[Dedo]

#36135

permalink

——————————————————————————–

U mrezi ribara, suza zene i osmjeh djeteta

Zalogaji siromastva koje covjek otkida od zivota, samcu su svakako sladji od zalogaja bogatstva koji um hrane osjecajem neovisnosti o Stvoritelju. Zato su zahidi znali reci: “Faqri fahri” – “Moje siromastvo je moj ponos.”
No, kada covjek nije samac, kada krov njegove odgovornosti pokriva nekoliko gladnih usta, tada su zalogaji siromastva gorki.
Ovu pricu predajem covjeku po imenu Ebu Nasr Es-Sajjad. Plava riznica rizka danima bjese zatvorena za Sajjadovu mrezu. Kako mu nadimak (Sajjad) veli, Ebu Nasr bjese ribar. Porodica gladovase, a more nikako da se otvori darezljivoscu njegovoj mrezi.
Smorenog pokusajima, razocarenje ga dovede na vrata dzamije jedne. Vidjevsi ga u suzama, tamosnji imam ga upita za razlog. Kada cu o cemu se radi, povede Sajjada obali mora, te ga ovako savjetova: “Istinski se na Allaha osloni, reci bismillah, i zabaci mrezu, Allah ne ostavlja bez podrske onog ko se samo na Njega osloni.”
Imam ode za svojim poslom, a nedugo po odlasku njegovom, Gospodar svih riznica, mrezu Sajjadovu pocasti golemom ribom. Sajjad svjestan snage tevekkula, okrenu se trznici, te ribu prodade i kupi obrok svojoj porodici.
Mozda predpostavljas da je ovdje prici kraj. Varas se prijatelju moj.
Tek sto se zaputio svojoj gladnoj porodici, Sajjad susrete zenu sa djetetom, u halu u kom i sam do malocas bjese. Pogled djeteta bjese prikovan za saku hrane koju bjese kupio svojoj porodici. Sajjad stade vagati: “Gospodaru moj, ova zena ili moja porodica?” Pa sebi veli: “Dat cu njoj, i osloniti se na Allaha pa kako bude. Moja porodica ima mene, a ona i njeno dijete nemaju nikog.”
Zena zaplaka iskrenom zahvalnoscu, a osmjeh procvjeta na licu djeteta. Sajjad se povrati svojoj kuci, a gladi niotkuda lijeka. Nije dugo proslo, kad tugu gladovanja prekide kucanje na vratima. Bjese to sin imucnog covjeka, koji nakon sto prepozna Sajjada veli: “Moj otac je preselio, i ostavio je oporuku da nesto od njegovog imetka udijelim tebi.”
Slova nijesu dovoljno cvrsta da odrze tezinu radosti i zahvalnosti Allahu koju Sajjad tada osjecase. Sa tim imetkom kojeg dobi, poceo je trgovati. Korak po korak, zaimao je. Sam za sebe veli: “Zaimao sam toliko da sam nekada dijelio po hiljadu dirhema odjednom!”
Cak ni ovdje prici nije kraj. Sajjad usni san. Pripovijeda nam sljedece:
“Usnih sebe kako stojim na Sudnjem danu. Na jedan tas vage stavise mene, a na drugi moja ruzna djela. Pretegose me. Jedan melek upita drugog: – zar nije imao dobrih djela? Melek umjesto odgovora stavi na moj tas sve one hiljade dirhema koje podijelih. Bjehu to silna i krupna djela, ali ni malo ne otezase moj tas. Melek opet upita: “Je li mu ostalo jos nesto od djela?” Drugi odgovori: “Jeste, pregrst hrane koju je darivao zeni sa djetetom.” Stavise taj pregrst na tas, a on bjese tezi od svih hiljada dirhema.
Vidjeh da su hiljade dirhema okrunjene oholoscu, zeljom da me zbog njih ljudi zovu darezljivim. Ali vidjeh da je onaj zalogaj hrane tezi, jer ga dadoh iskreno Allaha radi. I ako taj pregrst hrane gotovo da poravna vagu, ipak su ruzna djela bila teza. Stadoh groznicavo razmisljati, i nemogadoh se sjetiti nicega dobrog. Moj strah od Dzehennema ophrva me. Melek opet upita: “Je li mu nesto preostalo?” Drugi, na moje iznenadjenje rece: “Jeste.” Na tas stavise suze zene koju nahranih, i osmjeh djeteta koje usrecih. Suze i osmjeh, pretegose moja ruzna djela, i u tom me san napusti.”

San Sajjadov nas uci da ne zapostavljamo zrna dobra koja mozemo uciniti. Tezina djela nije u njegovoj velicini, vec u nasoj iskrenosti. Mozda jedna suza i jedan osmjeh i nama budu presudni, da nas miloscu Plemenitog u Dzennet uvedu.

[Dervis]

#36170

Amin!!! Da nam Dragi ALLAH očisti srca, pojača vjeru i da sve što radimo, radimo samo u ime Gospodara Milostivog.
Dedo ,da te Dragi ALLAH nagradi za ovu lijepu i poučnu priču.
Mahsuz veliki Sellami od mene i moje porodice.

[Teva]

#36294

Ni carape

Jedan čovjek je želio upozoriti svoga sina da ne bude pohlepan za dunjalukom, nego da se sprema za smrt koja će mu zasigurno doći – kada će sve ostaviti iza sebe.
Kada mu se smrt približila, napisao je svome sinu jedno pismo i rekao mu: “Sine moj, imam jednu želju. Kada me budeš zakopavao u zemlju, želim da imam čarape na sebi. I evo ti ovo moje pismo ali ga ne …otvaraj osim kad ti bude jako teš…ko u životu.”

Kada je otac preselio na ahiret dužnost je bila na sinu da ukopa svoga oca sa čarapama na nogama. Tako se zaputio imamu koji je bio zadužen za ukopavanje mrtvih i rekao mu da njegov otac želi biti zakopan sa čarapama na nogama.

Ovaj imam mu je to odmah odbio rekavši da se to krši sa vjerskim propisima. Nakon toga, razočaran, otišao je kod drugog imama ali mu je i ovaj rekao istu stvar. Tada ga je panika počela hvatati, njegov otac još nije zakopan a vrijeme prolazi, šta da radi. Bilo mu je toliko teško da nije znao kako da postupi pa je odlučio da već sada otvori ono pismo koje mu je otac ostavio.
Kada je otvorio pismo vidio je da tamo piše: “Sinko moj, vidiš… čak ni čarape nisam mogao ponijeti sa sobom u grob.”
Nakon toga je sin počeo razmišljati: sve za što se borimo na ovom svijetu, sav imetak, svo bogatstvo – ništa od toga ne možemo ponijeti sa sobom u kabur, pa čak ni par čarapa. Tada je shvatio da treba da se bori za ono što može ponijeti sa sobom u kabur – a to su dobra djela.

[Teva]

#36327

Hifzija Čavčić
Pita covjek muslimana: “Zasto su vase djevojke pokrile svoje tijelo i svoje glave? Musliman se nasmija, uze 2 bombone, otvori prvu bombonu, a drugu ostavi zatvorenu. Obje baci na prljav pod i upita covjeka: “Ako te zamolim da uzmeš jedan bombon (sa poda) koji bi ti izabrao”? Kaže: “Ovaj neodmotani”, tada musliman kaže: “Tako mi tretiramo i vidimo naše žene”

[Dedo]

#36329

101 Hikaja‎ > ‎
19.Govori istinu Govoriti istinu jako je dobra navika. Ako bismo uvijek govorili istinu, sačuvali bismo sebe od mnogih neugodnosti. Evo jedne priče o čovjeku koji je činio mnoge ružne stvari. ali ga je njegovo obećanje da će govoriti istinu sačuvalo.

Jedan čovjek je došao poslaniku Muhammedu, a.s. i rekao:
O Allahov Poslaniče, ja imam mnogo loših navika. Koju od njih najprije da ostavim?”
Poslanik reče: “Prvo ostavi laž, i uvijek govori istinu.”
Čovjek je obećao da će tako učiniti i otišao kući.

Kada je pala noć, čovjek se spremao da pođe u krađu. Ali prije nego što je izašao iz kuće, na trenutak se sjetio obećanja koje je dao Poslaniku: “Ako me sutra Poslanik upita gdje sam bio, šta ću reći? Hoću li reći da sam išao krasti? Ne, ja to ne mogu. Ali ne mogu ni lagati.Ako kažem istinu, svako će me mrziti i zvat će me lopovom, a još ću biti i kažnjen za krađu.”
Tako je čovjek odlučio da ne krade te noći, i ostavio je ovu lošu naviku.

Slijedećeg dana poželio je da pije vino, ali kada se spremao da to učini,pomisli: “Šta ću kazati Poslaniku ako me upita šta sam radio tokom dana? Ne mogu slagati, a ako kažem istinu, ljudi ce me mrziti zato što muslimanu nije dozvoljeno da pije vino.”
I on je tako odustao od namjere da pije vino.
I tako, kad god bi ovom čovjeku naumpalo da učini nesto loše, on bio se sjetio svoga obećanja da će uvijek govoriti istinu. Jednu po jednu, on je napustio sve svoje loše navike i postao dobar musliman i jako dobar čovjek

[Teva]

#36767

Sa fb, grupa:
* Da li mozemo sakupiti do Ramazana 10 000 clanova *

Mladi student jednog univerziteta pošao je u šetnju sa svojim profesorom.
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: ”Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati n…jegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: ”Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.

Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima.
Profesor ga upita: ”Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: ”Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima.!” /S.D./

[Teva]

#36776

Sa fb, grupa:
* Da li mozemo sakupiti do Ramazana 10 000 clanova *

Mladi student jednog univerziteta pošao je u šetnju sa svojim profesorom.
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: ”Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati n…jegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: ”Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.

Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima.
Profesor ga upita: ”Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: ”Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima.!” /S.D./

[webmaster]

#38202

Alija Nametak: Dobri

»Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne možete ni shvatiti da je kada bilo dobrih.« Tako nam je pričao Alijaga Karabeg, starac, koji je pamtio kad je Dubrovnik bio pod Napoleonom, a koji za četrdeset godina nije shodio s Uzarića u Mostar. Kad je došao iza »prevrata« prvi put u Mostar, imao je treće zube i, kako je kazivao, više od stotinu i deset godina. A bio je u tijelu još čvrst i svjež, pamćenja pouzdana, pa smo se kupili kao djeca oko njega da nam priča štogod iz starog vremena, kada bi došao mojoj strini na sijelo.

Kad nekoliko dana pred okupaciju Bosne i Hercegovine usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega, što ne dade svoj pristanak da se odupre ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo Uzariće, gdje ostade punih četrdeset godina. Tek kad se Švabi u leđa pogledalo, sađe on jednog dana u Mostar, ali ne nađe više ni jednog vršnjaka, a i onih koji su bili po tridesetak ili četrdeset gadina mlađi od njega, bilo je malo. Grad se izmijenio, ljudi se izmijenili, običaji postali drukčiji, i njemu bilo upravo žao što je remetio svoj ustaljeni seoski život. I njegovu kulu na Uzarićima zapljuskivao je val novog vremena, ali on je za čitavih četrdeset godina držao u svijesti Mostar s niskim kućama kamenih krovova, pun hodža i hadžija, pun ahmedija, čakšira, džuba, silaha i malih pušaka za silahima. Nije zatekao ni onog susretanja i poštovanja starijih, kakvo je bilo u njegovo vrijeme. Zato je najvolio sijeliti sa starijim ženama, koje su i u Švabino vrijeme živjele povučeno, čuvajuci kućnjega praga, i nastavile porodični život onako kako su ga naslijedile od svojih matera iz sultanovih vremena.

Tako se on róđao s mojom strinom i češće joj dolazio na sijelo, a mi djeca se okupljali oko njega i pobožno ga slušali.

– Eto, djeco moja, u ovom istom sokaku, pamtim dobro, a bio sam tada momčuljak, živio je neki Mehmed Hindo. Bio je malo čovjek na svoju ruku. I onda su za nj govorili da je mahnit, a ja bih prije rekao da je bio dobri. A evo čut ćete šta je s njim bilo.

Njihova je kuća bila stara aginska, imali su lijepih zemalja i kmetova, bili su jedni pa jedni, ali on nije nikada htio jesti od onoga što su kmeti donosili. Ono što su kmetovi donosili i što smo mi svi zvali »hak« on je zvao »nehakom«, jer, biva, nije pravo što oni rade i drugi jedu plodove njihova rada. Nije ništa radio, ni kakva zanata učio, a trebalo je živjeti. I on je našao najbolje da obilazi hodžinske kuće, gdje su mu svakog uoči petka pripremili zvrk pite: bureka, sirnice, kumupirače ili kakve druge, i on bi to pokupio i nosio kući pa s time heftu živio. Znalo se desetak kuća, na čijim bi vratima on uoči petka kucnuo halkom, dok mu se ne iznese njegov tain. To su bile hodžinske kuće, bilo to mualima, bilo muderrisa. Tako je on dolazio i u Karabega i kucnuo svakog uoči petka. I meni se nekad čini da je bio lud, kad se sjetim nekih njegovih stvari, a opet je imao nešto što su imavali samo Dobri. Nikad on ne bi prešao korakom preko stare ćuprije, nego bi, kad bi došao blizu nje, skinuo kapu s glave, metnuo je pod pazuho pa pretrčao u najvećem trku preko ćuprije. Nitko ne pamti da je kada korakcm prešao preko nje. Kad bi ga pitali, zašto trči preko ćuprije, on bi odgovorio: »Šta ja znam, koga ona čeka, da se pod njim sruši!« Bila je ovdje gdje ima i sada, na dnu vašega sokaka, jedna česma, pa bi svijet točio vodu u đugume i ibrike i nosio kući. Došao tako on jednu veče a na vodi Mulla-Smail Radiš. I on je bio na jednu vodu, kao i Hindo. Naš ti Mehmed najednom skinu gunjac s pleća, pa poče udarati njime Radiša. Radišu dojadi pa izlije vodu iz đuguma pa počne mlatiti Hindu đugumom, da je sve zvonilo. U neka doba dotuži Hindi, pa će se razadrijeti na one koji su se okupili da seire svađu dvojice mahnitova:

– Šta nas ne rastavite, pasji sinovi? Zar ne vidite da će poginuti od moga gunjca!

Evo ovakav je bio u nekim stvarima, ali sada čujte šta ću vam još reći o njemu, a Bog zna, istina je kao što mene sada gledate. Sijelimo mi jednom uoči petka u rahmetli muftijina oca. Bilo nas je sedam-osam, što rodbine, što iz komšiluka. Kucnu halka na vratima. Ja kao najmladi skočih da ću vidjeti tko je. »Ta znaš tko je,« veli mi amidža. »Mahniti Hindo. Iznesi mu ono što su mu ženske spremile!« Ja se odmah svratih strini i zaiskah burek, pa s njim preko avlije, do vrata. Otvorih vrata, a pred njima stoji Mehmed Hindo. Prije nego mu mogoh dati ono po što sam mislio da je došao, otpoče on tihim glasom: »

– Nisam ja, Alija, došao danas po pitu. Nego, živ bio, selam ćeš amidži, neka mi sutra dođe na dženazu.

Ja se okamenih, a njega nestade, kao da u zemlju propade. Vratih se i kažem sijeldžijama šta mi je rekao. »Tuhaf«, učini amidža i domalo poče opet razgovor, o čemu smo i prije govorili. Meni ne sihodi s uma, kako će čovjek zvati svijet na svoju dženazu.

U neka doba dođe i komšija nam Muslibegović, pa kaže kako je dolazio Hindo, kao što i obično dolazi uoči petka, ali da nije htio uzeti ništa, nego ga pozvao na dženazu. Amidža mu reče da je tako i u nas dolazio. Netko čini: »Hajde, Boga ti, mahnit čovjek. Tko zna šta mu se prisnilo!« Netko veli: »Nije hrđav čovjek; tko zna, možda mu se pokazao nekakav išaret da će zbilja noćas umrijeti.«

Ja ne mogoh otrpjeti nego odoh još u dvije-tri kuće, gdje je on imao običaj tako dolaziti, u Kajtaza, Faladžića, i on svukud dolazio, nigdje nije ništa htio primiti, a sve zazivao svijet na svoju dženazu. Vratim se i kažem im. Svima začudo. Duga zimska noć, sijelilo se do neka doba noći uz lojanicu i svak svojoj kući. Mene zaustavi amidža da ostanem na konaku. Legao sam i zaspao, ali nisam svu noć napravo utvrdio. U neko doba uniđe amidža u sobu gdje sam ja spavao pa me probudi:

– Ustani, Alija, obuj se pa hajde u Donju mahalu, do Hindine kuće i vidi šta je s Mehmedom!

Obučem se brže-bolje, obujem postule pa pohitim preko Tepe, kroz Kujundžiluk pa preko stare ćuprije na Ogradu i Donju mahalu. Taman ja nadno vašega sokaka, kad odonud Šehaga Čerkić. Još je mrak i u njega zapaljen fenjer.

– Kud si pošao u ovo doba? – pita me kad me prepoznade.

– Poslao me amidža da vidim šta je s Mehmedom Hindom, – kažem mu sve s kraja na kraj.

– Allah rahmet ejle! I meni je došao iza ponoći i zovnuo me da mu učim »Jasin«. Ja ga sokolio da se ne prepada, da se njemu nešto prisnilo, a on jednako da idem s njim kući mu i da ponesem Kur’an. Sjedio sam sve dosad s njim, učio mu, a on kao da zaspa. Okrenuo sam ga prema Kibli i pokrio čaršafom.

Svaka se dlaka na meni naježila kad god bih pomislio o njemu, dok sam se vratio kući. Ja pred našu džamiju, a svijet se iskuplja na sabah. Kažem im da je umro Hindo, a oni svi kao jedan: »Dobri, Allah rahmet ejle!« I, djeco moja, što ću vam dalje pričati. Hindina je kuća bila ondje pod Humom, kuda sada željeznica prolazi, pa je oborena. Od kuće do Sevri-hadži-Hasan-džamije sve je svijet bio pritisnuo – da se igla s neba otisnula, ne bi na zemlju pala. Takve dženaze Mostar ne pamti.

Stara je u nas riječ: »Ne možeš čovjeka uznati, dok ne pojedeš s njim tovar soli.« Pa i tako se desi, kad se čitav vijek družimo s nekim, da ne stečemo pravi sud o njemu. Više od pedeset godina je Mehmed Hindo bio svijetu tuhaf insan, da ne reknemo mahnitov, a on se pred samu smrt pokazao onim što je bio čitava života: Dobri

[webmaster]

#38213

Alija Nametak: Dobri

»Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne možete ni shvatiti da je kada bilo dobrih.« Tako nam je pričao Alijaga Karabeg, starac, koji je pamtio kad je Dubrovnik bio pod Napoleonom, a koji za četrdeset godina nije shodio s Uzarića u Mostar. Kad je došao iza »prevrata« prvi put u Mostar, imao je treće zube i, kako je kazivao, više od stotinu i deset godina. A bio je u tijelu još čvrst i svjež, pamćenja pouzdana, pa smo se kupili kao djeca oko njega da nam priča štogod iz starog vremena, kada bi došao mojoj strini na sijelo.

Kad nekoliko dana pred okupaciju Bosne i Hercegovine usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega, što ne dade svoj pristanak da se odupre ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo Uzariće, gdje ostade punih četrdeset godina. Tek kad se Švabi u leđa pogledalo, sađe on jednog dana u Mostar, ali ne nađe više ni jednog vršnjaka, a i onih koji su bili po tridesetak ili četrdeset gadina mlađi od njega, bilo je malo. Grad se izmijenio, ljudi se izmijenili, običaji postali drukčiji, i njemu bilo upravo žao što je remetio svoj ustaljeni seoski život. I njegovu kulu na Uzarićima zapljuskivao je val novog vremena, ali on je za čitavih četrdeset godina držao u svijesti Mostar s niskim kućama kamenih krovova, pun hodža i hadžija, pun ahmedija, čakšira, džuba, silaha i malih pušaka za silahima. Nije zatekao ni onog susretanja i poštovanja starijih, kakvo je bilo u njegovo vrijeme. Zato je najvolio sijeliti sa starijim ženama, koje su i u Švabino vrijeme živjele povučeno, čuvajuci kućnjega praga, i nastavile porodični život onako kako su ga naslijedile od svojih matera iz sultanovih vremena.

Tako se on róđao s mojom strinom i češće joj dolazio na sijelo, a mi djeca se okupljali oko njega i pobožno ga slušali.

– Eto, djeco moja, u ovom istom sokaku, pamtim dobro, a bio sam tada momčuljak, živio je neki Mehmed Hindo. Bio je malo čovjek na svoju ruku. I onda su za nj govorili da je mahnit, a ja bih prije rekao da je bio dobri. A evo čut ćete šta je s njim bilo.

Njihova je kuća bila stara aginska, imali su lijepih zemalja i kmetova, bili su jedni pa jedni, ali on nije nikada htio jesti od onoga što su kmeti donosili. Ono što su kmetovi donosili i što smo mi svi zvali »hak« on je zvao »nehakom«, jer, biva, nije pravo što oni rade i drugi jedu plodove njihova rada. Nije ništa radio, ni kakva zanata učio, a trebalo je živjeti. I on je našao najbolje da obilazi hodžinske kuće, gdje su mu svakog uoči petka pripremili zvrk pite: bureka, sirnice, kumupirače ili kakve druge, i on bi to pokupio i nosio kući pa s time heftu živio. Znalo se desetak kuća, na čijim bi vratima on uoči petka kucnuo halkom, dok mu se ne iznese njegov tain. To su bile hodžinske kuće, bilo to mualima, bilo muderrisa. Tako je on dolazio i u Karabega i kucnuo svakog uoči petka. I meni se nekad čini da je bio lud, kad se sjetim nekih njegovih stvari, a opet je imao nešto što su imavali samo Dobri. Nikad on ne bi prešao korakom preko stare ćuprije, nego bi, kad bi došao blizu nje, skinuo kapu s glave, metnuo je pod pazuho pa pretrčao u najvećem trku preko ćuprije. Nitko ne pamti da je kada korakcm prešao preko nje. Kad bi ga pitali, zašto trči preko ćuprije, on bi odgovorio: »Šta ja znam, koga ona čeka, da se pod njim sruši!« Bila je ovdje gdje ima i sada, na dnu vašega sokaka, jedna česma, pa bi svijet točio vodu u đugume i ibrike i nosio kući. Došao tako on jednu veče a na vodi Mulla-Smail Radiš. I on je bio na jednu vodu, kao i Hindo. Naš ti Mehmed najednom skinu gunjac s pleća, pa poče udarati njime Radiša. Radišu dojadi pa izlije vodu iz đuguma pa počne mlatiti Hindu đugumom, da je sve zvonilo. U neka doba dotuži Hindi, pa će se razadrijeti na one koji su se okupili da seire svađu dvojice mahnitova:

– Šta nas ne rastavite, pasji sinovi? Zar ne vidite da će poginuti od moga gunjca!

Evo ovakav je bio u nekim stvarima, ali sada čujte šta ću vam još reći o njemu, a Bog zna, istina je kao što mene sada gledate. Sijelimo mi jednom uoči petka u rahmetli muftijina oca. Bilo nas je sedam-osam, što rodbine, što iz komšiluka. Kucnu halka na vratima. Ja kao najmladi skočih da ću vidjeti tko je. »Ta znaš tko je,« veli mi amidža. »Mahniti Hindo. Iznesi mu ono što su mu ženske spremile!« Ja se odmah svratih strini i zaiskah burek, pa s njim preko avlije, do vrata. Otvorih vrata, a pred njima stoji Mehmed Hindo. Prije nego mu mogoh dati ono po što sam mislio da je došao, otpoče on tihim glasom: »

– Nisam ja, Alija, došao danas po pitu. Nego, živ bio, selam ćeš amidži, neka mi sutra dođe na dženazu.

Ja se okamenih, a njega nestade, kao da u zemlju propade. Vratih se i kažem sijeldžijama šta mi je rekao. »Tuhaf«, učini amidža i domalo poče opet razgovor, o čemu smo i prije govorili. Meni ne sihodi s uma, kako će čovjek zvati svijet na svoju dženazu.

U neka doba dođe i komšija nam Muslibegović, pa kaže kako je dolazio Hindo, kao što i obično dolazi uoči petka, ali da nije htio uzeti ništa, nego ga pozvao na dženazu. Amidža mu reče da je tako i u nas dolazio. Netko čini: »Hajde, Boga ti, mahnit čovjek. Tko zna šta mu se prisnilo!« Netko veli: »Nije hrđav čovjek; tko zna, možda mu se pokazao nekakav išaret da će zbilja noćas umrijeti.«

Ja ne mogoh otrpjeti nego odoh još u dvije-tri kuće, gdje je on imao običaj tako dolaziti, u Kajtaza, Faladžića, i on svukud dolazio, nigdje nije ništa htio primiti, a sve zazivao svijet na svoju dženazu. Vratim se i kažem im. Svima začudo. Duga zimska noć, sijelilo se do neka doba noći uz lojanicu i svak svojoj kući. Mene zaustavi amidža da ostanem na konaku. Legao sam i zaspao, ali nisam svu noć napravo utvrdio. U neko doba uniđe amidža u sobu gdje sam ja spavao pa me probudi:

– Ustani, Alija, obuj se pa hajde u Donju mahalu, do Hindine kuće i vidi šta je s Mehmedom!

Obučem se brže-bolje, obujem postule pa pohitim preko Tepe, kroz Kujundžiluk pa preko stare ćuprije na Ogradu i Donju mahalu. Taman ja nadno vašega sokaka, kad odonud Šehaga Čerkić. Još je mrak i u njega zapaljen fenjer.

– Kud si pošao u ovo doba? – pita me kad me prepoznade.

– Poslao me amidža da vidim šta je s Mehmedom Hindom, – kažem mu sve s kraja na kraj.

– Allah rahmet ejle! I meni je došao iza ponoći i zovnuo me da mu učim »Jasin«. Ja ga sokolio da se ne prepada, da se njemu nešto prisnilo, a on jednako da idem s njim kući mu i da ponesem Kur’an. Sjedio sam sve dosad s njim, učio mu, a on kao da zaspa. Okrenuo sam ga prema Kibli i pokrio čaršafom.

Svaka se dlaka na meni naježila kad god bih pomislio o njemu, dok sam se vratio kući. Ja pred našu džamiju, a svijet se iskuplja na sabah. Kažem im da je umro Hindo, a oni svi kao jedan: »Dobri, Allah rahmet ejle!« I, djeco moja, što ću vam dalje pričati. Hindina je kuća bila ondje pod Humom, kuda sada željeznica prolazi, pa je oborena. Od kuće do Sevri-hadži-Hasan-džamije sve je svijet bio pritisnuo – da se igla s neba otisnula, ne bi na zemlju pala. Takve dženaze Mostar ne pamti.

Stara je u nas riječ: »Ne možeš čovjeka uznati, dok ne pojedeš s njim tovar soli.« Pa i tako se desi, kad se čitav vijek družimo s nekim, da ne stečemo pravi sud o njemu. Više od pedeset godina je Mehmed Hindo bio svijetu tuhaf insan, da ne reknemo mahnitov, a on se pred samu smrt pokazao onim što je bio čitava života: Dobri

[Teva]

#38262

Hifzija Čavčić

Zašto je žena stvorena od krivog rebra

Kada je Allah, s.v.t., stvorio Adema, a.s., on je predstavljao prvog čovjeka u postojanju i Allah ga je nastanio u Džennetu. Međutim, uprkos svemu što je postojalo u Džennetu, osjetio je samoću. Dok je Adem spavao, Allah, subhanehu ve te’ala, stvorio je od njegovog rebra Havu. Šta mislite koji je razlog toga? Zašto je Hava stvorena od Adema dok je on spavao?… Zašto nju Allah nije stvorio dok je…

… Adem bio budan? Znate li koji je razlog? Kaže se da kada muškarac osjeća bol, istovremeno osjeća i mržnju, za razliku od žene koja kada osjeća bol njeno emotivno stanje i ljubav jačaju. Da je Hava stvorena od Adema, a.s., u trenutku dok je bio budan, osjetio bi bol dok je izlazila iz njegovog rebra te bi je zamrzio. Međutim, stvorena je dok je spavao kako ne bi osjetio bol i kako mu ne bi omrzla.

Ali kada žena rađa, ona biva budna, smrt gleda u oči, ali njena ljubav i emocije se rađaju zajedno sa djetetom koje joj je uzrokovalo taj bol. Štoviše, ona za svoje dijete žrtvuje svoj život. Da se vratimo Ademu i Havi. Hava je stvorena od krivoga rebra. To je rebro koje se nalazi ispred srca. Znate li za razlog? Zato što ga je Allah stvorio da čuva srce od vanjskih udaraca. To je uloga Have – da čuva srce, zbog čega je stvorena, od dijela sa kojim će sarađivati i imati međusobni bliski odnos.

Adem je stvoren od ilovače, zemlje, prašine, zbog toga on obrađuje i radi sa zemljom. On je zemljoradnik, građevinar, kovač, tesar itd. Međutim, žena ima odnos emotivne saradnje sa srcem. Zbog toga ona je blaga mati, milostiva sestra, osjetljiva kćerka, čedna supruga itd. I opet, da ne bude da smo odstupili od teme, da se vratimo Ademu i Havi i rebru od kojeg je stvorena. Savremena medicina potvrđuje da kada ne bi postojalo ovog rebra, da bi i najmanji vanjski udarac u grudni koš u predjelu srca uzrokovao krvarenje. Tako da je Allah stvaranjem ovog krivog rebra ispred srca zaštitio srce upravo time što ga je stvorio krivim.

Također, da ovo rebro nije krivo, bilo bi slabo da štiti srce i od najmanjih udaraca koji bi mogli uzrokovati krvarenje srca, a istovremeno i smrt. Stoga se Hava može ponositi time što je stvorena od krivog rebra, a na Ademu je da ne pokušava ispraviti ovo krivo rebro, jer je ono, kao što Allahov Poslanik, sallallahu te’ala alejhi ve sellem, kaže: ”…ako ga pokušaš ispraviti, slomit će se.” Pod iskrivljenošću ovog rebra misli se na žensko emotivno stanje koje sigurno prevladava ljubav muškarca.

Ona je stvorena ovakvom, ona je ovakva lijepa, a ti imaš potrebu za njom. Njena ljepota je u njenim emocijama, i nemoj se izigravati sa njenim osjećajima. A ti Hava, nemoj se osjećati nelagodno zbog toga što si opisana sa nedostatkom razuma, taj nedostatak je u tvojim emocijama koje su potrebne cijelom svijetu. Nemoj tugovati, jer ti si vrijedna i dostojna. Ti predstavljaš cijelo društvo, jer si pola zajednice koja gradi drugu polovicu.

prof. Harmin Suljic

[Teva]

#38271

Hifzija Čavčić

Zašto je žena stvorena od krivog rebra

Kada je Allah, s.v.t., stvorio Adema, a.s., on je predstavljao prvog čovjeka u postojanju i Allah ga je nastanio u Džennetu. Međutim, uprkos svemu što je postojalo u Džennetu, osjetio je samoću. Dok je Adem spavao, Allah, subhanehu ve te’ala, stvorio je od njegovog rebra Havu. Šta mislite koji je razlog toga? Zašto je Hava stvorena od Adema dok je on spavao?… Zašto nju Allah nije stvorio dok je…

… Adem bio budan? Znate li koji je razlog? Kaže se da kada muškarac osjeća bol, istovremeno osjeća i mržnju, za razliku od žene koja kada osjeća bol njeno emotivno stanje i ljubav jačaju. Da je Hava stvorena od Adema, a.s., u trenutku dok je bio budan, osjetio bi bol dok je izlazila iz njegovog rebra te bi je zamrzio. Međutim, stvorena je dok je spavao kako ne bi osjetio bol i kako mu ne bi omrzla.

Ali kada žena rađa, ona biva budna, smrt gleda u oči, ali njena ljubav i emocije se rađaju zajedno sa djetetom koje joj je uzrokovalo taj bol. Štoviše, ona za svoje dijete žrtvuje svoj život. Da se vratimo Ademu i Havi. Hava je stvorena od krivoga rebra. To je rebro koje se nalazi ispred srca. Znate li za razlog? Zato što ga je Allah stvorio da čuva srce od vanjskih udaraca. To je uloga Have – da čuva srce, zbog čega je stvorena, od dijela sa kojim će sarađivati i imati međusobni bliski odnos.

Adem je stvoren od ilovače, zemlje, prašine, zbog toga on obrađuje i radi sa zemljom. On je zemljoradnik, građevinar, kovač, tesar itd. Međutim, žena ima odnos emotivne saradnje sa srcem. Zbog toga ona je blaga mati, milostiva sestra, osjetljiva kćerka, čedna supruga itd. I opet, da ne bude da smo odstupili od teme, da se vratimo Ademu i Havi i rebru od kojeg je stvorena. Savremena medicina potvrđuje da kada ne bi postojalo ovog rebra, da bi i najmanji vanjski udarac u grudni koš u predjelu srca uzrokovao krvarenje. Tako da je Allah stvaranjem ovog krivog rebra ispred srca zaštitio srce upravo time što ga je stvorio krivim.

Također, da ovo rebro nije krivo, bilo bi slabo da štiti srce i od najmanjih udaraca koji bi mogli uzrokovati krvarenje srca, a istovremeno i smrt. Stoga se Hava može ponositi time što je stvorena od krivog rebra, a na Ademu je da ne pokušava ispraviti ovo krivo rebro, jer je ono, kao što Allahov Poslanik, sallallahu te’ala alejhi ve sellem, kaže: ”…ako ga pokušaš ispraviti, slomit će se.” Pod iskrivljenošću ovog rebra misli se na žensko emotivno stanje koje sigurno prevladava ljubav muškarca.

Ona je stvorena ovakvom, ona je ovakva lijepa, a ti imaš potrebu za njom. Njena ljepota je u njenim emocijama, i nemoj se izigravati sa njenim osjećajima. A ti Hava, nemoj se osjećati nelagodno zbog toga što si opisana sa nedostatkom razuma, taj nedostatak je u tvojim emocijama koje su potrebne cijelom svijetu. Nemoj tugovati, jer ti si vrijedna i dostojna. Ti predstavljaš cijelo društvo, jer si pola zajednice koja gradi drugu polovicu.

prof. Harmin Suljic

[Dervis]

#39630

HIKAJA O FADILETU SADAKE

Prenosi se da je Abdullah ibnul Mubarek išao na hadž, pa kada je došao u Kufu ugleda jednu ženu koja je perutala patku. Abdullah pomisli kako je to uginula patka, pa o tome zapita ženu, a ona reče:
– Jeste, ja sam je našla mrtvu i hoću da je pripremim sebi i svojoj djeci za večeru.
– Allah je zabranio ono što je uginulo! – reče Abdullah.
– Ima već tri dana kako ja i moja djeca ništa nismo jeli, pa nisam ni imala drugog izbora.
Abdullah povede svoju devu koja je hila natovarena hranom, odjećom i drugim potrebštinama, te ode kući te žene i reče joj:
– Uzmi ovu devu i sve što je na njoj, vama je potrebnija nego meni!
Onda se Abdullah ibnul Mubarek vrati u svoj grad i te godine nije ni otišao na hadž. Pošto mu je deva nedostajala on je dugo putovao do kuće, i desi se da je stigao baš kada i hadžije koje su te godine bili na hadžu.
Kada ljudi koji su dočekivali hadžije počeše i njemu čestitati obavljanje hadža, on im reče: – Ja nisam obavio hadž ove godine!
Onda jedan od hadžija reče: – Subhanallah! (Slavljen neka je Allah!) Zar mi nisi u Meki čuvao one stvari dok sam ja išao u to i to mjesto?
Drugi hadžija dodade: – Zar mi nisi dao vode na onom mjestu?
Treći reče: – Zar nisi sa mnom kupovao tu i tu robu?
Abdullah im začuđeno odgovori: – Ja ništa ne znam o tome što govorite!
Te noći on u snu vidje čovjeka koji mu reče:
– O Ahdullahu! Allah je primio tvoju sadaku i poslao Meleka u tvom suretu (liku), pa je on za tebe obavio hadž, jer si onu sadaku dao iskrena nijjeta, tražeći u tome Allahovo zadovoljstvo i nagradu od njega, a ne nešto od ovosvjetskih nagrada i uživanja!

[Teva]

#41089

Nezim ef. Halilović – Muderris: Poučna priča

[Dervis]

#41328

Znate li ko sam ja?

Hm, o meni ljudi baš mnogo i ne razmišljaju, a često me susreću. Neki me susreću haman svaki dan i to po nekoliko puta. I kad se sretnemo, nikad, ama baš nikad nisamo pričali na ovu temu. Vala, i meni nezgodno spominjati a da si me i upitao, ja bih ti rado odgovorio i sve u detalje objasnio. Onako, dok prolazim kroz grad i dok vas susrećem, i meni iskren da budem, rijetko na um padne, da neko baš od vas može kod mene sutra da završi…

Mislim da je pošteno da vam se i predstavim. Ja sam osoba koja te priprema za odlazak na drugi, bolji svijet. Da, pogodio si, ja sam onaj koji kupa mejite (mrtvace). Znam, na prvi pogled strašan posao, ali u principu nije, veoma poučan a šta sam sve vidio i doživio, bolje da ne znate. O tome možda drugi put, nego, da vam ukratko opišem, šta je moj zadatak kad dođete kod mene, ustvari, nećete doći, nego će vas donijeti. Nakon što vam Allahovom voljom Melek smrti uzme dušu i nakon što ljekar utvrdi i potvrdi da ste mrtvi, vaše tijelo koje je napustila duša, biva donešeno kod mene. Zašto kod mene? Zato jer je moj zadatak da vas lijepo uredim, okupam, namirišem, obučem, odnosno, spremim vas za vaše novo boravište, KABUR.

Prvo će te staviti na moj radni stol. Nakon toga, da li ja sam ili neko od mojih pomočnika, skinut ćemo tvoju odjeću sa tebe. Neće ti više trebati, bez obzira koliko si je skupo platio i koliko ona markirana bila. Onda, nakon što ti skinemo odjeću, prekrit ćemo tvoje stidno mjesto, jer musliman ima da poštuje moralne norme i kod mrtve osobe. Onda ćemo ti lijepo glavu i trup lagano podignuti, haman u sjedeći položaj i lagano pritisnuti stomak, da izađe ako je ostalo bilo šta od nečistoće.

Onda se uzima voda i kreće proces kupanja tvog tijela. Mogu te okupati hladnom a ne smeta ni toplom vodom. Recimo ako na tvom tjelu bude, neka mrlja koja se ne može oprati hladnom vodom, onda ide topla, bilo kako bilo, nećeš osjetiti razliku. Ali, prije kupanja, treba da ti uzmem abdest. Da, ja ću te lično abdestiti. Eto, ako se nikad u životu nisi abdestio, ja ću se za to pobrinuti. Nakon abdesta, oprat ću ti kosu, lice i bradu a poslije toga, perem ti čitavu desnu stranu. Kad završim sa desnom stranom i stidnim mjestom, isto radim sa lijevom stranom. Ovakav način kupanja ću ponoviti tri, sedam ili više puta, hoću da te lijepo okupam i pripremim.

Kad te okupam, onda peškirom ću da posušim tvoje tijelo kako se tvoje novo odijelo, ćefini ne bi smokrili. Zatim ću da uzmem češalj i lijepo ti počešljam kosu i ako si imao bradu. Onda će mi donijeti tvoje novo odijelo, čisto i ispeglano. Mislim da nisi imao priliku da ga prije probaš i mislim da će ti odgovarati. Svakako, prije oblaćenja kefina, malo ću te namirisati, možda neko i osjeti tvoj miris dok te budu nosili na ramenima.

Eto, to sam ti ja, insan koji će te opremiti na ona svijet. Kažem ti, viđamo se haman svaki dan, a nikad me još do sada nisi upitao kako to ide ili da porazgovaramo kako će to izgledati kad tebe baš donesu kod mene. Ja sam spreman uvijek, a ti? Ono što ja trebam uraditi je samo rutina, međutim, nakon što te ja sredim i uredim, za tebe počinje dug put, pun iščekivanja i neizvjesnosti. Šta si premio za taj put, to ti najbolje znaš. Zato, počni sa ozbiljnim pripremama, jer Melek smrti ne bira vrijeme, pol niti godine.

(Derviš Makaš) za Saudin Cokoja

,,A ti, o dušo smirena,
vrati se Gospodaru svome zadovoljna,
pa udji medju robove Moje,
i udji u Džennet Moj!,,
(Kur”an, Al-Fedžr, 27-30)

[Mustafa]

#41670

[b]Kakav dan!
[/b]
Prije desetak dana, u džamiju na džumu namaz došao mi je ahbab Šemso, kaže mi nakon džume, sav ozaren i ispunjen: “Brate, računaj za jedno dvije hefte da mi dođeš kući da učiš akiku bebi, akoBogda, jer ženi je termin za heftu,” “O, brate moj, radujem se pravo, Allah da providi i hajr da učini! Pa čujemo se, brate!”
Zove me jutros prije deset sati, kratko je rekao da Šemso zove, jer obećao je da će zvati, i evo zove, ali ne na akiku već na “dženazu”, jer beba je mrtva rođena!!! “Brate moj, danas u 12, na Faletićima, ako možeš doći, biće i Dženan ef.! Znam da nema dženaze bebi mrtvorođenoj, ali hoću da je u zemlju spustim s učenjem Kur’ana i dovom!”
Nisam imao riječi, niti daha, rekao sam mu da ću doći akoBogda, mada imam nekih obaveza, ali potrudit ću se da dođem. I gotovo sam pozavršavao prijepodnevne obaveze, 15 do 12 uputio sam se prema Faletićima i imao sam dovoljno vremena da stignem. Kad na Sedreniku, na Pašinom Brdu, neka žena iz lijeve trake skreće skroz desno, a na tom skretanju, svojom trakom vozeći, nailazim ja i tras, sudar! Udari ona mene u prednju lijevi felgu i karambolku. Ima štete, na prvo gledanje, mora se policija zvati.
Nazovem Šemsu i kažem mu da me ne čekaju, imao sam sudar, moram čekati policiju! Rekao sam mu i ovo: “Brate, nije mi se dalo da tvojoj bebi akiku učim, evo mi se ne da ni da joj na ispraćaj dođem, da Allah podari pa da joj u lijepom džennetu akiku proučim, nek to bude dova, a ja tebi na akiku u tvojoj kući ubrzo došao, najdalje do godine, akoBogda! Učit ću ti dovu za sabur, brate Šemso!”
Helem, “vratim” se sudaru. Kriva žena, a i ona konta da je kriva, nudi mi kao neku nagodbu, ja joj kažem: “Gospođo, vama neće doći velika kazna, možda 50 KM-ova, a meni tih vaših sto KM-ova što nudite neće značiti puno, jer ima više štete, Toyotini dijelovi su skupi itd.”
Dođe policija, snimiše, uslikaše, gospođi rekoše da je kriva, odrediše joj minimalnu kaznu, a mene uputiše u njeno osiguranje na procjenu štete. Odem ja kasnije u osiguranje, a tamo hejbet papira i formulara, te ovo, te ono, na koncu hajmo slikati auto i utvrditi štetu. Tako i bi, uslikali, pa ko biva utvrdili štetu, pa će mi javiti za desetak dana koja je njihova ponuda.
Nakon toga, odem kod jarana na Stup, ispolira mi felgu, dotjeramo karambolku, utegnemo, zategnemo, ispoliramo, veli mi on na kraju da ne moram te ogrebotine na karambolci ni raditi, a da pare zadržim od osiguranja.
Tako ja i počnem o tome misliti, baš tako, moglo bi se šta i zaraditi, koja stoja, uhar je. Odem u džamiju, klanjam ikindiju, sačekam akšam, a nakon akšama zijaretim jednog ahbaba u bolnici. Dobar mi ahbab, a bio plaho hasta, leži na ortopediji, zapravo, polomio se, pao s motora. Ali, hvala Allahu, ide nabolje, oporavlja se. I njemu sam malo govorio o saburu, kako moramo strpljivo reagirati na iskušenja, o vjeri koju imamo ili nemamo, a u protoku vremena ona je jedini indikator je li nešto bilo u redu ili nije.
I, tako, bio sam tu kod njega do jacije i onda pred jaciju natrag u džamiju. Opet, u putu kontam, kako me danas Allah počastio pa sam i par stoja zaradio, a to na autu nek stoji radi uroka. I dalje kontam: Odoh sada rahat u džamiju jaciju da klanjam i da se malo opustim u namazu. U tom’ poče i kiša padati. Baš lijepo, djeluje smirujuće, mislim u sebi, ali još uvijek mi nekako drago zbog onih par stoja, akoBogda, lijepe zarade.
Nejse, ušao sam u džamiju, zanijetili smo i počeli klanjati. Čujem negdje u pola namaza, iza farza, zapravo, uključi se alarm na mom autu, mislim, možda se neko naslonio na auto itd. Nakon minutu alarm je zašutio, a ja sam zaboravio na njeg. Klanjali smo jaciju, ljudi su izašli iz džamije, a ja sam ostao posljednji da zaključam. Zaključao sam džamijska i haremska vrata i krenuo prema autu. I imam šta vidjeti, neko se pored auta okretao u tijesnoj ulici, udario, zakačio i izvalio mi zadnju karambolku. Udubio je i izvalio! Pola karambolke izvaljeno visi.
Nisam mogao vjerovati, bilo mi je pravo krivo, jer je počinitelj pobjegao! Nemam riječi, samo neke kletve, koje ipak nisam izgovorio. A ono što mi se štete danas dogodilo je mala maca naspram ovoga sada.
Helem, kad sam se malo smirio, na um mi je palo onih par stoja čiste zarade, s kojim ću pokriti štetu na zadnjoj karambolci, a prednju sam već halalio.
Tako, suma sumarum, na mostu dobiješ, a na ćupriji izgubiš. Ali, nek je glava na ramenu i srce u vjeri, a mom Šemsi i njegovoj hanumi Allah sabura da podari, i mom Leki brzo ozdravljenje i Allahov šifaluk.
Amin.
P.S. Sada je kraj dana, duboko je u noći, samo ću reći: Hvala Allahu!

Muhamed Velic
8.10.2013

[Author]

Posts