-
AuthorPosts
-
Tebi majko misli lete,
Kao zarobljenici logora Batkovic kod Bijeljine, dovedeni smo (nas pedesetak) vojnim kamionom u neku skolu u Lopare. Lopare su locirane u sjevero-zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine na obroncima planine Majevice, otprilike na pola puta izmedju Bijeljine i Tuzle. Vise se ne sjecam imena skole, niti da li je bila osnovna ili srednja, samo znam da je bila hladna. Betonski pod, kao u kasarnama bivse JNA, a zidovi nekako tamni ili prljavi ubijali su i ono malo svijetlosti koja se tesko probijala kroz visoke, vec dugo ne ciscene prozore ucionice, tog tmurnog i kisovitog septembarskog popodneva.
Rasporedili su nas u dvije ucionice i naredili da se ne krecemo, jer se navodno u drugom dijelu skole nalaze njihove izbjeglice. Ne otvarajte vrata nikome, dosta je ovdje ludih ljudi, rekose.Vec pet mjeseci sam zarobljenik, u istim patikama, pantolama, majici i srecom zimskoj jakni. Usmrdio sam se, ali isto nam je svima pa se plaho i ne primjeti. Za ovih pet mjeseci smrsao sam dvadesetak kila. Vec odavno busim nove rupe na kaisu koji sam drpio iz vojske davne 87me (jos uvijek ga imam). Snaga polhako izdaje. Sve cesce mi se nesvjesta kad se iz cuceceg polozaja uspravim, ‘al za cigaru bih dao sve. Koliko sam samo puta zamjenio rucak (ma vruca voda ba) za dvije ili tri cigare, zavisi kakav je market. Pricao nisam puno ali su me misli morile. Brinuo sam se za majku. Zadnji put je vidjeh krajem Juna kad nas i razdvojise u Rogatici i od tada nista.
Ujutro nas probudise a ja se ukocio na onom betonu, cijelu noc. Ma nisam bogzna koliko ni spavo kontajuci sta ce s nama biti i sto nas ovamo dovedose? Ustajte majku li vam vasu, valja sjeci drva za srpsku vojsku diz se. To je bila dobra vijest. Znaci trbaju nas, nece nas bas tako lahko pobiti. Dok radis i ziv si.
Novembar je bio hladan i kisovit. Iz skole su nas rano ujutro prevozili, na kamionu bez cerade, prema Majevici. Vjetar prolazi kroz kosti a na krivini se drzi da ne padnes pod tockove, sofer kao da je na reliju. U sumi bi ostajali dok se vidi (do aksama). Obarali smo stabla i cjepali ih na cjepke te tovarili na kamione. Strazari, do zuba naoruzani, bi napravili krug oko nas tako da nikome nije ni na um padalo da pokusa bjezat. Usput su provocirali psovkama i pogrdnim imenima a ako bi neko prestao radit odmah bi ga izudarali kundacima puski, nogama i cim god stignu. Kasno navece bi nas vracali u hladne ucionice da se odmorimo. Ubrzo se dvoriste skole pretvorilo u lager prepun drva spremnih za dostavu.Trecu noc, kad smo se vratili iz sume, nakon pola sata dodje vojnik da trazi tri dobrovoljca treba nesto da se odradi. Niko se ne javlja. Pogleda prema meni i kaze: Ti veliki dloazi ovamo(kontam sta bi reko da si me vidio prije pet mjeseci kad sam imao 94kg). Izabrao je jos dvojcu zarobljenka i poveo nas kroz neosvijetljene hodnike skole. Uzput nas je ispitivao odakle smo i objasnio da mu je dosao rodzak iz daleka pa cemo ici u sumu da mu natovarimo malo drva. Mi smo pognutih glava s rukama na ledjima nervozno koracali prema izlazu skole. Kad smo izasli u dvoriste nista se nije vidjelo osim pozicionih svjetala kamiona parkiraog nedaleko od skolske kapije. Na trenutak smo se nesvijesno zaustavili a zatim neodlucno zakoracili u mrak. Strazar je primjetio nasu neodlučnost i pokusao nas utjesiti govoreci da je iz Tuzle i da mu je majka muslimanka ali da ga je otac natjerao u srpsku vojsku. Ja sam sjeo u kamion sa vozacem a oni su otisli u vojnu kampanjolu. Cim sam sjeo u kamion, vozac da bi razbio neugodnu atmosferu, me pita odakle sam. Iz Rogatice, velim. On ne sakri svoje iznenadjenje, pa me pita: Kad si iz Rogatice znas li Nadu mesarku – Stojana Nerica zenu? Znam, velim. Cijelim putem, vozac je pricao a meni se povracalo od pomisli gdje sam i kako se osjecam, on nista nije primjecivao. Kad smo natovarili drva i vratili se u skolsko dvoriste, prije nego sto sam iskocio iz kamiona dao mi je kutiju cigara, nek ti se nadje rece.
Jednog jutra, dok smo se penjali na kamion, primjetih da sa jedne od kamara fali dosta drva poceli su razvoziti, mozda necemo jos dugo ostati ovdje, pomislih. Te noci kad smo se vratili u ucionicama su nas cekala tri civila. Ispod raskopcanih jakni im se vidjelo automatsko oruzje(hekleri). Postrojili su nas i bez prisustva strazara i poceli ispitivati. Htjeli su znati koliko kamiona drva dnevno pripremimo i gdje ta drva idu? Da li smo vidjeli ikoga da krade ili odvozi drva u nekom drugom pravcu? Isli su od zarobljenika do zarobljenika i ispitivali. Jedan od njih, visok, sirokih ramena, guste crne kose i istih takvih obrva mi pridje. Upita me za drva, a kad mu odgovorih da ja nista ne znam, pita odakle sam. Kad mu rekoh da sam iz Rogatice odmah me pia za Nedzada Camdziju, navodno su zajedno studirali. Kad su zavrsili s ispitivanjem, izvede me napolje i dade mi kutiju cigara. Jes me poslo, nece ovo na dobro izaci, pomislih.
Te noci, u gluho doba, strazari su upali u sobu i udarali nas dok su imali snage.
Od te noci sve se promjenilo na gore (k’o da je do sada bilo doro?). Vojnici su sve vise i vise pili i svaki dan bi neko fasovo batine. Psihicki je postalo nepodnosljivo. Kisa vec tri dana neprestano pada. Kosti su mi mokre a ne odjeca, koja se polahko pocela raspadati.
Jednog dana, tacnije petog Novembra, u zaklonu velikog bukovog stabla, stadoh na dvije minute da povucem dva tri dima cigare, koju vec treci dan razvlacim. Odjedanput zacuh iza ledja: Ej majku ti jel’ to stojis? Iznenadjen se okrenuh i na cetiri pet metara od mene ugledah pijanog vojnika, potkrvavljenih ociju, razbarusene brade, s redenikom preko prsa, sajkacom na glavi i puskom uperenom direktno u mene. Pa jos pusis, prodera se. Krv se u meni zaledila. Ne mogu progovoriti. Ne mogu se pomaci, niti sakriti jebenu cigaru. Gotov sam. Pritrca mi i udari me kundakom puske u vrat. Padoh. Gazi me nogama, onako pijan spotace se i pade prko mene. Odjedanput odnekud izvadi noz. Prava kama. Diz’ se majku ti sad cu te ja nauciti pameti, zaurla i gurnu me niz stranu. Skotrljo sam se nekoliko metara i zaustavio u malom sumskom potoku, koji je svaki dan bio sve veci i veci zbog neprestalnih novembarskih kisa. Klecao sam u sred potoka, krvav, bez bola, kao da sam pod anestetikom. Kad se spustio do potoka, vojnik mi naredi da ustenem i idem prema vatri, uz koju je on napravio improvizovani sator. Pored satora je bila prazna flasa konjaka, isjeceno suho meso na panju i na pola prazna gajba pive.
Sjede pod sator, baci mi vojnicku lopatu i rece kopaj, pokazujuci na uzbrdicu nedaleko od vatre.
Poceo sam kopati svoj grob. Vojnik me stalno provocirao, psujuci i nazivajuci me pogrdnim imenima. Nastavio je piti. Ponekad bi ispalio rafal iznad moje glave, tako da se trava iza mene u strani dizala i lisce s grana padalo. Niko mi nije mogao pomoci. Gadjao me praznim pivskim flasama i govorio, steta sto se neces moci sam zakopati. Tad k’o nekim cudom donesene u glavu mi dodjose rijeci poznate pjesmeTebi majko misli lete. Sjetih se majke. Poceh plakati. Nije vazno i onako sam mokar od kise i krvi. Niko nece vidjeti. Nije me strah. Zao mi majke. Izgubit ce sina jedinca. Ko ce je paziti pod stare dane? Ko ce joj reci uranila, naspavala mati!? Vojnik se dere, ja ga ne cujem. Ja vise nista ne cujem osim rijeci te tuzne pjesme. Kopam. Kisa pada li pada.
Odjedanput, odnekud se pojavi Tuzlak vojnik za kojeg kradosmo drva nekunoc. Sta bolan ovaj radi, upita bradonju. Kopa sebi grob, odgovori mu ovaj. Ma jok bolan, rece tuzlak, evo na brdu jame pa cu ga u nju gurnuti, nemoj da nam ovdje smrdi. Tako i jeste, vodi dzubre u jamu. Isli smo desetak minuta kroz sumu. Nigdje zive duse. Ponudi mi cigaru. Tek posle prvog duboko uvucenog dima, primjetih da se sav tresem. Drhtavica mi kroz cijelo tjelo. Trzam se k’o napola zaklana zivotinja. On izvadi pistolj iza pojasa, opuca tri metka u zrak, pa mi rece: Vrati se sad medju svoje i gledaj da to on ne vidi do kraja dana. Za njega si od sada mrtav.Odlazim, Odlazim……
Najvjerovatnije (na zalost) nisam bio jedina osoba koja je bila u potpunosti zbunjena zbivanjima u bivsoj Jugoslaviji, Bosni i Hercegovini, pa i nasem gradu, pocetkom 1992 godine. Nisam ba mog’o skontati sto bi to neko dig’o ruku na moju familiju, moju raju i prijatelje, na mene – kad koliko sam ja znao nismo nacinili nikome nikakvog zla. Jednostavno nisam htio da prihvatim ono sto je bilo ocigledno, sto bi rek’o nas narod, ono sto se iz aviona moglo vidjeti.
Vjerovatno je to i galavni razlog sto me prvi ozbiljniji napad na Rogaticu zatekao u Sehinom kaficu. Sjedili smo uz sank i pili espreso, pricajuci o necem sasvim desetom, jer nismo mogli (ili nismo htjeli) vjerovati da je istina to sto se dogadjalo oko nas, pa o tome nismo ni razgovarali. Odjedanput se zacu snazan prasak granate, pa jos jedne, pa jos jedne. Pocelo je, viknu neko, i odmah nastade neocekivana panika. Oci kao da mi se otvorise, k’o da me prasak te prve granate probudio is nekog dubokog sna, i u sekundi svatih da vise nema zajebancije. Sjetih se da sam majku, nenu i tetku ostavio na Holucu u porodicnoj kuci i dadoh se u trk. Granate padaju a oko glave zvizde meci. Ulice su pune zbunjenog naroda i vecina ide ka sredistu grada, nasuprot mene. Trcim pored osnovne skole a masa raje dolazi mi u susret i neko od njih mi govori, Pucaju iz Seljana vracaj se nazad, nemas gdje tamo. Kontam kojom ulicom da idem da bih bio vise zasticen od granata i snajperskih hitaca(mada to i nije pravilo veliku razliku jer je pucnjava dolazila sa svih strana).
Naizad stigoh na Holuc i zatekoh moje na avliji, spremaju se da sjedu u tetkinog ficu da idu u stan na trgu. Nena blijeda ko krpa, drhce (zna ona sta je rat, zapamtila i prvi i drugi svjetski), tetka mi pruza kljuceve od auta, de ti vozi veli, a mama u rukama drzi tepsiju nepecene maslenice, nadosla je ispecicu je u stanu bogati, rece. Utrcah u kucu, zgrabih rusak u kome sam imao pripremljeno par konzervi, nesto garderobe i rahmetli babin pistolj, nek se nadje, kontam. Sjeli smo u auto ali fico nece da upali, prazna mu baterija. Ma kontam upalice on niz Houluc, nizbrdo je. Granate jos uvijek treste. Mati veli ne zatvorismo kapiju, cini mi se da ona jos uvijek nije svijesna o cemu se ovdje radi, pa nismo posli na teferic pobogu, odgovorih joj. Fico nije htio upaliti k’o uz inat. Stadosmo na mejdanu, pred Crvenjkovom kucom. Na brzinu smo izasli iz autai pa po uputama drugih, sakrismo se u podrum jedne od kuca u komsiluku. U tom podrumu je bio narod iz skoro cijele mahale. Niko nije nista govorio samo se moglo cuti tiho ucenje starijih zena, koje bi postajalo sve glasnije sto bi granate blize padale.
Kad se granatiranje smirilo i pucnjava stala, narod iz podruma se poceo razilaziti. Njih tri odose u stan a ja, po maminom naredjenju, se vratih kuci da vidim imali kakve stete i da zatvorim kapiju. Uci ce kakvo hajvance pa ce mi sve uhelaciti, veli mati. Huloc je bio pust, ili nikoga vise tu nije bilo ili se niko nije usudjivao pojaviti napolje.
Te noci sam se spustio do Gracanice pa onda koritom rakitinice do Zakule i onda do stana u zgradi koja se nalazila preko puta supermarketa, neki su je zvali Lepa Brena. Sledecih nekoliko dana granatiranje se nastavilo, nekad intenzivnije nekad malo slabije ali redovno. Onda je uslijedio poziv da se svi lojalni (drugim rijecima ludi) gradjani prijave u prihvatni centar u srednjoj skoli gdje ce biti zasticeni i postedzeni od bilo kakve opasnosti , dok se grad ne ocisti od zelenih beretki. Ne znam da li i koliko se ljudi dobrovoljno prijavilo ali mi smo ostali sa ostalim porodicama u zgradi.
Nekoliko dana posle toga, za vrijeme intenzivnog granatiranja, dok smo cucali zbijeni u podrumu, zacusmo galamu i korake oko zgrade. Dosli su, sta cemo sad? Prasak stakla ulaznih vrata na zgradi nam je rekao sve prije nego se zacuo drzak glas s vrata podruma; Brzo napolje (edit by webmaster) vasu ko ne izadje u roku od pet minuta bacamo bombu unutra. Napolje. Izbora nije bilo. Na izlazu iz podruma stajala su dva maskirana vojnika i udarali nogama ili kundacima puski svakoga ko bi prolazio pored njih. Prizor napolju je bio stravican, neke kuce oko zgrade su bile u plamenu a ispred zgrade potrbuske s rukama na ledzima je lezalo dvadesetak muskaraca. Zene i djeca su stajali na cosku zgrade nekih desetak metara nize. Medju njima primjetih i svoje. Oko zgrade u krugu se nalazilo tridesetak maskiranih (neki nisu imali maske) vojnika. Ubrzo sam se i ja nasao na zemlji. Posle toga se zacuo odjek rucne bombe u podrumu i vrisak jednog od civila. Sve se utisalo osim jauka ranjenika u podrumu, jecanja djece i zena i pucketanja zapaljenih muslimanskih kuca u blizini. Tada nam se obrati jedan od vojnika: Ako neko ima bilo kakvo oruzje neka ga odmah preda. Ici cemo od stana do stana i gdje nadjemo oruzje ubit cemo vlasnika na licu mjesta. Sjetih se pistolja u spavacoj sobi i iz sebi ne objasnjivih razloga dobrovoljno digoh ruku. Kad to spazi jedan od (ne maskiranih) vojnika, dize me sa zemlje i na ocigled prisutnih izvadi noz iza pojasa te ga stavi pod moju bradu. Znas li ti da je moj brat danas ranjen,sad cu te zaklati majku li ti tvoju, zaurlika. Zacuh jecaj moje majke koja je stajala kojih desetak metara odatle. Neces, povika drugi vojnik, i naredi mi da mu predam oruzje. Posao sam prema stanu a on me pratio. Penjuci se uz stepenice, okrenuh se i zatrazih mu cigaru(kontajuci da mi je poslednja). Dok mi je davao cigaru obrati mi se smirenim glasom i rece da me pozna i da se ne brinem poslat ce me s majkom u srednju skolu. Kad sam ponovo izasao iz zgrade, muskarci su jos uvijek lezali na zemlji dok su im vojnici vezali ruke zicom a zene su vec odavno otisle osim moje majke, nene i tetke, cekale su na mene.
Prvih nekoliko dana u skoli nije bilo puno muskaraca pa sam i ja vecinu vremena provodiou krijuci se u WC-u. Kasnije je jos dosta naroda dovedeno, mada sam ja izbjegavao da se pojavljujem osim ako nisam morao. Kad su organizatori ovog prihvatnog centra shvatili da nas ima i vise nego sto su planirali odlucise da nas potrpaju u kamione i autobuse i prebace na nasu teritoriju. Kisa je padala ili je nebo plakalo sluteci sta ce se desiti i dok sam se penjao na zastavin trotonac na zacelju kolone numpade mi pjesma Bijelog Dugmeta: Odlazim, odlazim, ostavljam te ali ne kao prije. Ovaj put zauvijek, sad placi jer vise nikad ti necu doc…………..ZIMA ’92-ge
Puno je vrmena proslo, pa covjek nekako, srecom, sve manje razmislja o onome cemu je bio podvrgnut bez ikakvog normalnog razloga. Sve rijedje razmislja ali ne zaboravlja. Zaboraviti se ne moze i ne smije.
Bio je to jos jedan pocetak zime ali ne zime kakvu smo mi svi znali, zime gdje ce se stariji zavuci u kuce pa prepricavati vec davno ispricane price i prozivljavati vec davno dozivljene dogadjaje. Zime gdje ce mladjarija napuniti kafice dupke i po petnaest minuta se gurati do sanka da naruci pice jer konobar ne moze doci od guzve. Zime gdje ce djeca ici na kuletaricu i ostajati do nekih doba dok ne obidu sve staze od Jevtinog preko Canovca, Zivaljevine, Biljinovca i Suhare pa sve do Suplje Gromile.
Ova zima je bila potpuno drugacija. Bila je hladna, surova, tmurna, a najvise ne predvidiva. Bila je to zima ’92-ge.Nakon cetrdesetak minuta voznje kamion se zaustavio na namjenski pripremljenom prosirenju. Jedan po jedan iskakali smo iz kamiona uz pratnju tri do zuba naoruzana srpska vojnika. Ja sam bio u napola ispucanim patikama, na desnom koljenu prodrtim samotnim pantolama i za dva broja manjoj zimskoj jakni(rahmetli babo mi je kupio kad sam posao u srednju skolu) ispod koje se u fazi raspada krila majica kratkih rukava. Bjelina snijega, suncanog zimskog jutra, mi zaslijepi oci a hladan planinski zrak mi k’o nozem zapara prsa. Naprijed, naisareti nam puskom jedan od vojnika, pokazujuci prema razgazenoj prtini u snijegu, koja je vodila u planinu.
Majevica je u isto vrijeme izgleala ocaravajuce lijepo i zastrasujuce tajanstveno pod golemim snijeznim pokrivacem. Cijelu tu idilu su kvarile rastrkane planinske kucice iz kojih se pravo k’o sa svijece izvlacilo vreteno dima. Cutke smo isli, samo se moglo cuti otezano disanje iscrpljenih logorasa, i daleka grmljavina granata koje su padale po Tuzli.Vec posle dvadesetak minuta hodanja osjetih da su mi noge mokre i promrzle od snijega. Majevica kao da nas nije htjela prihvatiti. Vrijeme se promijenilo. Teski oblaci puni snijega, doneseni hladnim sjevercem se spustise na vrhove planine i prosuse po nama. Vjetar i snijeg su bili tako snazni da su odmah zatrpavali nase tragove. Nos, obrazi i celo su mi se poceli kociti od hladnoe a nije pomagalo ni ti sto smo bili osisani na Jedinicu pa mi se cinilo da mi pahuljice udaraju direktno u mozak. Grmljavina granata je postajala sve glasnija. Priblizavali smo se prvoj borbenoj liniji. Zaustavismo se pred bunkerom iz kojeg se cula dernjava pijanih srpskih vojnika. Nasi pratioci su usli unutra a nas k’o ovce ostavise da cekamo. Ubrzo iz bunkera izadjose dvojica bradonja sa subarama, okicenim kokardama. Pocese nam dijeliti krampe i lopate. Oni koji nisu dobili alat ce kopati rukama rekose. Ali kako? i ne uspjede izgovoriti jedan od logorasa a vec se nasao u snijegu udaren lopatom po glavi. Ko ti je dao pravo da pricas – zagrmi jedan od cetnika diz’ se. Jadan momak se pridize a u snijegu osta trag k’o da je neko nehotice prosuo casu crvenog vina. Prije nego krenusmo dalje cetnici nam objasnise da ulazimo u nasu (muslimansku) teritoriju i da ce nas jedan pogresan korak kostati zivota jer je sve minirano.
Nas bez alata poslase da donsimo hrastove balvane za krov. Snijeg je i dalje padao. Oborena i pripremljena stabla su bila kojih stotinjak metara od mjesta gdje se kopalo. Nosili smo balvane k’o uz nos a snijega pola metra. Odjedanput se zacu pucnjava i metci pocese zvizdati oko glave. Hasan (momak iz Kalesije) i ja k’o po dogovoru zalegosmo u snijeg a balvan pade po nama. Lezali smo tako pod balvanom nekih petnestak minuta dok se pucnjava nije smirila. Kad smo ustali i krenuli dalje na balvanu su bila vidna dva-tri mjesta gdje su pogodili metci – ovaj put smo imali srece. Cete ovo iskoristise da nam kazu kako nasi ‘oce da nas ubiju. Vec se blizio aksam kad zavrsismo bunker i kanal (transeju) koji je vodio do drugog bunkera. Tek tada nam dadose po pastetu i pola hljeba, na petoricu, i naredise da krenemo. Kamion i noc su nas cekali na onom istom prosirenju. Nazor se popeh i svalih uz haldnu stranicu kamiona, otresajući led s promrzlih pantola sjetih se sijela po kucama, guzve po kaficima i kuletarica, pa se upitah dali ce to ikad opet doci?
Anonymous
March 18, 2008 at 12:59 amPost count: 2088Rogatica je progutala,dio nas,nasi mrtvi nam nece halaliti,ako ne budemo rekli,ono sto boli one koji su nekoga izgubili,pomozimo im u trazenju istine…Twin Peaks
JEDAN DAN ( ŽIVOTA )
Negdje oko četiri posle podne, otvoriše se vrata sobe u kojoj smo bili smješteni, i tako zatečeni iznenadnom posjetom, zaustavismo oči na srpskom vojniku koji naizgled uzbuđen reče:“Pokupite sve svoje stvari i izadžite vani. Došlo je vrijeme, idete u razmjenu“. Nisam bio siguran da li je ovo bila dobra ili loša vijest, ali mi je nešto govorilo da Rogaticu neću vidjeti dugo vremena. Jedan po jedan postrojili smo se u dvorištu poljuprivrednog dobra nedaleko od poznatog Partizanskog Groblja u Rogatici. Ispod oka sam gledao iscrpljena lica zarobljenika, ljudi koji djele moju sudbinu. Nisu to više bila lahko prepoznatljiva, nasmijana lica koja sretah po čaršiji i kafićima, nasuprot, bila su to zabrinuta već duže vremena ne brijana, utučena lica, lica ljudi bez nade i vjere da će dočekati sutra.
Prije nego smo sjeli u autobus rogatičkog Tehnotransa, objašnjeno nam je da ćemo biti prebačeni na „našu“ teritoriju, gdje ćemo se sastati sa familijama, za koje nismo čuli ništa već tri sednice. A Rogatica, pomislih, čija je to teritorija? Pa ja sam ovdje rođen, ovdje živim već dvadespet godina! Čija je onda ovo teritorija, ako nije moja? Pomislih a’l ne upitah. Bilo nas je tridesetak. Sa nama i dvije žene. U pratnji pet- šest vojnika (svi iz Rogatice) i jednog policijskog golfa, krenuli smo u pravcu Gučeva. Još uvijek je bio dan i iz autobusa se moglo tačno vidjeti gdje su nekad bile muslimanske kuće i naselja. Nije ih više bilo, samo zgarišta. Uz put su nas, mašući sa tri prsta, pozdravljali djeca i žene. U autobusu se mogao čuti šapat zarobljenika koji su postavljali pitanja i odmah odgovarali na ista, hrabreći se kako će sve biti u redu. „Šta misliš gdje nas vode“? „Sigurno će nas ostaviti u Olovu“! „Možda nas prebace na Kladanj“? „Ma jok bolan Olovo je bliže“. „Da nas neće pobiti“? „Da su nas htjeli biti mogli su to uraditi i u Rogatici“. A ja sam šutio. Šutio i mislio o svom rahmetli babi. Kontah, blago njemu, umrije na vrijeme.
U akšam stigosmo do Vlasenice. Iznenadi me da su pojedini dijelovi, na očigled pustog grada, imali gradsku rasvjetu. U Rogatici već duže vremena nije bilo struje pa se oči navikle na mrak. Dugo smo stajali pred policijskom stanicom u Vlasenici, što me jako brinilo. Izgleda da nije baš sve išlo po planu ili je možda sve to i bilo dio plana? Napokon vojnici iz pratnje uđoše u autobus i krenusmo dalje. Napolju se više ništa nije vidjelo. Nervoza i neizvjesnost su počeli da rastu. Niko nam ništa nije govorio. Gdje nas vode? Nakon petnestak minuta vožnje u nepoznatom pravcu autobus se neočekivano zaustavi. Uzalud smo pokušavali vidjeti gdje se nalazimo, oblaci te noći nisu dozvoljavali mjesecu da nam pokaže put. Neko od iskusnijih reče: „Ovo mora da je Tišće“. Meni je to malo značilo, nikad čuo, nisam znao gdje smo. Šaputanje u autobusu prekide bučna rasprava vani i nekoliko pucnjeva. U meni, odjedanput, k’o kad prevrneš pročitanu stranicu knjige, osjećanje izgubljenosti preraste u strah i neizvjesnost. Prednja vrata autobusa se otvoriše, praćen jakim smradom jeftine rakije, u autobus uđe četnik. K’o iz ratnih filmova, širi nego duži, s dugom kosom i zapuštenom bradom, okićen redenicima preko prsa i šajkačom s kokardom na glavi. Teško se nama, pomislih. Šetajući autobusom promatrao nas je potkrvavljenim očima. Čitao je imena sa spiska na koja smo morali odgovarati u znak prisutnosti, a kada je završio, nekome je naredio da dotjera bager.
I nakon dužeg čekanja, na našu sreću, bager se nije pojavio. Vojnici iz pratnje uđoše u autobus i krenusmo. Krenusmo nazad. Niša od razmjene. Vozimo se već pola sata. Niko nam ništa ne govori. Kada se autobus zaustavio naređeno nam je da izađemo vani i da se postrojimo. Pred nama stravičan prizor. Okružen malim potokom s jedne strane i crnogoričnom šumom sa ostale tri duboko u nekoj kotlini nalazio se hangar. Jako svijetlo reflektora je obasjavalo ulaz nasuprot kojeg se nalazio bunker sa teškim puškomitraljezom uperenim u vrata hangara u kojem je bilo oko četiri do pet stotina zarobljenika, uglavnom žene, djeca i stariji a na dnu hangara je bilo desetina mlađih muškaraca. Nakon izvjesnog vremena došlo je nekoliko vojnika da nam poželi dobrodošlicu u logor Sušica. Imali smo sreće, dobili smo samo po jednu porciju batina. Iako fizički izmoren, gladan i psihički iscjeđen tu noć nism mogao zaspati. Ne samo zbog toga što je betonski pod na kome smo sjedili bio ravan zamrzivaču nego većinom zbog vriske silovanih žena i jauka nesretnika sa dna hangara. Vojnici su kroz cijelu noć upadali i odvodili uglavnom mlađe žene a usput bi otišli do dna hangara i mlatili muškarce do bezsvjesti.
Nama je rečeno da ćemo idućeg dana nastaviti naše putovanje ali jutro nikako da dođe. Noć godina. Kada je konačno svanulo i zapjevali prvi pjetli nada se počela polahko vraćati. S nadom izčekivanje. Trzali smo se na svaki zvuk koji je dolazio s vana, misleći da nas traže. Samo da odemo iz ovog pakla, što prije i što dalje. Konačno, vrata se otvoriše i pojaviše se vojnici iz pratnje. Blještavost dnevnog svijetla nam je na trnutak zatvarala oči dok smo jedno po jedno ulazili u autobus. Ubrzo smo krenuli i nakon neduže vožnje prošli smo pored onog mjesta gdje sinoć čekasmo bager. Nismo se zaustavljali. Ali u Šekovićima jesmo, i u Kalesiji i kod Zvornika i kod Janje i u Bjeljini ma skoro na svakom punktu. Naoružani vojnici bi ulazili u autobus i gledali na nas k’o na pse uličare, nazivali nas pogrdnim imenima, pljuvali a ponekad nekoga i udarili. Uz put su se mogli vidjeti poznati prizori, iako nikada nisam išao na to stranu, znao sam koje su (bila) muslimanska naselja. Već odavno nam je bilo jasno da ne idemo na „našu“ teritoriju. Nema od tog ništa.
Negdje oko četiri poslepodne, autobus se zaustavi, u dvorištu nečega što bi podsjećalo na poljuprivredno dobro ili salaš. Uz nekoliko manjih objekata i garaža punih traktorima i drugim poljuprivrednim mašinama, su se nalazila dva veća hangara. I sve dokle je oko moglo vidjeti ničega više nije bilo. Nigdje brda ni šume, ni kuće, nigdje ništa. Samo poljane pune neobrađenih žitarica. K’o da smo došli na kraj svijeta. Nikada prije nisam imao priliku da budem na salašu, pa me čudilo što su hangari ograđeni, preko dva metra visokom, bodljikavom žicom? A onda, k’o da mi neko pokaza, krajićkom oka ugledah neke ćelave ljude, hodaju unutar žice. I ne primjetih „vojnike“ okupljene ispred autobusa, dok nismo počeli izlaziti. Silazeći s autobusa smo morali proći kroz koridor vojnika i postrojiti se uz zid jednog od hangara, dok su nas vojnici udarali nogama, rukama, puškama, ma čime su stigli. Bila je to dobrodošlica u pakao Batkovića.
Ovo su samo dvadesetčetiri sata iz mog života, koji me još uvijek, petnaest godina kasnije, bude u gluho doba noći.
31-08-2007 *BEHAR*
Maj 1992.
Rogatica je najljepsa u maju.Sve procvjeta , probehara, a priroda se budi izazivajuci u nama poseban osjecaj. Mladji se ne stide pokazati to novim ljubavima, pokazujuci time i ostalima da su se probudili, i da je duga zima iza nas.U to doba su neki, koji su strastvene tefericlije , vec probali svoje rostilje odstranivsi hrdju od prosle godine sa njih.Na ljudima se vidi raspolozenje i puno je vise osmjeha na licima ljudi u maju nego obicno.Tako bijase uvijek, bez izuzetka, svakog maja samo ne onog 1992 godine o kome ja zelim ovdje pisati.
Prva ratna godina je pocela .Pocetkom maja je u Rogatici jos bilo mirno, ali se osjecala napetost koja je ljude tjerala u depresiju.Vec su otisli nasi sugradjani ,koji su namjeravali otici, u strahu da ne dozive masakre i torture koje se obicno po pravilu desavaju u manjim sredinama.Ovi sto su ostali nisu imali vise kuda.Putevi su bili zatvoreni tako da su ostali oni koji su to htjeli, ali vecinom i oni koji to nisu htjeli, eto nesto ih je sprijecilo u tom svom izboru.Neko nije imao novac za autobus, neko opet ne imade ideju kuda i kome u bijeli svijet pored svoje kuce, a bijase i onih koji nisu mogli vjerovati da se tako nesto moze desiti na pragu 21. stoljeca.Moja supruga i kcerka su zadnjim autobusom preko Srbije uspjele izaci i vec su mi se javile iz Njemacke.To me je smirilo.Sada sam mogao samo o sebi razmisljati i mojim roditeljima koje sam prebacio kod sebe u stan na Trgu.Dolje u Kruscici je vec bilo opasno i nekako je bilo lakse gdje je vise ljudi, a na Trgu je vrvilo.U pocetku dok su odlazili njegovi stanovnici on je svakim danom bio prazniji, a onda su dosli novi, poznati i nepoznati osudjeni da zajedno sa nama preture preko glave ono sto nam je sudjeno.Stanari srpske nacionalnosti su vec napustili Trg, upozoreni od svojih da nece imati obzira prema onima koji ostanu.I odose svi.Gledali smo kako dolaze sa prikolicama i tovare vrijednije stvari, poginjuci glavu pred nama da ih neko nesto ne bi upitao.A bez obzira na to, ljudi su ih ipak pitali : “Gdje cete , pa do jucer smo zajedno strazarili na ulazima bojeci se tih kojima sada idete da nam ne upadnu i naprave kakav belaj”.Nisu nista odgovarali tako da nas etnicki ocistise od samih sebe bez opaljenog metka.Eto sad smo ostali sami, i sad je vjerovatno trebao da pocne prvi cin namjenjene nam predstave.
Na televiziji nigdje sarajevskog programa.Iskljucili ga i ukljucili beogradski.Vijesti iz Beograda. Lazi o masakrima nad srpskim stanovnistvom ponovo iz Beograda. Mediji nemilosrdno rade pod kontrolom ratnih huskaca.A onda nam iskljucuju struju.Sok za sve nas.Kako sada , pa sve je na struju.Nema vise televizije , pa kad je dusmanska nek je i nema, ali kako sa ostalim.Frizideri puni mesa.Narod se snabdio namirnicama svih mogucih vrsta jer je predosjecao belaj.Sta sada sa tim.Najednom se Trg zadimi.Rostilji na sve strane, a meso mirise i podsjeca na vremena kada su se rostilji raspaljivali samo iz zadovoljstva.A ovo bijase nuzda.Uz to izvadise mnogi i posljednje zalihe alkohola pa narod u toj silnoj nevolji pokusa kroz to pobjeci iz stvarnosti, stvarajuci u tim halucinacijama neki bolji svijet.Nazalost bijase to nakratko, jer ponovno vracanje u stvarnost bijase gorko i cemerno.Moja strina Majda a.r. sjetila se starih prica kada nije ni bilo frizidera.Ljudi su i tada jeli meso ali bi ga iskuhali pa onda tako u zelatinu i masnoci ostavljali na hladnija mjesta.To nas je spasilo, jer za razliku od mesa koje se sa rostilja moralo istog dana pojesti, ovo se moglo koristiti na duzi period djeleci ga u obroke.Pocelo je ucenje lekcija iz prirode.Nestaje civilizacija i sve sto je prati.Vracamo se stotinama godina unazad.Kupanje ponovo sa vodom grijanom u loncu, kao nekad.Nocu se vade rezerve svijeca koje je svaka kuca imala a onda kad se rezeve istopise konac i ulje nam bijase glavni izvor svjetlosti.Za pusace nastadose crni dani.Od sikiracije se popusilo i vise nego obicno pa sad cigara ko dukat vrijedna.Iz prizemlja dolazi miris nane.Neko u nedostatku duhana savio u novinu nanu.Samo nek se dimi.Tako je sa nama pusacima.Cesto svratim kod svog komsije dr.Nihada i tako sjedeci slusamo vijesti sa tranzistora, nijemo se posmatrajuci.A onda bi on , iako nije bio pusac, izvadio odnekle lulu i pravog mirsljavog duhana.Dobio nekad od nekog.Zapalio bi a miris bi se prosirio po citavom stanu.Puslili bi lulu , bas kao indijanci lulu mira, dodajuci je jedan drugom.Kad bi sa tom ceremonijom zavrsili ostavljao bi taj dragocjeni alat na stranu do nekog slijedeceg puta.A znao sam da ce to biti skoro, jer malo, malo a ja opet kod svog doktora.
Ali eto i nove nevolje.Poce da se haustorom siri smrad od pokvarenog mesa.Odakle sada to, pa sve smo vec pojeli.Sjetih se da to dolazi iz srpskih stanava.Pogusicemo se ako ovako ostane. Sta raditi? Srecom pojavise se odnekle nase komsinice srpske nacionalnosti.Neko im dojavio, pa u strahu da se stanovi ne obiju dodjose to pocistiti.Ali avaj , sve to meso bacile u smetljarnik pa se odozdo sirio neizdrziv smrad.Pa makar i tako, jer nismo bili radi obijati stanove , sad to mozemo odstraniti odavde, negdje zakopati. Dr. Nihad je organizovao tu akciju tako da se sretno oslobodismo te posasti.
Polahko i voda umanjila.Ja je na cetvrtom spratu imam povremeno i slabog pritiska.Dolje u prizemlju se inekako moze trpiti.Hoce li nas i ta nevolja zadesiti?A u Sarajevu se vec uveliko puca.Drugi maj ce uci u istoriju kada su se odigravale sudbonosne bitke sprecavanja presjecanja Sarajeva , oslobadjanje prvog predsjednika BiH,koji je bio zarobljen u Lukavici i istjerivanje sad vec srpske vojske iz sarajevskih kasarni.
Rogaticu niko nigdje ne spominje.Kao da je nema.Rogaticka vlast pobjegla sa to malo oruzja u sumu a narod ostao u gradu nezasticen, neorganizovan.Boze mili samo Ti znas sta nam se sprema.Sahrana dr. Zorana Gavrica
Jos je maj, te kobne 1992. godine.Maj koji je uvijek bio simbol radjanja i budjenja a sada je nagovjestavao nesto suprotno , njemu nesvojstveno.Otisli su gradjani Rogatice koji su htjeli i mogli, a ostali oni koji to iz raznoraznih razloga ne htjedose ili ne mogose uciniti.U vazduhu se osjecala nesreca, ali narod ko` narod , jos uvijek se nadao necem nemogucem, boljem.Tada zaista spoznah u pravom smislu onu narodnu „Nada zadnja umire“.
Vijest koja je u to vrijeme uzdrmala Rogaticu je bila Zokina smrt.O njenom uzroku se govorilo, nagadjalo, slutilo.Niko tada nije mogao pouzdano da kaze sta se u stvari desilo, ali ta misterija je povecavala napetost medju gradjanstvom.Poslije njegovog nestanka ,njegovim odlaskom na Boriku u potragu za svojim prijateljem Camilom Poljom, proslo je izvjesno vrijeme ,puno nagadjanja i crnih slutnji.A onda iznenada vijest, koju su svi slutili ali nisu htjeli prihvatiti kao istinu, je dosla nenadano.Zokino tijelo je „slucajno“ prepoznao vozac rogatickog Doma zdravlja, Ratko Jovicic u mrtvacnici bolnice na Sokocu.Dakle sada smo svi znali ono u sta nismo htjeli vjerovati. Zoka je mrtav. Kako je umro? Zasto je sve tako obavijeno tajnom oko njegove smrti?Je li ubijen?Hocemo li ikad saznati pravu istinu? Stotinu pitanja a odgovora nema.
Ali odgovor postoji.To znaju sigurno rogaticki ljekari koji su izvrsili autopsiju.Jedni govore da je ubijen, opet drugi da mu je srce otkazalo kad je vidio sta su uradili od njegovog prijatelja.Niko ne moze da objasni odkuda njegovo tijelo na Sokocu, sta su mu radili?
Sve misterije to jednom prestanu biti, pa ce se to i sa ovom desiti.Proslo je mnogo vermena i dovoljna vremenska distanca da se o tome progovori.Ono sto ja zelim ovdje opisati jeste dogadjaj koji mi se tako duboko urezao u sjecanje , kao da se to sada desava.Sahrana Dr. Zorana Gavrica, naseg sugradjanina koga su svi voljeli i postovali.Pred bolnicom se okupio veliki broj ljudi.Svi su zeljeli prisustvovati tom posljednjem cinu i odati pocast covjeku koji je bio cijenjen u nasoj sredini.U gomili ljudi koji su cekali pretezno su bili Bosnjaci.Srba je bilo vrlo malo i to je prvo sto je ljudima upadalo u oci u ta teska vremena, vremena podjela i netrpeljivosti.
Poslije oprostajnih govora, povorka je krenula prema partizanskom groblju.Povorka je bila velika.Ljudi su tiho saptali izmedju sebe, pokusavajuci doznati nesto vise o ovom dogadjaju.Vecina se nijemo zgledala i pogledom sporazumijevala.Ja sam bio u drustvu sa dr. Benjaminom Kulovcem-Benom.Nismo pricali mnogo.Pratili smo sta se desava oko nas i sporazumijevali smo se pogledom.Vremena su bila teska i opasna. Svaka nepaznja je mogla glave kostati.Svi su bili optereceni time sto je povorka morala proci kroz mahalu u kojoj je nama Bosnjacima vec bilo dato do znanja da nismo pozeljni.Ali ipak narod je isao.I pored velikog rizika inat je bio jaci, a i postovanje prema covjeku koji se posljednji put ispracao.Dok je tog inata bice i Bosne, pomislio sam u sebi.Kod Srednjoskolskog centra povorka se pocela osipati.Na moje iznenadjenje Srbi su izlazili iz kolone i vracali se nazad.Ocekivao sam upravo suprotno.Pogledah Benu i pogledom uputih pitanje.”Sta ovo treba da znaci? Sta raditi? Nastaviti dalje ili…” Ne progovorismo niti jedne i nastavismo dalje. Sta ce biti , bice.Nismo znali da li je to bilo pametno, ali smo se oslonili na nas instikt.Nije to vise ni strah u pitanju, nego jednostavno pitanje postavljeno samom sebi, vrijedi li ovako izgubiti glavu.Svi smo bili svjesni tezine odluke, ali pored toga nastavismo dalje.Znali smo da se nece nista desiti na putu ka groblju, ali u povratku ??? Prolazimo pored kuce Milije Krsmana.Sjedi pred kucom sa porodicom. Smiju se i gledaju prema nama.To se tako duboko memorisalo u mom mozgu.Mozda ze nekoga nevazan detalj ,ali on je puno govorio.Kao da su htjeli reci:”Eto vam ga, vas je.Tako cete i vi zavrsiti”. Toliko nepostovanja, nekulture i svega ogavnog u jednom momentu nisam odavno vidio.Prema svim mrtvima , pa ma ko to bio, se uvijek odavalo postovanje pa o ma kome se radilo.Ovo je prevazislo sve , jer ovaj covjek koga smo ispracali to nije zasluzio.Isli smo dalje .U svakom dvoristu slika ista. Znao sam da to ne moze biti slucajnost.Odmah mi bijase jasno da je to organizovano, kao sto mi postade jasan strah onih Srba koji se vratise , bojeci se da im njihovi ne prirede istu sudbinu.Stigosmo na groblje, a medju nama ostala samo nekolicina Srba, od toga pretezno clanovi porodice pokojnog Zoke.
Provodila se uobicajena ceremonija, a onda u toku spustanja Zokinog tijela u grob zastektali su mitraljezi sa okolnih brezuljaka.Vidjeli smo da se pomno pratila sahrana sa njihove strane i to nas je zabrinjavalo.Valjalo je nama, ne preko rijeke, nego nazad kroz njihove mahale.Sto se moralo , moralo se.Po zavrsetku sahrane kenuli smo po dogovoru u grupi kao sto to bijase i u odlasku na sharanu.Iako teskih nogu prosli smo i nekako stigli do Srednjoskolskog centra.Tu je za nas prestajala opasnost. Bili smo pod jakim utiskom, ali ujedno ponosni da smo ispratili naseg Zoku.I neka niko ne pita sto je njegovo ime medju Bosnjackim zrtvama na spisku.Kao Srbin rodjen u Visokom, 20 godina je prozivio sa nama u Rogatici.Nema Rogaticanina koji ga nije znao i sa njim ponekad sjeo.Svi smo ga voljeli i cijenili.Toliko je ostalo anegdota u vezi njega koje rado spominjemo.Bio je spreman u svakom momentu da pomogne.
Jednostavno , to je bio covjek buducnosti, izgubljen u tadasnjem vremenu i prostoru, ali prije svega covjek . Ovim malim podsjecanjem na te dane zelim jos jedanput odati postu covjeku koga smo izuzetno postovali.Neka ti je vjecna slava i hvala Zoka !
Sarajevo je trebalo pasti za tri, a cijela Bosna za 14 dana
Kerim Lucarevic Doktor, jedan od najpoznatijih ratnih komandanata i najistaknutijih poratnih privrednika.
U oktobru 1991. godine moji saradnici su mi pokazali da se, u selima oko Rogatice sa vecinskim srpskim stanovništvom, cuvaju straže i pale vatre javljanke, da se pokazuju cetnicka obilježja i da im dolazi naoružanje. I to samo u selima sa srpskim življem. Bio sam siguran da je rat sasvim izvjestan. Sa te distance, šta Vi, kao heroj odbrane Bosne i Hercegovine i Sarajeva, mislite o tome kako se Bosna branila i je li se mogla bolje odbraniti?
Lucarevic: Bosna se mogla mnogo bolje odbraniti i sa mnogo manje žrtava. Odbrana se morala znatno bolje organizirati. Mogli smo znatno spremniji docekati to stanje. Mnogi koji su bili na pozicijama vlasti mogli su više doprinijeti u pripremanju naroda, da se na pravi nacin pruži slika o svemu što se moglo ocekivati te da se poduzmu odgovarajuci koraci koji bi to onemogucili. Djelovali su tako da nisu bili ubijedeni u ono što je bilo evidentno da ce se dogoditi, posebno nakon naznaka tadašnjeg predsjednika Amerike da Amerika nece dozvoliti bilo kakvo narušavanje mira i reda u Bosni i Hercegovini. Javno iznošenje ocjena srpskih politicara smatrano je zavaravanjem i njihovim dobivanjem na politickoj težini. Preskupo je placena cijena takvih, pogrešnih odluka. Zahvaljujuci patriotima, ogromnoj hrabrosti bošnjackog naroda i ostalih gradana Bosne i Hercegovine koji su bili, a i sada su, za Bosnu i Hercegovinu, uspio se zaustaviti totalni fašizam, koji je, ne birajuci sredstva, prouzrokovao ogromne materijalne štete i odnio 200.000 ljudskih života, ponovivši na ovim prostorima krajem 20. stoljeca barbarska dogadanja nezamisliva normalnom covjeku.
[b]Sve je bilo pripremljeno da Bosna nestane
Koji su momenti bili posebno bitni u tom mucnom vremenu?[/b]Lucarevic: Na protivnickoj strani je organizirano radeno nekoliko godina prije, posebno zadnje godine pred agresiju. To je politika koju je vodio SDS, u saradnji sa JNA i Srpskom akademijom iz Beograda, kao intelektualnim tvorcem fašistickog projekta. Ništa nije bilo preko noci. Oni su postepeno servirali pricu koja je trebala ujediniti srpski narod, a JNA je podijelila naoružanje i ljudima koji cak to i nisu htjeli i koji nisu prihvatali te ideje, ali su takvi i silom ukljuceni u taj proces. Oni su to radili još pocetkom 1991. godine. Posebno su politicki krugovi, koji su tada bili u izvršnoj vlasti, svojim mjerama sprjecavali donošenje bilo kakvih odluka koje su bile u interesu Bosne i Hercegovine i iskljucivo radili na opstrukciji i razjedinjavanju Bosne i Hercegovine. Tako su paralizirali rad organa MUP-a, kasnije TO-a i vojnih institucija, SDB-a itd. Poenta je bila na destrukciji izvršne vlasti. Potom su srpski kadrovi napustili vlast, a formirani paralelni organi vlasti. Isto su uradili i hrvatski kadrovi te su se raspali Predsjedništvo, Vlada, Skupština. Samo natcovjecanskim naporima gradana koji su bili patriotski orijentirani i svjesni toga šta se sprema, uspjelo se izboriti da se ne realizira potpuni scenarij. Pronašli smo planove kod srpskog generala Kukanjca da Sarajevo treba pasti za tri, a cijela Bosna za 14 dana. Poslije toga, nema više Bosne – ona bi nestala. Sve je bilo pripremljeno za taj cilj.
Preotimanje 163 šlepera oružja
Tome je vodio i sporazum potpisan u Makedoniji da se sve kasarne iz Sarajeva isele u Lukavicu i druga podrucja koja je odredila JNA, a da ce se pregovori nastaviti. To bi bilo pogubno i ja sam onemogucio to iseljavanje. Uradio sam ono što je bilo u interesu naroda. Da tako nismo došli do oružja, ne bismo se imali cime odbraniti.
Kako ste došli do toga oružja?
Lucarevic: Oteli smo 163 šlepera oružja iz kasarne “Jusuf Džonlic” u Sarajevu. To je bio kljucni moment odbrane Sarajeva. Dotad nismo imali ni pet granata za rucni bacac, tako da bismo, da je krenulo pet tenkova, imali velike gubitke da to zaustavimo. Sa momcima sam oteo tone granata za rucne bacace, šlepere mitraljeza i municije, šlepere minobacaca od 125 mm, šlepere granata za ZIS-ove i topove. To nam je omogucilo da, iz defanzivnog stanja, krenemo u ofanzivu i oslobodimo Dobrinju i znacajan dio Nedžarica koji granice sa Dobrinjom 5. Sa tim naoružanjem smo osvojili više drugog naoružanja; kad bismo zauzeli jednu teritoriju, zarobljavali smo i materijalna sredstva koja su oni imali u velikim kolicinama. Na srpskoj televiziji su bili svjesni gubitka i dramaticno govorili o tome… I ne samo naoržanje, nego je JNA imala samo takva tri centra veze. Tu je bila oprema i uredaji za prisluškivanje i ometanje ovih svih vojnih komunikacija. Samo jedan pult na jednom šleperu je vrijedio cetiri miliona maraka. Sa tom opremom su moji ljudi snimili i Mladica, koji je izdao naredbu da se gadaju “Velušici”. Svi njihovi razgovori koji su snimani u to vrijeme, snimani su tom opremom. Desetine i desetine miliona dolara su koštali ta 163 šlepera koja smo mi oteli, što je, zapravo, bila neprocjenjiva vrijednost.
Kako je to izvedeno?
Lucarevic: Sekunde su odlucivale. Da sam ja to tada pustio, mi se ne bismo imali cime braniti. Meni je prijeceno zatvorom što opstruiram naredbe Predsjedništva, da ce ministar Doko pokrenuti protiv mene proces itd. Ja sam emisarima povukao crtu ispred nogu i rekao mojim ljudima da ih sve pobiju ako prestupe. Otjerao sam i Talijana, Doku, Pušinu i Boškovica iz JNA, koji je bio general avijacije i koji je došao da bi pregovarao o mirnoj predaji te kasarne.
Kako se ponio taj Boškovic?
Lucarevic: Bilo je to u maju. On je tada rekao da ce dici avijaciju i da ce sravniti Sarajevo, a ja njemu: “Ti radi svoj posao, a ja cu svoj! Avionska bomba je malo veca od granate haubice 152 mm. Naš narod je naucio na granate, pa ti diži avijaciju! A ovo je narod kupio i ovo ce oružje ostati narodu!” On je tu noc proveo kod Doke. Sefer Halilovic mi je poslije pricao da mu je Boškovic rekao da nikad nije vidio hladnokrvnijeg covjeka i da se izgubio kad sam ja rekao to o avionima.
[b]Nukleus Patriotske lige
Da se vratimo vremenu priprema za odbranu od ocekivane oružane agresije. O tome se premalo zna…[/b]Lucarevic: Sticajem okolnosti, mi smo vec 1991. godine vidjeli kako se neke stvari odvijaju, pratili smo ta zbivanja i obavještavali nadležne i institucije i ljude. Nisu imali razumijevanja i smatrali su da se ne može dogoditi to što predvidamo. Nije bilo konkretnih aktivnosti da se to onemoguci. Recimo, cesto sam, sa svojim prijateljima, na Vracama, kod studentskih domova, gledao kako navecer dolaze šleperi puni naoružanja i istovaraju se. Centar njihove logistike je bio taj studentski centar na Vracama, a preko puta je bila kafana “Bard”. I, ja nazovem policijsku stanicu i kažem da se na tom mjestu istovara naoružanje i municija, i zatražim da se to neutralizira… Policija dode, rukuju se sa onima koji istovaraju, smiju se, i s njima odu u tu kafanu na pice.
Zovem opet stanicu i kažu mi da su poslali patrolu, ali da je dojava bila lažna. Ja kažem da nije, jer policija sa njima sjedi u kafani i pije, a i dalje se istovara šleper od 20 tona. Znaci, policija je bila u funkciji njihove zaštite. Tada je ministar policije bio Alija Delimustafic. Bezbroj puta sam tražio da se smijeni taj covjek koji je radio takve stvari. Smatralo se da je on radio za KOS. Sve se definitivno potvrdilo ovih dana, kad je on – poslije kriminalnih aktivnosti – pobjegao u Beograd… Zna se ko ga je štitio i hodao sa njim pod ruku i omogucavao mu da radi poslove koje je radio… Mi, dakle, u pocetku nismo nailazili na razumijevanje, dok mi nije došao Braco Berberovic i zamolio me da se upoznam sa Mustafom Stocevicem Žutim…
Tako je krenulo. Bio je maj 1991., i mi smo, kao istomišljenici, odradili ogroman posao i povezali moje prijatelje, koje sam imao po cijelom Podrinju. To je bio Fadil Turkovic iz Vlasenice, Zijo Subašic iz Višegrada, Mahir Muftic iz Rogatice, Kemo Celik iz Goražda, Ramiz Salcin iz Sarajeva, Smajo Šikalo iz Buljakovog Potoka, Mirza Lipovaca, Raif Džigal iz Sarajeva, Muriz Ðelkic, Asim Hadžic iz Zvornika. Kasnije se proširila ta ekipa patriota koji nisu žalili truda za svoju zemlju.
[b]Ona ce biti nukleus za stvaranje i jacanje Patriotske lige. U Sarajevu smo imali 2.600 naoružanih i spremnih.
O Sarajevu se još i zna. A kako je bilo izvan?[/b]Lucarevic: Svaki od naših ljudi po Bosni i Hercegovini bio je spreman aktivirati po 50 ili 100 ljudi. Naprimjer, našu grupu iz Višegrada je vodio Zijo Subašic. Oni su presreli Užicki korpus JNA na Dobrunu i zarobili 40 “bijelih orlova”. Pet dana cetnici nisu mogli proci. To je omogucilo da se ljudi povuku iz grada, ali su oni kasnije zvani da se vrate, garantirano je da ce im JNA omoguciti mir i red. I, 3.000 Bošnjaka se vratilo cak i zahvaljujuci nekim izjavama iz bh. vlasti. Nakon 15 dana je pocelo klanje i ubijanje u Višegradu. Zijo je teško ranjen i prebacen u Focu. Kad je pala Foca, njega su zarobili i zaklali na mostu. Moji ljudi iz Višegrada su, pak, u Goraždu ojacali linije odbrane…
Zanimljiv je nacin vašeg uvezivanja po Bosni…
Lucarevic: Nismo imali materijalnih sredstava i došli smo na ideju da, pod izgovorom da ide na remont, od Hidrometeorološkog zavoda BiH pokupimo rezervnu opremu za vezu i da je razdijelimo sve do Drine. Mirsad Hujdur je preuzeo 16 radiostanica i sve ih montirali po opcinama. Imali smo bežicnu komunikaciju još prije prvih barikada i tacno znali šta se gdje dogada. Sefer Halilovic je time bio oduševljen…
Kako je teklo naoružavanje?
Lucarevic: Uspjeli smo naoružati 3.200 ljudi po Bosni, a u Sarajevu 2.600. Sve su to bili disciplinirani ljudi, koji ništa nisu zloupotrijebili. Željeli smo biti koliko-toliko spremni, da nas ne zatekne fašizam najgore vrste koji se valjao iza brda.
Kad vašim grupama biva jasno da je rat na pragu?
Lucarevic: U oktobru 1991. godine moji saradnici su mi pokazali da se, u selima oko Rogatice sa vecinskim srpskim stanovništvom, cuvaju straže i pale vatre javljanke, da se pokazuju cetnicka obilježja i da im dolazi naoružanje. I to samo u selima sa srpskim življem. Bio sam siguran da je rat izvjestan.
GUSLE
Uspomene bude u nama osjecanja koja su duboko skrivena u nasim dusama.Sjecamo se najcesce lijepih trenutaka zeleci time potisnuti neki unutrasnji nemir izazvan zbivanjima u sadasnjosti.Uspomenama se zelimo nadahnuti, uliti novu snagu u borbi sa svakodnevnicom, ali vrlo cesto i pobjeci iz okrutne stvarnosti, prebirajuci u zivotu samo ono lijepo sto nam se desilo.Drugim rijecima, otvaramo nase kofere , sto rece Kemo, u kojima stoje samo lijepe stvari , dobro pazeci da u njega ne bi uslo nesto sto tu ne pripada.
Uspomne mogu biti i okrutne, bolne a opet ih se sjecamo samo zato da bi iz njih izvukli neku pouku.One prerastaju u iskustvo koje se godinama stice, a koje ne sluzi puno onima koji ga sticu nego vise onima na koje bi to trebalo prenijeti.A opet ovi drugi bi da ga steknu sami.I tako traje vjecita borba misljenja izmedju generacija, a kazna za sviju dodje u vremenskim intervalima, opominjuci nas uvijek iznova da nismo savladali neke zivotne lekcije.
Mada su neki ispricali lijepe price iz djetinjstva, ja cu pokusati napisati jednu iz djetinjstva ali razvucenu malo i na blisku proslost a koja i nije bas tako lijepa.Nikad nisam kao djecak razmisljao o guslama jer taj instrument nikad nije bio blizak kulturi i nacinu zivota koji je moja porodica vodila.Zato cu ispricati ovu pricu koju nikom do sada ispricao nisam, a to je upravo moj prvi susret sa ovim instrumentom.Desilo se to slucajno kao sto se i uvijek u zivotu desavaju slucajnosti.Moj skolski drug Jadranko Vukovic me je pozvao poslije skole kod sebe kuci.Stanovao je u staroj zgradi preko puta bolnickog parka.Naravno, posao sam i vrlo brzo smo se popeli uz stepenice i usli u jednu veliku sobu koja je predstavljala dnevni boravak.Obicno kada covjek prvi put udje negdje onda znatizeljno i temeljno razgleda oko sebe.Stvari kao i u svakom drugom stanu.Nista neobicno niti posebno jer u to doba se i nije bas , s obzirom na mogucnosti, pridavalo puno paznje stvarima.Nabavljalo se samo ono sto je trebalo i sto je bilo funkcionalno a o nekoj estetici se tada nije puno razmisljalo.A onda se moj pogled zaustavi na guslama, koje su bile objesene o klin na zidu.Zasto bas na njima? Pa vjerovatno zbog toga sto se to nije moglo cesto vidjeti u stanovima u kojima sam ja do tada bio.Jadranko je uhvatio moj pogled , skinuo gusle i dao mi ih u ruke.Drzao sam taj instrument u rukama zagledajuci ga, a posebno cudno izrezbareno gudalo.Iz te moje zanesenosti me trgnuo Jadrankov smijeh.U prvi memenat nisam znao o cemu se radi.Uzeo je gusle iz mojih ruku i okrenuo ih.Sa straznje strane je bio izrezbaren krst.Rekao mi je kroz smijeh:“Gotovo je, sada si prekrsten.Onaj ko drzi ove gusle na krilu automatski je pokrsten.“Gledao sam ga u nevjerici i sa strahom koji nisam mogao opisati.Vrlo brzo sam izasao i osjetio po izlasku slobodu koja mi je nedostajala u tom tijesnom prostoru iako je soba bila prilicno velika.Kao osmogodisnji djecak nisam mogao puno o tome razmisljati osim osjecati strah od necega sto je bilo tako ruzno a meni nedovoljno poznato.
Kasnije, razmisljajuci o tome postavljao sam hiljadu pitanja na koje nisam imao odgovor.
Od kuda ideja osmogodisnjem djecaku da pokrstava?Ko mu je dao to znanje? Je li to znanje stekao putem gena ili kucnim vaspitanjem? Hoce li to prvim mladalackim dozivljajima nestati ili ce ostati da tinja cekajuci zgodnu priliku da se rasplamsa?Hoce li to dalje biti preneseno na slijedece generacije a moj skolski drug je imao takvu priliku kroz odabrani poziv. Jesmo li mi zaista jedni prema drugima bili iskreni ili se to vjesto, kao tada, glumilo?
Odgovori na ova postavljena pitanja ce mi se nesto kasnije sami kazati.Kasnije , razmisljajuci o guslama sa jos uvijek onim djecackim strahom, dolazim do zakljucka da su one uvijek opjevavale njihove junake , odmetnike od zakona, zlocince i ubice a vrlo rijetko ili skoro nikad mladost i ljubav.Sa njima se pozivalo na ustanak , u boj sa jedne strane, a izazivalo strah kod drugih ,sa druge strane.I zato je njihov zvuk izazivao bjesnilo i zapjenusanost sa jedne, i jezu i strah sa druge strane.Dugo sam se lomio da li da ovo svoje razmisljanje stavim na papir.Definitivnu odluku sam donio poslije dogadjaja 1992. godine u Rogatici koji je potvrdio moja razmisljanja.
Tog majskog suncanog dana zadesio sam se slucajno u Titovoj ulici kod kuce Mise Jankovica.Bas tako zadesio, jer je vec postalo nenormalno biti na ulici u kojoj je u normalnim okolnostima u to doba sve vrivilo.Narod je bjezao od opasnosti . Vrlo cesto bi naisle kolone vozila sa cetnicima , Bijelim orlovima koji bi nasumice pucali okolo u sve sto se kretalo.Taj dan je bilo mirno.Na ulici nigdje nikoga i od te tisine i pustosi se krv ledila u zilama.Nikoga tu nije bilo ko nije morao biti, a ja sam krenuo svom drugu Hasi u Mahalu.U momentu sam zacuo zvuk motora i ne razmisljajuci mnogo utrcao sam u Mahalu i krenuo navise.Tada se prolomio zvuk gusala od koga je sve jecalo okolo.Momentalno je kroz moju glavu, kao film, proslo citavo iskustvo iz djetinjstva i moje mladosti povezano sa tim instumentom.Taj prijeteci zvuk je izazivao jezu i strah.Sa tim vozilom sa pojacalima i zvucnicima su prosli citavim gradom , izazivajuci kod nas nevjericu pomjesanu sa strahom.Po prvi put sam taj insrument dozivio i kao vrstu oruzja koje je to u biti uvijek i bio.Je li to poziv na boj, na klanje a nama poruka sta nas u bliskoj buducnosti ceka.Stajao sam na Mahali dugo ukoceno , kao paralizovan.
Narodni instrument, koji bi trebao sluziti po pravilu za zabavu je kod mene definitivno potvrdio moja razmisljanja podstaknuta iskustvom, koja do tada nisam smio glasno izgovoriti.Pitam se da li se ta sprava moze zvati instrumentom, poredeci je sa harmonikom, gitarom, sazom i ostalim da ih ne nabrajam koji pozivaju na ljubav i zabavu.Moj odgovor je “Ne”.
Iz ovog dozivljenog sam ja izvukao puno toga poucnog, a nadam se da ce to isto uciniti i oni koji ovo budu citali.code. Ludi Dusko
Ratno svjedocenje jedne Bosnjakinje iz knjige
MOLILA SAM DA ME UBIJU
Prevod sa Njemackog.Iz Vogosce sam otisla sa muzem i desetogodisnjim sinom na selo,kod Foce.Mislili smo provesti Bajram i povesti naseg mladeg sina koji je bio kod nane.Nekoloko dana po dolasku bili smo opkoljeni sa svih strana,tako da se nismo mogli vratiti. Tog 4 5 6 Aprila po cijeli dan smo bili granatirani sa kratkim prekidima. Izbjegli smo u obliznju sumu i danom se tamo skrivali,
nocu smo dolazili kucama da donesemo djeci i sebi nesto za jesti.
7 Aprila je napad bio intenzivniji pa smo se sklonili dosta duboko u sumu,tako je islo danima.Poceo je i snijeg da pada.Mladeg sina sam stalno drzala u narucju koji nije imao ni dvije godine.Kada smo jednom dosli u selo dosao je jeda komsija
iz susjednog sela i rekao,cetnoci traze da predate oruzje i dase vratite kucama.Daju garanciju nikome nece faliti dlaka.
Muskarci su se odvojili i dogovarali sta da ucine,posto nisu
imali municije rijesili su predati oruzje.
I poslije smo bili mirni al opkoljeni do 4 Jula poceo je napad
na selo.Pokusali smo ponovo bjezat u sumu,tako bjezec vidjela sam
kako padaju sari i iznemogli a i djeca pogodeni cetnickim hitcima.Bas pored mene bjezeci pao je komsija Salem.
Neko vrijeme smo se skrivali duboko u sumi.Tada sam trazila od mog muza da bar on bjezi da se spasava.Tako pristade jer vidi da sam u pravu,takode i drugi muskarci su se odvojili i krenuli drugim putem a mi zene djeca i starci drugim.Najednom su cetnici poceli pucati po nama.Dok sam bjezala sa mojom djecom vidjela sam moju konu Hatemu kako pogodena pada,a dijete koje nosila u narucju je ispalo i otkotrljalo se niz strminu u potok,odakle ga je Selma izvadila i ponijela.U samoj blizini sam vidjela cetnika kako puca u nas iz automatske puske.Komsija Rasim je pao pogoden i ja sam bila ranjena u glavu.Primijetila sam da cu se onesvjestiti,po sam sa prislonila iz jedno drvo kako nebih pala.
a istovremeno sam pritegla jos vise moju djecu uzase.
Cetnici su i dalje pucali sa svih strana i trazili da se predamo
sto smo i ucinili.Sve su nas stjerali na jedno mjesto muskarce su odmah poceli udarati cim su stigli.Muskarce su odvodili jednog po jednog na ispitivanje.Jedan kosija kad je dosao nared nije mogao hodati jer je bio ranjen u nogu veli ja nemogu ici,
veli cetnik nemoj da ti odbijem i drugu.Momka od 24 godine su posebno mnogo tukli a najvise njegov skolski kolega i stalno je ponavljao ti si dobro ucio sta ti sad vredi.Kad se zasitio ugasi mu je cigaru na ledima.U mog amidze su nasli cigare u dzepu
vidi ovaj Turcin imo sta i da pusi pa su ga tukli sve po glavi.
Posle ovih sikana doveli su nas na jednu livadu i naredili postrojte se svi u jedan red,mislila sam sad je gotovo.
Samo sam djecu cvrsce pritegla,i pocela da molim Boga daj da nas odmah pobiju da negledam da mi djecu pate pred mojim ocima.
Cetnik kiji stajase nedaleko vice dodajte mi jos okvirova,sad je gotovo pomislih.Kad poce da govori jedan za kojeg su mi rekli da se zove Slavko i da je bio taksista u Foci,muskarci na jednu stranu a zene djeca na drugu.Tako podvojene naredise da se krene prema nasem selu koje vec gori.Nedaleko po razdvajanju culi su se poscani pucnji iza nasih ledza,znali smo da je gotovo sa nasima.Jedan od cetnika kaze sagnite se da koga ne pogode to vasi pucaju.Putujuci u koloni cetnici su djecu ispitivali imajul im ocevi pusku tako su i mog sina pitali.
Naisli smo na susjedno selo u kojem su zivjele familije Besar i
Oragic iz kojeg se je dimilo i culi pucnji.Sa nama je bilo 30 cetnika.Kada smo sisli na cestu naredili su nam da sjednemo pored ceste,na kojoj nas je cekalo jos cetnika.Pocele su hvale vidite kakav smo plijen dotjerali,a ja Selma i Hana smo plakale jer smo sve tri bile ranjene. Nastavice se.Nastavak svjedocenja jedne Bosnjakinje
MOLILA SAM DA ME UBIJU
Prevod sa Njemackog
Posle kraceg hvalospjeva sa istomisljenicima doveli su nas u jedno manje mjesto.Tamo smo nasli komsiju Ismeta,njegovu zenu,moju rodicu i njeno dvoje djece.Odmah nam je ispricala da je njen muz ubijen.Nastavila je dalje kako se to desilo.Moj rodak sa zenom, djecom,komsijama Mujom,Ismetom i njegovom zenom izbjegli su u obliznju sumu,kako bi se sakrili.Zene i djecu su cetnici otkrili ali nisu Muju i Ismeta koju su se bili sakrili u zbunje.Pitali su imali tu jos neko,odgovorili smo da nejma,oni su odmah poceli pucati u taj zbun u kojem su bili Mujo i Ismet.Kad su ih otkrili poceli su da ispituju Ismeta,gdje mu je sin,on je odgovorio da je u Stocu,da tamo zivi i da je komandir policije.
Poceli su ga tuci i vikati,jesili ga poslao tamo da ubija srbe.
Odveli su ga, nesto zatim cuo se jedan pucanj,pogledali smo u tom pravcu i vidjeli cetnika kako ide i nosi krvav noz.Prilazeci nama govorijo je mislijo je balija pobjeci al níje daleko.
Sjeo je neposredno pored nas izvadijo konzervu otvorijo je krvavim nozem i nastavijo sasvim mirno da jede.
Djeca su bila okamenjena.Onda su poceli da odvode jednu po jednu zenu u obliznju baraku.Pomislila sam sad ce ih ubiti ko Ismeta,
Ali poslije pola sahata su ih vracali nazad.Dosla sam i ja na red.
Pitali su me sve i svasta sto sam mogla znati i sto nisam,koje od moje familije imao oruzje i gdje je.Imam li brace i gdje su ja sam ogovarala da nista ne znam i da mi je brat Njemackoj,iako je bio u Sarajevu.Tu je sjedio jedan cetnik srednjih godina drzao je flasu rakije u ruci i stalno naginjo(ispijo).
Primijetila sam da ima neke cinove al ne znam koje.Slusao je
kako me ispituju i vise puta me je prodorno ciljao kisjelo se smijuci kao da hoce da se umijesa u razgovor.
Njegovi vojnici su mu se obracali na ime Ranko.
Kad sam se malo bolje presabrala poznala sam Ceranic Ranka,ucitelj iz osnovne skole u Kalinoviku.Nastavice se
Nastavak svjedocenje jedne Bosnjakinje
MOLILA SAM DA ME UBIJU
Prevod sa Njemackog
Najednom je skocio Ceranic pograbi me za ruke i ugurao u susjednu sobu,u kojoj je bio samo
jedan lezaj,na kom je bila jedna prljava vojnicka deka.
Naredio je da sjednem sto sam i ucinila,dok je on cijepao jedan komad papira na dva dijela,previjo ih na dva dijela i bacio meni pod noge.Izaberi balinkuso il ja il blesavi Dusko.
Nisam mogla da se snadjem sta je sa tim mislijo,tresla sam sa od straha dok sam gledala isred sebe na ta dva papirica.Ponovijo je ali sa povisenim tonom.Plakala sam i jos vise se tresla od straha,misleci
da ce ipak odustati od njegovih perverznih pobuda.
Posto sam znala da su i ostale zene silovali sad sam predpostavljala sta se i meni sprema.
Mislila sam kad su mogli ostale zene pa cak i djecu silovati da na njh nece nista moj plac uticati.
Skocila sam sa lezaje i potrcala prema vratima,ali me je Ceranic Ranko stgao udarijo u ledza i bacio na pod.
Derao se je ponovo biraj usrana bulo ja ili blesavi Dusko!
Ako neces onda cu ja, a posle ce i blesavi Dusko silovati lijepu Turkinju.Preklinjala sam zasto mi to cilite nemojte molim vas,samo je ponavljao uzmi jedan papir bulo.
Najposlije sam uzela jedan papir na kome je pisalo cirilicom Dusko,i dodala njemu,otvoro je pogledao i dodao ipak cu ja prvi ne Dusko.Ipak cu ja to bolje uraditi da rodis jednog cetnika
jednog vojvodu,nemoze to napraviti jedan blentov ko Dusko!Silom je skinuo sve sa mene i
silovo me vise od pola sahata,ustao je obukao se i naredio ti nesmijes da se oblacis.
Izasao je i odmah potom uveo u sobu jednog cetnika pocijepanog maskirnog odijela jako zapustenog i prljavog.Ovo je Dusko nebih htijo da ga lazem.Sto sam ti rekao to sto je u tebi sada se primilo a on ce samo to jos bolje stjerati da bude sigurnije,govorio je Ceranic Ranko.
Ceranic je bio cijelo vrijeme u sobi i posmatrao,sta taj budalas radi od mene.Takvo izivljavanje
normalan um nemoze ni zamisliti,grizao je moje dojke vrat nadlaktice i sve kidao.
Krvarila sam iz cijelog tijela vristala od bolova al nije nista pomagalo.Pored sveg lamato je po meni tukao rukama dok mu jednom nije snage ponestalo.Izasli su obojica ja se nism mogla ni pomaci,potom je Ceranic poslao Arziju i Fatimu da me obuku i izvedu govoreci, brzo to napravite ili ce i vas Dusko silovati.
Te dvije od drugih silovane jadnice trudile su se da sto prije napustimo to mjesto jer nas je cekao autobus kojim ce nas dalje poslati.Usli smo svi u autobus ali Arzija je stajala vani i okretala se prema tim barakama, u kojima smo bile silovane.Molila je i preklinjala da joj puste dijete.Nakom nekog vremena izveli su Arzijinu maloljetnu djevojcicu i doveli je do autobusa koji je odmah krenuo.
Djevojcica Mervana je bila u takom stanju da smo mislili ni sahat nece zivjet.
Usput dok su nas nekud vozili polu pijani cetnici u pratnji su pjevali cekaj mene ti ljubavi moja dok ti dodze vojvoda iz boja,to nam je jos vise strah ulijevalo.
Dovezli su nas negdje u neku skolu iz koje su bili napravili logor,sve su nas strpali u jednu ucionicu
koja je imala samo linoleum na podu.Nismo imali ni nasto leci ni cime se pokriti,tako da smo
otkinuli rolo sa prozora da bar djecu pokrijemo.Tu smo ostali 15 dana,rijetko smo se kretali jer smo se bojali cetnika,koji su se svud okolo kretali,Voda je bila napolju morale smo izlaziti radi djece.
Nazivali su nas pogrdnim rijecima radili od nas sta su htjeli,nomalan ljudski um to nemoze ni izmisliti sta se sa nama radilo.Nocu su dolazili odvodili nas pod izgovorom na ispitivanje
ali mi smo znale da je to samo izgovor.Mene su vise puta vodili dok nisu vidjeli da toliko krvarim da sam cijela krvava.Nastavice se
NOZ KAO SIMBOL SRPSKE HISTORIJE
Pojava medijske komercijalizacije klanja muslimana nadgradnja je srpske genocidne arhitekture. Kada je svijet vec dozvolio i nagradio visegodisnje javno ubijanje Bosnjaka, sto je preostalo srbima nego da se malo opuste. Njihova beskrupuloznost ide do te mjere da su otvorili i internet stranicu na kojoj otvoreno trguju video zapisom klanja muslimana. Na tom snimku su njihov noz i-Bosnjacki vrat. Dokle god za kriticnu masu srba taj vrat ne postane ljudski, a ne muslimanski, a noz zlocinacki, ne srpski, dotle ce biti realan nastavak genocida. Ali, u to je tesko povjerovati, jer srbi prema ovom nozu, koji kolje muslimane, osjecaju epsku zahvalnost kao prema ocu nacije, jer im je taj noz omogucio sve sto imaju. Ako bi se odrekli noza, morali bi se odreci i vlastite historije, koja je gradjena na klanju i progonu muslimana. Pogana internet-stranica ima konkretnu medijsku ulogu u zastiti i futuristickom odgajanju srpskog bica. Ona je vise od patoloske trgovine – ona je srpska lektira.Nema bosnjacke buducnosti bez bosnjackog pamcenja, nema bosnjackog pamcenja bez suocenja sa stvarnoscu. A nasa stvarnost je da su nase najvece boli ne zaborave. Srpski cilj sa njihovim patoloskim lazima je da upornim ponavljanjem postanu istina. Jedino se mozemo boriti stalnim i upornim dokazivanjem istine o agresiji na BiH.
Mi nasu djecu necemo okivati okovima mrznje koja rastace zivot ali informisimo ih da znaju , da bi bili spremni
Nad Bosnjacima je stoljecima, kontinuirano, vrsen zlocin genocida. Indikativno je da su zlocini i po vrsti i po obimu bili veoma slicni, iako su se dogadjali u razlicitim vremenskim periodima. Obzirom na to, neminovno je dobro poznavati historiju, kako bi se u budcnosti pripremili za svaki daljni pokusaj ponavljanja slicnog zlocina. Historija nas upucuje da moramo imati osvijesten narod, jaku vojsku, jaku policiju, pravnu drzavu, a vodje postene, mudre i hrabre. Ne bi smjeli vise nikada dozvoliti da sudbina Bosnjaka zavisi od drugih, ma koliko se oni trudili da dokazu da su prijatelji Bosnjaka.
Svi su narodi uglavnom nacionalno homogenzirani. Bosnjaci su konstantno plaseni nacionalizmom, fundamentalizmom, fanatizmom i sl, a kao vrlinu su im naturali bratstvo i jedinstvo te kult jugoslavenske drzave. Obzirom da nisu bili nacionalno svjesni, Bosnjacima je ostalo samo da se, kad bi opasnost iznenada zaprijetila, probude iz svog nacionalnog sna i ucmalosti. Stoga su, u odsustvu kontinuirane nacionalne svijesti, dozivljavali stradanja, masovna iseljavanja i kontinuirano smanjivanje prostora. Poslije svakog nasrtaja na Bosnjake njihov zivotni prostor je smanjivan, tako da danas zivi na prostorima koji su egzistencionalno zabrinjavajuci.Svjedocenje jedne Bosnjakinje
MOLILA SAM DA ME UBIJU
Prevod sa Njemackog
I tako su nastavili svako vece sa dzepnom baterijom izvoditi djevojke i zene na silovanje.
Jednog dana potovarise nas na teretni kamion i po njhovom izboru dovezose nas u Focu,u sportsku dvoranu Partizan.Isto kao i predhodni put sve osmisljeno za logor.
Na parketu razbacane strunjace,nigdje nista za pokriti se,ponovo smo kidale rolos sa prozora da se pokriju
djeca, nase nismo ni mislile.Prizemno je bio jako prljavi WC,ali je bilo mnogo policije koja nas je cuvala.Nastala su izivljavanja do te mjere da su nas silovali cak i u samoj sali pred svima.
Neki su odvodili zene i djevojke koje su zlostavljali na sve nacine i ponovo vracali.
Jednom prilikom su usli u salu i obavijestili nas da bi nas sve pustiti al za pet godina cemo biti Alijina vojska pa ce nas ipak sve pobiti.
Docicemo u srijedu i sve vas pobiti,posto su cetnici otisli pitaju djeca kad je srijeda,nismo znale sta odgovoriti jer ni same nismo znale koji je dan.
To vrijeme nije bilo struje u sali,pa smo mislile da ce manje provoditi svoje hirove,al su se sluzili sa baterijama.
Pokusavale smo da se uz djecu blizu legnemo i pokrijemo sa roladama, tek tada je nastalo izbezumljenje djece,
jer su pucali rafalo iznad nas,tako da su djeca bila u panici do izludivanja.Ponovo su izvodili koga su i kad htjeli.Nismo znale i od koga smo izvodene jer su bili maskirani sa kapuljacama.Vecinom su nas odvodili u muslimanske izgorjele kuce izivljavali se i ponovo nas vracali.Vise puta su me odvodili u Donje polje gdje sam bila silovana od vise cetnika.Cak nisu nista govorili nego su samo prstom pokazujuci ti ti i tako nas odvodili.To se ponavljalo vise puta da su me grupno silovali.Odveli su me u jednu napustenu Bosnjacku kucu,usao je jedan mladic koji me je pitao odakle sam i koje sam godiste,kada sam odgovorila rekao je pa i moja majka je tvoje godiste.
U hodniku su u redu cekali cetnici koji su ga pozurivali da i oni hoce doci na red,lupali su u vrata.
Moras cutati, rekao mi je, a njma je dgovarao da nije gotov i da nemoze nista da napravi jer puno krvarim.Taj dan sam ostala netaknuta i spasena od daljih silovanja.
U tom vremenu smo bile toliko ustrasene da smo se i svoje sjene bojele,kao i jedna druge.
Na neko pitanje bilo od koga odgovarale smo sto krace, i bez ikakve volje za zivotom.
Cijelo vrijeme smo bile toliko maltretirane udarane pljuvane omalovazavane samo zato sto smo Bosnjakinje.
Krajem septembra dosao je jedan cetnicki oficir i kaze da ce nekoliko zena biti zamijenjeno
Izabrao je toliko koliko je u jedan kombi stalo,krenuli smo,nismo znali kuda nas vode al samo neka se iz tog dzehenema maknemo.Sve sto su nam govorili obecavali nikome nista nismo vjerovale.Cijelim putem sam molila Boga da me ubiju da moje muke prestanu, i da moju djecu
nemuce pred mojim ocima.Da mi djeca nisu bila samnom sigurno to nebih izdrzala sama bih sebi zivot prekratila skocila bih sa mosta u Drinu.Ne samo ja mnoge druge zene a mozda i sve.
Samo nasa djeca su nas odrzala u zivotu.
Naisli smo na jednu cetnicku barikadu,gdje nas cetnici nisu htjeli propustiti dalje,hoce da nas vode u obliznju sumu i
sve pobiju.Poslije dugog prepiranja pustili su nas,tako smo stigli u jedan gradic,zatvorili nas u ucionicu sa skolskim klupama.Sledeci dan usao je jedan cetnik koga su neke od prisutnih poznavale jer je prije agresije radio u labaratoriji na Brodu u Foci.Naredio je da se spremimo i da idemo,znale smo sta nas ceka da ce nas sve pobiti ,jer se vec znalo da je veliki zlikovac.Najednom dolazi jedan cetnicki oficir i nosi jedan list papira,i poce da se prepire sa onim s’ Broda.Vrati sve zene u ucionicu,naredio je. Poslije nekog vremena dosao je unprofor u cijoj smo pratnji odvedene na podrucje pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine.Razmijenjene smo i sutra
dan poslije razmjene prebacene smo u Tutsku,gdje i danas kao izbjeglice zivimo. Kraj.Silovanja u Rogatici
Djevojke koje su vodili po stanovima i tamo ih silovali i izivljavali se nad njima, tjerali su da piju do besvijesti, a one koje su se opirale tome tjerali su da sjedaju na tenkovske mine, rezali su im kozu, prijetili bacanjem kroz prozor. Jedna Bosnjakinja dobrovoljno je izabrala smrt i skocila kroz prozor stana u koji je bila dovedena. U svjedocenju jedne djevojke stoji: “Dobile smo ucionicu, nas 21, a hrane su nam dali malo tek cetvrti dan zatocenistva. Odmah su me odveli na ispitivanje kod komandanta sa mojom sestrom i drugaricom. Mene su odveli u posebnu sobu… Komandanta svi zovu Mrki ili Crni… Mrkog mnogi poznaju u Rogatici, imao je kafic koji se zvao “Sombrero”. U toku tog ispitivanja u trajanju vise od dva sata, Mrki me je, uz prijetnju da ce upotrijebiti silu i dovesti jos dvojicu cetnika, silovao.” I ovo nije bio kraj njenih muka, istog dana ona je ponovo odvedena i puno puta ponovo silovana.
To se ponavljalo i narednih dana, a kao silovatelje prepoznala je Dragana Mandzu, Ozrena Planojevica, Miroslava Ikonica i dr. Medzu silovateljima u Rogatici zrtve su prepoznale i Vinka Zoranica Joju, Zlatka Neskovica, Mladena Kojica, Mirka Planojevica, Danka Mandzu, Mirka Ikonica, Mladena Vasiljevica koji je prednjacio u silovanjima u Srednjoskolskom centru, kao i Vinko Bojic. Zoranovic Miroslav zvani Kuja silovao je u Srednjoskolskom centru preko 25 Bosnjakinja, a Neric Danko preko 10. Jedna, tada 21-godisnja djevojka, svjedoci o onome sto se dogadzalo u logoru u Srednjoskolskom centru: “Dok smo bile u skoli, svako vece od 23 sata do kasno u noc cetnici su dolazili u ucionice i odvodili djevojke i zene od 13 do 35 godina. Vracali su ih ujutro pretucene, iscrpljene. Svaka od tih djevojaka bila je silovana cijelu noc.”
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.