godina, udomaćio se na ovim prostorima i tu ostao cijeli vijek. Svi su ga voljeli, a za sve ono što je učinio, a učinio je mnogo, bili smo mu zahvalni. Vijugao je kroz zelena polja, huktao kroz hladne kanjone i u sve ove krajeve i ove prostore donosio radost i nešto novo.

Pogled na Mesiće

[img size=150]http://mw2.google.com/mw-panoramio/photos/medium
/14078312.jpg[/img]
Ruševine Željezničke stanice Banj Stijena

Trasa nekadašnje pruge dolinom Prače, kod Banj stijene

[mirsad_d]

#15110

Rogatička sinagoga (u narodu poznatija kao Havra)

Rogatica Synagogue (right): Built and consecrated in 1928, this small synagogue has been out of use since 1941, when almost all the Jews of the town (54 prior to World War II) were killed.

[Author]

Posts