[mili]

#20924

Voda u mlijeku

Neki čovjek drž’o krave, a mlijeko prodavo. Bio je vrijedan i trudio se ali mu je pos’o i pored toga nekako potanko iš’o. On se požali jednom trgovcu, a ovaj mu reče da mu je mlijeko gusto pa da sipa pomalo vode, pa će bolje ići. Tako i bi.
Kako poče sipati vodu u mlijeko, poso mu krenu, i ubrzo zaima i zamali. Domalo spremi se i na hadž da krene.
U onaj vakat išlo se brodom do Džidde, pa na devama do Mekke i Medine. I on prisjede na brod sa ostalim hadžijama. Kako se dugo putovalo, hadžije su kratile vrijeme šetajući se po palubi i eglenišući, i prebirajući kese s parama, računajući šta će potrošit i šta će darova kupiti. Tako i onaj trgovac mlijekom sjede na palubu, pa izvadi kesu da se preračuna u parama; kad zaskoči se jedno majmunče, što su mornari s njim cirkuz izvodili, ter hlati onu kesu s parama pa uz užad i jedra pobježe i pope se na vrh brodskog jarbola.
Pa onda oni majmun, k’o kakav čojk, uze onu kesu s parama, otvori je, izvadi jedan po jedan dukat, okrene ga tamo i vamo, onjuši nosom, pa neki baci u more a neki vrati u kesu.
Sve to gledaše mornari i hadžije sa palube. Mornari se zaletiše da ga fataju, ali onaj hadžija ne dade, nego veli:
– Voda u vodu, a mlijeko na hadž!
U tome i onaj majmun, k’o čojk, zategnu kesu i baci je na palubu, a bio je skoro prepolovio.
Jah, šta ćeš!

[Sedina]

#21272

Prva dzamija u zemlji

Jednog dana neki hriscanski princ bijase krenuo u lov. Na putu ugleda dva covjeka koji se upravo bijahu sreli. Oni se izgrlise, posjedase na zemlju i prostrijese ono malo hrane sto su imali. Privrzenost i ljubav ta dva covjeka dopade se princu: pozva jednog od njih, te ga upita ko je njegov prijatelj.
„Ne znam,“ covjek mu odgovori.
„Zar nisi s njime u srodstvu?, princ dalje upita.
„Ne nisam uopce u srodstvu s njim,“ rece covjek.
„Odakle je stigao?“
„Ni to ne znam.“
„Odkuda vam onda tolika medjusobna ljubav i postovanje?“, upita princ zacudjeno.
„On pripada mome Putu;“ covjek odgovori.
„Imate li neko mjesto ovdje gdje se sastajete?“, upita princ.
Covjek mu rece da nemaju, i tada princ, nadahnut tom dvojicom ljudi rece:
„Ja cu vam ga, s Bozijom pomoci, sagraditi!“
Tako je i bilo

[Teva]

#32698

Hadždžadž i postač

Hadždžadž je jednog vrelog dana bio na putu, pa je jako ogladnio. Naredio je svojim slugama da mu pripreme obilan obrok. Zatim im naredi da nađu nekog kog bi počastio svojim obrokom. Kako su bili daleko od naselja, ne nađoše nikog do jednog neukog beduina. Kada ga dovedoše da se gosti na emirovoj trpezi, među njima se povede sledeći dijalog:

Hadždžadž: „Hajde, o beduine, da zajedno ručamo.“

Beduin: „Pozvao me je mnogo plemenitiji od tebe, pa sam se odazvao njemu, i zato se ne mogu odazvati tebi.“

Hadždžadž: „A ko je taj?“

Beduin: „Allah Uzvišeni! Pozvao me je da postim, pa sam se Njemu odazvao, i ne mogu se odazvati tebi da sa tobom ručam.“

Hadždžadž: „Zar postiš po ovako vrelom danu?“

Beduin: „Postim danas, da bi se sačuvao od mnogo vrelijeg (Sudnjeg) dana“.

Hadždžadž: „Prekini post danas, pa možeš postiti sutra.“

Beduin: „Može li mi njegovo veličanstvo emir garantovati da ću živjeti do sutra?“

Hadždžadž: „To nije u mojoj moći, jedino Allah to može znati.“

Beduin: „Kako onda od mene možeš da tražiš da učinim nešto danas, na štetu sjutra koje mi ne možeš garantovati?“

Hadždžadž: „Ali hrana moja je tako ukusna!“

Beduin: „Tako mi Allaha, tvoju hranu ukusnom ne čine tvoji pekari i kuhari, već zdravlje onog ko jede hranu čini ukusnom.“ (I najukusnija hrana bolesnom ne prija, a zdravom je i voda slatka, kako kaže izreka)

Hadždžadž: „Tako mi Allaha, nikada nisam sreo ovakvog čovjeka. Allah te dobrom nagradio o beduine!

Hadždžadž naredi da puste beduina da ide za svojim poslom, i naredi da mu se zbog ustrajnosti u postu i mudrosti u odgovoru da lijepa nagrada.

[Teva]

#32707

Hadždžadž i postač

Hadždžadž je jednog vrelog dana bio na putu, pa je jako ogladnio. Naredio je svojim slugama da mu pripreme obilan obrok. Zatim im naredi da nađu nekog kog bi počastio svojim obrokom. Kako su bili daleko od naselja, ne nađoše nikog do jednog neukog beduina. Kada ga dovedoše da se gosti na emirovoj trpezi, među njima se povede sledeći dijalog:

Hadždžadž: „Hajde, o beduine, da zajedno ručamo.“

Beduin: „Pozvao me je mnogo plemenitiji od tebe, pa sam se odazvao njemu, i zato se ne mogu odazvati tebi.“

Hadždžadž: „A ko je taj?“

Beduin: „Allah Uzvišeni! Pozvao me je da postim, pa sam se Njemu odazvao, i ne mogu se odazvati tebi da sa tobom ručam.“

Hadždžadž: „Zar postiš po ovako vrelom danu?“

Beduin: „Postim danas, da bi se sačuvao od mnogo vrelijeg (Sudnjeg) dana“.

Hadždžadž: „Prekini post danas, pa možeš postiti sutra.“

Beduin: „Može li mi njegovo veličanstvo emir garantovati da ću živjeti do sutra?“

Hadždžadž: „To nije u mojoj moći, jedino Allah to može znati.“

Beduin: „Kako onda od mene možeš da tražiš da učinim nešto danas, na štetu sjutra koje mi ne možeš garantovati?“

Hadždžadž: „Ali hrana moja je tako ukusna!“

Beduin: „Tako mi Allaha, tvoju hranu ukusnom ne čine tvoji pekari i kuhari, već zdravlje onog ko jede hranu čini ukusnom.“ (I najukusnija hrana bolesnom ne prija, a zdravom je i voda slatka, kako kaže izreka)

Hadždžadž: „Tako mi Allaha, nikada nisam sreo ovakvog čovjeka. Allah te dobrom nagradio o beduine!

Hadždžadž naredi da puste beduina da ide za svojim poslom, i naredi da mu se zbog ustrajnosti u postu i mudrosti u odgovoru da lijepa nagrada.

[Dedo]

#34274

Strpljivi
Kada Allah sakupi stvorenja na Sudnjem danu jedan pozivač će pozvati:

-Gdje su strpljivi?

Javit će se mali broj ljudi i krenuti ubrzano ka Džennetu. Srest će ih meleki i upitati:

-Ko ste vi?

Oni će odgovoriti:

-Mi imamo zasluge!

-Kakve su vaše zasluge?,- upitaće ih.

– Bili smo strpljivi kada bi nam nepravdu nanosili. Opraštali bi kada bi nas neko oštetio. Na nedoličan odnos odgovorili bi blagošću.

Nakon ovoga reći će im se:

-Uđite u Džennet. Lijepa li je nagrada za one koji su dobra djela činili!

Ihja ulumid-din Ebu Hamid El-Gazali

[Dedo]

#34290

Strpljivi
Kada Allah sakupi stvorenja na Sudnjem danu jedan pozivač će pozvati:

-Gdje su strpljivi?

Javit će se mali broj ljudi i krenuti ubrzano ka Džennetu. Srest će ih meleki i upitati:

-Ko ste vi?

Oni će odgovoriti:

-Mi imamo zasluge!

-Kakve su vaše zasluge?,- upitaće ih.

– Bili smo strpljivi kada bi nam nepravdu nanosili. Opraštali bi kada bi nas neko oštetio. Na nedoličan odnos odgovorili bi blagošću.

Nakon ovoga reći će im se:

-Uđite u Džennet. Lijepa li je nagrada za one koji su dobra djela činili!

Ihja ulumid-din Ebu Hamid El-Gazali

[Dedo]

#34276

Poslovni čovjek godine

Jednog dana jedan vrlo imućan čovjek popeo se na tavan svoje kuće u potrazi za nagradom koju je dobio kao poslovni čovjek godine! Kopajući po kutijama, naiđe na malu bilježnicu svoga sad već odraslog sina. Bio je to njegov dnevnik.
„Ne sjećam se da sam je ikada vidio“, pomisli on.
Listajući, lice mu obasja osmijeh i oči mu zaiskriše. Stranice su ga na trenutak vratile u prošlost, kada je kućom odjekivao smijeh osmogodišnjeg dječaka. Na neke događaje potpuno je zaboravio.
Čitajući dnevnik, postajao je sve ozbiljniji. Uvidio je da je u djetinjstvu njegova sina bilo i tužnih razdoblja, kojih se on kao otac nije sjećao.
„Ali kako je to moguće?“ upitao se.
„Pa ja na to nisam tako gledao.“
Tad se sjeti da je i on vodio dnevnik, doduše poslovni, pa otiđe po njega u kućnu biblioteku. S jedne od polica izvuče veliku knjigu u kožnom uvezu s pozlaćenim inicijalima i položi je na sto pored dnevnika na kojem je olovkom bilo jednostavno napisano Jimmy. Otvori svoj dnevnik na mjestu na kojem je pisalo:

„Protratio cijeli dan. Bio s Jimmyjem u ribolovu, ništa nisam upecao!“

Potom listajući sinovljev dnevnik potraži isti taj datum i pročita riječi svoga sina:
„Bio s tatom u ribolovu. Najljepši dan u mom životu!“

Izvor Blogger.ba

[Dedo]

#34291

Poslovni čovjek godine

Jednog dana jedan vrlo imućan čovjek popeo se na tavan svoje kuće u potrazi za nagradom koju je dobio kao poslovni čovjek godine! Kopajući po kutijama, naiđe na malu bilježnicu svoga sad već odraslog sina. Bio je to njegov dnevnik.
„Ne sjećam se da sam je ikada vidio“, pomisli on.
Listajući, lice mu obasja osmijeh i oči mu zaiskriše. Stranice su ga na trenutak vratile u prošlost, kada je kućom odjekivao smijeh osmogodišnjeg dječaka. Na neke događaje potpuno je zaboravio.
Čitajući dnevnik, postajao je sve ozbiljniji. Uvidio je da je u djetinjstvu njegova sina bilo i tužnih razdoblja, kojih se on kao otac nije sjećao.
„Ali kako je to moguće?“ upitao se.
„Pa ja na to nisam tako gledao.“
Tad se sjeti da je i on vodio dnevnik, doduše poslovni, pa otiđe po njega u kućnu biblioteku. S jedne od polica izvuče veliku knjigu u kožnom uvezu s pozlaćenim inicijalima i položi je na sto pored dnevnika na kojem je olovkom bilo jednostavno napisano Jimmy. Otvori svoj dnevnik na mjestu na kojem je pisalo:

„Protratio cijeli dan. Bio s Jimmyjem u ribolovu, ništa nisam upecao!“

Potom listajući sinovljev dnevnik potraži isti taj datum i pročita riječi svoga sina:
„Bio s tatom u ribolovu. Najljepši dan u mom životu!“

Izvor Blogger.ba

[Dedo]

#35073

14.Kako je pisar Objave postao murtat izdajnik
Prije Osmana bio je pisar kod Pejgambera jedan drugi čovjek, on je bio vješt i brz u tom poslu. Čim bi mu Pejgamber rekao šta će napisati, on je odmah to napisao, i to bez greške. Sjaj vahja bio uticao je na tog pisara, i u njemu se bila rodila mudrost. Tako jednom pišući Objavu, po diktatu Pejgambera, i on je po svojoj bistrini, izustio riječi koje mu je i Muhammed izrekao (Feteba-rkellahu ahsenul – halikin). Kad mu reče Pejgamber, koji svjetlo daje, te riječi, a on ih već bio napisao, sam od sebe, on pomisli: »To je meni na srce došlo« – i to rekne.

Hazreti Pejgamber je tu njegovu napomenu odmah shvatio, i srdžba od Boga stiže na ovog pisara.To mu bijaše uzrok, da više ne bude pisar u Pejgambera, ali ne samo to, nego je i bez vjere ostao.O ti umišljeniče i oholniče, kako postade crn, kad je nur sjao od tebe. Ti si bio žarište mudrosti dok si se pokoravao, to si izgubio i ostao si crna obraza. Ova hazreti Pejgamberova odvraćanja on nije poslušao. Usta mu se nisu otvarala na kajanje i tevbu.On po svojoj unutrini, iz inada, nije se mogao pokoriti, a i sam je znao da nije upravu, ali se nije kajao. On je u sebi i htio da se pokaje, ali to kajanje nije mogao izustiti. Nije se htio pokoriti i kadmu je glava došla u pitanje.

U pisara je bio teret na vratu težak stotinama kila, i nije se pokajao. I kod nas ima mnogo teškog gvozda na vratu. Oholost i nevjerovanje, to ljude pritiskuje, to nikakvi uzdisaji (ahovi) ne mogu da pretegnu. Rekao je Allah u Kur’anu: Stavili smo im na vratove okove, pa idu dignutih glava a spuštenih (oborenih) očiju – ne daju im okovi. I naprijed i nazad su im zastori, pa oni ne vide ni ispred sebe ni iza sebe. Ti zastori su kao fatamorgana u pustinji, on ne zna da je to zastor sudbine. Ono što ti voliš, bude zapreka onome što treba voljeti, tvoj nazovi muršid ti ne da da nađeš pravog muršida.

Ima mnogo nevjernika koji vole vjeru, ali im oholost sprečava da promijene mišljenje. Okovi iznutra su gori od bukagija oko vrata, jer se bukagije mogu razbili i presjeći sjekirom, a ono iznutra ne može. Sve vanjske okove je lahko odstraniti i rastrgati, ali nevidljive okove iznutra je teško rastrgati. Čovjeka ujede pčela i po prirodi brzo se pojavi otok, za to ne treba brinuti. Ali, ubod pčele iznutra, ono tvoje »Ja«, tu bolest nije lahko izliječiti, i traži mnogo truda. Velika mi je želja da vam ovo objasnim što bolje, ali se bojim da ne padnete u očaj i izgubite nadu.

Međutim, ne gubi nadu u Božiju milost i budi raspoložen. Zaplači pred Allahom i zamoli oprost. O Ti koji voliš opraštanje! Oprosti nam! Ti znaš lijek našim starim bagama! Oštroumnost i mudrovanje negativno su djelovali na pisara, nemoj se zanositi, oholiti i vidjeti sebe.

Brate! Mudrosti stalno teku kroza te. Za tebe se mogu zauzeti abdali i velikani. U kuću svjetlost ulazi kroz prozor, ali svjetlo nije od prozora, nego od sunca. Ne zanesi se i ne reci: Svjetlo je od prozora. Pazi, nemoj se zanositi, nemoj dizati nos, ne vidi sebe visoko.
Uistinu, žalost i bolest dolazi ljudima, što se nisu dozvali. Samo su sebe slušali i slijedili svoje mišljenje. Ja sam rob onoga što u svakom stanu ima konačište. Ima svoj vlastiti konak i ne posuđuje od drugog! Treba ostaviti kojekakva konačišta da dođeš do onoga mjesta, koje će jednog dana imati prođu. Iako nam usijano željezo izgleda crveno, nije ono crveno, a pocrvenjelo je od vatre. Iako je dvorac osvijetljen kroz prozore i vrata, nisu oni izvor svjetla, nikad ne zaboravljaj Sunce. Svaki zid obasjan suncem kaže: ja sijam. Takvi su i ljudi, misle da je sve samo od njih. Iz pozadine Sunce govori: Čekaj, čekaj, dok ja zadem, vidjet će se ko sija. Zelenilo kaže, moji su miris, zelen i veselje, i misli da je tako, da je to od njega. Zima prijeti i šapuće zelenilu: O zelenilo, dok ja dođem, vidjet će se čije je šta! Mi naše tijelo uljepšavamo i dotjerujemo, a duša iznutra govori poljepšanom tijelu: O ti dubrište gdje rastu tikve, ko si ti?! Ti od mene živiš, i to dva-tri dana! Tvoje uljepšavanje ništa ti ne vrijedi, kad te napustim, to tvoje će proći. Oni koji tijelu koketiraju, stavit će ga u grob, i to tako, uljepšavano tijelo pojest će crvi i mravi. Oni što su ti laskali i uljepšavali te, začepljat će nos i okretati glavu od smrada tijela. Život tvoje duše se odražava kroz tvoj vid, sluh i govor. To liči vodi kad ključa, znamo da vatra te ključeve baca. Kako god duša ima djelovanje na tijelo, tako Abdali djeluju na duše. Ako Abdali povuku svoj utjecaj na naše duše, duše će nam ostati usamljene i bez veze sa Abdalima.

Glavu svoju polažem na zemlju, da mi bude zemlja svjedok na Sudnjem danu, da sam ovo priznao za istinu! Na Sudnjem danu, kad se zemlja potrese, izbacit će nas vani. Šta se ovo desi, zavikat će ljudi! Tada, tamo, vidjet će se naši postupci kakvi su bili. Filozof ovo niječe i drži se svoje pameti. Ti udari svojom glavom o zid ako ovo ne priznaješ! Govor vode, zemlje, blata, niječu filozofi, a to znaju daje istina i osjećaju ljudi srca (duha). Filozof ne priznaje da je panj Hannane mogao progovoriti. Zašto? Zato stoje filozof tuđinac za Božije prijatelje.

Filozofi kažu za evlijanske keramete da su plod mašte. Ali, ovakvo filozofsko mišljenje je plod pogrešnosti u prosuđivanju. Njegovo neispravno rezonovanje i nevjerovanje dovode ga do pogrešnog puta u rasuđivanju i prosuđivanju. Filozof niječe nevidljivi svijet i šejtane, zato što on nijekanjem postaje šejtanova igračka. Istina je da filozof ne vidi šejtana, ali vidi sebe, on, precjenjujući i sebe, dobije plavilo po čelu.

Ko u svojoj podsvijesti nosi sumnje, on ih nosi i u svojim žilama. Ove sumnje čovjeku okrnu vjerovanje, pa od tih sumnji u čovjeka pocrni lice. Budite oprezni prema ovome, o vjernici! Jer, u vama su svi svjetovi sabrani. Sva Sedamdeset i dva svijeta u tebi su sabrana. Ah! Ja onoga dana kad se to sve pojavi! U koga bude straha u srcu, podrhtat će od straha kao list kad podrhtava od vjetra na drveću.

Iblis i svi šejtani se smiju čovjeku koji misli da je dobar, a on pun umišljenosti. Jednog dana kad duša povuče nogu i ti izvrneš kaput, koliko će ljudi zavikali: Ah, vah, šta bi s nama! Zlatar se smije kad u izlog stavlja zlato i pozlatu. Dok su izmiješani u izlogu ne zna se, šta je pravo a šta krivo zlato. U dućanu se pravo zlato smješka, jer zna da ima sprava koja zlato analizira. Ja Rabbi, pokrij nas da se ne vidi kakvi smo, očuvaj nas i ne otkrij naše sramote. Pravo zlato i pozlata mogu u noći biti skupa. Ni tada se pravo zlato ne ljuti na patvoreno. Pravo zlato govori pozlati svojim jezikom: O lažljivče! Pazi se, i pokazat će se, ko si ti! Sto hiljada godina je prokleti Iblis bio od Abdala i starješina vjernika (meleka). Bio je u odabranoj grupi, kao prvak. Prokleti šcjtan je udario Adema pesnicom od oholosti. Bio je osramoćen i usmrdio se kao nečist na suncu.

Mevlana Dželaludin Rumi

——————————————————————————–

[Dedo]

#35108

14.Kako je pisar Objave postao murtat izdajnik
Prije Osmana bio je pisar kod Pejgambera jedan drugi čovjek, on je bio vješt i brz u tom poslu. Čim bi mu Pejgamber rekao šta će napisati, on je odmah to napisao, i to bez greške. Sjaj vahja bio uticao je na tog pisara, i u njemu se bila rodila mudrost. Tako jednom pišući Objavu, po diktatu Pejgambera, i on je po svojoj bistrini, izustio riječi koje mu je i Muhammed izrekao (Feteba-rkellahu ahsenul – halikin). Kad mu reče Pejgamber, koji svjetlo daje, te riječi, a on ih već bio napisao, sam od sebe, on pomisli: »To je meni na srce došlo« – i to rekne.

Hazreti Pejgamber je tu njegovu napomenu odmah shvatio, i srdžba od Boga stiže na ovog pisara.To mu bijaše uzrok, da više ne bude pisar u Pejgambera, ali ne samo to, nego je i bez vjere ostao.O ti umišljeniče i oholniče, kako postade crn, kad je nur sjao od tebe. Ti si bio žarište mudrosti dok si se pokoravao, to si izgubio i ostao si crna obraza. Ova hazreti Pejgamberova odvraćanja on nije poslušao. Usta mu se nisu otvarala na kajanje i tevbu.On po svojoj unutrini, iz inada, nije se mogao pokoriti, a i sam je znao da nije upravu, ali se nije kajao. On je u sebi i htio da se pokaje, ali to kajanje nije mogao izustiti. Nije se htio pokoriti i kadmu je glava došla u pitanje.

U pisara je bio teret na vratu težak stotinama kila, i nije se pokajao. I kod nas ima mnogo teškog gvozda na vratu. Oholost i nevjerovanje, to ljude pritiskuje, to nikakvi uzdisaji (ahovi) ne mogu da pretegnu. Rekao je Allah u Kur’anu: Stavili smo im na vratove okove, pa idu dignutih glava a spuštenih (oborenih) očiju – ne daju im okovi. I naprijed i nazad su im zastori, pa oni ne vide ni ispred sebe ni iza sebe. Ti zastori su kao fatamorgana u pustinji, on ne zna da je to zastor sudbine. Ono što ti voliš, bude zapreka onome što treba voljeti, tvoj nazovi muršid ti ne da da nađeš pravog muršida.

Ima mnogo nevjernika koji vole vjeru, ali im oholost sprečava da promijene mišljenje. Okovi iznutra su gori od bukagija oko vrata, jer se bukagije mogu razbili i presjeći sjekirom, a ono iznutra ne može. Sve vanjske okove je lahko odstraniti i rastrgati, ali nevidljive okove iznutra je teško rastrgati. Čovjeka ujede pčela i po prirodi brzo se pojavi otok, za to ne treba brinuti. Ali, ubod pčele iznutra, ono tvoje »Ja«, tu bolest nije lahko izliječiti, i traži mnogo truda. Velika mi je želja da vam ovo objasnim što bolje, ali se bojim da ne padnete u očaj i izgubite nadu.

Međutim, ne gubi nadu u Božiju milost i budi raspoložen. Zaplači pred Allahom i zamoli oprost. O Ti koji voliš opraštanje! Oprosti nam! Ti znaš lijek našim starim bagama! Oštroumnost i mudrovanje negativno su djelovali na pisara, nemoj se zanositi, oholiti i vidjeti sebe.

Brate! Mudrosti stalno teku kroza te. Za tebe se mogu zauzeti abdali i velikani. U kuću svjetlost ulazi kroz prozor, ali svjetlo nije od prozora, nego od sunca. Ne zanesi se i ne reci: Svjetlo je od prozora. Pazi, nemoj se zanositi, nemoj dizati nos, ne vidi sebe visoko.
Uistinu, žalost i bolest dolazi ljudima, što se nisu dozvali. Samo su sebe slušali i slijedili svoje mišljenje. Ja sam rob onoga što u svakom stanu ima konačište. Ima svoj vlastiti konak i ne posuđuje od drugog! Treba ostaviti kojekakva konačišta da dođeš do onoga mjesta, koje će jednog dana imati prođu. Iako nam usijano željezo izgleda crveno, nije ono crveno, a pocrvenjelo je od vatre. Iako je dvorac osvijetljen kroz prozore i vrata, nisu oni izvor svjetla, nikad ne zaboravljaj Sunce. Svaki zid obasjan suncem kaže: ja sijam. Takvi su i ljudi, misle da je sve samo od njih. Iz pozadine Sunce govori: Čekaj, čekaj, dok ja zadem, vidjet će se ko sija. Zelenilo kaže, moji su miris, zelen i veselje, i misli da je tako, da je to od njega. Zima prijeti i šapuće zelenilu: O zelenilo, dok ja dođem, vidjet će se čije je šta! Mi naše tijelo uljepšavamo i dotjerujemo, a duša iznutra govori poljepšanom tijelu: O ti dubrište gdje rastu tikve, ko si ti?! Ti od mene živiš, i to dva-tri dana! Tvoje uljepšavanje ništa ti ne vrijedi, kad te napustim, to tvoje će proći. Oni koji tijelu koketiraju, stavit će ga u grob, i to tako, uljepšavano tijelo pojest će crvi i mravi. Oni što su ti laskali i uljepšavali te, začepljat će nos i okretati glavu od smrada tijela. Život tvoje duše se odražava kroz tvoj vid, sluh i govor. To liči vodi kad ključa, znamo da vatra te ključeve baca. Kako god duša ima djelovanje na tijelo, tako Abdali djeluju na duše. Ako Abdali povuku svoj utjecaj na naše duše, duše će nam ostati usamljene i bez veze sa Abdalima.

Glavu svoju polažem na zemlju, da mi bude zemlja svjedok na Sudnjem danu, da sam ovo priznao za istinu! Na Sudnjem danu, kad se zemlja potrese, izbacit će nas vani. Šta se ovo desi, zavikat će ljudi! Tada, tamo, vidjet će se naši postupci kakvi su bili. Filozof ovo niječe i drži se svoje pameti. Ti udari svojom glavom o zid ako ovo ne priznaješ! Govor vode, zemlje, blata, niječu filozofi, a to znaju daje istina i osjećaju ljudi srca (duha). Filozof ne priznaje da je panj Hannane mogao progovoriti. Zašto? Zato stoje filozof tuđinac za Božije prijatelje.

Filozofi kažu za evlijanske keramete da su plod mašte. Ali, ovakvo filozofsko mišljenje je plod pogrešnosti u prosuđivanju. Njegovo neispravno rezonovanje i nevjerovanje dovode ga do pogrešnog puta u rasuđivanju i prosuđivanju. Filozof niječe nevidljivi svijet i šejtane, zato što on nijekanjem postaje šejtanova igračka. Istina je da filozof ne vidi šejtana, ali vidi sebe, on, precjenjujući i sebe, dobije plavilo po čelu.

Ko u svojoj podsvijesti nosi sumnje, on ih nosi i u svojim žilama. Ove sumnje čovjeku okrnu vjerovanje, pa od tih sumnji u čovjeka pocrni lice. Budite oprezni prema ovome, o vjernici! Jer, u vama su svi svjetovi sabrani. Sva Sedamdeset i dva svijeta u tebi su sabrana. Ah! Ja onoga dana kad se to sve pojavi! U koga bude straha u srcu, podrhtat će od straha kao list kad podrhtava od vjetra na drveću.

Iblis i svi šejtani se smiju čovjeku koji misli da je dobar, a on pun umišljenosti. Jednog dana kad duša povuče nogu i ti izvrneš kaput, koliko će ljudi zavikali: Ah, vah, šta bi s nama! Zlatar se smije kad u izlog stavlja zlato i pozlatu. Dok su izmiješani u izlogu ne zna se, šta je pravo a šta krivo zlato. U dućanu se pravo zlato smješka, jer zna da ima sprava koja zlato analizira. Ja Rabbi, pokrij nas da se ne vidi kakvi smo, očuvaj nas i ne otkrij naše sramote. Pravo zlato i pozlata mogu u noći biti skupa. Ni tada se pravo zlato ne ljuti na patvoreno. Pravo zlato govori pozlati svojim jezikom: O lažljivče! Pazi se, i pokazat će se, ko si ti! Sto hiljada godina je prokleti Iblis bio od Abdala i starješina vjernika (meleka). Bio je u odabranoj grupi, kao prvak. Prokleti šcjtan je udario Adema pesnicom od oholosti. Bio je osramoćen i usmrdio se kao nečist na suncu.

Mevlana Dželaludin Rumi

——————————————————————————–

[Dedo]

#35135

14.Kako je pisar Objave postao murtat izdajnik
Prije Osmana bio je pisar kod Pejgambera jedan drugi čovjek, on je bio vješt i brz u tom poslu. Čim bi mu Pejgamber rekao šta će napisati, on je odmah to napisao, i to bez greške. Sjaj vahja bio uticao je na tog pisara, i u njemu se bila rodila mudrost. Tako jednom pišući Objavu, po diktatu Pejgambera, i on je po svojoj bistrini, izustio riječi koje mu je i Muhammed izrekao (Feteba-rkellahu ahsenul – halikin). Kad mu reče Pejgamber, koji svjetlo daje, te riječi, a on ih već bio napisao, sam od sebe, on pomisli: »To je meni na srce došlo« – i to rekne.

Hazreti Pejgamber je tu njegovu napomenu odmah shvatio, i srdžba od Boga stiže na ovog pisara.To mu bijaše uzrok, da više ne bude pisar u Pejgambera, ali ne samo to, nego je i bez vjere ostao.O ti umišljeniče i oholniče, kako postade crn, kad je nur sjao od tebe. Ti si bio žarište mudrosti dok si se pokoravao, to si izgubio i ostao si crna obraza. Ova hazreti Pejgamberova odvraćanja on nije poslušao. Usta mu se nisu otvarala na kajanje i tevbu.On po svojoj unutrini, iz inada, nije se mogao pokoriti, a i sam je znao da nije upravu, ali se nije kajao. On je u sebi i htio da se pokaje, ali to kajanje nije mogao izustiti. Nije se htio pokoriti i kadmu je glava došla u pitanje.

U pisara je bio teret na vratu težak stotinama kila, i nije se pokajao. I kod nas ima mnogo teškog gvozda na vratu. Oholost i nevjerovanje, to ljude pritiskuje, to nikakvi uzdisaji (ahovi) ne mogu da pretegnu. Rekao je Allah u Kur’anu: Stavili smo im na vratove okove, pa idu dignutih glava a spuštenih (oborenih) očiju – ne daju im okovi. I naprijed i nazad su im zastori, pa oni ne vide ni ispred sebe ni iza sebe. Ti zastori su kao fatamorgana u pustinji, on ne zna da je to zastor sudbine. Ono što ti voliš, bude zapreka onome što treba voljeti, tvoj nazovi muršid ti ne da da nađeš pravog muršida.

Ima mnogo nevjernika koji vole vjeru, ali im oholost sprečava da promijene mišljenje. Okovi iznutra su gori od bukagija oko vrata, jer se bukagije mogu razbili i presjeći sjekirom, a ono iznutra ne može. Sve vanjske okove je lahko odstraniti i rastrgati, ali nevidljive okove iznutra je teško rastrgati. Čovjeka ujede pčela i po prirodi brzo se pojavi otok, za to ne treba brinuti. Ali, ubod pčele iznutra, ono tvoje »Ja«, tu bolest nije lahko izliječiti, i traži mnogo truda. Velika mi je želja da vam ovo objasnim što bolje, ali se bojim da ne padnete u očaj i izgubite nadu.

Međutim, ne gubi nadu u Božiju milost i budi raspoložen. Zaplači pred Allahom i zamoli oprost. O Ti koji voliš opraštanje! Oprosti nam! Ti znaš lijek našim starim bagama! Oštroumnost i mudrovanje negativno su djelovali na pisara, nemoj se zanositi, oholiti i vidjeti sebe.

Brate! Mudrosti stalno teku kroza te. Za tebe se mogu zauzeti abdali i velikani. U kuću svjetlost ulazi kroz prozor, ali svjetlo nije od prozora, nego od sunca. Ne zanesi se i ne reci: Svjetlo je od prozora. Pazi, nemoj se zanositi, nemoj dizati nos, ne vidi sebe visoko.
Uistinu, žalost i bolest dolazi ljudima, što se nisu dozvali. Samo su sebe slušali i slijedili svoje mišljenje. Ja sam rob onoga što u svakom stanu ima konačište. Ima svoj vlastiti konak i ne posuđuje od drugog! Treba ostaviti kojekakva konačišta da dođeš do onoga mjesta, koje će jednog dana imati prođu. Iako nam usijano željezo izgleda crveno, nije ono crveno, a pocrvenjelo je od vatre. Iako je dvorac osvijetljen kroz prozore i vrata, nisu oni izvor svjetla, nikad ne zaboravljaj Sunce. Svaki zid obasjan suncem kaže: ja sijam. Takvi su i ljudi, misle da je sve samo od njih. Iz pozadine Sunce govori: Čekaj, čekaj, dok ja zadem, vidjet će se ko sija. Zelenilo kaže, moji su miris, zelen i veselje, i misli da je tako, da je to od njega. Zima prijeti i šapuće zelenilu: O zelenilo, dok ja dođem, vidjet će se čije je šta! Mi naše tijelo uljepšavamo i dotjerujemo, a duša iznutra govori poljepšanom tijelu: O ti dubrište gdje rastu tikve, ko si ti?! Ti od mene živiš, i to dva-tri dana! Tvoje uljepšavanje ništa ti ne vrijedi, kad te napustim, to tvoje će proći. Oni koji tijelu koketiraju, stavit će ga u grob, i to tako, uljepšavano tijelo pojest će crvi i mravi. Oni što su ti laskali i uljepšavali te, začepljat će nos i okretati glavu od smrada tijela. Život tvoje duše se odražava kroz tvoj vid, sluh i govor. To liči vodi kad ključa, znamo da vatra te ključeve baca. Kako god duša ima djelovanje na tijelo, tako Abdali djeluju na duše. Ako Abdali povuku svoj utjecaj na naše duše, duše će nam ostati usamljene i bez veze sa Abdalima.

Glavu svoju polažem na zemlju, da mi bude zemlja svjedok na Sudnjem danu, da sam ovo priznao za istinu! Na Sudnjem danu, kad se zemlja potrese, izbacit će nas vani. Šta se ovo desi, zavikat će ljudi! Tada, tamo, vidjet će se naši postupci kakvi su bili. Filozof ovo niječe i drži se svoje pameti. Ti udari svojom glavom o zid ako ovo ne priznaješ! Govor vode, zemlje, blata, niječu filozofi, a to znaju daje istina i osjećaju ljudi srca (duha). Filozof ne priznaje da je panj Hannane mogao progovoriti. Zašto? Zato stoje filozof tuđinac za Božije prijatelje.

Filozofi kažu za evlijanske keramete da su plod mašte. Ali, ovakvo filozofsko mišljenje je plod pogrešnosti u prosuđivanju. Njegovo neispravno rezonovanje i nevjerovanje dovode ga do pogrešnog puta u rasuđivanju i prosuđivanju. Filozof niječe nevidljivi svijet i šejtane, zato što on nijekanjem postaje šejtanova igračka. Istina je da filozof ne vidi šejtana, ali vidi sebe, on, precjenjujući i sebe, dobije plavilo po čelu.

Ko u svojoj podsvijesti nosi sumnje, on ih nosi i u svojim žilama. Ove sumnje čovjeku okrnu vjerovanje, pa od tih sumnji u čovjeka pocrni lice. Budite oprezni prema ovome, o vjernici! Jer, u vama su svi svjetovi sabrani. Sva Sedamdeset i dva svijeta u tebi su sabrana. Ah! Ja onoga dana kad se to sve pojavi! U koga bude straha u srcu, podrhtat će od straha kao list kad podrhtava od vjetra na drveću.

Iblis i svi šejtani se smiju čovjeku koji misli da je dobar, a on pun umišljenosti. Jednog dana kad duša povuče nogu i ti izvrneš kaput, koliko će ljudi zavikali: Ah, vah, šta bi s nama! Zlatar se smije kad u izlog stavlja zlato i pozlatu. Dok su izmiješani u izlogu ne zna se, šta je pravo a šta krivo zlato. U dućanu se pravo zlato smješka, jer zna da ima sprava koja zlato analizira. Ja Rabbi, pokrij nas da se ne vidi kakvi smo, očuvaj nas i ne otkrij naše sramote. Pravo zlato i pozlata mogu u noći biti skupa. Ni tada se pravo zlato ne ljuti na patvoreno. Pravo zlato govori pozlati svojim jezikom: O lažljivče! Pazi se, i pokazat će se, ko si ti! Sto hiljada godina je prokleti Iblis bio od Abdala i starješina vjernika (meleka). Bio je u odabranoj grupi, kao prvak. Prokleti šcjtan je udario Adema pesnicom od oholosti. Bio je osramoćen i usmrdio se kao nečist na suncu.

Mevlana Dželaludin Rumi

——————————————————————————–

[Dedo]

#35519

19.11.2011.
Omer ibnul-Hattab
„Ja sam poput skrbnika siročeta; ako mu Allah omogući i da opskrbu i nafaku, sustegne se od jetimskog imetka, a ako ga pogodi neimaština, uzme samo onoliko koliko je neophodno.“

Objavio/la kewser u 13:32, 2 komentar(a), print, #

18.11.2011.
hadis
“Onaj kome današnji dan bude poput jučerašnjeg, on je, doista, prevaren!”

Objavio/la kewser u 19:25, 0 komentar(a), print, #

18.11.2011.
Goethe

“Ko je neupotrebljiv covjek? Onaj koji ne zna ni zapovjedati ni slusati.”

Objavio/la kewser u 16:45, 0 komentar(a), print, #

18.11.2011.
…
„U Džennet neće ući niko ko u svom srcu ima koliko trun oholosti.“
Jedan čovjek je prokomentirao:
-Čovjek ( po prirodi ) voli da su mu odjeća i obuća lijepe.
Na to je Poslanik a.s., rekao:
-Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je omalovažavanje istine i potcjenjivanje drugih ljudi.“
( Muslim, Ebu Davud i Tirmizi )

Objavio/la kewser u 10:20, 0 komentar(a), print, #

17.11.2011.
Pousonby

“Kad izbije rat, prva padne istina.”
Objavio/la kewser u 22:17, 0 komentar(a), print, #

16.11.2011.
IBLIS I SABAH NAMAZ
Prenosi se da je neki čovjek žurio na sabah. Išao je mračnom ulicom i u jednom trenutku pade i pokvasi svoju odjeću u bari koja je bila na ulici. Čovjek se vrati kući, opra prljavštinu, promijeni odjeću i ponovo krenu na sabah. Ponovo se dogodi isto, pa se on ponovo vrati kući i ponovi sve kao i prije. Kada treći put krenu, pred sobom vidje čovjeka koji je nosio svjetiljku i osvjetljavao mu put. Čovjek ga uze za ruku i povede ga do pred džamiju. Kada su stigli, on upita svog vodiča:
“Ko si ti, čovječe?”
On mu odgovori:
“Ja sam Iblis.”
“Zašto si mi, onda, pomogao” – začudjeno upita čovjek.
Iblis mu objasni:
“Kada si prvi put pao, pa se vratio kući i pripremio ponovo za namaz Allah ti je oprostio grijehe. Kada si drugi put pao i vratio se kući pripremajući se za namaz, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici, pa sam se pobojao da će Allah oprostiti grijehe čitavom ovom gradu ako bi ti još jednom pao, pa se vratio i ponovo se spremio za namaz.”

Objavio/la kewser u 23:54, 0 komentar(a), print, #

16.11.2011.
Aretino
“Jedino bih zelio da imam toliko, da mi ne zavide, ali ne tako malo da bih u bliznjih budi sazaljenje.”

Objavio/la kewser u 18:23, 1 komentar(a), print, #

15.11.2011.
hadis

Enes b. Malik, r.a., je jednom upitao Aišu r.a.:

“Majko, kada se događa zemljotres”?

Ona mu odgovori:

“Sine moj, kad se masovno počne piti alkohol, kad se raširi zinaluk (blud) i kad grijeh nasvoji, tada Allah kaže Zemlji: “Uzdrmaj ih, i ona se uzdrma i zatrese”!

Enes ponovo upita:
“Jeli im to kazna”?

Aiša, r.a., odgovori:

“Ne, nego je to milost prema njima, ne bi li se opametili”!
Objavio/la kewser u 13:00, 0 komentar(a), print, #

14.11.2011.
Ibn Hazm
“Neka se onaj koje ne zna što su vrline osloni na ono što mu je zapovjedio Bog, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., jer su u tome sadržane sve vrline.”

Objavio/la kewser u 23:44, 2 komentar(a), print, #

14.11.2011.
Behlul i balvan Jednog dana je mudrac Behlul uzeo jedan veliki balvan i čitav dan ga podizao pred halifinim dvorima, pa kada to rekoše halifi ovaj ode i upita ga zašto to radi. Behlul mu reče:

”Ovaj balvan mi je život, jedan njegov kraj je ahiret, a drugi njegov kraj je dunjaluk. Pa pokušavam da podignem ahiret, uspijem u tome i osvrnem se a ono osta mi dunjaluk, uzmem za dunjaluk, podignem ali mi onda osta ahiret, a ako pokušam na sredini podignuti ovaj balvan ne mogu nikako moj halifa!!”

Objavio/la kewser

[Dedo]

#35539

19.11.2011.
Omer ibnul-Hattab
„Ja sam poput skrbnika siročeta; ako mu Allah omogući i da opskrbu i nafaku, sustegne se od jetimskog imetka, a ako ga pogodi neimaština, uzme samo onoliko koliko je neophodno.“

Objavio/la kewser u 13:32, 2 komentar(a), print, #

18.11.2011.
hadis
“Onaj kome današnji dan bude poput jučerašnjeg, on je, doista, prevaren!”

Objavio/la kewser u 19:25, 0 komentar(a), print, #

18.11.2011.
Goethe

“Ko je neupotrebljiv covjek? Onaj koji ne zna ni zapovjedati ni slusati.”

Objavio/la kewser u 16:45, 0 komentar(a), print, #

18.11.2011.
…
„U Džennet neće ući niko ko u svom srcu ima koliko trun oholosti.“
Jedan čovjek je prokomentirao:
-Čovjek ( po prirodi ) voli da su mu odjeća i obuća lijepe.
Na to je Poslanik a.s., rekao:
-Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je omalovažavanje istine i potcjenjivanje drugih ljudi.“
( Muslim, Ebu Davud i Tirmizi )

Objavio/la kewser u 10:20, 0 komentar(a), print, #

17.11.2011.
Pousonby

“Kad izbije rat, prva padne istina.”
Objavio/la kewser u 22:17, 0 komentar(a), print, #

16.11.2011.
IBLIS I SABAH NAMAZ
Prenosi se da je neki čovjek žurio na sabah. Išao je mračnom ulicom i u jednom trenutku pade i pokvasi svoju odjeću u bari koja je bila na ulici. Čovjek se vrati kući, opra prljavštinu, promijeni odjeću i ponovo krenu na sabah. Ponovo se dogodi isto, pa se on ponovo vrati kući i ponovi sve kao i prije. Kada treći put krenu, pred sobom vidje čovjeka koji je nosio svjetiljku i osvjetljavao mu put. Čovjek ga uze za ruku i povede ga do pred džamiju. Kada su stigli, on upita svog vodiča:
“Ko si ti, čovječe?”
On mu odgovori:
“Ja sam Iblis.”
“Zašto si mi, onda, pomogao” – začudjeno upita čovjek.
Iblis mu objasni:
“Kada si prvi put pao, pa se vratio kući i pripremio ponovo za namaz Allah ti je oprostio grijehe. Kada si drugi put pao i vratio se kući pripremajući se za namaz, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici, pa sam se pobojao da će Allah oprostiti grijehe čitavom ovom gradu ako bi ti još jednom pao, pa se vratio i ponovo se spremio za namaz.”

Objavio/la kewser u 23:54, 0 komentar(a), print, #

16.11.2011.
Aretino
“Jedino bih zelio da imam toliko, da mi ne zavide, ali ne tako malo da bih u bliznjih budi sazaljenje.”

Objavio/la kewser u 18:23, 1 komentar(a), print, #

15.11.2011.
hadis

Enes b. Malik, r.a., je jednom upitao Aišu r.a.:

“Majko, kada se događa zemljotres”?

Ona mu odgovori:

“Sine moj, kad se masovno počne piti alkohol, kad se raširi zinaluk (blud) i kad grijeh nasvoji, tada Allah kaže Zemlji: “Uzdrmaj ih, i ona se uzdrma i zatrese”!

Enes ponovo upita:
“Jeli im to kazna”?

Aiša, r.a., odgovori:

“Ne, nego je to milost prema njima, ne bi li se opametili”!
Objavio/la kewser u 13:00, 0 komentar(a), print, #

14.11.2011.
Ibn Hazm
“Neka se onaj koje ne zna što su vrline osloni na ono što mu je zapovjedio Bog, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., jer su u tome sadržane sve vrline.”

Objavio/la kewser u 23:44, 2 komentar(a), print, #

14.11.2011.
Behlul i balvan Jednog dana je mudrac Behlul uzeo jedan veliki balvan i čitav dan ga podizao pred halifinim dvorima, pa kada to rekoše halifi ovaj ode i upita ga zašto to radi. Behlul mu reče:

”Ovaj balvan mi je život, jedan njegov kraj je ahiret, a drugi njegov kraj je dunjaluk. Pa pokušavam da podignem ahiret, uspijem u tome i osvrnem se a ono osta mi dunjaluk, uzmem za dunjaluk, podignem ali mi onda osta ahiret, a ako pokušam na sredini podignuti ovaj balvan ne mogu nikako moj halifa!!”

Objavio/la kewser

[Dedo]

#35521

Bio sam mrtvac u liku ziva covjeka

“Zovem se Abdullah, imam dvadeset i cetiri godine. Egipcanin sam. Radim u agenciji za reklamne usluge. Prica o mom povratku vjeri je slijedeca:

Kada sam napunio sesnaest godina, poceo sam raditi kao maneken i model za video klipove i reklame. Tamo sam usao u okruzenje puno nemorala i nereda, sto je bilo u suprotnosti mom odgoju kojeg sam dobio od oca i majke, cije dobro ne mogu poricati. Znaci, od malehna sam odgojen da obavljam namaz, ali, nazalost, lose drustvo je to koje me je udaljilo od moje kuce i porodicnog odgoja. Dakle, stvari su izmakle kontroli, a sejtan mi je u tome bio veliki pomagac. Sve je pocelo izlazenjem i setnjom sa drustvom, ruckovima u restoranima i provodima. Onda smo rekli:

`Nije sve u hrani i picu, moramo naci nesto novo.`

Pa smo trazili nesto novo sto cemo raditi. Poceli smo piti alkohol, uzimati drogu, organizovati svecanosti uz ples (Party time), provoditi tako noci izvan kuce. Kada bih se osamio, pitao bih se: `Jesam li istinski sretan zbog ovoga sto radìm?` Ili bih to rekao samo kako bih sebe ubijedio da ispravno postupam? Ali kada bih vidio svoje drustvo ponovo i sa njima sjedio, rekao bih sebi: `Zar da svi oni budu u zabludi, a ja jedini da sam u pravu?` Pa bih nastavio radeci sto i oni rade. Ako bismo se svi slozili na necemu, to bi znacilo da je to ispravan put. Postao sam kao oni. Kao da sam bio u komi, pa nista oko sebe nisam mogao vidjeti. Kao da sam bio mrtvac. Zivi mrtvac. Nesto me je tjeralo da radim sve sto je pogresno do te mjere da je pogresno kod mene postalo ispravno. Dok su ispravne stvari , kao sto je namaz i ucenje Kur`ana, postale ono cega sam se klonio.

Jednog dana sam sa svojim prijateljem gledao film o tome kako ljudi umiru i kako im se sejtan smije i uvodi ih u vatru. Osjetio sam u sebi kao da sam ja od tih ljudi i da se meni sejtan smije. Osjetio sam u sebi veliki strah, histerican strah, koji me je natjerao da vrisnem i kazem svojim prijateljima: `Ne mogu vise boraviti u ovoj kuci, osjecam da u njoj ima puno sejtana.` Zatim sam rekao: `Ja odoh.` Otisao sam kuci, a tijelo mi se treslo od straha. Nisam znao sta da radim. Odjednom sam cuo sabahski ezan. Rekao sam sebi: `Uzet cu abdest i prouciti suru Ja Sin.` Naravno, nisam mogao nista prouciti, jer me je sejtan posjedovao iznutra. Sto sam vise pokusavao uciti Kur´an, to se moje tijelo vise treslo i slabilo. Rekoh: `Klanjat cu sabah.` Iako je razdaljina izmedju moje kuce i dzamije nekih stotinjak metara, osjetio sam kao da sam pjesacio od Kaira do Asuana (od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Egipta). Hodao sam u strahu, pa sam poceo trcati, a sejtan mi je prisaptavao da sam poludio i da nije za mene namaz. Ostao sam tako u borbi sa sejtanom tri puna mjeseca. Neka je hvala Allahu dz. dz., Koji me je pocastio i pomogao mi da savladam svog sejtana koji me je puno zamarao i namucio me. Mucio me je prilikom abdesta, namaza, ucenja Kur´ana do te mjere da sam rekao svojoj majci:

`Osjecam da sam poludio.` Upitala me je: `U cemu je problem?` Sve sam joj ispricao. Pa me je ponovo upitala: `Kada je to bilo?` Rekoh: `Tog i tog dana.` Na to ona rece: `Neka je slavljen Allah dz. dz.!` Ostala je tako neko vrijeme, izgovarajuci tekbire i govoreci: `To je dan kada sam molila za tebe. Molila sam cista srca i iskrena nijeta da te Allah dz. dz. uputi.` Istina je da sam osjetio kako me je uputa stigla – kao da me je nesto obuhvatilo. Dova je otisla Allahu dz. dz. a On je ukabulio, pa je odmah sisla i promijenila me iz `lijevog u desno.` Pitao sam svoju majku: `Sta sada da radim?` A ona mi je rekla: `Allah dz. dz. je prihvatio moju molbu i uputio te je na Pravi put. Idi u dzamiju. Sada treba da se boris sa sobom i sejtanom. Pokusaj biti na putu islama, na koji te je Allah dz. dz. uputio i potpomogao, i budi ustrajan sve dok ne zasluzis Dzennet!`

Ustvari, nisam ocekivao da to mogu podnijeti, i ne mogu opisati ono sto se meni desavalo, osim rijecju: BORBA. Rat koji je bjesnio u meni, u mom tijelu, svakog dana i svake noci. Sve dok nisam otisao u jednu dzamiju i obratio se sejhu. Obavijestio sam ga sta mi se dogadja, pricajuci mu o svom velikom strahu i kako sejtan pokusava da me obmane da sam lud. Sejh mi je tada rekao: `To je sejtanova metoda. On, kada vidi da se neko od njega udaljava, pokrece sva svoja oruzja. Ali, ako mu se covjek suprostavi, sejtan slabi i padaju sva njegova oruzja i spletke. Sejtanske spletke su slabe. Ostavljat ce te polahko, malo po malo, sve dok u tebi ne izumru i posljednji sejtanski utjecaji. Ono sto sada treba da radis jeste: da se boris svojim oruzjem, a tvoje oruzje su: namaz, ucenje Kur´ana i pridrzavanje principa islama.` Ostao sam u ovom stanju borbe i rata sa sejtanom sve dok nije nastupio dvadeset i osmi dan mjeseca ramazana. Jedan od prijatelja me je pozvao da odemo na salatul-tehedzud, namaz bdijenja, u jednu dzamiju. Nasao sam ko ce mi spremiti sufur (sehur), ali prijatelj mi je rekao: `S nama ces sehuriti.`Pomislio sam: `Ovi ljudi su veoma dobri, mnogo mi se svidjaju.` Smatrao sam da ce mi onaj covjek koji mi ucini neku uslugu trazit ce i protuuslugu, a to je zato jer sam bio u losem drustvu. Ali shvatio sam da ovi ljudi traze sevab i ono sto ce ustedjeti za onaj svijet. Od kada sam se poceo s njima druziti sejtan se od mene udaljio cak i kada mi dodje i kaze: `Sta oni zele od tebe? Zasto ovako dobro prema tebi postupaju?` Ali samo sto se sa njima susretnem i vidim njihov osmijeh na licu, sejtanska prigovaranja odmah nestanu. Vratio sam se kuci nakon dva dana provedenih u itikafu u dzamiji. Sejtan mi je opet poceo prigovarati. Poceo sam razgovarati i telefonirati djevojkama, za koje sam ranije zelio da me samo pogledaju ili prstom na mene pokazu.

Jedna mi je rekla: `Hajde da otputujemo na Sermi Sejh.` Nazalost, otisao sam sa jos nekim drugovima, i sejtan mi se poceo ismijavati, govoreci mi: `Probaj!` Medjutim, ja sam vec donio odluku da necu vise konzumirati alkohol, niti drogu. Sa njima sam cijelu noc samo sjedio. Osjecao sam se nelagodno u njihovom drustvu i nisam znao kako da se prema njima ophodim. Kao da sam bio stranac medju njima. Nakon sto sam se vratio, donio sam odluku: ako Allah dz. dz. dozvoli i ako me ucvrsti, nikada vise necu ostavljati svoje prijatelje iz dzamije. Naravno, ne mogu nikako uporedjivati svoj prijasnji i sadasnji zivot. Sada je moj zivot dobio pravo znacenje. Moj zivot sada ima smisao i cilj. Zivim da bih zasluzio Dzennet. Ozenio sam se da bih dobio dobro potomstvo, zbog kojeg cu uci u Dzennet. Osjetio sam da svako dobro djelo na ovom svijetu nosi nagradu za onaj, buduci svijet. Rekao sam:

`Ono sto zelim jeste Dzennet i nista drugo.` Jer tako cu i na ovom svijetu zivjeti sretno. Hvala Allahu dz. dz. sto me je uputom pocastio i molim Ga da me na Pravom putu ucvrsti.”

Iz knjige: ”Govor srca” – autor: Amr Halid.

[Dedo]

#35540

Bio sam mrtvac u liku ziva covjeka

“Zovem se Abdullah, imam dvadeset i cetiri godine. Egipcanin sam. Radim u agenciji za reklamne usluge. Prica o mom povratku vjeri je slijedeca:

Kada sam napunio sesnaest godina, poceo sam raditi kao maneken i model za video klipove i reklame. Tamo sam usao u okruzenje puno nemorala i nereda, sto je bilo u suprotnosti mom odgoju kojeg sam dobio od oca i majke, cije dobro ne mogu poricati. Znaci, od malehna sam odgojen da obavljam namaz, ali, nazalost, lose drustvo je to koje me je udaljilo od moje kuce i porodicnog odgoja. Dakle, stvari su izmakle kontroli, a sejtan mi je u tome bio veliki pomagac. Sve je pocelo izlazenjem i setnjom sa drustvom, ruckovima u restoranima i provodima. Onda smo rekli:

`Nije sve u hrani i picu, moramo naci nesto novo.`

Pa smo trazili nesto novo sto cemo raditi. Poceli smo piti alkohol, uzimati drogu, organizovati svecanosti uz ples (Party time), provoditi tako noci izvan kuce. Kada bih se osamio, pitao bih se: `Jesam li istinski sretan zbog ovoga sto radìm?` Ili bih to rekao samo kako bih sebe ubijedio da ispravno postupam? Ali kada bih vidio svoje drustvo ponovo i sa njima sjedio, rekao bih sebi: `Zar da svi oni budu u zabludi, a ja jedini da sam u pravu?` Pa bih nastavio radeci sto i oni rade. Ako bismo se svi slozili na necemu, to bi znacilo da je to ispravan put. Postao sam kao oni. Kao da sam bio u komi, pa nista oko sebe nisam mogao vidjeti. Kao da sam bio mrtvac. Zivi mrtvac. Nesto me je tjeralo da radim sve sto je pogresno do te mjere da je pogresno kod mene postalo ispravno. Dok su ispravne stvari , kao sto je namaz i ucenje Kur`ana, postale ono cega sam se klonio.

Jednog dana sam sa svojim prijateljem gledao film o tome kako ljudi umiru i kako im se sejtan smije i uvodi ih u vatru. Osjetio sam u sebi kao da sam ja od tih ljudi i da se meni sejtan smije. Osjetio sam u sebi veliki strah, histerican strah, koji me je natjerao da vrisnem i kazem svojim prijateljima: `Ne mogu vise boraviti u ovoj kuci, osjecam da u njoj ima puno sejtana.` Zatim sam rekao: `Ja odoh.` Otisao sam kuci, a tijelo mi se treslo od straha. Nisam znao sta da radim. Odjednom sam cuo sabahski ezan. Rekao sam sebi: `Uzet cu abdest i prouciti suru Ja Sin.` Naravno, nisam mogao nista prouciti, jer me je sejtan posjedovao iznutra. Sto sam vise pokusavao uciti Kur´an, to se moje tijelo vise treslo i slabilo. Rekoh: `Klanjat cu sabah.` Iako je razdaljina izmedju moje kuce i dzamije nekih stotinjak metara, osjetio sam kao da sam pjesacio od Kaira do Asuana (od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Egipta). Hodao sam u strahu, pa sam poceo trcati, a sejtan mi je prisaptavao da sam poludio i da nije za mene namaz. Ostao sam tako u borbi sa sejtanom tri puna mjeseca. Neka je hvala Allahu dz. dz., Koji me je pocastio i pomogao mi da savladam svog sejtana koji me je puno zamarao i namucio me. Mucio me je prilikom abdesta, namaza, ucenja Kur´ana do te mjere da sam rekao svojoj majci:

`Osjecam da sam poludio.` Upitala me je: `U cemu je problem?` Sve sam joj ispricao. Pa me je ponovo upitala: `Kada je to bilo?` Rekoh: `Tog i tog dana.` Na to ona rece: `Neka je slavljen Allah dz. dz.!` Ostala je tako neko vrijeme, izgovarajuci tekbire i govoreci: `To je dan kada sam molila za tebe. Molila sam cista srca i iskrena nijeta da te Allah dz. dz. uputi.` Istina je da sam osjetio kako me je uputa stigla – kao da me je nesto obuhvatilo. Dova je otisla Allahu dz. dz. a On je ukabulio, pa je odmah sisla i promijenila me iz `lijevog u desno.` Pitao sam svoju majku: `Sta sada da radim?` A ona mi je rekla: `Allah dz. dz. je prihvatio moju molbu i uputio te je na Pravi put. Idi u dzamiju. Sada treba da se boris sa sobom i sejtanom. Pokusaj biti na putu islama, na koji te je Allah dz. dz. uputio i potpomogao, i budi ustrajan sve dok ne zasluzis Dzennet!`

Ustvari, nisam ocekivao da to mogu podnijeti, i ne mogu opisati ono sto se meni desavalo, osim rijecju: BORBA. Rat koji je bjesnio u meni, u mom tijelu, svakog dana i svake noci. Sve dok nisam otisao u jednu dzamiju i obratio se sejhu. Obavijestio sam ga sta mi se dogadja, pricajuci mu o svom velikom strahu i kako sejtan pokusava da me obmane da sam lud. Sejh mi je tada rekao: `To je sejtanova metoda. On, kada vidi da se neko od njega udaljava, pokrece sva svoja oruzja. Ali, ako mu se covjek suprostavi, sejtan slabi i padaju sva njegova oruzja i spletke. Sejtanske spletke su slabe. Ostavljat ce te polahko, malo po malo, sve dok u tebi ne izumru i posljednji sejtanski utjecaji. Ono sto sada treba da radis jeste: da se boris svojim oruzjem, a tvoje oruzje su: namaz, ucenje Kur´ana i pridrzavanje principa islama.` Ostao sam u ovom stanju borbe i rata sa sejtanom sve dok nije nastupio dvadeset i osmi dan mjeseca ramazana. Jedan od prijatelja me je pozvao da odemo na salatul-tehedzud, namaz bdijenja, u jednu dzamiju. Nasao sam ko ce mi spremiti sufur (sehur), ali prijatelj mi je rekao: `S nama ces sehuriti.`Pomislio sam: `Ovi ljudi su veoma dobri, mnogo mi se svidjaju.` Smatrao sam da ce mi onaj covjek koji mi ucini neku uslugu trazit ce i protuuslugu, a to je zato jer sam bio u losem drustvu. Ali shvatio sam da ovi ljudi traze sevab i ono sto ce ustedjeti za onaj svijet. Od kada sam se poceo s njima druziti sejtan se od mene udaljio cak i kada mi dodje i kaze: `Sta oni zele od tebe? Zasto ovako dobro prema tebi postupaju?` Ali samo sto se sa njima susretnem i vidim njihov osmijeh na licu, sejtanska prigovaranja odmah nestanu. Vratio sam se kuci nakon dva dana provedenih u itikafu u dzamiji. Sejtan mi je opet poceo prigovarati. Poceo sam razgovarati i telefonirati djevojkama, za koje sam ranije zelio da me samo pogledaju ili prstom na mene pokazu.

Jedna mi je rekla: `Hajde da otputujemo na Sermi Sejh.` Nazalost, otisao sam sa jos nekim drugovima, i sejtan mi se poceo ismijavati, govoreci mi: `Probaj!` Medjutim, ja sam vec donio odluku da necu vise konzumirati alkohol, niti drogu. Sa njima sam cijelu noc samo sjedio. Osjecao sam se nelagodno u njihovom drustvu i nisam znao kako da se prema njima ophodim. Kao da sam bio stranac medju njima. Nakon sto sam se vratio, donio sam odluku: ako Allah dz. dz. dozvoli i ako me ucvrsti, nikada vise necu ostavljati svoje prijatelje iz dzamije. Naravno, ne mogu nikako uporedjivati svoj prijasnji i sadasnji zivot. Sada je moj zivot dobio pravo znacenje. Moj zivot sada ima smisao i cilj. Zivim da bih zasluzio Dzennet. Ozenio sam se da bih dobio dobro potomstvo, zbog kojeg cu uci u Dzennet. Osjetio sam da svako dobro djelo na ovom svijetu nosi nagradu za onaj, buduci svijet. Rekao sam:

`Ono sto zelim jeste Dzennet i nista drugo.` Jer tako cu i na ovom svijetu zivjeti sretno. Hvala Allahu dz. dz. sto me je uputom pocastio i molim Ga da me na Pravom putu ucvrsti.”

Iz knjige: ”Govor srca” – autor: Amr Halid.

[Author]

Posts