[Mare]

#8021

Dnevnik iseljenika,

12. avgust
Uselili smo se u nasu novu kucu u Kanadi. Tako sam uzbudjen. Ovdje je
tako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva cekam da ih vidim prekrivene
snijegom.

14. oktobar
Kanada. To je najljepsa zemlja na svijetu. Lisce joj je poprimilo sve
one
divne nijanse zute i narandzaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio
par
jelena. Tako su graciozni. To su najljepse zivotinje na svijetu. Ovo
mora
da je raj. Volim Kanadu.

11. novembar
Dan Sjecanja (Kanadski drzavni praznik). Lov na jelene ce poceti
uskoro.Ne mogu da zamislim kako neko moze ubiti tako divnu zivotinju.
Nadam se da ce uskoro snijeg. Tako je divno.

2. decembar
Nocas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim
pokrivacem. Izgleda kao najljepsa razglednica. Izasli smo napolje,
pocistili stepenice i prilazni put a onda se grudvali (ja pobjedio). Kad
je prosla grtalica (masina za ciscenje snijega s ulica koja snijeg
sklanja sa strane -prim.prev.) morali smo ponovo da ocistimo kapiju.
Koja
divna zemlja. Volim Kanadu.

12. decembar
Nocas opet snijeg. Opet prosla grtalica i zatrpala kapiju. Ovdje je
prekrasno.

19. decembar
Nocas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je
zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena grtalica.

22. decembar
Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noc. Dobio zuljeve od lopatanja i
leda me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza coska i samo
ceka da ja ocistim ispred kapije. Supak.

25. decembar
Sretan jebeni i usrani Bozic. Jos malo usranog snijega. Ako mi ikad
padne
saka ovaj moj najboljih kollega sto vozi grtalicu, ubicu ga. Mater im jebem sto ne
posipaju vise soli po cesti pa da se prije otopi.

27. decembar
Nocas opet snijeg. Ne izlazim vec tri dana sem sto cistim snijeg kad god
prode grtalica. Ne mogu nigdje ici, auto se zaglavio u brdu, snijega
ispred kapije a i hladno je. Kazu da ce nocas pasti novih 30 cm tih
govana.

28. decembar
Prognoza je bila losa. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi nece se
otopiti do ljeta. Grtalica se zaglavila i taj supak dosao kod mene da
trazi lopatu. Rekao sam mu da sam vec slomio sest lopata cisteci ta
govna
sa vrata sto ih je on nabacao i zamalo da sam mu je slomio o glavu.

4. januar
Najzad izasao iz kuce. Otisao do prodavnice da kupim nesto hrane i kad
sam se vracao udario kolima u jelena. 3000$ stete na kolima. Te jebene
nemani trebaju biti ubijene. Svugdje ih ima. Sto ih lovci ne pobise
jesenas…

3. maj
Odvezao kola kod mehanicara. Nevjerovatno koliko su zardala od jebene
soli sto je posipaju svuda.

10. maj
Selim se na Floridu. Ne mogu ni zamisliti kako neko normalan moze
zivjeti
u toj jebenoj Kanadi.

12. maj
Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kucu. Tako je velika, ima
sav komfor, naravno i pool. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Vec sam
zaboravio Kanadu. Volim Floridu.

20. maj
Ovdje su ljudi neverovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je
Florida interesantna a ima puno interesantnih zivotinja. Bas je fino
toplo i ovaj tjedan sam se pregrijao od one hladne Kanade. Puno volim
Floridu.

12. jun
Vec smo mesec dana tu, vrijeme je jos uvijek toplo i jako vlazno. Dobro
da u kuci imamo klimu. Susjed mi je pricao kako u jednom restoranu u
blizini sluze dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te zivotinje,
koje izviru iz doba dinozaura. To ne mogu nikako razumijeti. Vidjeli smo
puno toga na Floridi, neverovatno je interesantna. Najvise te volim,
Florida.

30. jun
Odkad smo dosli vrijeme se skoro nije menjalo. Uvjek toplo a sad i
pomalo
suvise vlazno. Ali klima uredaj u kuci i u kolima radi odlicno. Nocu nam
jedino smetaju komarci, kojih ima u ovo doba puno. Upoznao sam jos neke
susjede. Stvarno su ljudi na Floridi dobri.

18. jul
Neverovatna vrucina i skoro 100% vlaga, za vikend idemo na obalu. Nadam
se na lep provod…

20. jul
Kakva noc. Fata je u hotelu slucajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da
me zivog pojedu ti komarci. Kad se zelimo vratiti kuci, neko nam je
ukrao
kola! I tako ima da se vozim 100 milja taksijem. Crnac taksista uvjek se
samo smjeska, imam utisak da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na
Floridi!

21. jul
Posle vracanja kuci, opet taksi i na posao, pa ja kao da radim samo za
ove taksiste. U firmi sef mi je rekao, da se ne smijem dovoljno, ali
kako
da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca a kamoli da
spominjem ukradena kola. Neverovatna vrucina!

30. jul
Vrucinski val je na maksimumu, a nama je u kuci crkla klima. I jos ovi
komarci, jedino ce da me spasi ujutro jedno kupanje da prozivim. Vec kad
sam htio da se bacim u pool vidio sam u njemu aligatora od 3 metra!! Jos
mi je samo ta pickarija trebala, brzo zovem policiju da upitam sta treba
da radim. Oni kazu da ga pustim na miru da ce sam otici odakle je dosao.
Poludecu!

31. jul
Vec od rana jutra neverovatna vrucina. Na poslu sam opet kao prebijen.
Sef, onaj kurac, kaze da se uopste ne smijem i da to nije dobro za
konzumente. Jebo njega i konzumente!

1. avgust
Kakva vrucina. Vec drugi dan bez klime sto znaci i bez spavanja. Sve ce
da izgori samo komaraca ima, sve crno i sve vise. Onaj mrgan od 3 metra
kao da je u mom poolu kampirao. Kazem cjelu pricu susjedu, on se samo
smije, kao i uvjek, picka li mu lepa mila materina!

2. avgust
Jedva docekam, da mi dodu popraviti tu kurcevu klimu. A onaj niger
umesto
klime sredi mi cerku. Policija kaze samo da treba biti pazljiv a da
crnca
verovatno nece moci izslediti jer su i onako svi isti. Vrucina kao da
smo
u paklu – jebem ti Floridu!

12. avgust
Ne mogu da podnesem tu vrucinu. Tu smo jos uvjek kao u paklu a odkad smo
dosli vrjeme je isto. Sef me izbacio iz firme sa osmijehom na licu i
rekao da su se konzumenti pobunili jer se nisam dovoljno smijao. E tako
sam ostao bez posla i idem u kafanu da se propijem. Svi se meni i mojoj
prici samo smiju, a osobito onaj policajac koji me uhiti pijanog i trazi
da mu platim 3000 USD. Majku im jebem, mrzim Floridu, prokleta bila!

13. avgust
Petak, 13. Boze kakva vrucina. Vracam se kuci iz cuze bez kola, posla i
bez para. Mrzim taksiste. Svi beze sa osmijehom na licu, a usput mi kazu
da dolazi Mitch. Legnem u kucu, u kojoj jos uvijek ne radi klima da malo
razmislim o svemu. Odjednom neverovatan vjetar zapara zrak i kuca nema
vise krova, jos minut dva i nema vise kuce. Vjetar sve poleze. Nemam
vise
nista, samo je onaj aligator ostao u poolu. Sto ga nisu poklopali u onom
restoranu….

Susjedi se vracaju i sa osmjehom na licu kazu da imam srecu da sam
prezivio hurikan Mitcha. Opet je vrucina ko prije, a ja bez svega mrzim
Floridu i selim se odavde. Gde,ovaj put necu da vam kazem…

1. septembar
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada,
uostalom. Ubjedujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije cemo
smisliti
gdje cemo i kako cemo…

8. septembar
Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u
skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute
kako
da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno
razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo c,
zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od
ruke. Sta li ce s nas biti.

24. oktobar
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima
ope’ jedan u opstini koji bi pogurao za stan, ukoliko…
Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.

25. novembar
Papiri za stan u Sarajevu sredeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para.
Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo
dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi
CNN i pokusavama da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam
problema sa razumijevanjem unutarnjih granica, nismo se valjda za to
borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da
opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku
realnost.
Kazu mi isto tako da ne serem.

24. decembar
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan
Bozica,
bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati
u
dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca,
mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase.
Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i
onog ko ga otkri, o ove sto na njemu zive.

25. decembar
Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo
da
mi je docepati se aviona. Nalecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u
neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane
vrece mlijeka u prahu … kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom
zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale.
Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno
stisnuo pilota i vikn’o mu na uho: “Vozi Misko!”.

27. decembar
Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu
istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. “Ma, koji ste mi vi …”
mislim se, ja – tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: “No Amerika,
no, niks, kaput, finito…” Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i
svijece, kaze treba da prode neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U
policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece
mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa
jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.

31. decembar
Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu
za Bec. Svi smo se vec medusobno posvadali.
Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedujem
ih
da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec.
Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes’ klinac. Policija nas odvaja
na
poseban izlaz.

1. januar
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam
novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam
uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu – Gyvency for men.
Svida joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana
puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto
smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko,
to su samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonald’skog
iskustva.

6. januar
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok.
Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije.
Brzo nas oslobadaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali
carinu,
ostavljam lazni Rolex u policiji i otkidam dugmad sa Fatine jakne da
pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je
moja glupa ideja o povratku.
Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim
da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak pitali ni za putovnicu,
domovnicu, sahovnicu… Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom
smiju. Kazu, kak’ ste vi Bosanci bedasti.

7. januar
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medudrzavni sporazum. Nije mi
jasno, bunim se k’o Grk u zatvoru. Odustajem, iz carapa vadim zadnje
dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare.
Sreca. Bas bih se obruk’o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos
radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za
prtljag.
U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodem sebi.
Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo
se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja
pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo
u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd’, mislim se, nek’ je ziva glava.

8. januar
Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al’,
opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki
ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada.
Neko otvorio Argetu i otpakov’o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce
zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije.
Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam
ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.

11. januar
Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu.
Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja.
Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan,
ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji.
Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta
jer su policija poskidali neke nevaljalce usput.

12. januar
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje cekali na
konvoj. Budale, ko nas je tjer’o. Pa, nece Bosna
nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je
vidjela neke momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundavaju oko
nasih sjedista. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad
momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli kuci. Svi
nam
se zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo.
Nude me picem,
odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju,
jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris
alkohola
me zapahne, istrcavam na cisti zrak.

13. januar
Pokusavam prvi put da udem u “svoj” stan.

14. januar
Vec nekoliko puta pokusavam da udem u stan. Provodimo citav dan u raznim
opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog
za
iseljenje “stanara”.

15. februar
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u
“nasem”
stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne
zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.

20. februar
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici.
Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa,
jos, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje
za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati. Svi se smjesta pokupimo
odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike
Unprotection – Eye For – Ass For – Na To – a da nam se pridruze, i u
zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa,
ni lustera, ni bojlera, nista. Al’ jebi ga, svoje je svoje, ljubim
stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.

28. februar
Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su
komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i
otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadeno dosta
nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih
pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca
razgovaraju sa mnom.
Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.

1. mart
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od
onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije
kod
jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo
joj
je dosta da dode na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo.
Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u
skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede
sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje.
Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca,
televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa
dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit’ fini posao za
neku medunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram, gdje god
dodem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k’o da
nisam
citav zivot zivio ovdje.

2. mart
Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i
treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde
vise ni puskom otjerati. Dobro nam je – u picku materinu.

[Mare]

#16226

• pismo Bosanca iz Amerike

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi; izbrisati je da ne boli.
Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota.
Uspomene i sjecanje me najvise zezaju. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac.

Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i stedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Zeza me i taj broj pa sam pozurio da ga javim staroj raji sirom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio da bi bilo najbolje da im svima kazem da ih vise necu zvati sa onog starog broja nego sa novog.
Zeza me i ta odluka, i stara raja, a zeza me i to sto nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Sve mi smeta. Smeta mi sto mi je zena, kako je starija, sve slicnija svojoj mami.
Smeta mi sto mi djeca nece u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu.
Eto, smeta mi i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Zezaju me i Havaji, jer je i meni bas briga za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrosio silne pare i smeta mi i to jer sam mogao mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad zeza i
dug. Zeza me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao, vidim da cu jos dugo ostati samo skoro Amerikanac.
Zeza me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije sutim. Bas ih briga odakle sam ja.
Vrucina na Floridi i uragani me pravo zezaju Na plaze ne idem vec godinama.
Od kad su zabranili pusenje u restoranima, jedem samo kuci. Smeta mi sto ne mogu pusiti gdje ja hocu, a zezaju me i cigare od kojih sve teze dišem.
Zeza me americka unutrasnja i vanjska politika. Zeza me americki predsednik i svi oko njega i do njega. Smetaju mi visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.
Smetaju mi crnci, Spanci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika.
Smeta mi i to sto vise ne mogu slusati ni nasu muziku.
Smeta mi americka televizija, americki filmovi, a i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poucni.
Kad mi je tesko i kad mi se skupi, idem trositi pare – kupovat. Tako se ovde prazni. Zeza me to sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim, osim da kupujem.
Smeta mi što vise ne pisem i sto nemam motivacije. Smeta mi sto osjecam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio. Mozda mi to najvise smeta
Nastavice se…

[Mare]

#16233

Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz sjecanja ono sto mi odgovara pa pravim neke teze i zakljucke.
Smeta mi rat u Bosni. Smetaju mi price iz tog rata. Smetaju mi Srbi, Hrvati I Muslimani, oni sadasnji i prosli.
Smetaju mi price o herojima, lopovima i politicarima iz tog rata. Smeta mi rat, a sad mi smeta i mir. Smeta mi sto nista nije kao prije, sto ni ja nisam kao prije, sto mi nismo kao prije i zasto tako to nije.
Buducnost, sadasnjost i proslost me opako zezaju Gdje cu biti za godinu ili 5, pojma nemam. Smeta mi sto ne znam. Smeta mi sto mi se ne ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje. Smetaju mi obziri prema sebi i prema
drugima. Sadasnjost me razvaljuje, pomijesana sa prosloscu, a ova buducnost ceka iza coska da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kucu. Na silu priveo dvojicu da mi u lice
kazu kako im se kuca svidza. U novoj kuci imam i novi broj telefona.Dosad me jos niko nije zvao, ali sigurno hoce. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me
oni kojima broj nisam ni javio. Kazu: ovo je vas sretan dan, hocete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio?
Smetaju mi ovi sto sve znaju, pa i telefone. Smeta mi nova tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru.
Smeta mi spijuniranje svega sto se krece i zivi, a tek da misli… Doduse smetaju mi i veliki racuni za telefon. To dok sam svima javio novi broj.
Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na komadic papira.

Nastavice se….

[Mare]

#16263

Smeta mi i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su kod nas bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k’o njihovi, a ne veliki ko rode. Smeta mi sto mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i tesko povjerovati.
Smeta mi i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam vise ni sam. Smeta mi nesvjesna laz i svjesna istina. Smetaju mi bivsi gradzani i sadasnji papci.
Smetaju mi njihove zivotne price i istorije. Smeta mi prostor
bivse Jugoslavije sa kojih su ti dosli. Smetaju mi i zemlje koje su nastale na tom prostoru.
Smeta mi i ujedinjena Evropa. Smeta mi Njemacka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Smeta mi i Rumunija i Bugarska koje su tu u Evropi. Smeta mi Prag sa svim nasim izbjeglicama u njemu. Smeta mi sto Madjarska i dalje nema mora. Fudbal vise ne znam gledati.Smeta mi dosadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Smetaju mi i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha. Americko skolstvo mi pravo smeta sa djecom koja uce 6 predmeta cijelu godinu, od kojih cak tri biraju po zelji.
To sto je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka mi pravo smeta jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za covjeka, recimo, koji se zove
Gabrijel Garsija Markes.
Nastavice se….

[Mare]

#16371

Smetaju mi i americki homlesi, koje tinejdzeri ubijaju
svakodnevno k’o kerove po ulici. Smeta mi i americko pravosudze, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Smeta mi i to sto me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudzivan , pa ih se bas briga sto i ne govorim engleski. Smeta mi što nema Boema. Smetaju mi i rap i dzez i bluz. Narkomani svih vrsta mi pravo smetaju
Smetaju mi i njihovi doktori, koji ce ti do kraja zivota drzat’ gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplacivali slijedecih 100 godina.
Smeta mi americki lazni moral i sto k’o covjek ne mogu vidjet’ zenske gole sise na televiziji.
Smeta mi sto moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave.
Bice jos…

[Mare]

#16535

Smeta mi mafija jer je vise nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pistoljima. Jeb’o Ameriku bez mafije.
Smetaju mi izbjeglice svih boja i vrsta. Smetaju me njihova nada i prica o Americi kao zemlji gdje mozeš uspjeti.
Rasizam mi pravo smeta Mrzim sve boje ljudi – od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takodze bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to mi smeta
Smetaju mi price o našim kamiondzijama sto mlate lovu i pisaju u boce od Gatorada. Smeta mi i prica o jednom nasem sto je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.
Smetaju mi ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Fordove Mustange. Smetaju mi i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.
Smetaju mi bosanska djeca sto izmedzu sebe pricaju engleski, bez akcenta. To sto sam ja volio Selimovica mi pravo smeta kao i to sto znam napamet puno toga sto je on napisao. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota

[Author]

Posts