-
Iz Muslimanske cete na Romaniju je stiglo oko 50 boraca. Sem Mehmedalije Fazlagica, Bedrudina Makica, Serifa Rasidkadica, Mustafe Fazlagica, jednog druga iz Foce i dvojice Hercegovaca, svi ostali su bili mjestani iz okoline Rogatice. Zato smo odlucili da od drugova koji nisu mjestani formiramo grupu i sa njom smo ostali Camil Dzindo i ja, a svima ostalim smo dali zadatak da se vrate u sela, s tim da prema mogucnostima nastave da pomazu NOB i da ponovo izadju u partizane kada za to budu povoljniji uslovi. Medju njima se nalazilo i nekoliko clanova KPJ, kojima smo dali zadatak da rade sa otpustenim borcima i narodom u svojim selima i nastoje da ih odrze i dalje vezanim uz nas pokret.
Sve otpustene borce ustase su detaljno saslusavale a neke i maltretirale. Adila Nalbantica iz Osova su ubili. Oko 20 ljudi su mobilisali u svoje redove. Ostali su uspjeli da izbjegnu stupanje u neprijateljsku vojsku i saradnju sa okupatorom, a neki su pred kraj rata ponovo stupili u nase redove. Grupa koju smo formirali nekoliko dana se kretala po selima oko Rogatice. Posto smo imali vezu sa drugovima na Glasincu, a preko njih sa Sekovicima, kao i sa nasim snagama oko Foce, drugovi su iz nase grupe izrazili zelju da ih uputimo u njihov kraj. Tako su prema Foci otisli Serif Rasidkadic i jos jedan drug iz Foce – cijeg se imena ne sjecam, i dva druga iz Hercegovine, dok su Mehmedaliíja Fazlagic i Bedrudin Makic izrazili zelju da se prikljuce 6. istocnobosanskoj brigadi, pa su preko veze tamo i upuceni.
Tako smo ostali samo Camil Dzindo i ja. Ustase iz Rogatice su ubrzo preduzele akciju da nas pohvataju. Prvo su pokusali da nas preko nekih nasih komsija, koje su bile u ustasama, nagovore da se predamo. Kad to nije uspjelo, onda su mene ucijenili na 500 000 kuna, koje bi se isplatile u njemackim markama, i pojacali potjeru za nama. Ubrzo su i Nijemci organizovali potjeru za nama. Gestapo je radio na tome da ubaci nekog spijuna u nasu grupu. U novembru 1942. dosao nam je jedan domobran, rodom iz Hercegovine, cije je ime bilo Abid.***) Ubrzo zatim dosao nam je Omer Dedic domobran, inace po zanimanju zeljeznicar, rodom iz sela Hrasnice kod Sarajeva. Poslije njega pridruzio nam se Avdo Metiljevic, oruznik, takodje rodom iz Hrasnice. Dolazak ovog oruznika bio nam je jako sumnjiv. Medjutim njegov komsija Omer Dedic se jako zauzimao za njega, tvrdeci da se radi o dobrom i postenom covjeku. Nasi saradnici su nas izvijestili da je Avdo Metiljevic dezertirao iz oruznika zato sto su ga htjeli premjestiti iz Rogatice u selo Zepu. Ostao je s nama oko 15 dana, a zatim pobjegao u Rogaticu. Shvatili smo da je bio ubacen sa ciljem da otkrije nage saradnike, a mozda je imao namjeru da sam pokusa da nas likvidira, da bi naplatio ucjenu. Njegovim bjekstvom posumnjali smo i u Omera Dedica, pa smo u dogovoru sa drugovima sa Glasinca formirali sud, osudili ga na smrt i strijeljali.
Poslije toga Camil Dzindo, Abid i ja smo se kretali po selima oko Rogatice i zahvaljujuci dobrim obavjestenjima o planovima ustasa za nase hvatanje, uspjeli smo izbjeci sve zamke i zasjede a zadrzati se na terenu oko Rogatice. U tome su nas iz grada Rogatice narocito pomagali dr Alija Tomic, Remzija Kreso i Hasan Pilav, koji je bio kotarski predstojnik.
Dr. Alija TomicPreko njih smo, pored vaznih obavjestenja, dobijali i sanitetski materijal, kao i nesto novca, koje su prikupljali simpatizeri NOP. Sanitetski materijal i novac je preko Vese Raskovica i Ljuboja Jovicica upucen u selo Gucevo, a odatle smo dio dobili za nasu grupu. Ogorceni neuspjehom, Nijemci su preduzimali razne mjere nasilja protiv Muslimana za koje su sumnjali da nas pomazu. Tako npr. poslije naseg boravka u selima Dobrasini, Kramer-Selu, Brezju i Buratima, gdje smo odrzali konferencije, Nijemci su iz ovih sela pohapsili oko 50 Muslimana i otjerali ih u Rogaticu, drzali zatvorene u dzamiji 8 dana, a zatim vecinu od njih sproveli u zatvor u Sarajevu. Dr Alija Tomic i dr Sefik Sadikovic su organizovali akciju uglednih Muslimana pa su Nijemci bili prisiljeni da vecinu pohapsenih puste iz zatvora iako je jedan broj tih ljudi, kao npr. Husein Katica i Saicir Hadzihasinovic iz Brezja i Ramo Barjaktarevic iz Dobraca, zaista saradjivao sa nasom grupom.
————————————————————–
*** Samovoljno napustio nase redove pred dolazak 6. istocnobosanske brigade u V ofanzivu.
(nastavice se)
Iz Muslimanske cete na Romaniju je stiglo oko 50 boraca. Sem Mehmedalije Fazlagica, Bedrudina Makica, Serifa Rasidkadica, Mustafe Fazlagica, jednog druga iz Foce i dvojice Hercegovaca, svi ostali su bili mjestani iz okoline Rogatice. Zato smo odlucili da od drugova koji nisu mjestani formiramo grupu i sa njom smo ostali Camil Dzindo i ja, a svima ostalim smo dali zadatak da se vrate u sela, s tim da prema mogucnostima nastave da pomazu NOB i da ponovo izadju u partizane kada za to budu povoljniji uslovi. Medju njima se nalazilo i nekoliko clanova KPJ, kojima smo dali zadatak da rade sa otpustenim borcima i narodom u svojim selima i nastoje da ih odrze i dalje vezanim uz nas pokret.
Sve otpustene borce ustase su detaljno saslusavale a neke i maltretirale. Adila Nalbantica iz Osova su ubili. Oko 20 ljudi su mobilisali u svoje redove. Ostali su uspjeli da izbjegnu stupanje u neprijateljsku vojsku i saradnju sa okupatorom, a neki su pred kraj rata ponovo stupili u nase redove. Grupa koju smo formirali nekoliko dana se kretala po selima oko Rogatice. Posto smo imali vezu sa drugovima na Glasincu, a preko njih sa Sekovicima, kao i sa nasim snagama oko Foce, drugovi su iz nase grupe izrazili zelju da ih uputimo u njihov kraj. Tako su prema Foci otisli Serif Rasidkadic i jos jedan drug iz Foce – cijeg se imena ne sjecam, i dva druga iz Hercegovine, dok su Mehmedaliíja Fazlagic i Bedrudin Makic izrazili zelju da se prikljuce 6. istocnobosanskoj brigadi, pa su preko veze tamo i upuceni.
Tako smo ostali samo Camil Dzindo i ja. Ustase iz Rogatice su ubrzo preduzele akciju da nas pohvataju. Prvo su pokusali da nas preko nekih nasih komsija, koje su bile u ustasama, nagovore da se predamo. Kad to nije uspjelo, onda su mene ucijenili na 500 000 kuna, koje bi se isplatile u njemackim markama, i pojacali potjeru za nama. Ubrzo su i Nijemci organizovali potjeru za nama. Gestapo je radio na tome da ubaci nekog spijuna u nasu grupu. U novembru 1942. dosao nam je jedan domobran, rodom iz Hercegovine, cije je ime bilo Abid.***) Ubrzo zatim dosao nam je Omer Dedic domobran, inace po zanimanju zeljeznicar, rodom iz sela Hrasnice kod Sarajeva. Poslije njega pridruzio nam se Avdo Metiljevic, oruznik, takodje rodom iz Hrasnice. Dolazak ovog oruznika bio nam je jako sumnjiv. Medjutim njegov komsija Omer Dedic se jako zauzimao za njega, tvrdeci da se radi o dobrom i postenom covjeku. Nasi saradnici su nas izvijestili da je Avdo Metiljevic dezertirao iz oruznika zato sto su ga htjeli premjestiti iz Rogatice u selo Zepu. Ostao je s nama oko 15 dana, a zatim pobjegao u Rogaticu. Shvatili smo da je bio ubacen sa ciljem da otkrije nage saradnike, a mozda je imao namjeru da sam pokusa da nas likvidira, da bi naplatio ucjenu. Njegovim bjekstvom posumnjali smo i u Omera Dedica, pa smo u dogovoru sa drugovima sa Glasinca formirali sud, osudili ga na smrt i strijeljali.
Poslije toga Camil Dzindo, Abid i ja smo se kretali po selima oko Rogatice i zahvaljujuci dobrim obavjestenjima o planovima ustasa za nase hvatanje, uspjeli smo izbjeci sve zamke i zasjede a zadrzati se na terenu oko Rogatice. U tome su nas iz grada Rogatice narocito pomagali dr Alija Tomic, Remzija Kreso i Hasan Pilav, koji je bio kotarski predstojnik.
Dr. Alija TomicPreko njih smo, pored vaznih obavjestenja, dobijali i sanitetski materijal, kao i nesto novca, koje su prikupljali simpatizeri NOP. Sanitetski materijal i novac je preko Vese Raskovica i Ljuboja Jovicica upucen u selo Gucevo, a odatle smo dio dobili za nasu grupu. Ogorceni neuspjehom, Nijemci su preduzimali razne mjere nasilja protiv Muslimana za koje su sumnjali da nas pomazu. Tako npr. poslije naseg boravka u selima Dobrasini, Kramer-Selu, Brezju i Buratima, gdje smo odrzali konferencije, Nijemci su iz ovih sela pohapsili oko 50 Muslimana i otjerali ih u Rogaticu, drzali zatvorene u dzamiji 8 dana, a zatim vecinu od njih sproveli u zatvor u Sarajevu. Dr Alija Tomic i dr Sefik Sadikovic su organizovali akciju uglednih Muslimana pa su Nijemci bili prisiljeni da vecinu pohapsenih puste iz zatvora iako je jedan broj tih ljudi, kao npr. Husein Katica i Saicir Hadzihasinovic iz Brezja i Ramo Barjaktarevic iz Dobraca, zaista saradjivao sa nasom grupom.
————————————————————–
*** Samovoljno napustio nase redove pred dolazak 6. istocnobosanske brigade u V ofanzivu.
(nastavice se)
Mujo Hodžić – Crni , 1898-1956
Organizatori ustanka na sirem prostoru Romanije.
Mujo Hodzic (drugi slijeva), Grujo Novakovic (treci slijeva)
Branko Savic (prvi slijeva) I Rade Jaksic (cetvrti slijeva) u Sekovicima.Nije potrebno nista posebno pisati. Dovoljno je procitati obimnu biografiju Muje Hodzica, objavljenu u porodicnoj knjizi o Hodzicima i sve ce nam biti jasno. Nazalost, nije dugo zivio ali je uspio i u tom relativno kratkom zivotnom putu uraditi kolosalne stvari. Njegov primjer govori da samo obrazovani ljudi, potkovani znanjem imaju sansu napraviti velike stvari. A Mujo je od nepismenog mladica sa sela, upornim samoobrazovanjem i citanjem postao narodni tribun, covjek koji je svojim djelima bio primjer svima.
A sada biografija Muje Hodzica Crnog.Prije rata je imao nadimak KONCUL, sto je iskrivljena rijec konzul,a za njega je znacila da je zastupnik seljaka. U ratu je dobio nadimak CRNI a neki su ga zvali STARI.
Rodjen je 10. maja 1898 godine kao prvo dijete u porodici siromasnog seljaka Huse Hodzica u selu Satorovicima. Djetinjstvo provodi u roditeljskom domu pored veoma blagog i dobrocudnog oca i vrlo stroge i energicne majke Naile, rodjene Usanovic iz sela Desava kod Gorazda. Svi su zivljeli od zemljoradnje i stocarstva. Zemlje su imali malo a bila je slabog kvaliteta.
Osnovnu skolu je zavrsio u selu Osovu 1911 godine kao trinaestogodisnji djecak. Do 1914 godine cuvao stoku i pomagao roditeljima u zemljoradnji. Od novembra 1914 godine do pocetka 1916 nalazi se u izbjeglistvu u Kozarcu kod Prijedora sa roditeljima, sestrama, brarom, gdje su prisilno evakuisani iz Satorovica poslije prodora srpske vojske 1914 godine. U izbjeglistvu mu umire majka Naila i sestra Muniba, obje od kolere. Okrnjena porodica se vraca 1916 godine, potpuno osiromasena, na zaparlozenu zemlju bez stoke i opljackanu i demoliranu kucu u Satorovicima. Odmah su pristupili osposobljavanju kuce za osnovne zivotne potrebe, sjetvi zemlje i obnovi stoke.Pocetkom decembra 1916 godine,u svojoj devetnaestoj godini zivota,Mujo se zeni sa sesnaestogodisnjom Camilom Dzindo, kcerkom srednje imucnog seljaka Ibrahima Dzinde iz obliznjeg sela Okruglo. Nepuna dva mjeseca poslije zenidbe,u januaru 1917 godine, regrutovan je u austrougarsku vojsku i upucen u Budimpestu na odsluzenje kadra. Poslije godinu dana provedenih u Budimpesti upucen je na front u Galiciji. Bjezi iz voza, biva uhvacen, kaznjen i ponovno upucen na isti front. Po drugi put bjezi i odlazi u Slavoniju gdje se pridruzuje ostalim vojnim bjeguncima. Poslije vise mjeseci provedenih u slavonskim sumama, ilegalno se prebacuje u Bosnu, gdje u okolini svog sela , uz pomoc oca i njegovih prijatelja, prikriva svoj boravak i tako docekuje kraj 1918 godine i kapitilaciju Austrougarske Monarhije, kada se konacno legalizuje i vraca kuci u Satorovice. Poslije samo dvije godine, nova drzava Kraljevina SHS ga ponovo mobilise u vojsku 1921 godine, gdje ostaje do juna 1922.Po povratku iz vojske posvecuje se zemljoradnji, ziveci sa ocem, bratom i sestrama do 1925 godine, kada uzurpira veci kompleks drzavne zemlje u Lijescu i na njemu pocinje graditi kucu.Tada se odvaja od oca i brata i pocinje kuciti samostalno gospodarstvo, baveci se zemljoradnjom, stocarstvom i pomalo trgovinom mjesovite robe i duhana.
Jos za vrijeme sluzenja vojske u Budimpesti dosao je u vezu sa revolucionarima Bele Kuna i odusevio se njihovim idejama, pa ga je to u povratku kuci stalno pratilo i uzbudjivalo.Vjerovatno se pod tim utiscima poceo aktivnije baviti politikom. To se dogodilo vec 1928.godine kada je stupio u clanstvo Zemljoradnicke stranke. Preko Arse Koprivice,a potom ucitelja Hasana Kikica i Huse Avdicevica,koji su sluzbovali u rogatickom kraju, dolazi do napredne literature, koju pocinje intezivnije proucavati i siriti ta svoja saznanja na prve rodjake i komsije. Poceo je sa casopisima o poljoprivredi,pa presao na casopise iz kulture i politike, da bi nastavio sa beletristikom i marksistickom literaturom. Pored knjiga „Bukve“ od Hasana Kikica, „Mati“ od Gorkog i drugih presao je na „Bijedu filozofije“ , „Antidiring“ ,“Korak naprijed dva koraka nazad“, prvi dio Kapitala, Cetvru glavu IstorijeSKP i druge. Knjige je cuvao tako sto ih je u kanti od petroleja zakopavao u zemlju.Za to vrijeme, uz mali posjed od oko 20 dunuma zemlje koji je dobio od oca, uzurpirao je dosta drzavnog zemljista, tako da je pred drugi svjetski rat imao oko 50 dunuma obradive zemlje i oko 100 dunuma pasnjaka,pa je tako stvorio minimalne uslove za zivot porodice. Njegov politicki rad je bio zapazen od strane drzavnih vlasti i prvi put ga hapse 1933.godine, kada izdrzava kaznu od 4 mjeseca.Drugi put je hapsen vec 1935.godine i kaznjen sa 45 dana zatvora zbog citanja zabranjene „Politicke ekonomije“ od Segala.
Takav njegov rad i drzanje je zapazeno od strane komunista, pa je vec 1936. bio redovno pripreman od komunista Glasinacke celije KPJ za prijem u Partiju. U KPJ je primljen jula 1939 godine u seoskoj celiji Glasinac Satorovici, a primio ga je sekretar Danilo Djokic. U aprilu 1941.godine razdvojene su celije Glasinac i Satorovici.Za sekretara celije KP u Satorovicima odredjen je Mujo Hodzic,a u celiji su jos bili Camil i Rasim Dzindo i Slavko Gluhovic.Upravo u tom vremenskom razdoblju Mujo je formirao i Zemljoradnicku zadrugu u Satorovicima i postao njen predsjednik,1939 godine.
Mujo Hodzic je tako za nepunih dvadesetak godina od 1922 do 1941 godine prosao put od siromasnog, polupismenog seljaka do srednje stojeceg naprednog seljaka sa oko 150 dunuma zemlje i vrlo lijepom kucom sazidanom od kamena,sa 4 sobe sa kuhinjom. Za to vrijeme sa Camilom rodjenom Dzindo imao je vec osmero djece, tri sina i pet kceri. Svu je djecu skolovao,i to jedini u Satorovicima. Do rata 1941 godine su mu dva najstarija sina zavrsila Srednju tehnicku skolu u Sarajevu,dok su ostala djeca, zavisno od uzrasta, pohadjala srednju i osnovnu skolu, osim najmladje sceri koja je rodjena 1937 godine. Mujo Hodzic je u periodu izmedju prvog i drugog svjetskog rata bio najnapredniji i politicki najaktivniji seljak u nasoj opstini Borika, pa i mnogo sire. Bio je predvodnik seljaka u svim akcijama. Posebna karakteristika njegovog rada i shvatanja je sirenje bratstva izmedju muslimana i pravoslavaca, i to u vrlo zaostaloj i politicki neprosvjecenoj sredini. Uopste je bio dalekovid i napredan, a po shvatanju i radu je isao za citavo stoljece ispred svoje generacije i sredine u kojoj je tada zivio i radio.
Tako je Mujo Hodzic docekao drugi svjetski rat 1941. sa navrsene 43 godine i, da ironija bude potpuna,vlasti bivse Jugoslavije su ga u martu 1941 godine mobilisale u vojsku, mada je bio obican vojnik pjesadinac a njegovog najstarijeg sina od 22 godine starosti, koji je bio diplomirani vojni pilot i rezervni oficir, nisu uopste pozivali u vojsku za vrijeme te mobilizacuje pred drugi svjetski rat 1941.godine.
Odmah po kapitulaciji bivse Jugoslavije,vratio se iz vojske kuci,i nastavio zemljoradnicki zivot. To je trajalo samo od aprila do septembra 1941. Odlukom KPJ,vec 6 septembra 1941. godine aktivno biva ukljucen u NOB-e. Prvo sa 20 rodjaka i saradnika stupa u Romanijski partizanski odred kao vodnik, da bi pocetkom oktobra 1941. okupio oko 100 saboraca.Izmedju 7.i 20 oktobra 1941. u Cavcevu polju na brdu Lucevniku. Stab Romanijskog odreda formira od tih 100 boraca Prvu muslimansku cetu i za njenog komandira postavlja Muju Hodzica.
Ceta je do 3 decembra 1941. narasla na preko 200 boraca,pa je tog dana i sumi Brezjak kod Sokoca proglaseno formiranje Prvog muslimanskog bataljona. To je izvrsio licno delegat Vrhovnog staba NOV i POJ Svetozar Vukmanovic Tempo. Za komandanta bataljona postavljen je Mujo Hodzic a za komesara Dervis Numic. Bataljon je imao tri cete, Satorovsku, Osovsku i Rogaticku. Komandant bataljona je bio do 13 marta 1942 godine kada je u Srednjem formiran samostalni Prvi udarni bataljon, u ciji je sastav usao Prvi muslimanski bataljon,od koga je ponovo formirana Muslimanska ceta,a za njenog komandira opet postavljen Mujo Hodzic. Na toj duznosti je ostao do 4. aprila 1942 godine kada je sa jednim vodom upucen iz sela Nisica u rogaticki kraj i Podrinje sa zadatkom da formira novi muslimanski bataljon. Sredinom aprila 1942. je taj bataljon bio u formiranju u oslobodjenoj Foci.Za komadanta tog bataljona postavljen je Mujo Hodzic,a za komesara Moris Fliker Mika.Medjutim pocela je treca neprijateljska ofanziva pa bataljon nije formiran,a Mikina ceta je ukljucena u grupu bataljona Romanijskog odreda, koja je upucena na teren Romanije i Glasinca. Te 1942 godine Mujo Hodzic je od strane njemackih okupacionih vlasti bio zvanicno ucijenjen na 40.000 zlatnih rajhs maraka. U aprilu 1943 odredjen je na politicki rad pri Stabu Seste istocno bosanske brigade. Od novembra 1943. je mobolizacijski oficir za Vojno podrucje Majevice i Semberije,a tada je izabran za clana AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. Od marta pa do septembra 1944. je na terenu Sekovici i Romanija, kada je izabran za clana Oblasnog odbora za Istocnu Bosnu,na kojoj duznosti je ostao do oslobodjenja zemlje. U oslobodjenoj zemlji je biran za poslanika Narodne skupstine Bosne i Hercegovine, legitimacija broj 68 od 3.IX 1945. Legitimacija vijecnika AVNOJ-a nosi broj 157 od 4 VIII 1945., narodnog poslanika Saveznog vijeca skupstine FNRJ broj 811 od 1.V 1946.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Broj spomenice 4087, a broj legitimacije Spomenice 1941. je 2394 od 12 VIII1946.
Nosilac je Ordena bratsva i jedinstva I reda. Broj Ordena 495,po odluci Predsjednistva AVNOJ-a ,broj 112 od 12 I 1945 godine, kao i Ordena zasluge za narod II reda, broj Ordena 10658 po Ukazu Prezidijuma Narodne skupstine FNRJ ,broj 431 od 26 VII 1947 godine.
Odmah poslije oslobodjenja zemlje, pored duznosti saveznog narodnog poslanika, bio je i predsjednik Okruznog odbora NF u Sarajevu i clan Komisije za ispitivanje ratnih zlocinaca u Sarajevu, a potom na radu u republickom Ministarstvu gradjevina, gdje je i penzionisan 1949 godine.
Cio zivot Muje Hodzica bio je vrlo tezak. Od rodjenja borba za goli opstanak u vrlo siromasnoj i zaostaloj seoskoj sredini. Sa 16 godina odlazi u izbjeglistvo, gdje provodi 2 godine. Samo poslije godinu dana odlazi u austrougarsku vojsku, gdje provodi takodje 2 godine u toku prvog svjetskog rata. Vraca se iz rata u potpuno osiromasenu porodicu, poslije samo dvije godine odlazi u jugoslovensku vojsku, gdje sluzi 18 mjeseci. Po povratku iz vojske ,pocinje na goloj ledini da gradi kucu,i to na uzurpiranoj drzavnoj zemlji i za nepunih 20 godina stvara imanje od oko 150 dunuma oranice, pasnjaka i sume. Zatim drugi svjetski rat i ponovo u borbi skoro 4 godine. Pocetkom maja 1942. Franceticeve ustase mu pale kucu i stalu. Porodica ponovo rasturena. Radio je mnogo. Pored fizickog rada, zivi intezivnim intelektualnim zivotom. Vrlo mnogo radi na licnom uzdizanju, prosvjecivanju sela i politickom uzdizanju. Nenarodni rezimi bivse Jugoslavije ga hapse, tuku, progone i maltretiraju, jer je u svojoj sredini izrastao u narodnog tribuna.
Jos u mladickom dobu biva u jednoj tuci ozbiljno povrijedjen u glavu, potiljak. Od toga cijelog zivota ima posljedice u vidu cestih glavobolja.Tada je obicno bio nervozan, a nekada i grub. Medjutim, ispod toga se krio suptilan i vrlo osjetljiv karakter, spreman u svako doba da pomogne. Intezivan umni i fizicki rad ga iscrpljuje krajem 1955 godine dolazi do vrlo cestih,teskih i nepodnosljivih glavobolja. Poslije temeljnih ljekarskih pregleda,na VMA u Beogradu ustanovljavaju da se aktivirao stari dugogodisnji tumor na mozgu. Operisu ga, ali on umire 24 III 1956 godine.
Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu u Ruzveltovoj ulici, parcela 108,grob broj 217,
Tako je okoncan zivotni put Muje Hodzica.Mujo Hodžić – Crni , 1898-1956
Organizatori ustanka na sirem prostoru Romanije.
Mujo Hodzic (drugi slijeva), Grujo Novakovic (treci slijeva)
Branko Savic (prvi slijeva) I Rade Jaksic (cetvrti slijeva) u Sekovicima.Nije potrebno nista posebno pisati. Dovoljno je procitati obimnu biografiju Muje Hodzica, objavljenu u porodicnoj knjizi o Hodzicima i sve ce nam biti jasno. Nazalost, nije dugo zivio ali je uspio i u tom relativno kratkom zivotnom putu uraditi kolosalne stvari. Njegov primjer govori da samo obrazovani ljudi, potkovani znanjem imaju sansu napraviti velike stvari. A Mujo je od nepismenog mladica sa sela, upornim samoobrazovanjem i citanjem postao narodni tribun, covjek koji je svojim djelima bio primjer svima.
A sada biografija Muje Hodzica Crnog.Prije rata je imao nadimak KONCUL, sto je iskrivljena rijec konzul,a za njega je znacila da je zastupnik seljaka. U ratu je dobio nadimak CRNI a neki su ga zvali STARI.
Rodjen je 10. maja 1898 godine kao prvo dijete u porodici siromasnog seljaka Huse Hodzica u selu Satorovicima. Djetinjstvo provodi u roditeljskom domu pored veoma blagog i dobrocudnog oca i vrlo stroge i energicne majke Naile, rodjene Usanovic iz sela Desava kod Gorazda. Svi su zivljeli od zemljoradnje i stocarstva. Zemlje su imali malo a bila je slabog kvaliteta.
Osnovnu skolu je zavrsio u selu Osovu 1911 godine kao trinaestogodisnji djecak. Do 1914 godine cuvao stoku i pomagao roditeljima u zemljoradnji. Od novembra 1914 godine do pocetka 1916 nalazi se u izbjeglistvu u Kozarcu kod Prijedora sa roditeljima, sestrama, brarom, gdje su prisilno evakuisani iz Satorovica poslije prodora srpske vojske 1914 godine. U izbjeglistvu mu umire majka Naila i sestra Muniba, obje od kolere. Okrnjena porodica se vraca 1916 godine, potpuno osiromasena, na zaparlozenu zemlju bez stoke i opljackanu i demoliranu kucu u Satorovicima. Odmah su pristupili osposobljavanju kuce za osnovne zivotne potrebe, sjetvi zemlje i obnovi stoke.Pocetkom decembra 1916 godine,u svojoj devetnaestoj godini zivota,Mujo se zeni sa sesnaestogodisnjom Camilom Dzindo, kcerkom srednje imucnog seljaka Ibrahima Dzinde iz obliznjeg sela Okruglo. Nepuna dva mjeseca poslije zenidbe,u januaru 1917 godine, regrutovan je u austrougarsku vojsku i upucen u Budimpestu na odsluzenje kadra. Poslije godinu dana provedenih u Budimpesti upucen je na front u Galiciji. Bjezi iz voza, biva uhvacen, kaznjen i ponovno upucen na isti front. Po drugi put bjezi i odlazi u Slavoniju gdje se pridruzuje ostalim vojnim bjeguncima. Poslije vise mjeseci provedenih u slavonskim sumama, ilegalno se prebacuje u Bosnu, gdje u okolini svog sela , uz pomoc oca i njegovih prijatelja, prikriva svoj boravak i tako docekuje kraj 1918 godine i kapitilaciju Austrougarske Monarhije, kada se konacno legalizuje i vraca kuci u Satorovice. Poslije samo dvije godine, nova drzava Kraljevina SHS ga ponovo mobilise u vojsku 1921 godine, gdje ostaje do juna 1922.Po povratku iz vojske posvecuje se zemljoradnji, ziveci sa ocem, bratom i sestrama do 1925 godine, kada uzurpira veci kompleks drzavne zemlje u Lijescu i na njemu pocinje graditi kucu.Tada se odvaja od oca i brata i pocinje kuciti samostalno gospodarstvo, baveci se zemljoradnjom, stocarstvom i pomalo trgovinom mjesovite robe i duhana.
Jos za vrijeme sluzenja vojske u Budimpesti dosao je u vezu sa revolucionarima Bele Kuna i odusevio se njihovim idejama, pa ga je to u povratku kuci stalno pratilo i uzbudjivalo.Vjerovatno se pod tim utiscima poceo aktivnije baviti politikom. To se dogodilo vec 1928.godine kada je stupio u clanstvo Zemljoradnicke stranke. Preko Arse Koprivice,a potom ucitelja Hasana Kikica i Huse Avdicevica,koji su sluzbovali u rogatickom kraju, dolazi do napredne literature, koju pocinje intezivnije proucavati i siriti ta svoja saznanja na prve rodjake i komsije. Poceo je sa casopisima o poljoprivredi,pa presao na casopise iz kulture i politike, da bi nastavio sa beletristikom i marksistickom literaturom. Pored knjiga „Bukve“ od Hasana Kikica, „Mati“ od Gorkog i drugih presao je na „Bijedu filozofije“ , „Antidiring“ ,“Korak naprijed dva koraka nazad“, prvi dio Kapitala, Cetvru glavu IstorijeSKP i druge. Knjige je cuvao tako sto ih je u kanti od petroleja zakopavao u zemlju.Za to vrijeme, uz mali posjed od oko 20 dunuma zemlje koji je dobio od oca, uzurpirao je dosta drzavnog zemljista, tako da je pred drugi svjetski rat imao oko 50 dunuma obradive zemlje i oko 100 dunuma pasnjaka,pa je tako stvorio minimalne uslove za zivot porodice. Njegov politicki rad je bio zapazen od strane drzavnih vlasti i prvi put ga hapse 1933.godine, kada izdrzava kaznu od 4 mjeseca.Drugi put je hapsen vec 1935.godine i kaznjen sa 45 dana zatvora zbog citanja zabranjene „Politicke ekonomije“ od Segala.
Takav njegov rad i drzanje je zapazeno od strane komunista, pa je vec 1936. bio redovno pripreman od komunista Glasinacke celije KPJ za prijem u Partiju. U KPJ je primljen jula 1939 godine u seoskoj celiji Glasinac Satorovici, a primio ga je sekretar Danilo Djokic. U aprilu 1941.godine razdvojene su celije Glasinac i Satorovici.Za sekretara celije KP u Satorovicima odredjen je Mujo Hodzic,a u celiji su jos bili Camil i Rasim Dzindo i Slavko Gluhovic.Upravo u tom vremenskom razdoblju Mujo je formirao i Zemljoradnicku zadrugu u Satorovicima i postao njen predsjednik,1939 godine.
Mujo Hodzic je tako za nepunih dvadesetak godina od 1922 do 1941 godine prosao put od siromasnog, polupismenog seljaka do srednje stojeceg naprednog seljaka sa oko 150 dunuma zemlje i vrlo lijepom kucom sazidanom od kamena,sa 4 sobe sa kuhinjom. Za to vrijeme sa Camilom rodjenom Dzindo imao je vec osmero djece, tri sina i pet kceri. Svu je djecu skolovao,i to jedini u Satorovicima. Do rata 1941 godine su mu dva najstarija sina zavrsila Srednju tehnicku skolu u Sarajevu,dok su ostala djeca, zavisno od uzrasta, pohadjala srednju i osnovnu skolu, osim najmladje sceri koja je rodjena 1937 godine. Mujo Hodzic je u periodu izmedju prvog i drugog svjetskog rata bio najnapredniji i politicki najaktivniji seljak u nasoj opstini Borika, pa i mnogo sire. Bio je predvodnik seljaka u svim akcijama. Posebna karakteristika njegovog rada i shvatanja je sirenje bratstva izmedju muslimana i pravoslavaca, i to u vrlo zaostaloj i politicki neprosvjecenoj sredini. Uopste je bio dalekovid i napredan, a po shvatanju i radu je isao za citavo stoljece ispred svoje generacije i sredine u kojoj je tada zivio i radio.
Tako je Mujo Hodzic docekao drugi svjetski rat 1941. sa navrsene 43 godine i, da ironija bude potpuna,vlasti bivse Jugoslavije su ga u martu 1941 godine mobilisale u vojsku, mada je bio obican vojnik pjesadinac a njegovog najstarijeg sina od 22 godine starosti, koji je bio diplomirani vojni pilot i rezervni oficir, nisu uopste pozivali u vojsku za vrijeme te mobilizacuje pred drugi svjetski rat 1941.godine.
Odmah po kapitulaciji bivse Jugoslavije,vratio se iz vojske kuci,i nastavio zemljoradnicki zivot. To je trajalo samo od aprila do septembra 1941. Odlukom KPJ,vec 6 septembra 1941. godine aktivno biva ukljucen u NOB-e. Prvo sa 20 rodjaka i saradnika stupa u Romanijski partizanski odred kao vodnik, da bi pocetkom oktobra 1941. okupio oko 100 saboraca.Izmedju 7.i 20 oktobra 1941. u Cavcevu polju na brdu Lucevniku. Stab Romanijskog odreda formira od tih 100 boraca Prvu muslimansku cetu i za njenog komandira postavlja Muju Hodzica.
Ceta je do 3 decembra 1941. narasla na preko 200 boraca,pa je tog dana i sumi Brezjak kod Sokoca proglaseno formiranje Prvog muslimanskog bataljona. To je izvrsio licno delegat Vrhovnog staba NOV i POJ Svetozar Vukmanovic Tempo. Za komandanta bataljona postavljen je Mujo Hodzic a za komesara Dervis Numic. Bataljon je imao tri cete, Satorovsku, Osovsku i Rogaticku. Komandant bataljona je bio do 13 marta 1942 godine kada je u Srednjem formiran samostalni Prvi udarni bataljon, u ciji je sastav usao Prvi muslimanski bataljon,od koga je ponovo formirana Muslimanska ceta,a za njenog komandira opet postavljen Mujo Hodzic. Na toj duznosti je ostao do 4. aprila 1942 godine kada je sa jednim vodom upucen iz sela Nisica u rogaticki kraj i Podrinje sa zadatkom da formira novi muslimanski bataljon. Sredinom aprila 1942. je taj bataljon bio u formiranju u oslobodjenoj Foci.Za komadanta tog bataljona postavljen je Mujo Hodzic,a za komesara Moris Fliker Mika.Medjutim pocela je treca neprijateljska ofanziva pa bataljon nije formiran,a Mikina ceta je ukljucena u grupu bataljona Romanijskog odreda, koja je upucena na teren Romanije i Glasinca. Te 1942 godine Mujo Hodzic je od strane njemackih okupacionih vlasti bio zvanicno ucijenjen na 40.000 zlatnih rajhs maraka. U aprilu 1943 odredjen je na politicki rad pri Stabu Seste istocno bosanske brigade. Od novembra 1943. je mobolizacijski oficir za Vojno podrucje Majevice i Semberije,a tada je izabran za clana AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. Od marta pa do septembra 1944. je na terenu Sekovici i Romanija, kada je izabran za clana Oblasnog odbora za Istocnu Bosnu,na kojoj duznosti je ostao do oslobodjenja zemlje. U oslobodjenoj zemlji je biran za poslanika Narodne skupstine Bosne i Hercegovine, legitimacija broj 68 od 3.IX 1945. Legitimacija vijecnika AVNOJ-a nosi broj 157 od 4 VIII 1945., narodnog poslanika Saveznog vijeca skupstine FNRJ broj 811 od 1.V 1946.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Broj spomenice 4087, a broj legitimacije Spomenice 1941. je 2394 od 12 VIII1946.
Nosilac je Ordena bratsva i jedinstva I reda. Broj Ordena 495,po odluci Predsjednistva AVNOJ-a ,broj 112 od 12 I 1945 godine, kao i Ordena zasluge za narod II reda, broj Ordena 10658 po Ukazu Prezidijuma Narodne skupstine FNRJ ,broj 431 od 26 VII 1947 godine.
Odmah poslije oslobodjenja zemlje, pored duznosti saveznog narodnog poslanika, bio je i predsjednik Okruznog odbora NF u Sarajevu i clan Komisije za ispitivanje ratnih zlocinaca u Sarajevu, a potom na radu u republickom Ministarstvu gradjevina, gdje je i penzionisan 1949 godine.
Cio zivot Muje Hodzica bio je vrlo tezak. Od rodjenja borba za goli opstanak u vrlo siromasnoj i zaostaloj seoskoj sredini. Sa 16 godina odlazi u izbjeglistvo, gdje provodi 2 godine. Samo poslije godinu dana odlazi u austrougarsku vojsku, gdje provodi takodje 2 godine u toku prvog svjetskog rata. Vraca se iz rata u potpuno osiromasenu porodicu, poslije samo dvije godine odlazi u jugoslovensku vojsku, gdje sluzi 18 mjeseci. Po povratku iz vojske ,pocinje na goloj ledini da gradi kucu,i to na uzurpiranoj drzavnoj zemlji i za nepunih 20 godina stvara imanje od oko 150 dunuma oranice, pasnjaka i sume. Zatim drugi svjetski rat i ponovo u borbi skoro 4 godine. Pocetkom maja 1942. Franceticeve ustase mu pale kucu i stalu. Porodica ponovo rasturena. Radio je mnogo. Pored fizickog rada, zivi intezivnim intelektualnim zivotom. Vrlo mnogo radi na licnom uzdizanju, prosvjecivanju sela i politickom uzdizanju. Nenarodni rezimi bivse Jugoslavije ga hapse, tuku, progone i maltretiraju, jer je u svojoj sredini izrastao u narodnog tribuna.
Jos u mladickom dobu biva u jednoj tuci ozbiljno povrijedjen u glavu, potiljak. Od toga cijelog zivota ima posljedice u vidu cestih glavobolja.Tada je obicno bio nervozan, a nekada i grub. Medjutim, ispod toga se krio suptilan i vrlo osjetljiv karakter, spreman u svako doba da pomogne. Intezivan umni i fizicki rad ga iscrpljuje krajem 1955 godine dolazi do vrlo cestih,teskih i nepodnosljivih glavobolja. Poslije temeljnih ljekarskih pregleda,na VMA u Beogradu ustanovljavaju da se aktivirao stari dugogodisnji tumor na mozgu. Operisu ga, ali on umire 24 III 1956 godine.
Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu u Ruzveltovoj ulici, parcela 108,grob broj 217,
Tako je okoncan zivotni put Muje Hodzica.Ragib Džindo
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ragib Džindo (1923—1944), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.
BiografijaRođen je 1923. godine u selu Okruglo, kod Rogatice. Potiče iz siromašne seljačke porodice. Osnovnu školu je završio u selu Osovu, a Građansku školu u Rogatici. U četvrtom razredu gimnazije je zbog „komunističke delatnosti” bio izbačen iz škole. U to vreme bio je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Ipak posle ovoga je ponovo vraćen u školu, a potom je završio i dva razreda Srednje tehničke škole.
Posle okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostavljanja ustaške Nezavisne Države Hrvatske, aprila 1941. godine, pripadao je onom delu muslimanskog stanovništva u istočnoj Bosni, koje nije naselo na ustaške nagovore i nije izvodilo zločine i pljačku nad srpskim stanovništvom. Zajedno sa ocem Ćamilom i bratom, avgusta 1941. godine, otišao je u partizane. Bili su među prvim muslimanskim boracima u Romanijskom partizanskom odredu, kojim je tada komandovao Slaviša Vajner legendarni „Čiča sa Romanije”. U odredu je najpre vršio dužnost desetara, a potom vodnika. Odmah posle stupanja u partizane, zajedno sa još pet drugova, zadržavao je skoro čitav dan na Borici, napad čete ustaške Muslimanske milicije, koja je pošla da pali srpska sela. Novembra 1941. godine primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije.
Početkom 1942. godine, postavljen je za političkog komesara čete u Muslimanskom partizanskom bataljonu, koji se nalazio u sastavu Romanijskog partizanskog odreda. U borbama ovog bataljona, u Petrovićima, kod Olova, doborovljno se prijavio u bombašku grupu, koja je napadajući neprijateljske bunkere, omogućila bataljonu da osvoji neprijateljsko uporište na železničkoj stanici. Posle neutralisanja neprijateljskih bunkera, Ragib je bio na čelu boraca koji su na juriš osvojili staničnu zgradu. Sličan podvig počinio je maja 1942. godine, u borbi na Pogledu, kod Vlasenice, kada je kao puškomitraljezac na juriš zauzeo neprijateljski bunker.
Posle formiranja Šeste istočno-bosanske udarne brigade, avgusta 1942. godine, Ragib je ušao u njen sastav. Sa ovom brigadom je učestvovao u mnogim borbama, a posebno se istakao u borbama brigade u Sremu, kao i u borbama sa četnicima na Maleševcu. U brigadi je bio poznat kao puškomitraljezac i čest doborovac u svim težim zadacima. U toku borbi tokom Pete neprijateljske ofanzive, juna 1943. godine, posatvljen je za komandira Prve čete Prvog bataljona Šeste istočno-bosanske brigade. Zajendo sa svojom četom uspeo je da tokom bitke na Sutjesci, razbije nemački bataljon na Vučevu. Njegova četa, sa svega osamnaest boraca, imala je zadatak da na putu Prača-Goražde štiti odstupanje partizanske bolnice. Samo u toku jednog dana, ova malena četa, odbila je čak deset juriša brojnijih nemačkih snaga.
Oktobra 1943. godine postavljen je za komandanta Četvrog bataljona Šesnaeste muslimanske brigade. U borbama tokom Šeste neprijateljske ofanzive, njegov bataljon je čitavog meseca, vodeći teške borbe, sprečavao Nemce da prodru na Romaniju. Istakao su i u borbi kod Kladnja, kada su neprijateljskim snagama u pomoć došli tenkovi i borbena vozila. Tada je zajedno sa drugim bombašima, u prvim borbenim redovima, jurišao s benzinskim flašama na tenkove.
Poginuo je novembra 1944. godine u mestu Poljice, kod Lukavca, u borbi sa ustašama.
Za narodnog heroja proglašen je 5. jula 1951. godine.
- You must be logged in to reply to this topic.