-
Rogatica 1879.godine – 1910.godine
Popisom 1879.godine Višegrad je imao 1142, Goražde 816, Čajniče 1066, a Foča 2968 stanovnika.
Popisom 1910.godine Višegrad je imao 2551, Goražde 1882, Čajniče 1538, a Foča 4432 stanovnika.
“Lektrika” u Rogatici
http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/10/lektrika-u-rogatici.html
Prva sijalica u gradu Rogatici je zasijala 1934.godine. “Lektika” je dolazila putem dalekovoda iz Mesića i trafostanice na Topliku koja i danas postoji. Rogatički srez je imao “lektriku” još 1928 godine, kada je u Mesićima podignuta termelektrana (sa dvije parne lokomobile) za potrebe rudnika mrkog uglja u Kukavicama. Kako je najveći problem rudnika predstavljala otprema uglja do željezničke stanice Mesići, jer se prevoz isključivo obavljao sa konjskom ili volovskom zapregom, vlasnik rudnika ing. Hans Karlon je 1928 godine izgradio termoelektranu a preko brda Kuleta izgradio i žičaru ( u narodu poznata kao „Drotban“), sa visećim korpama za direktno transportovanje uglja na željezničku stanicu Mesići. Elektrana je strujom snadbjevala postrojenja u rudniku Kukavice i žičaru. Od 1934 godine davala je rasvjetu i gradu Rogatici, a nešto kasnije i Goraždu i Foči.
Te, prve sijalice su postavljene u glavnoj ulici, a svijetlo su dobili zgrada sreza, bolnica, oficirski paviljon, pošta, škola, hoteli i kafane i kuće bogatijih rogatičana: Mile Gluhović,Veso Čavarkapa, Lazar Đokić, Juroš Malović, dr. Božo Bulajić, Hajraga Vejzagić, Edhem Šehović, advokat Klinger, učitelj Dragutin Ouska i drugi. Cijena uvođenja ,,lektrike,, koštalo je 4000 dinara, a poređenja radi za te pare su se mogla kupitu četiri dobra vola. Cijena kilovata tadašnje struje koštala je 4 dinara, a cijena 1 kilograma mesa koštala je tada 6 do 8 dinara, 4 jajeta 1 dinar a manji somun pola dinara.“Lektrika” u Rogatici
http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/10/lektrika-u-rogatici.html
Prva sijalica u gradu Rogatici je zasijala 1934.godine. “Lektika” je dolazila putem dalekovoda iz Mesića i trafostanice na Topliku koja i danas postoji. Rogatički srez je imao “lektriku” još 1928 godine, kada je u Mesićima podignuta termelektrana (sa dvije parne lokomobile) za potrebe rudnika mrkog uglja u Kukavicama. Kako je najveći problem rudnika predstavljala otprema uglja do željezničke stanice Mesići, jer se prevoz isključivo obavljao sa konjskom ili volovskom zapregom, vlasnik rudnika ing. Hans Karlon je 1928 godine izgradio termoelektranu a preko brda Kuleta izgradio i žičaru ( u narodu poznata kao „Drotban“), sa visećim korpama za direktno transportovanje uglja na željezničku stanicu Mesići. Elektrana je strujom snadbjevala postrojenja u rudniku Kukavice i žičaru. Od 1934 godine davala je rasvjetu i gradu Rogatici, a nešto kasnije i Goraždu i Foči.
Te, prve sijalice su postavljene u glavnoj ulici, a svijetlo su dobili zgrada sreza, bolnica, oficirski paviljon, pošta, škola, hoteli i kafane i kuće bogatijih rogatičana: Mile Gluhović,Veso Čavarkapa, Lazar Đokić, Juroš Malović, dr. Božo Bulajić, Hajraga Vejzagić, Edhem Šehović, advokat Klinger, učitelj Dragutin Ouska i drugi. Cijena uvođenja ,,lektrike,, koštalo je 4000 dinara, a poređenja radi za te pare su se mogla kupitu četiri dobra vola. Cijena kilovata tadašnje struje koštala je 4 dinara, a cijena 1 kilograma mesa koštala je tada 6 do 8 dinara, 4 jajeta 1 dinar a manji somun pola dinara.
Naslov: RogaticaIzvor: Hamdija Kreševljaković, 15.novembar 1933, Novi Behar
Na 29. rujna o g. otvorena je u Rogatici, skoro od temelja na novo sagrađena Šudžaudinova džamija, koja je izgorila 1914. prigodom ulaska crnogorske vojske u ovo mjesto. Ovoj svečanosti prisustvovalo je pet do šest hiljada ljudi, što Rogatica nije zapamtila ođ postanka svoga. U oči ovoga dana iskićene su kuće i radnje zastavama. S obje strane ulice, u kojoj je džamija, podignut je po jedan slavoluk. Pored rogatičkih muslimana došli su na ovu svečanost seljaci iz okolnih sela i mnogi viđeniji Ijudi iz Sarajeva, Vlasenice, Goražda, Cajniča, Višegrada i nekih đrugih mjesta. Svečanost je zapocela u 11 sati prije, a završila u 1 po podne. Svečanosti je pored Rogaticana i stranih gosta prisustvovao ispred Ulema medžlisa u Sarajevu i Vrhovnog vjerskog starješinstva u Beogradu gospodin Mehmed Ševket ef. Kurt, član Ulema medžlisa u Sarajevu, svi šefovi civilnih, vojnih i vjerskih oblasti u Rogatici, te brojna ilmija iz Sarajeva i drugih mjesta. U 11 sati otvorio je svečanost g. Galib ef. Hafizović, šeriatski sudac i predsjeđnik odbora za restauraciju ove džamije vrlo lijepim govorom. Nakon dovršenog govora predao je ključ od džamije g. Kurtu sa zamolbom da džamiju otvori. Gosp. Kurt je s nekoliko toplih riječi pohvalio Rogatičane i njihovu požrtvovnost, proučio dovu na arapskom jeziku, otvorio džamiju i pozvao prisutne da uđu. U lijevoj tetimi bile su stolice za goste nemuslimane. Kad se džamija aapunila, počeo je s ucenjem Kurana gospodin Hafiz Džemaludin Hadži Jahić, hatib Careve džamije u Sarajevu, a nastavio Hadži Hafiz ef. Kenjević i učio sve dok se nije začuo ezan s munare, a onda je klanjana džuma. Na najsvecaniji način prouSio je hutbu i klanjao džumu gospodin Hadžijahić. Iza dovršenog namaza održao je muderis Gazi Husrevbegove medrese, naš najbolji vaiz gospodin Hadži Mehmed ef. Handžić vaz o ulozi džamije u islamskoj zajednici. U istom je duhu bila i hutba. Pri kraju vaza predložio je gospodin Hanđžić, da se kao spomen na ovu lijepu svečanost osnuje u Rogatici „Trezvenost” što je još istog dana i učinjeno. Dovom iza vaza dovršeua je u glavnom ova svečanost. Za vrijeme svečanosti pucale su prangije, a učenje u džamiji i vaz prenošeni su megafonom. Program za ovu svečanost izveden je najpreciznije, a za vrijeme svečanosti kao i cijeli taj dan vladao je najuzorniji red. Bio sam više puta sudionikom raznih priredaba, ali ovakog reda i jednodušnosti nijesam doživio ni u nas ni na strani, kao što ne vidjeh još nikad ovake gostoljubivosti, prijaznosti i susretljivosti građana prema gostima i u svem ovome može nam poslužiti mala Rogatica kao uzor. Svaka im čast! Na restauraciji ove džamije radilo se od svibnja o. g. do zadnjih đana prošlog mjeseca. U to ime osnovan je naročiti odbor, kome je na čelu bio kadija gosp. Hafizović, a članovi najugledniji gr&đani Rogatice. Premda odbor nije našao baš nikakve potpore na najmjerodavuijem mjestu, ipak je sretno priveo kraju ovo djelo, samo požrtvovnošću građana i dobrovoljnim prilozima. Pravi začetnik ove obnove i duša čitave akcije bio je dugogodišnji hatib Careve džamije i mualim u Rogatici Hafiz Ali efendija Zagorica, koga ugrabi smrt prije dva mjeseca i tako mu ne bi suđeno dočekati ovaj svečani dan, da vidi svoje djelo privedeno kraju. Rahmetullahi alejhi. Tarih iznad vrata ove obnovljene džamije sastavio je Mehmed ef. Handžić i glasi: a to znači u prevodu: „Za vrijeme svjetskog rata izgorjela je ova đžamija, koju je sagrađio Šuđžauđđin prije tri stutine i pedeset godina od prilike, pa su je popravili stanovnici ovoga grada tražeći Božje zadovoljstvo godine 1352. po Hidžri.” Ovom zgodom progovorićemo koju o Rogatici i njenoj prošlosti od najstarijih vremena do danas. II. Rogatica je jedino veće mjesto na cesti Sarajevo Višegrad, udaljena je 75 km. od Sarajeva, a od najbliže željezničke postaje Mesići samo 9 km. Obje ove ceste prolaze vrlo romantičnim krajevima. Idući iz Sarajeva u Rogaticu cestom, prelazi se preko Romanije i visoravni Glasinac. Kraj, kojim ide pruga SarajevoMesići, spada među prve prirodne krasote naše domovine. Samo mjesto leži u pitomoj kotlini, a prijatne kućice proviruju kroz granato drveće. Dolazeći cestom iz Sarajeva, najprije se prolazi kroz bivši vojjnički logor, u kojem su sada smješteni uredi i privatni stanovi, a onda si tek u lijepoj čaršijji. Rogatica je opasana brdima. Na zapađu se diže Ljun, s juga je Vijenac s Hridom i Matino brdo, odakle je najljepši pogled na ovo mjesto, s jugoistoka Šaran, a sa sjevera Kovanjsko brdo. U Rogaticu se dolazi kroz defileje (tjesnace). Ovom plodnom i voćem rodnom kotlinom protječe riječica Rakitnica, što istječe iz malog jezera ispod gradine u istoimenom selu i tu prima pritok Bereg, a kod postaje Mesići saljeva se u Praču. Ispod Matina brda izvire potok Toplik i kao desni pritok utječe u Rakitnicu u samom mjestu. Voda je ovog potoka tako jaka, da na izvoru pokreće veliki mlin. Brda oko Rogatice nijesu osobite visine, a samo mjesto leži 550 m nad morem. Prema apsolutnoj visini klima je dosta blaga. Ljudskim naseljima u Rogatici i njenoj okolici nalazi se traga od prehistorijskog doba. Po okolnim brdima vide se tragovi starijim utvrdama, na koje nas potsjećaju nazivi „Grad”, „Gradac” i „Gradina”. Glasinac je jedno od najznamenitijih nalazišta iz željeznog doba na svijetu. Na teritoriju Rogatice nađeno je . 1894, glinenog posuđa iz prehistorijskog doba. Nekoliko slojeva više nađeni su predmeti od bronze iz rimskog doba, a iznad svega ovog bilo je cigansko groblje. Na mjestu Rogatice bilo je rimsko naselje. Dr. Otto Blau, bivši pruski konzul u Sarajevu i vrlo poznat učenjak, bavio se po uputi slavnog Momsena sakupljanjem rimskih natpisa u ovim zemljama i na svom putu u znanstvene svrhe boravio je 26. kolovoza 1866. u Rogatici, a s njim bijaše u društvu E. Pricot de Ste Marie, tajnik fraucuskog konzulata u Sarajevu, također čovjek od nauke1. Blau se prvi osvruuo na rimske spomenike ovog mjesta. Tom zgodom naišli su na jedan nadgrobni spomenik s natpisom nekog dekuriona kolonije Risinium, a stajao je uz vrata (Turstein) kuće nekog Abdi efendije i kako su ga bez znanja vlasnika kuće htieli iz zemlje izvaditi i natpis prepisati, navalio je, kako Blau piže, Abdi ef. na njih s vikom i oružjem, a oni se okaniše tog posla. Ovo je bio razlog da se Blau nepovoljno izrazio o Rogatičanima. Kamenja s latinskim natpisima ima po džamijama (Huseinbegova), pravoslavnoj crkvi i na kamenom mostu kraj Musale. Oko Rogatice ima mnogo stečaka ili mramora. To su nadgrobni spomenici od kamena iz XIII., XIV. i XV. stoljeća, što ib odliČniji članovi bogumilskih porodica postaviše na grobove svojih pokojnika. Neki su stečci tako veliki da ih zapazišežstrani putnici, koji su ovim krajem putovali. Tako primjerice spomiuje stečke ovog kraja Slovenac Benedikt Kuripešić u svome putopisu, napisanom njemačkim jezikom i tiskanom još 1531. Nešto prije a i za okupacije HercegBosne poćeše se učeni ljudi baviti prouČavanjem bogumilskih grobalja, ali pravi rad na ovom području naše prošlosti započeo je 1899. dr. ćiro Truhelka i to baš u ovom kraju u Lađevini ili Vlađevini, kojih 5 km. jugozapadno od Rogatice). Odavle su 1914. prenešena u dvorište zemaljskog muzeja ona dva đivna stečka. što svoiom golemoćom zadivljavahu prolaznike punih pet stoljeda3). Pod većim stečkom od ova dva počivali su zemni ostaci vojvode Vlatka Vladevića, a pod manjim vojvode Miotoša i njegova sina Stjepka kako nam to kažu na ovim stečcima uklesani natpisi, bosančicom u ikavskom govoru. Vlatko Vlađevid bijaše vrlo uvažena ličnostČu Bosni krajem XIV. i prvih godina XV. stoljeća, a Dubrovčani su ga štimali i čast mu odavali kao velikim vojvodama. Miotoš s Lušca, piše Truhelka, mogao bi biti identičan s Miotošom Ourićem, koji je bio u službi Rađosava Pavlovića i ujegovih sinova kao dijak, te ga upotrebljavahu i kao poklisara, dok V. Skarić pišući o Borču kaže: wVrlo je verovatno, a mogu reći i sigurno, da je ovaj Miotoš Curić bio unuk onoga Miotoša, koji je pokopan na Vlađevinama”). Sigurno je da su vojvoda Miotoš i dijak Miotoš Curid, koji je bio na životu još 14. srpnja 1454., dvije osobe. I dva obeliska iz doba islamizacije Bosne u dvcrištu našeg muzeja u Sarajevu također su iz ovog kraja. Jedan je stajao kao nišan nad grobom Radivoja Oprašida u selu Oprašidi, a drugi nad grobom Mahmuta Brankovida u selu Brankovidi6). Ovaj Mahmut bez svake je sumnje potomak knezovaRadivoja i Vuka Brankovida, koji su navedeni kao svjedoei u listinama iz 1454., kojom potvrđuju neke povlastice Dubrovčanžma sinovi vojvode Radosava: vojvoda Nikola i knez Petar, gospodari ovog kraja6). Selo Brankovići postojbina je ovih Brankovića. čitav predio između gornjeg toka rijeke Bosne i Drine bijaše u vlasti velikog vojvode bosanskog Pavla Radinovida (poginuo u Sutjesci 23. kolovoza 1415.) i prema tome i današnja Rogatica sa svojom okolicom. Pavao Radinovid i njegovi potomci sjeđahu u svom „slavnom gradu” Borču i ođavle vladahu svojom zem ljom. I ovaj „slavni grad” nije bio daleko od Rogatice. K. Jiriček držao je 3a je Borač bio kod Vlasenice, koja se za turske uprave zvala Birče7). U ovo je prvi s pravom posumujao Petar Matkovid, profesor zagrebačkog sveučilišta, jos pred pola stoljeda (1881). On je još tada napisao: „Borač grad stajaše vjerojatno blizu Rogatice* možđa današnjeselo Borač u opdini Rogatica vanjska”8). I Ađam Karszniewicz bavio se ovim piianjem, pa je sredovječni Borač identificirao s Borčem na gornjoj Neretvi9). Svi kasniji pisci, ne obzirudi se na ovu dvojicu, povodili su se za Jirečekom i identificirali Borač s Birčem odnosno Vlasenicom. Tek prije jedanaest god na uspjelo je Vladi Skaridu da s nepobitnim do kazima opravda sumnju profesora Matkovida i ođredi mjesto sredovječnom Borču. Prema ovom stajao je „slavni grad” Borač na uzvisini iznad današnje željez” ničke postaje Mesidi, a uz lijevu obalu Prače, gdje mu se i danas ostaci vide, a ovo se mjesto u narodu zove Grad10). Pored Borča bijaše u vlasti ovog modnog dinasta i njegovih nasljednika rudnik Olovo i trg Prača, kraj kojeg je Pavao podigao grad, po njemu prozvan Pavlovac. Pavao Radinović ostavio je iza sebe dva sina Petra i Radosava, koji se po ocu zvahu Pavlovići. Kako je g. 1420. Petar poginuo, vladao je očevinom Radosav. U listinama nazivaše se vojvoda, odnosno veliki” voj voda rusaga bosanskog. U njihovoj je vlasti bio i kraj oko Trebinja i pola Konavala. Radosav je živio sa svojim susjedima vrlo rđavo. Ratovao je sa Srbima, onda sa Hranidima,gospodarima humske zemlje iDubrovnikomž1), a ovo je dovelo do intervencije Turaka, što je urodilo rđavim poslĆedicama po kudu Pavlovida. Radosav je umro u nepoznatom mjestu poslije 10. travnja 1441. ali prije 29. rujjna 1442., jer se u listini pod ovim datumom spominje kao pokojnik. U njegovoj je službi stajao i razne diplomatske službe vršio do 1437. gost Radin, kasniji poglavica humskih bogumila. Radosav je ostavio iza sebe ženu Teodoru i tri sina, od kojih je najstariji bio vojvoda Ivanis, a mlađi knezovi Petar i Nikola. Po smrti Ivaniševoj biojePetar vojvoda, a Nikola knez. Ova potonja dvojica spominju se zadnji put kao gospodari ovoga kraja 15. srpnja 1454. u već spomenutoj listini, a ovo je i zadnji spomen građa Borča. Nakon tragične smrti Pavla Radinovića (1415). postadoše njegovi potomei zbog nesloge bosanske vlastele sultanovi vazalh Kada se vojvoda Petar, stariji sin Pavlov, iznevjerio Turcima, pogubi ga turski vojvođa Ishakbeg 30. svibnja 1420. Ravnih 17 godina prije pada Bosne zaposio je turski vojvođa t. zv. Zapadnih strana Hodidjed i Vrhbosnu (Sarajevo), a ovaj turski enklave s ostalim posjedom* preko Driue spajala je široka pruga takozvane „zemlje Pavlovića”, što ju Turci podložiše**). Pavlovi unuci Petar i Nikola poginuše 1463. braneći svoju domOvinu od Turaka, a s njima izumre i rod kuće Pavlovića. Dobar dio njihove zemlje pripao je sultanu kao hasi humajum1*) — carska zemlja. III. Da li je još za gospodstva Pavlovića postojalo na teritoriju Rogatioe kakvo veće naselje, ne zna se, kao ni to, kada je ovdje položen lemelj islamskoj prosvjeti. Prvi put se ovo mjesto spominje u beratu sultana Bajezida II. od 7. ševala 896. (13. kolovoza 1491). Tu se navode pored inih jamaca za jedan konzorcij „od mista Olova knez Radič Pribinić” i „od Rogatice knez Radin Vukašinović”). Iz toga slijedi, da je Rogatica tada imala svoga kneza. Osmanlije prozvaše Rogaticu Gelebipazar, što znači „gospodin trg”. Ovako su je mogli nazvati radi razmjerno velike čaršije, kakve nije bilo u onome kraju. Stariji Rogatičani zbore, da je ovo ime dobila Rogatica po brojnoj stoci (dželep) što se ovamo dogonila na pazar, i da se ovo ime prema tome ima izgovarati Dželepipazar, pa da se tako nekad i izgovaralo. Ovo je samo puko nagadanje, jer se u turskim izvorima XVI. stoljeća i kasnije piše uvjek Celebipazar, a nikad Dželepipazar. I turski geograf prve pole XVII. stolječa Hadži Kalfa naziva Rogaticu Celebipazar. Za turske uprave lijepo je procvalo ovo mjesto. U tom vremenu sagrađeno je pored brojnih privatnih zgrada sedam džamija, dva kamena mosta preko Rakituice, jedna banja, tekija, jedna medresa, više mekteba i dva prostrana hana. U ovo su ae doba udomili razni obrti. Ko je sagradio prvu đžamiju u Rogatici i kada se to desilo ne zna se Možda je bila najstarija t. zv. tekijska džamija, na čijem je mjestu nešto prije okupacije podignuta Sehislamija. Uz nju je sigurno stajala tekija, po kojoj je i ime dobila. Od današnjih sedam džamija najstarija je Oručagina i jedina je s drvenom munarom, a sagradio ju je neki Oručaga u prvoj poli XVI. stoljeća, kako se to vidi iz Huseinbegove zakladnice. Kako su obe spospomenute džamije (Tekijska i Oručagina) na lijevoj obali Rakitnice, to je po svoj prilici na ovoj obali rijeke zametak današnjoj Rogatici. Prostrauu džamiju i đo nje mekteb napravio je Huseinbeg Arnautović1Č nešto prije 1558. kako to čitamo u njegovoj zakladnici, napisanoj 5. redžeba 965. (23. travnja 1558.)18). Isti je dobrotvor napravio i jedan mekteb kraj svoje kude u selu Vrhbarju17). Za uzdržavanje ovih zadužbina ostavio je u Rogatici lijep nepokretni imetak i 76.430 srebrenih akči u gotovu. Jedan dio nekretnina je kupio i uvakufio, a neke je u tu svrhu sagradio. Tako je sagradio banju nedaleko džamije, veliki han i pred njim deset dućana, tabhanu, tri mlina na Rakitnici, dva bostana, jedno gradilište i komad zemlje uz mlinove. Danas nema ni banje ni hana, ali njegov vauuf ima 21 objekat u Rogatici i po imovini stoji na prvom mjestu. Gotovina je također propala, premda je plemeniti vakif bio odredio, da se pozajmljuje samo građanima ovog mjesta uz dobre jamce. Iz zakladnice saznajemo, da je Huseinbegovu ocu bilo ime Uijas, a majci Hafza, i da je oboje umrlo prije 1558. Žena Huseinbegova zvala se Hatidža. I njeni roditelji Sinanbeg i Fatima bijahu također mrtvi k:ad je pisana ova zakladnica, prema kojoj je i ona ostavila u dobrotvorne svrhe 15.016 srebrenih akči. I njena sestra Muhri hanuma zapisala je 3.000 srebrenih akči. Njihov je brat bio Oručaga. Huseinbeg je imao kderku Aišu (umrla prije 1558); Tradicija zna, da se Huseinbeg nakon ovog uvakufljenja povukao na svoje imanje u Vrhbarju i tamo umro. Njegova je džamija danas trošna i ne popravi li se 6im prije, bojati se je, da se ne sruši. U srcu čaršije sagradio je džamiju Sudžauddin, koja se obicno zove carsijska džamija. Cini se, da je ovaj dobrotvor bio savremenik Huseinbegov, a tradicija kaže da mu je bio zet. Njegova je džamija sagrađena prije kojih 350 godina, 1914. je izgorjela i eto sada obnovljena. I njen je vakuf dosta velik. Careva džamija sagrađena je 979. (1571.), kako to čitamo na ploči iznad vrata, troškom sultana Selima II. Do obnove Šudžauddinove džamije bijaše ovo najljepša rogatička džamija. Još su u ovome malom mjestu dvije đžamije : Serdarija i Serhadija. Ne zna se kađa su nastale, ni ko su im hairs>ahibije. Sudeći po imenu prvu je sagradio neki serdar, a druga je mogla dobiti ovo ime, što stoji na kraju Čerhat) ove varoši. Serhadija se zove i Maftina džamija, jer ju je 1290. (1873.) obnovio rogatički muftija Hadži Ahmed ef. Škalić. Možda ga je na ovo djelo potaknuo Šejhul Islam Refik ef. obnovom Tekijske džamije 1287.(1871.) koja se sada zove Šehislamija. Refik ef. poslao je oveću svotu uovaca Padil paši Serifoviću i zamolio ga da obnovi ovu džamiju i uz nju sagradi imaret i medresu, pa kako je kratko iza toČa proselio na drugi svijet, Fadil paša je uz džamiju sagradio jedan mekteb i pri tome je ostalo. Da je Refik ef. kojom srećom ovu stvar povjerio čovjeku, koji je zazirao od vakufđkog novca i imovine, Rogatica bi imala jednu humanitarnu i jednu prosvjetnu ustanovu više. * Uz Šudžauddinovu džamiju bila je medresa za koju se ne zna kada je postala ni ko ju je osnovao. U njoj je svršio početne nauke velik broj sinova ovog mjesta i okolice, a mnogi su pošli i na više nauke u Sarajevo i Stambol i nakon dovršenih nauka služili u svojoj domovini i van nje kao mualimi, hatibi, muderisi, kadije i muftije, a da nije bilo ovdje ovog rasadnika islamske prosvjete, sigurno bi mnogi od njih ostao nepismen. Interes za nauku kod Rogatičana se nije mijenjao do dana današnjeg. Imena mnogih učenih ljudi ovoga kraja ved su zaboravljena. U jednoj od rogatičkih džamija bio je prvih godina XVII. stoljeća imam neki Husein. Njegov sin Salih bio je 1729. kadija u Novskoj Bekiji i 1. reb. L 1142. (24. rujan 1729.) dovršio je prepis oveeeg djela Piri ef., muftije u Solunu, koje sadržava njegove fetve. Ovaj se rukopis čuva u biblioteci Begove džamije u Sarajevu pod br. 18718). Sredinom šabana 1280. (siječanj 1864.) izasla je u tiskari Hadži Muharem efendije Bošnjaka u Carigradu knjiga »Fevahidul minha fi kavaidi siha” (226 strana u 630 primjeraka), što ju je dijelom preveo, a dijelom sam napisao Rogatičanin Mehmed Ruždi ef. Hafizović. U ovoj je knjizi govor o ćuvanju zdravlja i medicini, te prema svome sadržaju spada među najrjeđa djela, što ih dadoše naši pređi istočnoj književnosti. Po sudu Hadži Mehmed efendije Handžića ovo je djelo nipisano upravo savršenim turskim jezikom za ono doba. Mehmed Ruždi efendija rođen je 1808. u Rogatici, bio je neko vrijeme muftija u rodnom mjestu, a onda kadija u Mostaru, Bihaću i Banjoj Luci, gdje ga zateče i smrt, 28. džum. II. 1282. (17. studenog 1865.) Pokopan je kraj munare Ferhadije džamije. Iza njeg su ostala dva sina Ejub i Husejn Nuri. Ponos Rogatice je Šejhul Islam Mehmed Befik ef. Dok je HercegBosna dala Turskoj državi bezbroj ljudi, koji su zauzimali u javnom životu razna mjesta podam od velikog vezira do najzadnjeg službenika, ovo je jedini naš zemljak, koji je bio Šejhul Islam i ujedno posljednji Bošnjak na visokom položaju u Turskoj, pa ćemo ovom zgodom reći koju i o njegovu životu. Mehmed Befih ef. rođen je 181419). Otac mu se zvao Ali ef. Hadžiabdić. P6 zvanju je bio kadija, a bijaše vanredno razborit i prilično imućan čovjek. Dok je Refik ef. bio nejak, postade mu otac kadija u Travniku i preseli se onamo s porodicom. U Travniku je Refik ef. svršio početne nauke pred svojim ocem, a nastavio u Sarajevu u Gazi Husrevbegovoj medresi pred Kuduk Mehmed ef. Mulidem. Najprije je stanovao kod ujaka Mustafa ef. Glođe, a kasnije se nastanio u medresi. Kako je bio vrlo darovit, svrnuo je na se pažnju sarajevske uleme, a narocito onovremenogkadije Husein Nuri ef. Hođžazade rodom iz Sparte. Ovaj ponudi Refik ef. mjesto pisara u mehkemi, koje od odmah primi, ali i dalje nastavi nauke. Krajem ljeta 1833. premješten je kadija u Stambol, a s njim pođe i naš Refik ef. i onđje nastavi nauke, oženi se jedinicom kadije Husein ef. te kad ovaj bi premješten u Damask 1837. pođe i on s njim. U Damasku nastavi nauke i stupi u red nakšibendija. Slijedede godine umre mu punac, a on se s porodicom povrati u Stambol i tu dovrši nauke. Karijeru je zapodeo kao pisar fetvahane (Šejhul Islam kapija) 1840. U ovoj službi ostade samo godinu dana, a onda bi imenovan kadijom na Ejubu u Stambolu, a 1844. premješten je u istom svojstvu u Varnu. G. 1845. povraden je opet u fetvahanu za konceptualnog činovnika. Odsredine 1845. do kolovoza 1866. bio je fetvaemin.Na ovaj visoki položaj dovela ga je sposobnost, a kako je za ovo mjesto bio mlad, to se ovom imenovanju mnogo prigovaralo, ali svi su prigovori bili uzalud. Na ove je prigovore odgovorio i Refik ef. omašnim djelom o izvorima fetava, u ono doba jedinim djelom ove vrsti u islamskoj literaturi (Stambol 1266. (1850.) državna tiskara). Kao fetvaemin odlikovan je ovim počasnim titulama : Mula od Smirne, Bruse, Edrene, Meke i Medine, Stambola i napokon kadiasker od Anatolije (1858). G. 1865. postavljen je kao fetvaemin predsjednikom komisije za izbor šeriatskih sudaea. G. 1866. obavioje Hadž. 10. kolovoza iste godine imenovao ga je sultan Abdul Aziz Šejhul Islamom20) i na ovom položaju ostao je godinu, 9 mjeseci i 9 dana. Otstupio je 30. travnja 1868., a 20. travnja 1871. preseli se u vječnost21). Po sultanovu nalogu pokopan je u groblju kraj Fatihove džamije. Pri zatvaranju Refik efendina groba rekao je poznati turski književnik i državnik Ahmed Dževdet paša: „Ovdje zakopasmo runicu šeriatskog prava.u Refik efendiju resile su sve vrline, koje mogu resiti čovjeka. Nikad nije zaboravio, da je sin ponosne Bosne; svoje je zemljake uvijek pomagao u svakom dobrom nastojanju, susretao ih kao bradu i djecu i s ojima vazda govorio mateririskim jezikom. Rahmetli Hađži Hasan ef Spaho često je pripovijedao, da je za vrijeme svojih nauka posjetio Šejhul Islama s jednim svojim zemljakom, a on ih dočekao kao otac djecu, koju dugo nije vidio, a oni se opet kod njega osjećahu kao kod roditelja. Dvije kderi bijahu mu sav porod i obje je udao za dva zemljaka, dva Rogatičanina. Smrdu šejhul islamova brata H. Mustafaefendije (1897), izumrla je muška loza ove porodice. Na životu su još tri H. Mustafa efendine kderi. Do visokih položaja poslije okupacije došla su dva sina Rogatice: Hadži Nezir ef. Škalid i Hadži Nuri ef. Hafizović. Oba bijahu vrhovni šeriatski suci. U novije vrijeme ostavilo je nekoliko Rogatičana ponešto od svoje imovine u vjerske i prosvjetne svrhe avome zavičaju i tako udarilo temelj svojim vakufima. Spomenućemo samo Dervišbega Šetida, H. Ahmed ef. i H. Nezir ef. Škalića, Ibrahim Alajhega Tankovića, H. Adema Vaizovića, Muratbega Brankovida, Abdullah ef. Hafizovida i Arife hanumu Jamakovid. Rogatica bijaše obrtni centar onoga kraja. U njoj se udomilo više obrta, što ih Turci donesože u naše krajeve. Cini se, da je ved polovicom XVI. stoljeda bila ovdje lijepa čaršija i u njoj dva poveda hana. U ovoj čaršiji uz trgovce bilo je u većem broju tabaka, čizmedžija, terzija, po koji durčija, a onda i drugih obrtnika, kakvih ima i po đrugim mjestima. Bide da su tabaci bili najbrojniji. Njihove su radionice ili tabhane bile uz Rakitnicu i Toplik. Kako je ovaj kraj pogodan za stočarstvo, tako je i ovaj obrt mogao ovdje lijepo procvasti. Najviše se u zadnje doba izrađivala mješina. Tabaci su ovdje imali svoj esnaf. Neki tabak Alija uvakufio je lijep komad zemlje za popravak mosta kraj musale. Kad se ovo uvakufljenje desilo, ne zna se, jer se zakladnica nije očuvala. Prvi spomen tabacima nalazimo u ved spomenutoj Huseinbegovoj zakladnici. Iz fog izvora saznajemo i za ostale obrte. Posljednia je tabhana prestala raditi 1914. ćilimi, što se ovdje od davnine tkaju, nijesuosobite ljepote, ali su poznati kao vaoredno durašni. Tkanje ćilima kućni je obrt. Sve do okupacije bili su stanovnici Rogatice skoro sami muslimani. Prema izvještaju biskupa Maravica bilo je 1665. u Rogatici oko 600 muslimauskih kuća i 10 džamija. U oba broja ima netačnosti, ali ne kao u Blaua. Blau piše 1866., da Rogatica broji 290 muslimanskih i 3 pravoslavne kude, te dvije džamije. Ovi su brojevi posve netačni, jer je tada bilo 6 đžamija, a prema popisu od 1879., dakle samo trinaest godina kasnije, bile su ovdje 444 kuće sa 1831 stanovnikom i to 1693 muslimana, 131 pravoslavni, 1 kakolik i 6 jevreja. Trideset godina kasnije skoro .se podvostručio i broj kuda i broj stanovnika. Prema popisu od 1910. bilo je ovdje 760 kuda i 3378 stanovnika (musl. 2335, pravosl. 851, rkt. 136, evang. 2 i 54 jevreja). Ovi su brojevi nešto pali prema popisu od 1921. Rijetka su mjesta gdje su stanovnici tako pobožni, gostoljubivi i susretljivi kao što je Rogatica. Nema stranca, koji je ovamo došao, a da se o tome nije uvjerio. Jedini je Dr. Blau, koji se zbog već spomenutog razloga o njima nepovoljno izrazio, kao i oni naši i strani pisci, koji su se služili njegovim djelom, a ovog mjesta nisu nikada ni vidjeli. Ovu su o bjedu sa sebe skinuli Rogatičani 1894. prigodom posjete učesnika antropološkog kongresa u Sarajevu i poznavalaca Blauova djela. Ovi učeni ljudi ponesoše odavle najljepše uspomene o gostoljubivosti i prijaznosti RogaHčana. Po brojnim sredovječnim spomenicima vid> se, đa je u ovome kraju živilo brojno plemstvo, a nakon 1463. žive ovdje mnoge begovske porodiee kao potomci bosanske vlastele. Najuglednije begovske porodice u ovome kraju bijahu Tankovići, Brankovići Babići, Pašići, Ajanovići, Bukvice, Šetići i Šahinpa.šići, Porodica Šahinpašid prozvala se po Hasan Šahin paši, koji je bio 1639. i 1640. bČsanski vezir. Njegov odžak na Glasincu ističe Evlija čelebija. Iz porodice Babića bio je Mustafa paša Babić, koji bijaše do dolaska Omer paše Latasa u Bosnu uz Fadil pašu svrha i razvrha političkom životu ove zemlje. Od XVII. stoljeća Rogatica je samostalan kadiluk, a do tada je sp dala pod jurisdikciju višegradskog kadije. G. 1111. (1699.) bio je kadija u Rogatici neki Husamuddin, 1139. (1726/7) Abdullah. Rogatica je bila sjedište muftije ovoga kraja Ondje živi obitelj Muftić, čiji je pradjed bio u ovome mjestu muftija prvih godina prošlog stoljeća. Kako je u ovom kraju bio lijep broj zaima i timarnika, u Rogatici je imao bosanski alajbeg svoga zastupnika, koii je bio posrednik između lenske gospode i vlasti. Rogatica je imala svoga ajana. G. 1196. (1782.) bio je ajaii Alibeg. Kako se vidi iz molbe Derviš Mustafabega Dženetića, muselima sarajevskog na bosanski divan, plaćala je Rogatica muselimu 2 groša mjesečno. Dženetić moli divan, da izda nalog rogatičkom kadiji, da naplati od ajana Alibega 42 groša za 21 mjesec i da mu se taj novac uruči. U upravnom pogledu pripadao je ovai kadiiuk neko vrijeme i Zvorničkom sandžaku. Za vrijeme okupacije Bosnenlje bilo bojeva oko samog mjesta. Okupacione su čete ušle u Rogaticu bez otpora 22. rujna 1878. nakon što su uz velike gu bitke porazile ustaše dan prije kod Šenkovića i Ban dina Odžaka. Tih dana nalazio se Hadži Lojo na granici rogatičkog kotara u selu Živojevićima. Na 2. listopada pao je izdajom u ruke Austrijanaca i donesen u Rogaticu22), gdje je ostao 3 dana. Na 3. spomenutoga mjeseca znala je cijela bivša monarhija za ovaj događaj i ovom se zgodom spominjala Rogatica više no igda prije i kasnije. Nakon okupacije počela je Rogatica lijepo napredovati. I dalje je cvao domaći obrt, a promet i trgovina rasli su s dana na dan. Trgovina se pridigla time, što je u Rogatici logorovao znatan broj vojske. Godine 1890. otvorena je tvornica likera s etivažom šljiva, ali se nije mogla održati. Znatan je izvoz stočnih proizvoda, a od stoke na glasu su konji i goveda. Vojska je 1879. popravila cestu SarajevoRogaticaVisegradUvac (148 km.J i Rogatica Goražde (26 km.) Ova je potonju bivša zemaljska uprava izvela preko Gnile (1880.1883.). S Gnile je divan pogled na romantičnu okolicu i nije puno pretjerao jedan stranac uskliknuvši: „Što Alpe?” Prometu preko Rogatice zađan je težak udarac g. 1906. otvorenjem istočne pruge. Od 1878. ovamo podignuto je više privatnih i javnih modernih zgrada. Srpsko pravoslavna crkva podignuta je 1886. doprinosima pravoslavnog elementa onoga kraja. Vojska je izgradila cijeli niz zgrada za svoje potrebe; 1901. podignuta je 1 1/2 satnijska vojarna i u tu svrhu potrošeno preko 130.000. K. Od 4. listopada 1880. postoji u Rogatici osnovna škola, a današnja školska zgrada sazidana je 1906. Moderni vodovod napravljen je 1905. i 1906. troškom vojske i općine. U ovu je svrhu uhvaćeno Hladno vrelo i podignut rezervoar. Sa 9 česama opskrbljen je grad dobrom vodom za pide. Dužina cijevi iznosi blizu 4 km. Nakon svjetskog rata otvorena je u Rogatici boinica (1919.) i građanska škola (1926.). Oba ova zavoda trebala je Rogatica već odavna. Neka ovi redci budu kao uspomena na onu lijepu svečanost na dan 29. rujna 1933. Dao Bog, pa se u požrtvovanost Rogatičana ugledala i druga mjesta!
Izvor :www.infobiro.baStari turski nišan u selu Okruglo
http://rogatica-bih.blogspot.com/2012/01/ovaj-stari-turski-nisan-nalazi-se-u.html
Ovaj stari turski nišan nalazi se u mezarju kod Spomen škole na Trnoviku u selu Okruglo kod Rogatice. Na uzglavnom nišanu (bašluku – visine oko 1,4 m, i osnovice 30×30 cm.) mezara je predstavljena dopojasna figura žene ogrnute maramom, bez naznaka ruku. Na nožnom nišanu (visine oko 1 m. i osnovice 30×30 cm.) su isklesani krugovi. Nišani su izrađeni od grubo klesanog kamena krečnjaka, bez ikakvog natpisa. Oba nišana imaju oblik uspravne četverostrane prizme, sa piramidalnim završetkom i polukuglom na vrhu. Znači da su nišani tipološki muški, jer ženski nišani su redovito plosnati. Nišan je nedatiran, vjerovatno iz XV-XVI vijeka, a vlasnik mezara je nepoznat. Mezar nije ograđen santračem. Ovaj nišan je zanimljiv i zbog toga što je jedan od rijetkih u BiH na kojem je prikazan motiv čovječije figure, jer vjera Muslimanima zabranjuje prikazivati čovječiji lik. Ovaj motiv na nišanima (i stećcima) je slabo proučavan. Dosada su izražene vrlo različite pretpostavke o tumačenjima njegovog značenja i porjekla. U BiH sličan nišan se nalazi u Varvari kod Prozora.
Nišan u selu Okruglo pripada najstarijim nišanima u BiH i predstavlja prelazni oblik sa značajnim uticajima srednjovjekovnog tradicionalnog načina izrade nadgrobnog spomenika – stećka. U blizini nišana se nalaze četiri srednjovjekovne nekropole stećaka što ukazuje na kontinuitet življenja na ovom prostoru. Vlasnik mezara je htjeo da leži uz svoje očeve i djedove »dobre Bošnjane«.
Ovaj nišan spominje i Ćiro Truhelka u svom članku “Natpisi iz sjeverne i istočne Bosne”u GLASNIKU ZEMALJSKOG MUZEJA od 1.7.1895.godine.
Na području opštine Rogatica nalaze se najstariji muslimanski nadgrobni spomenici u BiH (XV i XVI stoljeće), koji predstavljaju prelazni oblik od stećaka ka nišanima. Na nekima od njih nalaze se najstariji epitafi napisani na orjentalnim jezicima, a na tri su natpisi izvedeni bosančicom.Mjesni odbor Gajreta – Gajret br. 7-9 – Sarajevo, juli 1935.g
Gajret br. 7-9 – Sarajevo, juli 1935.g[img size=150]
http://img844.imageshack.us/img844/3858/gajretbr6sarajevo161935.jpg%5B/img%5D
Gajret br. 6 – Sarajevo, 1.6.1935.g.
Gajret br. 4 -1936POPLAVA – Rogatica kraj Sarajeva, 23. studenog 1878
Dio članka objavljenog u Osječkim novinama
http://rogatica-bih.blogspot.com/2012/04/rogatica-kraj-sarajeva-23-studenog-1878.html
Kod nas već tri dana i tri noći sipa kiša i čin se, kao da neće ni prestati. Rogatica je sa svih stran obkružena visokimi gorami te leži kao u kakvoj kotlini. Sa svih strana juri voda uz strahoviti šum, noseć sobom sve, što zahvati. Rakitnica je izišla iz svoga korita i sva joj dolina priliči velikomu jezeru. Noći od 21. na 23. kao dase provalilo nebo: voda došla ćak u ulice; jer se je Rakitnica negdje začepila. Na očigled se valjala voda sve više i više, dok nije doprla i do same čaršije, koja ipak prilično visoko leži. U prvom je divjem teku zahvatila sve kuće na lievoj obali Rakitnice i srušila ih nekoliko u temelj. Bilo je oko 11 sati na večer. Ja sam baš bio na glavnoj straži i mogao sam motrit sve. Ciela je varoš bila budna, sve se diglo da spasi, što sespasiti dade. Mnogim stanovnikom nepreostade druge, kad im je biesna struja naniela vodu u kuhinje i u sobe, nego probiti na protivnoj strani zid,da vodi tako bude oduška.
Od kuća, što su na desnoj obali Rakitnice, najviše je postradala mala, o sebi stojeća kuća, u kojoj je naš brzojav i pošta. Iznenada provali struja kroz hodnik pa u sobe, a voda za čas obkoli svu kuću tako, da je priličila ladji na velikom jezeru. Ondašnja straža i poslužnici neznadoše si drugač pomoći, nego izpališe na alarm tri hitca. Sva se desna strana varoši uzbuni – na livoj nije hitaca čuo nitko od silnoga šuma.
Podjem tamo sa 4 momka, da vidim, što je Na pomoć nije bez svieće bilo moguće ni pomisliti: mrak je, da nevidiš na korak pred sebe, a voda i na gornjem kraju već do koljena. U to dodje nekoliko častnika, koji su se zabavljali u svojoj čitaonici, sa lampami. Gospodin poručnik Kokotović podje do polovice, al mu se od strašne kiše utrne sveća. Što sad?-vrati se natrag, pak pali svieću na novo. To je po sebi bio vrlo mučan posao, al kad nam napokon ipak podje za rukom, zagazi g. poručnik opeta u vodu. Stupaše odvažno, podštapajuć se debelom batinom prem mu je pod kućom voda sizala dotrbuha. Sad se istom odvažiše u vodu i zaptije turske (1), koje smo modjutein prubudili i koji dodjoše s motkami i kukami. Težkom se mukom spasiše ljudi iznesoše erarne stvari. Poštu smo u vrećah na ledjih prenieli u ćaršiju i spasili tako sretno sve.
Stari Turci pripoviedaju, da nisu upamtili takve poplave.
Voda je oštetila sve mlinove, a topdžijam, koji su negdje gore bili na straži, odniela ćepeta i telećake.
Jučer smo u jutro imali što gledati: jezero razdielilo gornju od dolnje Rogatice.
Torci su pravi Židovi, oni će svakom prilikomi da se okoriste, samo dakako gledaju, da to bude što manjom mukom. Tako se na tom našem Stiksu odmah našao Haron (2),pa prenaša na široki pleći, tko će s jednoga knja na drugi. Ako ćeš sad u ćaršiju ili natrag, a ti ponesi sobom obolon (3) za kišćata starca otrcane brade, a on će te spretno zaprtiti na ledja i liepo te prenieti na suho, kao da mu je to od djetinjstva zanat.
– Jagma (4) je i navala velika; danas već imamo dva Harona – konkurencija!Branislav, 6. prosinca 1878
______________
1 zaptadžija (zapčija, zaptija) onaj koji sprečava, koji zaustavlja, koji plijeni; pandur, čuvar zatvora, policajac
zapčija (tur. zaptiye, arap. dabtiyya)
2 Haron; grub i osoran starac koji prevozi duše umrlih preko podzemne rijeke Aheront u Had
3 obol✧ grč. obolos
– 1. sitan srebrni novac u staroj Grčkoj (šestina drahme)
– 2. a) dar u novcu, novčani prilog; donacija b) doprinos čemu u duhovnom ili materijalnom smislu [davati obol]
4 jagma ✧ tur. yagma ← perz. Yagma
– 1. pljačka, grabež
– 2. otimanje oko čega, živo nastojanje da se do čega dođe prvi
- You must be logged in to reply to this topic.