[Kaza]

#34076

Cetnici i dalje napadaju

Cetnici se nisu zaustavili na ofanzivi u dijelu Medjedja-Ustipraca, veic su sa cajnicko-focanskog pravca dosta Iahko uzeli dominantne pozicije na desnoj obali Drine u zoni 1.drinske brigade, Carevo guvno, i Paljiku i sa istih mogu u drugoj fazi sici do Drine, jer su preostale pozicije za nasu odbranu vrlo slabe i gotovo da je nemoguce postaviti dobru liniju odbrane. Kako su cetnici zauzeli te pozicije tako brzo? Odgovor za pokrice bio je imenadan i vrlo cnergican napad, a vjerovatno da su postojale i nase slabosti, a narocito opustenost na linijama odbrane. Komandant Ferid me pozvao da mi saopci taj nas gubitak, a kod njega u kancelariji je vec sjedio Nihad Klinac, zamjenik komandanta 1.drinske brigade. Nihad je mijenjao Zaima u njegovoj odsutnosti, i izgledao je vrlo zabrinut. Linija odbrane koju je drzala vitkovicka jedinica na Carevom guvnu je bila nedovoljno utvrdjena i slabije popunjena ljudstvom i naoruzanjem. „Sta je bilo sad vise nije puno vazno, nego sta ciniti”?, upita Ferid i pogleda u mene a zatim u Nihada. Pogledah u kartu. Nisam poznavao teren pa sam bas sve pokusao skinuti sa karte. Nemamo vremena za detaljna izvidjanja a ni pozicije sa koje se ona mogu izvrsiti jasno. lpak, izvidjet demo danas popodne, 07.06.93, Nihad i ja, ali ko ce napasti, cija jedinica?

Ferid je, znajuci da su borci 1.Svbr imali prije nekoliko dana teske borbe i dozlvjeli poraz i sto je jos bitnije bili razocarani sto su pukle linije susjeda kao prvo, i sto pomoc najavljivana i obecavana nije pravovremeno, vec potpuno kasno stigla, teska srca upitao: “Moze li se iz tvoje brigade skupiti ekipa da pomogne Nihadovim da ovo vratimo?” Gledao me tako, da mu je pogled govorio da razumije u kakvoj sam situaciji, ali izgieda da nema izbora. “Nema nista vise od ovih iz rogatieke, 31. i 43, imaju neke sitne napade, rekose, a ti znas i sam ko je kakav i ko sta moze”, rece i zapali cigaru, a ja uzdahnuh i odgovorih teska srca; “Pokusat cu nesto naparviti, mada su trebali bar da se smjeste i malo smire i odmore poslije onog belaja”. Pripreme jedinica i izvidjanje su trajali dvadeset cetiri sata od momenta komandantovog saopcenja zadatka. Borci, kojima je bio poznat teren, su bili ujedno i vodici, a odluku da napad pocne u 16,00 sati, donijeli smo Nihad i ja, po mom iskustvu sa nekoliko zadnjih borbenih djelovanja, u kojima smo neprijatelja uvodili u neizvjesnu noc i on je dizao sidro. Inace najveci broj napadnih borbenih djelovanja u kojima smo do sada mi pokusali napraviti iznenadjenje, otpocinjao je u sabah, pa su cetnici sve oprezniji u tom periodu. Jedinice su predvodili najboji komandiri i najspremniji borci, ali je bilo i kasnjenja diverzantskih jedinica i nediscipline kod istih. Energicnim napadom sa puno iznenadjenja, napadnuti su cetnici u rejonu Potrkuse I Carevog guvna. Zatajile su jedinice koje su trebale da napadnu na prostoru od

———————————————

Medene glavice do Carevog guvna. Kao i obicno, komandiri jedinica koje odustanu od dejstava krive vodice ili minska polja i nemogucnost razminiravanja zbog gustog siblja, trave ili grmlja.

U tim jedinicama nije bilo dovoljno upornosti da se postigne dobar rezultat i odlucnosti za to. Carevo guvno, najveca kota na vijencu od Paljike preko Medene glavice do Potrkuse, je uzeto i oslobodjeno veoma brzo, kao i Potrkusa. Zarobijeni MTS je bio vrlo znacajan, uglavnom lahko naoruzanje, protivoklopna sredstva i MB. Moje komandno mjesto, na Popovaci je obezbjedjivalo samo djelimicno vizuelno pracenje borbenih djelovanja, ali zbog maske, sume koja je bila jako visoka i gusta, nisam imao jasnu situaciju, pa sam otisao do Potrkuse da bih sagledao situaciju i dopunio odluku na osnovu vizuelnog uvida u konfiguraciju terena i mogucnost daljeg napredovanja. Medjutim, cetnici su nakon gubljenja pozicija zasuli granatama pozicije Carevog guvna i Potrkuse. Komandiri jedinica Adem Fehric, Zakir Jamak i Poljo Mustafa, su mi javili da ne mogu ostati jer su ih pronasli granatama, a nikakvih stabilnih zaklona, sklonista, nema. Cetnici nisu imali potrebe za sklonistima, jer mi nismo imali artiljerijska orudja, osim onih koja od njih zarobimno i granata uz njih, tako da su mogli u pocetku brojati koliko ispalimo i znati koliko jos imamo. Eto, to je nasa stvarnost i jedna od bitnih razlika koja je neprijatelju omogucava da se poigrava i izivljava. Svijet je drzao embargo na uvoz oruzja u Bosnu i Hercegovinu, sto je opet bilo samo prema nasim borcima, jer cetnici su dobijali sto pozele preko Srbije i Crne Gore. Htjeli su da pomognu Bosni, volio bih da ovako vise ne pomazu ili da kazu da zele da ovaj rat bude zavrsen sto prije i pomognu napadaeima, a ne kako se deklarisu, braniocima Bosne.

Posto nismo mogli da prodjemo do Careva guvna, a nismo bili sigurni ni na Potrkusi, Nihad, moja ekipa i ja smo se prebacivali ponovo prema Popovaci do komandnog mjesta. Kao rjesenje koje ce spasiti borce od pogibije ili ranjavanja, od masakra, a da zadrzimo oslobodjene pozicije, naredih da neprijatelja koji sa distance iz sume puca i pokusava ubrzati fkk nasih boraca, napadnu i priblize mu se na sto manju distancu. To nam omogucuje suma kao maska, a cim to urade, granatiranje ce biti bezopasno a cetnici u tom slucaju ne smiju nastaviti granatirati ni po nasim, jer vrlo lahko mogu svoje pobiti, a nasi borci ce biti u ravnopravnoj poziciji, puska na pusku uz popunu municijom iz zarobljenih zaliha, otjerace bezglavo cetnike. Uradili su tako i doveli bitku do kraja. DIG-a, Ramge i Bece (Nuhanovic Ramiza i Omerovic Omera) su proparadirale bojistem i napustile isto zbog nesigurnosti i nejasne situacije i zasluzile kaznjavanje, ali to je bilo bar prijavljeno meni i oni nisu bili neophodni, jer je vec postignut rezultat za koji su bili angazovani, bila je potrebna jedinica iz vitkovickog bataljona da preuzme cuvanie vracenih pozicija linije odbrane. Jedinice za odbranu

—————————————————-

vracenih pozicija su sa puno problema povedene, ali naredne noci su pobjegle, napustile pozicije Carevog guvna, koju smo oslobodili uz puno hrabrosti i rizika. Ovo je ukazivalo na prisutne slabosti u odbrani nasih pozicija i neuvezanost linija i slabu utvrdjenost zaklona i sklonista, popunjenost linija odbrane, nedostatak MTS-a, a ovdje i nedostatak hrabrosti, odnosno prisustvo velikog straha.

Ponovo smo narednih dana pokusavali povratiti olahko izgubljene pozicije, ali nije islo, sto zbog cetnickog ojacanja tih pozicija, sto zbog nasih sve vecih slabosti a narocito jedinica koje su se dobrovoljno prijavljivale, ali dobrovoljno i napustale bojiste. U tim pokusajima vidio sam veliku razliku u postovanju komande i izvrsavanju naredjenja. lpak sam bio zadovoljan sa svojim jedinicama. U svakom momentu sam znao sta su uradili, gdje se nalaze, sta mogu sta ne mogu uraditi, i nisu me lzno izvjestavali, sto mi je bilo najbitnije. Ukupnom snagom, hrabroscu, disciplinom i postovanjem su bolji od ostalih, ali sam to zadrzavao u sebi da to ne cuju, jer moguce je da se promijene, u stilu one “kako ostali tako ce mo i mi.” Te pozicije koje smo vrlo efikasno, energicno i bez gubitaka startno oslobodili, olahko smo izgubili, predajuci tako vruce ponovo jedinicama koje su ih vec jednom izgubile dosta lahko. Bila je to jedna od pogreski, ali nije bilo puno izbora, nije bilo rezervnih jedinica, sve jedinice su imale prevelike zone odgovornosti u odnosu na broj boraca, a tek broj pusaka i ostalog oruzja. O orudjima smo mastali da ih zarobimo i uvijek je to bio poseban uzitak.

Nastavice se

[Kaza]

#34088

Cetnici i dalje napadaju

Cetnici se nisu zaustavili na ofanzivi u dijelu Medjedja-Ustipraca, veic su sa cajnicko-focanskog pravca dosta Iahko uzeli dominantne pozicije na desnoj obali Drine u zoni 1.drinske brigade, Carevo guvno, i Paljiku i sa istih mogu u drugoj fazi sici do Drine, jer su preostale pozicije za nasu odbranu vrlo slabe i gotovo da je nemoguce postaviti dobru liniju odbrane. Kako su cetnici zauzeli te pozicije tako brzo? Odgovor za pokrice bio je imenadan i vrlo cnergican napad, a vjerovatno da su postojale i nase slabosti, a narocito opustenost na linijama odbrane. Komandant Ferid me pozvao da mi saopci taj nas gubitak, a kod njega u kancelariji je vec sjedio Nihad Klinac, zamjenik komandanta 1.drinske brigade. Nihad je mijenjao Zaima u njegovoj odsutnosti, i izgledao je vrlo zabrinut. Linija odbrane koju je drzala vitkovicka jedinica na Carevom guvnu je bila nedovoljno utvrdjena i slabije popunjena ljudstvom i naoruzanjem. „Sta je bilo sad vise nije puno vazno, nego sta ciniti”?, upita Ferid i pogleda u mene a zatim u Nihada. Pogledah u kartu. Nisam poznavao teren pa sam bas sve pokusao skinuti sa karte. Nemamo vremena za detaljna izvidjanja a ni pozicije sa koje se ona mogu izvrsiti jasno. lpak, izvidjet demo danas popodne, 07.06.93, Nihad i ja, ali ko ce napasti, cija jedinica?

Ferid je, znajuci da su borci 1.Svbr imali prije nekoliko dana teske borbe i dozlvjeli poraz i sto je jos bitnije bili razocarani sto su pukle linije susjeda kao prvo, i sto pomoc najavljivana i obecavana nije pravovremeno, vec potpuno kasno stigla, teska srca upitao: “Moze li se iz tvoje brigade skupiti ekipa da pomogne Nihadovim da ovo vratimo?” Gledao me tako, da mu je pogled govorio da razumije u kakvoj sam situaciji, ali izgieda da nema izbora. “Nema nista vise od ovih iz rogatieke, 31. i 43, imaju neke sitne napade, rekose, a ti znas i sam ko je kakav i ko sta moze”, rece i zapali cigaru, a ja uzdahnuh i odgovorih teska srca; “Pokusat cu nesto naparviti, mada su trebali bar da se smjeste i malo smire i odmore poslije onog belaja”. Pripreme jedinica i izvidjanje su trajali dvadeset cetiri sata od momenta komandantovog saopcenja zadatka. Borci, kojima je bio poznat teren, su bili ujedno i vodici, a odluku da napad pocne u 16,00 sati, donijeli smo Nihad i ja, po mom iskustvu sa nekoliko zadnjih borbenih djelovanja, u kojima smo neprijatelja uvodili u neizvjesnu noc i on je dizao sidro. Inace najveci broj napadnih borbenih djelovanja u kojima smo do sada mi pokusali napraviti iznenadjenje, otpocinjao je u sabah, pa su cetnici sve oprezniji u tom periodu. Jedinice su predvodili najboji komandiri i najspremniji borci, ali je bilo i kasnjenja diverzantskih jedinica i nediscipline kod istih. Energicnim napadom sa puno iznenadjenja, napadnuti su cetnici u rejonu Potrkuse I Carevog guvna. Zatajile su jedinice koje su trebale da napadnu na prostoru od

———————————————

Medene glavice do Carevog guvna. Kao i obicno, komandiri jedinica koje odustanu od dejstava krive vodice ili minska polja i nemogucnost razminiravanja zbog gustog siblja, trave ili grmlja.

U tim jedinicama nije bilo dovoljno upornosti da se postigne dobar rezultat i odlucnosti za to. Carevo guvno, najveca kota na vijencu od Paljike preko Medene glavice do Potrkuse, je uzeto i oslobodjeno veoma brzo, kao i Potrkusa. Zarobijeni MTS je bio vrlo znacajan, uglavnom lahko naoruzanje, protivoklopna sredstva i MB. Moje komandno mjesto, na Popovaci je obezbjedjivalo samo djelimicno vizuelno pracenje borbenih djelovanja, ali zbog maske, sume koja je bila jako visoka i gusta, nisam imao jasnu situaciju, pa sam otisao do Potrkuse da bih sagledao situaciju i dopunio odluku na osnovu vizuelnog uvida u konfiguraciju terena i mogucnost daljeg napredovanja. Medjutim, cetnici su nakon gubljenja pozicija zasuli granatama pozicije Carevog guvna i Potrkuse. Komandiri jedinica Adem Fehric, Zakir Jamak i Poljo Mustafa, su mi javili da ne mogu ostati jer su ih pronasli granatama, a nikakvih stabilnih zaklona, sklonista, nema. Cetnici nisu imali potrebe za sklonistima, jer mi nismo imali artiljerijska orudja, osim onih koja od njih zarobimno i granata uz njih, tako da su mogli u pocetku brojati koliko ispalimo i znati koliko jos imamo. Eto, to je nasa stvarnost i jedna od bitnih razlika koja je neprijatelju omogucava da se poigrava i izivljava. Svijet je drzao embargo na uvoz oruzja u Bosnu i Hercegovinu, sto je opet bilo samo prema nasim borcima, jer cetnici su dobijali sto pozele preko Srbije i Crne Gore. Htjeli su da pomognu Bosni, volio bih da ovako vise ne pomazu ili da kazu da zele da ovaj rat bude zavrsen sto prije i pomognu napadaeima, a ne kako se deklarisu, braniocima Bosne.

Posto nismo mogli da prodjemo do Careva guvna, a nismo bili sigurni ni na Potrkusi, Nihad, moja ekipa i ja smo se prebacivali ponovo prema Popovaci do komandnog mjesta. Kao rjesenje koje ce spasiti borce od pogibije ili ranjavanja, od masakra, a da zadrzimo oslobodjene pozicije, naredih da neprijatelja koji sa distance iz sume puca i pokusava ubrzati fkk nasih boraca, napadnu i priblize mu se na sto manju distancu. To nam omogucuje suma kao maska, a cim to urade, granatiranje ce biti bezopasno a cetnici u tom slucaju ne smiju nastaviti granatirati ni po nasim, jer vrlo lahko mogu svoje pobiti, a nasi borci ce biti u ravnopravnoj poziciji, puska na pusku uz popunu municijom iz zarobljenih zaliha, otjerace bezglavo cetnike. Uradili su tako i doveli bitku do kraja. DIG-a, Ramge i Bece (Nuhanovic Ramiza i Omerovic Omera) su proparadirale bojistem i napustile isto zbog nesigurnosti i nejasne situacije i zasluzile kaznjavanje, ali to je bilo bar prijavljeno meni i oni nisu bili neophodni, jer je vec postignut rezultat za koji su bili angazovani, bila je potrebna jedinica iz vitkovickog bataljona da preuzme cuvanie vracenih pozicija linije odbrane. Jedinice za odbranu

—————————————————-

vracenih pozicija su sa puno problema povedene, ali naredne noci su pobjegle, napustile pozicije Carevog guvna, koju smo oslobodili uz puno hrabrosti i rizika. Ovo je ukazivalo na prisutne slabosti u odbrani nasih pozicija i neuvezanost linija i slabu utvrdjenost zaklona i sklonista, popunjenost linija odbrane, nedostatak MTS-a, a ovdje i nedostatak hrabrosti, odnosno prisustvo velikog straha.

Ponovo smo narednih dana pokusavali povratiti olahko izgubljene pozicije, ali nije islo, sto zbog cetnickog ojacanja tih pozicija, sto zbog nasih sve vecih slabosti a narocito jedinica koje su se dobrovoljno prijavljivale, ali dobrovoljno i napustale bojiste. U tim pokusajima vidio sam veliku razliku u postovanju komande i izvrsavanju naredjenja. lpak sam bio zadovoljan sa svojim jedinicama. U svakom momentu sam znao sta su uradili, gdje se nalaze, sta mogu sta ne mogu uraditi, i nisu me lzno izvjestavali, sto mi je bilo najbitnije. Ukupnom snagom, hrabroscu, disciplinom i postovanjem su bolji od ostalih, ali sam to zadrzavao u sebi da to ne cuju, jer moguce je da se promijene, u stilu one “kako ostali tako ce mo i mi.” Te pozicije koje smo vrlo efikasno, energicno i bez gubitaka startno oslobodili, olahko smo izgubili, predajuci tako vruce ponovo jedinicama koje su ih vec jednom izgubile dosta lahko. Bila je to jedna od pogreski, ali nije bilo puno izbora, nije bilo rezervnih jedinica, sve jedinice su imale prevelike zone odgovornosti u odnosu na broj boraca, a tek broj pusaka i ostalog oruzja. O orudjima smo mastali da ih zarobimo i uvijek je to bio poseban uzitak.

Nastavice se

[Kaza]

#34099

Ranjenici, smjestaj, hrana…

Ranjenici iz 1.Svbr, koji su se oporavljali u improvizovanom stacionaru u Biserni, prizemlju stambene zgrade, su mi se u danasnjem obilasku 15.06.93. pozalili na uslove, a posebno na hranu i njegu. Pretumbani iz Medjedje, izmoreni i iserpijeni teskim uslovima, gladju ponajvise, ali i nedostatkom lijekova, ponovo su na slicnim iskusenjima i ovdje u Gorazdu, gdje su uslovi znatno bolji i gdje ne bi smjelo biti razlika. Razgovarao, sam sa komandantom ratne bolnice Alijom Begovicem i on obeca da ce uraditi sve sto bude moguce da oni dobiju sto bolje uslove za boravak i lijecenje u ovom improvizovanom stacionaru.

Neki ranjenici su trazili da budui uz borce u kasarni, sto sam prihvatio nakon razgovora sa nacelnikom saniteta u 1.Svb, doktorom Benkom Dizdarevicem, koga sam uvazavao kao borca, doktora i covjeka, cije prijedloge sam puno respektovao. Odlucili smo formirati mini-stacionar u kasarni Bogusici, koja je vec oformljena i funkcionise. Alija Begovic je trazio rjesenje kako da dodje do novih mjesta za ranjenike kojih je vec sada previse u bolnici, kako bi obezbijedio krevete za ranjene koji dolaze. Ovo mu

——————————————

je bilo pravo rjesenje. U isto vrijeme, Kemo Korjenic je u jako dobrom stanju i znacajno povoljnijim uslovima vodio stacionar u Baccima. Tu je bilo boraca iz 1.Svbr, i njih sam stizao obilaziti. Ranjenici su pokazivali istinsku radost iz tezine muka i bolova koji su ih opterecavali kada sam sa mojim saborcima i starjesinama dolazio u obilazak. Ipak, najveca radost je bila kada im ponudim cigaretu ili dvije, tada su cvjetali od srece. Pratio sam njihove poglede koji su se zaustavljali na bocnim dzepovima mojih maskirnih pantalona, znali su cesto u prvom pogledu da li ima ista u njima. Ova njihova sreca me tjerala da cesto trazim na sve nacine cigarete, i da ih njima donesem, radujuci se kao dijete ponekad kada dobijem te proklete cigarete. Kazem proklete jer su mi uvijek trebale, a sam ih nisam konzumirao, ali kao svojevrsna droga su borce ucinile ovisnim. U nedostatku cigareta, borci su pusili sve sto ih je imalo podsjecalo na duhan.

Neprijatelj je utihnuo, potpisano je jos jedno obecano primirje, a moj komentar na isto je bio na sastanku sa predstavnicima Okruga 16.06.’93. da je ovo jos jedno lazno obecanje kojim se dobija vrijeme da cetnici pregrupisu snage i novom ofanzivom naprave zavrsni udarac ka Gorazdu.

Isto se desilo kada su posljedjnom ofanzivom uzeli Medjedju i Ustipracu. Predlozio sam da pripremamo aktivnu odbranu i ustimamo orkestar u red, dovedemo prikupljanje hrane, koja “pada iz vazduha” i oko koje se vode velike otimacine gradjana, pa bogami i boraca. Borac koji izvrsava sva naredjenja i ne “holta”, (ilegaino prikuplja hranu od humanitarne pomoci koja se baca padobran – päletama iz vazduha), ne moze ocekivati na drugi nacin hranu za porodicu, a na linijama odbrane dok boravi ima vrlo slabu hranu, tako da mu ne preostaje nista vec da u pauzi dok nije na liniji odbrane, pokusa obezbijediti za porodieu bar brasna. Oni tvz. podrumasi, longosi i slicno, su svako vece prisutni na holtanju i stvorili su sebi zalihu hrane da mogu prkositi ili prodavati i borcu. Ovaj paradoks je tjerao borce da sa linije odbrane dezertiraju, odlaze po trideset kilometara do mjesta na koje se izbacivala humanitarna pomoc, ugrabe ili ne nesto za porodicu i sto prije nazad na liniju odbrane prije sabaha, a onda kada ih umor savlada, oni su za neprijatelja lahak plijen. Eto, to sto nema hrane u kuci, neke borce je kostalo i zivota. Kopneni konvoji humanitarne pomoci su bili vrlo rijetki, cetnicl su ih zaustavljali kao hajduci karavane sto mi je bilo cudno, ponekad smijesno a cesto zalosno. Pa zar svijet ne moze pokazati snagu da provede svoju namjeru? Moze, ako hoce, i moci ce ako to uistinu bude htio. Uvjeren sam da jos nece i da se cetnici malo vise kofrce, jer mi sve to omogucava, a mozda i odobrava ili cak dogovara. Cetnici su nanipulisali sa zenama i djecom kada im zatreba da zaustave konvoje. Sve to u srcu stare kulturnr gospodje Evrope, koja se kune u demokratiju, ujedinjuje u svakom pogledu u ovo moderno doba na kraju dvadesetog vijeka.

———————————————–

Da li se Evropa ujedinila da unisti Bosnu ili je to samo kvalitetan podsticaj Jugoslaviji- Srboslaviji da pöstane cista drzava. Do sada je, mozda, bila necista, krvlju ili vjerom. O tome sam puno razmisljao, ali zbog vrlo malo informacija nisam mogao, daleko stici. Nada mi je bila da, ipak, svi u Evropi ne zele pokolje, jer ih mogu ocekivati i na svojim pragovima, i da pravde ima, nanijece je vjetrovi i u Bosnu, akobogda.

Radio-Gorazde je u ponekad nemogucim uslovima emitovao gotovo cijelo vrijeme svoj program i uz ogromne probleme, uglavnom tehnicke prirode, uspijevao kvalitetno informisati stanovnistvo o svim bitnim desavanjima, obavjestenjima, a program je obuhvatao sve znacajnije sadrzaje na kulturnom, sportskom, zabavnom i drugim poljima. Kao gost Radio Gorazda dao sam osvrt na osnovne karakteristike neprijateljskog djelovanja u posljednjoj ofanzivi, obrazlozio nase pozicije, i opce razloge pada Medjedje, zadrzavajuci tajne podatke, zbog toga sto je neprijatelj ovo sve slusao. Gostovao sam vise puta na radiju, a sada mi je cilj prvenstveno bio da osvijestim opustene gradjane da neprijatelj nije zavrsio svoje namjere i da ce uskoro nastaviti dalje dok “ne ocisti” Drinu.

Durakovic Ramiz, komandant 43.drinske brigade je prijavio da je Gradina, kljucni objekat u zoni njegove jedinice, pala, mada se nije cula neka znacajnija vatra. Izgleda da je to neprijatelj izveo mudro,izbjegavajuci frontalni napad.

Sigurno je da je pratio sve sto se desava na nasim linijama, pa i odlaske u holtanje s linija, släbu popunjenost i budnost. Zato je neprijatelju odgovaralo da se nama baca “muka” iz zraka i da se otimamo, a on da planira borbena dejstva i izvodi ich jos lakse. Ramiz je “puko”, kako mi to kazemo, ali mu komandant Ferid nije dao saglasnost niti prihvatio njegov zahtjev ostavku. Da je Gradina, najbitnija kota na desnoj obali Drine od Paljike do Gostuna, odnosno, na gorazdanskom dijelu desne obale, izgubljena, i da su cetnici vec na njoj, uvjerio sam se zajedno sa Zengom, Feridom Dizdarevicem Dizdarom i Trgo Feridom, uzornim oficirom i blizim saradnikom Dizdara u 43. dbr. Nazalost, cesto su komandanti jedinica morali provjeriti da li su cetnici zauzeli pozicije koje su nasi borci napustili, jer je bilo situacija kada su te pozicije ostajale prazne i vise od dvadeset cetiri sata. Primijeceni smo u popodnevnim satima 17.06.93.godine , jer smo prisli na manje od sto metara cetnicima i pokazali malo neopreznosti. Posljedica toga je jedno lakse ranjavanje pratioca iz Zengine ekipe, a cetnici su se uzrujali i cijelo popodne pucali, vjerovatno iz straha. Komandant je prihvatio nas prijedlog da novu liniju ispred Gradine primaknemo sto blize ceinicima i da ona bude u obliku otpornih tacaka, jer konfiguracija terena ne dozvoljava uvezivanje linija. Tim taktickim potezom cetnici su dovedeni u jos vecu nesigurnost, jer obraslost sumom Gradine, nemogucnost zastite bokova i nasa

—————————————————–

blizina su ih natjerali da se povuku. „Ipak nas se puno boje”, rekoh kad javise da smo bez metka uzeli Gradinu. Meni je bilo jasno kako i zasto.

Ramiz je ostao da komanduje, a stanje u jedinici se poboljsalo, vracene su sigurnost i snaga potrebne za nova iskusenja. Inace, Ramiz je imao, kao i vecina profesionalaca, visok stepen vojno-strucnog znanja za vjezbu, obuku, skolovanje, uvjezbavanje i organizaciju vojnickog zivota, ustrojavanje jedinice i pripremu do otpocinjanja borbenih dejstava. Tada su nastajali odredjeni problemi, zato sto su ovdje borci navikli vidjeti komadanta brigade rame uz rame sa njima u najvecim vatrama. Profesionalni oficiri tako nisu niti ucili, a cesto ni shvatali svoju ulogu. Oni nisu borci. Oni su komandanti i to je apsurd za njih da se upusaju u bitku kao borci. Pa, ko ce onda komandovati, ili kako ce se pratiti situacija kad je glava u vatri? To je jedino logicno racionalno razmisljanje i stvarno prava uloga komandanta u svim armijama je da vodi bitku, komanduie, prati situaciju, izdaje dodatna naredjenja, osmislja nove zapovijesti, dakle, ne puskom nego glavom. Ova uloga je u ’92. godini u nasim jedinicama pala, srusili su je borci, a prihvatili komandanti, pa su te komandante prozvali “narodski” komandanti. U ovom otporu neprijatelju, nasim jedinicama je bila potrebna sredina izmedju ova dva komandanta, komandant koji moze u odsudnom momentu doci na poziciju u kojoj njegov dolazak i prisustvo bez dejstva osigurava dobar rezultat. Nazalost, vec smo izgubili puno komandanata u iskazivanju njihove hrabrosti, ali pitanje je da li bismo imali sta braniti i koga braniti da oni nisu iskazali svoju hrabrost do kraja.

Da cetnici ne postuju primirje, a ni znak snaga UN, pokazalo se danas, 19.06.93.godine. kada su ranili na Osanici jednog od “posmatraca”, koji su stigli da prate postivanje dogovora, dolazak humanitarne pomoci konvojima i iz vazduha.

Nastavice se

[Kaza]

#34113

Ranjenici, smjestaj, hrana…

Ranjenici iz 1.Svbr, koji su se oporavljali u improvizovanom stacionaru u Biserni, prizemlju stambene zgrade, su mi se u danasnjem obilasku 15.06.93. pozalili na uslove, a posebno na hranu i njegu. Pretumbani iz Medjedje, izmoreni i iserpijeni teskim uslovima, gladju ponajvise, ali i nedostatkom lijekova, ponovo su na slicnim iskusenjima i ovdje u Gorazdu, gdje su uslovi znatno bolji i gdje ne bi smjelo biti razlika. Razgovarao, sam sa komandantom ratne bolnice Alijom Begovicem i on obeca da ce uraditi sve sto bude moguce da oni dobiju sto bolje uslove za boravak i lijecenje u ovom improvizovanom stacionaru.

Neki ranjenici su trazili da budui uz borce u kasarni, sto sam prihvatio nakon razgovora sa nacelnikom saniteta u 1.Svb, doktorom Benkom Dizdarevicem, koga sam uvazavao kao borca, doktora i covjeka, cije prijedloge sam puno respektovao. Odlucili smo formirati mini-stacionar u kasarni Bogusici, koja je vec oformljena i funkcionise. Alija Begovic je trazio rjesenje kako da dodje do novih mjesta za ranjenike kojih je vec sada previse u bolnici, kako bi obezbijedio krevete za ranjene koji dolaze. Ovo mu

——————————————

je bilo pravo rjesenje. U isto vrijeme, Kemo Korjenic je u jako dobrom stanju i znacajno povoljnijim uslovima vodio stacionar u Baccima. Tu je bilo boraca iz 1.Svbr, i njih sam stizao obilaziti. Ranjenici su pokazivali istinsku radost iz tezine muka i bolova koji su ih opterecavali kada sam sa mojim saborcima i starjesinama dolazio u obilazak. Ipak, najveca radost je bila kada im ponudim cigaretu ili dvije, tada su cvjetali od srece. Pratio sam njihove poglede koji su se zaustavljali na bocnim dzepovima mojih maskirnih pantalona, znali su cesto u prvom pogledu da li ima ista u njima. Ova njihova sreca me tjerala da cesto trazim na sve nacine cigarete, i da ih njima donesem, radujuci se kao dijete ponekad kada dobijem te proklete cigarete. Kazem proklete jer su mi uvijek trebale, a sam ih nisam konzumirao, ali kao svojevrsna droga su borce ucinile ovisnim. U nedostatku cigareta, borci su pusili sve sto ih je imalo podsjecalo na duhan.

Neprijatelj je utihnuo, potpisano je jos jedno obecano primirje, a moj komentar na isto je bio na sastanku sa predstavnicima Okruga 16.06.’93. da je ovo jos jedno lazno obecanje kojim se dobija vrijeme da cetnici pregrupisu snage i novom ofanzivom naprave zavrsni udarac ka Gorazdu.

Isto se desilo kada su posljedjnom ofanzivom uzeli Medjedju i Ustipracu. Predlozio sam da pripremamo aktivnu odbranu i ustimamo orkestar u red, dovedemo prikupljanje hrane, koja “pada iz vazduha” i oko koje se vode velike otimacine gradjana, pa bogami i boraca. Borac koji izvrsava sva naredjenja i ne “holta”, (ilegaino prikuplja hranu od humanitarne pomoci koja se baca padobran – päletama iz vazduha), ne moze ocekivati na drugi nacin hranu za porodicu, a na linijama odbrane dok boravi ima vrlo slabu hranu, tako da mu ne preostaje nista vec da u pauzi dok nije na liniji odbrane, pokusa obezbijediti za porodieu bar brasna. Oni tvz. podrumasi, longosi i slicno, su svako vece prisutni na holtanju i stvorili su sebi zalihu hrane da mogu prkositi ili prodavati i borcu. Ovaj paradoks je tjerao borce da sa linije odbrane dezertiraju, odlaze po trideset kilometara do mjesta na koje se izbacivala humanitarna pomoc, ugrabe ili ne nesto za porodicu i sto prije nazad na liniju odbrane prije sabaha, a onda kada ih umor savlada, oni su za neprijatelja lahak plijen. Eto, to sto nema hrane u kuci, neke borce je kostalo i zivota. Kopneni konvoji humanitarne pomoci su bili vrlo rijetki, cetnicl su ih zaustavljali kao hajduci karavane sto mi je bilo cudno, ponekad smijesno a cesto zalosno. Pa zar svijet ne moze pokazati snagu da provede svoju namjeru? Moze, ako hoce, i moci ce ako to uistinu bude htio. Uvjeren sam da jos nece i da se cetnici malo vise kofrce, jer mi sve to omogucava, a mozda i odobrava ili cak dogovara. Cetnici su nanipulisali sa zenama i djecom kada im zatreba da zaustave konvoje. Sve to u srcu stare kulturnr gospodje Evrope, koja se kune u demokratiju, ujedinjuje u svakom pogledu u ovo moderno doba na kraju dvadesetog vijeka.

———————————————–

Da li se Evropa ujedinila da unisti Bosnu ili je to samo kvalitetan podsticaj Jugoslaviji- Srboslaviji da pöstane cista drzava. Do sada je, mozda, bila necista, krvlju ili vjerom. O tome sam puno razmisljao, ali zbog vrlo malo informacija nisam mogao, daleko stici. Nada mi je bila da, ipak, svi u Evropi ne zele pokolje, jer ih mogu ocekivati i na svojim pragovima, i da pravde ima, nanijece je vjetrovi i u Bosnu, akobogda.

Radio-Gorazde je u ponekad nemogucim uslovima emitovao gotovo cijelo vrijeme svoj program i uz ogromne probleme, uglavnom tehnicke prirode, uspijevao kvalitetno informisati stanovnistvo o svim bitnim desavanjima, obavjestenjima, a program je obuhvatao sve znacajnije sadrzaje na kulturnom, sportskom, zabavnom i drugim poljima. Kao gost Radio Gorazda dao sam osvrt na osnovne karakteristike neprijateljskog djelovanja u posljednjoj ofanzivi, obrazlozio nase pozicije, i opce razloge pada Medjedje, zadrzavajuci tajne podatke, zbog toga sto je neprijatelj ovo sve slusao. Gostovao sam vise puta na radiju, a sada mi je cilj prvenstveno bio da osvijestim opustene gradjane da neprijatelj nije zavrsio svoje namjere i da ce uskoro nastaviti dalje dok “ne ocisti” Drinu.

Durakovic Ramiz, komandant 43.drinske brigade je prijavio da je Gradina, kljucni objekat u zoni njegove jedinice, pala, mada se nije cula neka znacajnija vatra. Izgleda da je to neprijatelj izveo mudro,izbjegavajuci frontalni napad.

Sigurno je da je pratio sve sto se desava na nasim linijama, pa i odlaske u holtanje s linija, släbu popunjenost i budnost. Zato je neprijatelju odgovaralo da se nama baca “muka” iz zraka i da se otimamo, a on da planira borbena dejstva i izvodi ich jos lakse. Ramiz je “puko”, kako mi to kazemo, ali mu komandant Ferid nije dao saglasnost niti prihvatio njegov zahtjev ostavku. Da je Gradina, najbitnija kota na desnoj obali Drine od Paljike do Gostuna, odnosno, na gorazdanskom dijelu desne obale, izgubljena, i da su cetnici vec na njoj, uvjerio sam se zajedno sa Zengom, Feridom Dizdarevicem Dizdarom i Trgo Feridom, uzornim oficirom i blizim saradnikom Dizdara u 43. dbr. Nazalost, cesto su komandanti jedinica morali provjeriti da li su cetnici zauzeli pozicije koje su nasi borci napustili, jer je bilo situacija kada su te pozicije ostajale prazne i vise od dvadeset cetiri sata. Primijeceni smo u popodnevnim satima 17.06.93.godine , jer smo prisli na manje od sto metara cetnicima i pokazali malo neopreznosti. Posljedica toga je jedno lakse ranjavanje pratioca iz Zengine ekipe, a cetnici su se uzrujali i cijelo popodne pucali, vjerovatno iz straha. Komandant je prihvatio nas prijedlog da novu liniju ispred Gradine primaknemo sto blize ceinicima i da ona bude u obliku otpornih tacaka, jer konfiguracija terena ne dozvoljava uvezivanje linija. Tim taktickim potezom cetnici su dovedeni u jos vecu nesigurnost, jer obraslost sumom Gradine, nemogucnost zastite bokova i nasa

—————————————————–

blizina su ih natjerali da se povuku. „Ipak nas se puno boje”, rekoh kad javise da smo bez metka uzeli Gradinu. Meni je bilo jasno kako i zasto.

Ramiz je ostao da komanduje, a stanje u jedinici se poboljsalo, vracene su sigurnost i snaga potrebne za nova iskusenja. Inace, Ramiz je imao, kao i vecina profesionalaca, visok stepen vojno-strucnog znanja za vjezbu, obuku, skolovanje, uvjezbavanje i organizaciju vojnickog zivota, ustrojavanje jedinice i pripremu do otpocinjanja borbenih dejstava. Tada su nastajali odredjeni problemi, zato sto su ovdje borci navikli vidjeti komadanta brigade rame uz rame sa njima u najvecim vatrama. Profesionalni oficiri tako nisu niti ucili, a cesto ni shvatali svoju ulogu. Oni nisu borci. Oni su komandanti i to je apsurd za njih da se upusaju u bitku kao borci. Pa, ko ce onda komandovati, ili kako ce se pratiti situacija kad je glava u vatri? To je jedino logicno racionalno razmisljanje i stvarno prava uloga komandanta u svim armijama je da vodi bitku, komanduie, prati situaciju, izdaje dodatna naredjenja, osmislja nove zapovijesti, dakle, ne puskom nego glavom. Ova uloga je u ’92. godini u nasim jedinicama pala, srusili su je borci, a prihvatili komandanti, pa su te komandante prozvali “narodski” komandanti. U ovom otporu neprijatelju, nasim jedinicama je bila potrebna sredina izmedju ova dva komandanta, komandant koji moze u odsudnom momentu doci na poziciju u kojoj njegov dolazak i prisustvo bez dejstva osigurava dobar rezultat. Nazalost, vec smo izgubili puno komandanata u iskazivanju njihove hrabrosti, ali pitanje je da li bismo imali sta braniti i koga braniti da oni nisu iskazali svoju hrabrost do kraja.

Da cetnici ne postuju primirje, a ni znak snaga UN, pokazalo se danas, 19.06.93.godine. kada su ranili na Osanici jednog od “posmatraca”, koji su stigli da prate postivanje dogovora, dolazak humanitarne pomoci konvojima i iz vazduha.

Nastavice se

[Kaza]

#34147

Jedni ce proizvoditi oruzje, drugi izvidjati, a treci svercati po pijacama

U nedostatku oruzja i orudja pokusavalo se improvizacijama doci do necega, cime cemo se moci suprotstaviti neprijatelju. U tim nastojanjima u “Pobjedi” su napravljena vrlo znacajna sredstva, od bombi do granata, ali uvijek je bila mogucnost da zataji nesto u tehnickom pogledu, jer brzina usvajanja ili osvajanja oruzja, odnosno municije, je bila strahovita, samo iz razloga sto nam je to zivota i odbrane vrijedno. Strucnjaci u “Pobjedi” su cinili sve da eliminisu i najmanje nedostatke, ali u kojim uslovima su radili i od cega su stvarali, ove rezultate smo respektovali kao fenomene, a ljudi koji

————————————————-

su ih ostvarivali ostajali su uvijek u sjeni i nisu se trudili da se eksponiraju. To su njihove bitke i njihova herojstva.

Danas,- 21.06.93.godine, sam odusevljen, pucao sam probno iz PGL-ovke. Ovo je nas minobacac, svaka vam cast, rekoh “cestitajuci” predstavnicima “Pobjede: Dodah: “Dajte mi dvadeset komada odmah” Nasmijase se i obecase da ce to biti brzo.

Gostun, izuzetno znacajna i tesko pristupacna kota je ovih dana prazna. Povremeno iz 43.drinske brigade ide ekipa koja neki PAM sakriva kada ode i ispuca po koji metak, ali je sada neispravan, rekose. Po zahtjevu Durakovica, 1.Svbr dobi zadatak da zaposjedne liniju Gostun-Borova-Drina.

Krajem juna sa Ramginom DIG, Hrapo Husnijom, komandantom Opcinskog staba Oruzanih sanaga Gorazde, ja i dva vodica sa podrucja ispod Gostuna, tacnije iz sela Hladila, izvidjacki, mic po mic, prodjosmo dalje od Gostuna jedan kilometar prema cetnicima i stigosmo na stijene koje se zovu Pracista sa kojih se odlicno vidi desna obala Drine do Kaostica, a na lijevoj obali predio iznad Ustiprace, pa do Radicke gradine.

Osmatrali smo vrio dugo pozicije neprijatelja konstatujuci da ima puno loseg u postavci njihove odbrane te da je ista jako suplja, ali vjerovatno ne zale mine pa su minska polja nadopuna njihove odbrane. Nas cilj nije bio samo prikupljanje podataka radi nasih napadnih ili diverzantskih dejstava, vec vise postavljanje nase linije odbrane i pronalazenje medjuprostora za ubacivanje jedinica, radi snimanja dubine neprijateljske odbrane na POT. Da se borci ne mogu zadovoljiti samo gledanjem i uocavanjem neprijatelja, uvidio sam gledajuci Ramgine diverzante kako nisane u cetnike koji ljegkare na Piskiru, uzvisenju na vrh Hladila, kao da prkose nama za izgubljenu Medjedju i pobijene borce i narod. Cetnici su se dozivali deruci se tako da ih i mi cujemo na nekih osamsto-devetsto metara vazdusne razdaljine. Gledali smo kuda donose rucak na pojedine pozicije, kako bismo znali puteve koji nisu minirani, takode smo pratili kuda se uopce ne krecu. To su potencijalna minska polja. Na kraju, nismo mogli izdrzati, morali smo im pokvariti sepurenje, oprziti ih tako da neki vise nikada nisu imali priliku da se pojave na vidjelo. Nisu ostali duzni, bar sto se municije i granata, tice, sasuli su sa svih pozicija i tek tada smo vidjeli da ih ima puno vise, narocito na pozicijama koje nije moguce vidjeti sa Pracista. Razlika u nasem i njihovom dejstvu je u potrosnji municije oko 1: 100, a u rezultatu koji postignemo jos uvijek je u nasu korist. lpak, kada smo mislili da smo se izvukli sa vrucih pozicija u dubokoj bukovini, jedan lutajuci metak je pogodio u nogu vodica Kadric Edin iz Hiadila. Imali smo malo problema u nosenju, ali smo brzo bili u Gorazdu. Major Hrapo, komandant Staba Oruzanih snaga Opcine Gorazde je pokazao izuzetnu hrabrost i vitalnost za svoje godine, ovaj zadatak kao borac potpuno odradio, a diverzanti, kao i najcesce, na svom nivou.

—————————————————

U obilasku ranjenih 25.06.’93.godine u stacionaru Biserna, odmah uz pijacu, u jednom trenutku osjetih jaku gorcinu u zelucu i pritisak u grudima kad me jedan od ranjenika upita:

“Komandante, ima li koja danas”?, mislio je na cigaretu, i dodao sa puno stida.“ Imaju ovi sverceri-podrumas,. ali je 5 DM cigara i to Marlboro”. E moj komandante, ja mojoj porodici nemam marku da sto grama brasna kupim, a kamoli pet maraka za cigare. Je li ovo ona Bosna za koju ja nogu dadoh i za koju vi rekoste, da ce biti nasa Ponosna”, placnim glasom zavrsi.

Vidjeh u dubini upalih ociju, iscrpljena i blijeda lica, suze i tugu i eto, to me poce gusiti. Jesam li ja slijep ili se sve ovo desava kao normalno, a ja idiealiziram trazeci Bosni svjetlije mjesto i ideale vece od onih koji mogu da se stvore kod ovakvih ljudi, koji agresiju vide kao sansu da se osiguraju i obogate. Nimalo mudro niti razborito,vrlo energicno eksplodirah:

“ Koji su to i gdje su”? Pa zar ih nije sramota”, zagalamih da stacionar odjekuje, kao, da ce se prolomiti, a neki od ranjenih se trznuse kao da je granata iznenada pala.

“Neka ih, komandante, neka se bogate na nasoj muci, ali meni dajte pusku da skratim muku, da ih ne gledam, ja vise ne mogu ovo izdrzati”, rece onaj isti ranjenik i udari stakom od pod, kao da htjede da je slomi.

Istrcao sam iz stacionara, pogledao po stolovima pijace kojih je bilo dvadesetak i vidio na dva stola nekoliko kutija cigara. Pritrcao sam prvom stolu, uzeo dvije kutije “Marlbora”, a momak koji je prodavao ostao je bez rijci, sve mu je bilo jasno. Kada sam posao prema drugom stolu, vidjeh poznatu facu, momka iz Gorazda iz centra, koji je na pocetku agresije odglumio diverzanta dok se vrsio pretres prodavnica, a onda otisao u hladovinu i prodajuci pokradeno, uvecao svoj kapital.

“Moje, neces majmune jedan”!, promrmlja, zgrabi torbu i pobjeze. Nisam imao kada mistiti, vidio sam njega kao cilj koji rukama moram dohvatiti. Potrcah za njim, a iza stola cuh poznati glas Zaima Zuge, nacelnika veze u IBOG-u koji me iznenadi: “Seljacino, idi u Visegrad pa glumi serifa.” Zastadoh kao da me nozem ubode i okrenuh se prema njemu. Ispred mene se stvori tolika guzva da u srdzbi nisam mogao korak naprijed napraviti prema Zugi. “Vidjecemo se poslije u IBOG-u”, rekoh. “Obajsnit ces mi to”. Momak koga sam potjerao stade da vidi rasplet, a ja potrcah ponovo za njim, a pratiocu koji je cijelo vrijeme hodao iza mene i pokusavao me zaustaviti, rekoh: “Ostani tu i cekaj me”. Momak sa torbom nije uspio pobjeci ni sto metara, uletio je u zgradu u kojoj sam ga stigao zapuhanog na drugom spratu. Molio je da ga ne udarim, pravdajuci receno kako to nikada vise nece i kako on mene uvazava i cijeni puno. Nisam ga uopce udario sto ga je iznenadilo. “Hoces li sam podijeliti cigarete ili sa mnom?” upitah ga. “Zajedno cemo”, rece drhtavim glasom. Podijelio je eigarete i nije zelio nista da mu plati niko.

———————————————

Kaze da i sam zeli pomoci ranjenicima i izvinjava se po ko zna koji put. Ranjenici, koji su ostali na ulazu, u stacionaru mi rekose da je Zuga spominjao mene u kontekstu mog postavljanja na mjesto nacelnika Staba IBOG-a, kao moju podvalu Zaimu Imamovicu, mada od toga nije bilo trunke moje podvale, ni lose namjere. Zaim Imamovic, koji trenutno nije bio u Gorazdu, je neko za koga me u ovom vremenu agresije vezuju samo dobre uspomene na dobre rezultate i od koga ocekujem puno u buducem angazovanju.

Moj respekt prema velicini covjeka je kroz velicinu njegovog ukupnog djela u ovoj agresiji zbilji i muci, a Zaimovo djelo se tesko moze potpuno sagledati, tako da Zuga pravi veliku gresku u svojoj zabludi, ali valjda ce se promijeniti.

Nastavice se

[Kaza]

#34161

Jedni ce proizvoditi oruzje, drugi izvidjati, a treci svercati po pijacama

U nedostatku oruzja i orudja pokusavalo se improvizacijama doci do necega, cime cemo se moci suprotstaviti neprijatelju. U tim nastojanjima u “Pobjedi” su napravljena vrlo znacajna sredstva, od bombi do granata, ali uvijek je bila mogucnost da zataji nesto u tehnickom pogledu, jer brzina usvajanja ili osvajanja oruzja, odnosno municije, je bila strahovita, samo iz razloga sto nam je to zivota i odbrane vrijedno. Strucnjaci u “Pobjedi” su cinili sve da eliminisu i najmanje nedostatke, ali u kojim uslovima su radili i od cega su stvarali, ove rezultate smo respektovali kao fenomene, a ljudi koji

————————————————-

su ih ostvarivali ostajali su uvijek u sjeni i nisu se trudili da se eksponiraju. To su njihove bitke i njihova herojstva.

Danas,- 21.06.93.godine, sam odusevljen, pucao sam probno iz PGL-ovke. Ovo je nas minobacac, svaka vam cast, rekoh “cestitajuci” predstavnicima “Pobjede: Dodah: “Dajte mi dvadeset komada odmah” Nasmijase se i obecase da ce to biti brzo.

Gostun, izuzetno znacajna i tesko pristupacna kota je ovih dana prazna. Povremeno iz 43.drinske brigade ide ekipa koja neki PAM sakriva kada ode i ispuca po koji metak, ali je sada neispravan, rekose. Po zahtjevu Durakovica, 1.Svbr dobi zadatak da zaposjedne liniju Gostun-Borova-Drina.

Krajem juna sa Ramginom DIG, Hrapo Husnijom, komandantom Opcinskog staba Oruzanih sanaga Gorazde, ja i dva vodica sa podrucja ispod Gostuna, tacnije iz sela Hladila, izvidjacki, mic po mic, prodjosmo dalje od Gostuna jedan kilometar prema cetnicima i stigosmo na stijene koje se zovu Pracista sa kojih se odlicno vidi desna obala Drine do Kaostica, a na lijevoj obali predio iznad Ustiprace, pa do Radicke gradine.

Osmatrali smo vrio dugo pozicije neprijatelja konstatujuci da ima puno loseg u postavci njihove odbrane te da je ista jako suplja, ali vjerovatno ne zale mine pa su minska polja nadopuna njihove odbrane. Nas cilj nije bio samo prikupljanje podataka radi nasih napadnih ili diverzantskih dejstava, vec vise postavljanje nase linije odbrane i pronalazenje medjuprostora za ubacivanje jedinica, radi snimanja dubine neprijateljske odbrane na POT. Da se borci ne mogu zadovoljiti samo gledanjem i uocavanjem neprijatelja, uvidio sam gledajuci Ramgine diverzante kako nisane u cetnike koji ljegkare na Piskiru, uzvisenju na vrh Hladila, kao da prkose nama za izgubljenu Medjedju i pobijene borce i narod. Cetnici su se dozivali deruci se tako da ih i mi cujemo na nekih osamsto-devetsto metara vazdusne razdaljine. Gledali smo kuda donose rucak na pojedine pozicije, kako bismo znali puteve koji nisu minirani, takode smo pratili kuda se uopce ne krecu. To su potencijalna minska polja. Na kraju, nismo mogli izdrzati, morali smo im pokvariti sepurenje, oprziti ih tako da neki vise nikada nisu imali priliku da se pojave na vidjelo. Nisu ostali duzni, bar sto se municije i granata, tice, sasuli su sa svih pozicija i tek tada smo vidjeli da ih ima puno vise, narocito na pozicijama koje nije moguce vidjeti sa Pracista. Razlika u nasem i njihovom dejstvu je u potrosnji municije oko 1: 100, a u rezultatu koji postignemo jos uvijek je u nasu korist. lpak, kada smo mislili da smo se izvukli sa vrucih pozicija u dubokoj bukovini, jedan lutajuci metak je pogodio u nogu vodica Kadric Edin iz Hiadila. Imali smo malo problema u nosenju, ali smo brzo bili u Gorazdu. Major Hrapo, komandant Staba Oruzanih snaga Opcine Gorazde je pokazao izuzetnu hrabrost i vitalnost za svoje godine, ovaj zadatak kao borac potpuno odradio, a diverzanti, kao i najcesce, na svom nivou.

—————————————————

U obilasku ranjenih 25.06.’93.godine u stacionaru Biserna, odmah uz pijacu, u jednom trenutku osjetih jaku gorcinu u zelucu i pritisak u grudima kad me jedan od ranjenika upita:

“Komandante, ima li koja danas”?, mislio je na cigaretu, i dodao sa puno stida.“ Imaju ovi sverceri-podrumas,. ali je 5 DM cigara i to Marlboro”. E moj komandante, ja mojoj porodici nemam marku da sto grama brasna kupim, a kamoli pet maraka za cigare. Je li ovo ona Bosna za koju ja nogu dadoh i za koju vi rekoste, da ce biti nasa Ponosna”, placnim glasom zavrsi.

Vidjeh u dubini upalih ociju, iscrpljena i blijeda lica, suze i tugu i eto, to me poce gusiti. Jesam li ja slijep ili se sve ovo desava kao normalno, a ja idiealiziram trazeci Bosni svjetlije mjesto i ideale vece od onih koji mogu da se stvore kod ovakvih ljudi, koji agresiju vide kao sansu da se osiguraju i obogate. Nimalo mudro niti razborito,vrlo energicno eksplodirah:

“ Koji su to i gdje su”? Pa zar ih nije sramota”, zagalamih da stacionar odjekuje, kao, da ce se prolomiti, a neki od ranjenih se trznuse kao da je granata iznenada pala.

“Neka ih, komandante, neka se bogate na nasoj muci, ali meni dajte pusku da skratim muku, da ih ne gledam, ja vise ne mogu ovo izdrzati”, rece onaj isti ranjenik i udari stakom od pod, kao da htjede da je slomi.

Istrcao sam iz stacionara, pogledao po stolovima pijace kojih je bilo dvadesetak i vidio na dva stola nekoliko kutija cigara. Pritrcao sam prvom stolu, uzeo dvije kutije “Marlbora”, a momak koji je prodavao ostao je bez rijci, sve mu je bilo jasno. Kada sam posao prema drugom stolu, vidjeh poznatu facu, momka iz Gorazda iz centra, koji je na pocetku agresije odglumio diverzanta dok se vrsio pretres prodavnica, a onda otisao u hladovinu i prodajuci pokradeno, uvecao svoj kapital.

“Moje, neces majmune jedan”!, promrmlja, zgrabi torbu i pobjeze. Nisam imao kada mistiti, vidio sam njega kao cilj koji rukama moram dohvatiti. Potrcah za njim, a iza stola cuh poznati glas Zaima Zuge, nacelnika veze u IBOG-u koji me iznenadi: “Seljacino, idi u Visegrad pa glumi serifa.” Zastadoh kao da me nozem ubode i okrenuh se prema njemu. Ispred mene se stvori tolika guzva da u srdzbi nisam mogao korak naprijed napraviti prema Zugi. “Vidjecemo se poslije u IBOG-u”, rekoh. “Obajsnit ces mi to”. Momak koga sam potjerao stade da vidi rasplet, a ja potrcah ponovo za njim, a pratiocu koji je cijelo vrijeme hodao iza mene i pokusavao me zaustaviti, rekoh: “Ostani tu i cekaj me”. Momak sa torbom nije uspio pobjeci ni sto metara, uletio je u zgradu u kojoj sam ga stigao zapuhanog na drugom spratu. Molio je da ga ne udarim, pravdajuci receno kako to nikada vise nece i kako on mene uvazava i cijeni puno. Nisam ga uopce udario sto ga je iznenadilo. “Hoces li sam podijeliti cigarete ili sa mnom?” upitah ga. “Zajedno cemo”, rece drhtavim glasom. Podijelio je eigarete i nije zelio nista da mu plati niko.

———————————————

Kaze da i sam zeli pomoci ranjenicima i izvinjava se po ko zna koji put. Ranjenici, koji su ostali na ulazu, u stacionaru mi rekose da je Zuga spominjao mene u kontekstu mog postavljanja na mjesto nacelnika Staba IBOG-a, kao moju podvalu Zaimu Imamovicu, mada od toga nije bilo trunke moje podvale, ni lose namjere. Zaim Imamovic, koji trenutno nije bio u Gorazdu, je neko za koga me u ovom vremenu agresije vezuju samo dobre uspomene na dobre rezultate i od koga ocekujem puno u buducem angazovanju.

Moj respekt prema velicini covjeka je kroz velicinu njegovog ukupnog djela u ovoj agresiji zbilji i muci, a Zaimovo djelo se tesko moze potpuno sagledati, tako da Zuga pravi veliku gresku u svojoj zabludi, ali valjda ce se promijeniti.

Nastavice se

[Kaza]

#34148

Kadrovske i druge promjene

Intezivno se odrzavaju radni sastanci sa predstavnicima civilnih vlasti na kojima se razmatraju,vitaina pitanja, a ponekad padnu i neosnovane optuzbe iz puno sitnih ili krupnih razloga, a sve ponajvise sto se svako ne bavi svojim poslom i u njemu ne pokusava dostici maksimum.

Ferida prozivaju predstavnici Okruga za sve lose, sto je ponekad i izvan njegove nadleznosti. Predstavnici Opcine Visegrad ne zaostaju za njima, ali oni optuzuju i mene, jer sam ih istinom o njihovom “füku” iz Medjedje pogodio, a inace su imali u svom stilu namjere omalovazavanja rezultata brigade, sto nije bilo cudno, i pojedinaca koji su vodili brigadu. lpak, ti sastanci su imali dobar rezultat, na njima su se vec tada pripremala rjesenja o logistickoj podrsci, kao i neka bitna pitanja poboljsanja, organizacije i ustrojavanja vojske, informisanja u vojsci i informisanja naroda, kako se ne bi glasinama diktirao puls naroda. Na sastanku 26.06.’93.godine, potpuno su prihvaceni, ali ne i u praksi podrzani, moji prijedlozi od kojih su najbitniji da:

1. Odmah, odnosno sto hitnije povecamo borbenu gotovost jedinica,

2. Pripremimo i izvedemo bar jedno znacajnije borbeno dejstvo i vratimo samopouzdanje jedinicama, a moral boraca i naroda podignemo na veci nivo.

3. Formiramo interventnu jedinicu jacine brigade sa zadatkom izvodjenja svih bitnih
borbenih dejstava u odbrani i napada, jezgro te jedinice je trebalo biti iz 1.Svbr u koje bi usli borci iz svih brigada.

—————————————–

4. Postignemo priblizno identicno opterecenje jedinica u odbrani, kao i boraca u svim jedinicama. Dosada je bilo vrlo velikih razlika, sto se pokazalo velikim problemom.

5. Pronadjemo takva kadrovska rjesenja u IBOG-u i brigadama koja ce obezbijediti
provodjenje ovih i ostalih znacajnih aktivnosti sto prije.

lpak, na ovim prijedlozima se nije istrajalo, doduse znatno vise iz objektivnih razloga, nego zbog necije volje i htijenja. U dane zatisja u kasarskim objektima su stvoreni minimalni uslovi za boravak, a starjesine iz Staba 1.Svbr su pripremile plan obuke komandnog kadra, prvenstveno radi sticanja dopunskog znanja iz RiK /rukvodenja i komandovanja/, a bogami, i takticke obuke i jos nekih bitnih oblasti. Operativac u 1.Svbr, Pena Enver Kustura, se puno trudio da teoretske postavke za isto budu sto sadrzanije i uspio je. Svako slobodno vrijeme se koristilo za obuku u kojoj su mnoge starjesine upotpunile znanja, a veliki broj starjesina je tek stekao osnovna vojno-strucna znanja, jer prethodno nisu bili ni rezervni oficiri. Bilo je i onih koji bivsu JNA nisu ni odsluzili iz raznih razloga. Komandant Buljubasic je omogucio svim komandantima brigada da daju svoje prijedloge za komandni kadar IBOG-a i brigada, i sagledavsi sve, pokusao naci rjesenja. Evo njegovih razmisljanja za komandu IBOG-a u tri varijante.

I

1. Komandänt IBOG-a Husnija Hrapo

2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijercic Pelam

3. Nacelnik Staba IBOG-a Ahmet Sejdic

Ova varijanta bi bila do dolaska Zaima Imamovica, ili

II

1. Komandant IBOG-a Ahmet Sejdic

2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijercic Pelam

3. Nacelnik Staba IBOG-a Husnija Hrapo

Po dolasku Zaima Imamovica na prostore Gorazdanskog okruga najbolja bi bila sljedeca varijanta:

III

1. Komandant IBOG-a Zaim Imamovic

2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijercic Pelam

3. Nacelnik Staba Ahmet Sejdic

Zaim Imamovic je bio jos izvan ovih prostora, ali se ocekivao njegov dolazak, odnosno povratak. Ferid je, opterecen razlicitim problemima,

———————————————

zelio otici ali i sa vrlo bitnim razlogom kvalitetnog prezentiranja stanja na gorazdanskoj slobodnoj teritoriji. Cesti su bili sastanci Komande 1.Svbr, na kojima su analizirani postignuti rezultati, a posebno nova uloga nase brigade, nova zona odgovomosti i mogucnost prerastanja u manevarsku jedinicu. Poslije nekoliko intervencija nase jedinice na linijama svih brigada, moji najblizi saradnici su na sastanku Komande brigade i komandanta jedinica 10.07.’93. zatrazili da malo sagledamo ulogu nase jedinice i razloge tako intezivnog angazovanja. Rasid Sobo, Zakir Jamak, Zaim Kustura, Enver Kustura, Nijaz Nuhanovic, Dzevad Kos, Nijaz Memisevic, Sabalieta Demir Mujkanovic, Adem Fehric, Fadil Karaman, Munir Muharemovic i drugi su se pitali:

“Zasto mi, koji smo i u Medjedji bili daleko optereceniji sa obavezama od drugih jedinica, bar sada ne budemo priblizno isto tretirani i dokle ce nasa jedinica, gdje god zagusti, morati intervenisati.” Govorili su i mislili svi isto.

Neka se vidi sta ce se dogoditi ako mi zakazemo jednom, i neka i nasi borci dahnu, tako bi se mogla formulisati njihova zavrsna könstatacija u zahtjevu. Bili su potpuno u pravu, osim sto su zanemarili da mi postujemo komandu, a da su ostale jedinice malo uljuljkane te da ce se, nadamo se, brzo trgnuti. Uvazio sam sustinu zahtjeva, a oni su trazili i od mene da odmorim malo, racunajuci valjda, da zbog mog opterecenja nisam u mogucnosti zastiti jedinicu. Bili su i tu u pravu, ali nismo imali kvalitetne alternative. Ferid i ja smo cesto trazili rjesenja od nekih komandanata brigada, dobijali smo obecanja, a izgubili vrijeme, ili jos gore, ponekad upucivali jedinice koje nisu bile spremne za izvrsenje zadataka, pa ih vracali, ili su se same vracale prije pocetka izvrsenja dobijenih zadataka. Ipak, ovaj sastanak Komande 1.Svbr, nam je posluzio da malo detaljnije analiziramo ukupnu situaciju na slobodnoj gorazdanskoj teritoriji, a meni licno ubrzao potrebu za pisanjem jedne informacije, u kojoj bi se alarmirale institucije da poduzmu mjere u hitnom poboljsanju bezbjednosnog stanja u ovom okruzenju. 11.07.93. godine napisao sam je i dosatavio na znacajnije adrese u sljedecem obliku. Sa kadrovskim promjenama se moralo ici sto prije, jer su one bile preduslov za promjene nacina rada u pojedinim jedinicama, tako je na mjesto komandanta 1.drinske brigade rasporedjen Sobo Rasid, nacelnik Staba 1.Svbr, a za njegovog zamjenika Dervisevic Azem Zenga, kako bi se ojacala komanda 1.drinske brigade.

Izvrsenaje i popuna Staba IBOG-a u minimumu. U Stab IBOG-a su angazovani i rezervni oficiri, clanovi Opcinskog staba TO Gorazde, Hamed Risljanin i Edin Fejzic sa namjerom da daju veci doprinos od onoga koji kroz rad u Stabu TO Gorazde pruzaju. Inace, pozicija opcinskih stabova, njihova uloga i znacaj su vec marginalizirani, jer je vitalni dio njihovih fünkcija

———————————————

dodijeljen Komandi IBOG-a, pa se i zbog toga angazovao kadar iz tih stabova. U Stab IBOG-a su usli kao novi clanovi Nijaz Nuhanovic i Trgo Ferid, u obavjestajni organ, kao i Nusret Hurem na inzinjerijske poslove. Tako je, ipak, stvorena jedna ekipa koja moze da poboljsa rad Staba i rezultat. Nisam imao utisak da je ovo najbolji tim za Stab, ali tome se prioritetno nije ni tezilo, jer bismo za najbolji tim morali izvuci najbolje starjesine u brigadama i time kadrovski osiromasili brigade, sto bi bilo katastrofalno u postojecim okolnostima. Nedim Alagic Peda je imenovan za komandanta 1.rogaticke brigade, sto je bila zelja starjesina iz brigade i sve osim stanja u alkoholu je bilo pohvalno o njemu, ali kako säm rece da ce pokusati svesti to na najmanju mjeru, tako se svi ponadasmo. Da je, bogdo, uspio potpuno prestati piti, ali nije. Kadrovske promjene su u ovom periodu vrsene i u drugim brigadama i na nizim nivoima. Efekti promjena su uglavnom bili pozitivni, sto se manifestovalo kroz veci rad i disciplinu u jedinicama, ali i posjednutost, odnosno, uredjenje linije odbrane. Ipak, poslije kadrovske problematike u vojsci kojom su se u velikoj mjeri bavile i sve civilne institucije, puno paznje i interesovanja je bilo za hranu, konvoje, akciju padobran i mogucnost izlaska, odnosno, ulaska u ovaj krug..

Bilo je puno onih koji sebe vise nisu vidjeli na ovim prostorima, koji su zazalili sto nisu dezertirali ili izvukli bar porodice, pa se vratili.

Sasvim drugi motivi su vodili neke i doveli ih cak u Crnu Goru ili do Sarajeva, i sa tim rizikom dugog neizvjesnog puta su za sebe trazili dobru korist u svercu, doduse, vrlo mali broj ljudi se u to upustao, neki su u takvom poslu i zavrsili zivot, preracunali se u povjerenju prema cetnicima.

U razmjeni zarobljenih sa cetnicima dobili smo Menzilovic Mehmeda, koji je, rekose mi borci, u noci 31.05./01.06.93. ostao u kasarni da spava, i svo spremanje, pozivi za polazak i pakovanja ga nisu osvijestili da krene sa saborcima. Sutradan je bio prijatno iznenadjenje cetnicima. Obavio sam razgovor s njim, ali taj razgovor je u smislu dobijanja nekih uvjerljivih odgovora, a narocito kvalitetnih obavjestajnih podataka, bio beskoristan u prvom dijelu, a kada sam utvrdio da pored njegovog mentalnog stresa malo ima i njegovih hirova i glume, ostro sam ga upozorio da mi odgovori na neka pitanja. Dao je neke bitne podatke o svom boravku u zatvoru u Visegradu.

U kasarnama Beric i Bogusici odradjen je bio program obuke u cilju otklanjanja nedostataka koji su bili prisutni u toku borbenih dejstava i pripreme za rjesavanje slozenih i teskih situacija u buducim dejstvima. Pokazalo se da ima puno toga sto je jos uvijek slabo i da se u skorije vrijeme mora izvrsiti potpuna vojno-strucna obuka. Na brzoj i skracenoj obuci sam insistirao prvenstveno zbog izvidjackih zadataka koje odmah treba nastaviti u svim jedinicama.

—————————————————-

Upravo te radnje i postupci boraca i jedinica u izvidjanju, uvezane sa diverzantskim dejstvima su najvise uvjezbavane. Na trenutak sam bio zadovoljan kada borci pokazu spretnost, strucnost, upornost, ali ponajvise kada otkriju postavljene zamke koje sam licno pokusao pribliziti stvamo mogucim u dubini PZT. Medjutim, i u ovoj oblasti su pokazane odredjene slabosti, ali i napredak za nekoliko dana obuke. Jedan od manje bitnih ciljeva je bio da borci shvate da im je obuka potrebna i znacaj dobre uvjezbanosti. Ja sam to povezivao sa njihovim zivotima a dalje sa posljedicama za druge. Tako sam postizao ozbiljnost. Oni koji su se malo kofrcili kao pravi diverzanti, iza kojih stoje uspjesno izvedene briljantne bitke, padali su na sitnicama, pa su se malo prizemljili, sto je jako dobro bar dok uce i vjezbaju.

Izvidjanja radi prikupljanja obavjestajnih podataka su intenzivno vrsena u zonama svih brigada, a ja sam koordinirao preko nacelnika stabova brigada tu aktivnost. Uglavnom su rezultati tih izvidjanja bili vrlo kvalitetni obavjestajni podaci. Cesto su borci sami trazili da odlaze u dubinu PZT, nakon sto prethodno pronadju prolaz kroz neprijateljsku liniju odbrane, da tamo poslije prikupljanja znacajnih podataka izvrse diverzije, a zatim se vrate u bazu. Za takve zadatke pripremane su diverzantske jedinice. Pripreme su bile sve bolje i obuhvatnije, a sreca da do sada nije bilo neke vece nesrece u izvrsavanju ovakvih zadataka. Svako znacajnije diverzantsko dejstvo jedinica iz sastava 1.Svbr sam odobravao, a najcesce i morao osmisliti, narocito u ’92.godini. Sada vec ima inicijativa i ideja ostalih starjesina.

Obavljanje poslova komandanta brigade i nacelnika Staba IBOG-a, me u velikoj mjeri iscrpljivalo a narocito kada sam jos morao rjesavati odredjene probleme u ostalim brigadama, traziti kadrovska rjesenja, presudjivati i dijeliti pravdu bez instrumenata za istu. A kada poslije svega stigne iz duboke hladovine, osmisljani akt Ratnog presjednistva Opcine Visegrad u kome se kritikuje moj rad i rad mojih saradnika, ponekad povrijedi i cijela brigada, onda mi bas prekipi, ali sta cu, mora se trpjeti. Oni su civilna vlast. Kakva-takva, nasa je, i poslije takvog akta uslijedi odgovor iz brigade, od Komande. Onda pocinju prljavije igre bolesnih ljudi, i to ne svih vec samo kreatora i jednog do dva slijepa izvrsioca. Ta pisma su oduzimala puno vremena, a pogotovu “silni” sastanci, jos “silnijeg” Presjednistva u kome sam ja clan dok ne progovorim sa srca, a onda eto nisam clan, ali opet me zovu, ohlade i razvedre. U ovom periodu juli – avgust ’93. nisam imao vremena ni da vidim porodicu, cesto zbog gluposti na maratonskim sastancima, ispravljao krivu Drinu sa ljudima koji i dalje voze uzanim kolosijekom, a uz to su samo dobri kocnicari ili cesce skretnicari, tako da ih ne mozeg privoljeti da djeluju u pravcu potrebnih rjesenja. Koliko daleko su odlutali pokazuju akti usmjereni prema Komandi 1.Svbr i komandantu 1.Svbr.

Nastavice se

[Kaza]

#34162

Kadrovske i druge promjene

Intezivno se odrzavaju radni sastanci sa predstavnicima civilnih vlasti na kojima se razmatraju,vitaina pitanja, a ponekad padnu i neosnovane optuzbe iz puno sitnih ili krupnih razloga, a sve ponajvise sto se svako ne bavi svojim poslom i u njemu ne pokusava dostici maksimum.

Ferida prozivaju predstavnici Okruga za sve lose, sto je ponekad i izvan njegove nadleznosti. Predstavnici Opcine Visegrad ne zaostaju za njima, ali oni optuzuju i mene, jer sam ih istinom o njihovom “füku” iz Medjedje pogodio, a inace su imali u svom stilu namjere omalovazavanja rezultata brigade, sto nije bilo cudno, i pojedinaca koji su vodili brigadu. lpak, ti sastanci su imali dobar rezultat, na njima su se vec tada pripremala rjesenja o logistickoj podrsci, kao i neka bitna pitanja poboljsanja, organizacije i ustrojavanja vojske, informisanja u vojsci i informisanja naroda, kako se ne bi glasinama diktirao puls naroda. Na sastanku 26.06.’93.godine, potpuno su prihvaceni, ali ne i u praksi podrzani, moji prijedlozi od kojih su najbitniji da:

1. Odmah, odnosno sto hitnije povecamo borbenu gotovost jedinica,

2. Pripremimo i izvedemo bar jedno znacajnije borbeno dejstvo i vratimo samopouzdanje jedinicama, a moral boraca i naroda podignemo na veci nivo.

3. Formiramo interventnu jedinicu jacine brigade sa zadatkom izvodjenja svih bitnih
borbenih dejstava u odbrani i napada, jezgro te jedinice je trebalo biti iz 1.Svbr u koje bi usli borci iz svih brigada.

—————————————–

4. Postignemo priblizno identicno opterecenje jedinica u odbrani, kao i boraca u svim jedinicama. Dosada je bilo vrlo velikih razlika, sto se pokazalo velikim problemom.

5. Pronadjemo takva kadrovska rjesenja u IBOG-u i brigadama koja ce obezbijediti
provodjenje ovih i ostalih znacajnih aktivnosti sto prije.

lpak, na ovim prijedlozima se nije istrajalo, doduse znatno vise iz objektivnih razloga, nego zbog necije volje i htijenja. U dane zatisja u kasarskim objektima su stvoreni minimalni uslovi za boravak, a starjesine iz Staba 1.Svbr su pripremile plan obuke komandnog kadra, prvenstveno radi sticanja dopunskog znanja iz RiK /rukvodenja i komandovanja/, a bogami, i takticke obuke i jos nekih bitnih oblasti. Operativac u 1.Svbr, Pena Enver Kustura, se puno trudio da teoretske postavke za isto budu sto sadrzanije i uspio je. Svako slobodno vrijeme se koristilo za obuku u kojoj su mnoge starjesine upotpunile znanja, a veliki broj starjesina je tek stekao osnovna vojno-strucna znanja, jer prethodno nisu bili ni rezervni oficiri. Bilo je i onih koji bivsu JNA nisu ni odsluzili iz raznih razloga. Komandant Buljubasic je omogucio svim komandantima brigada da daju svoje prijedloge za komandni kadar IBOG-a i brigada, i sagledavsi sve, pokusao naci rjesenja. Evo njegovih razmisljanja za komandu IBOG-a u tri varijante.

I

1. Komandänt IBOG-a Husnija Hrapo

2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijercic Pelam

3. Nacelnik Staba IBOG-a Ahmet Sejdic

Ova varijanta bi bila do dolaska Zaima Imamovica, ili

II

1. Komandant IBOG-a Ahmet Sejdic

2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijercic Pelam

3. Nacelnik Staba IBOG-a Husnija Hrapo

Po dolasku Zaima Imamovica na prostore Gorazdanskog okruga najbolja bi bila sljedeca varijanta:

III

1. Komandant IBOG-a Zaim Imamovic

2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijercic Pelam

3. Nacelnik Staba Ahmet Sejdic

Zaim Imamovic je bio jos izvan ovih prostora, ali se ocekivao njegov dolazak, odnosno povratak. Ferid je, opterecen razlicitim problemima,

———————————————

zelio otici ali i sa vrlo bitnim razlogom kvalitetnog prezentiranja stanja na gorazdanskoj slobodnoj teritoriji. Cesti su bili sastanci Komande 1.Svbr, na kojima su analizirani postignuti rezultati, a posebno nova uloga nase brigade, nova zona odgovomosti i mogucnost prerastanja u manevarsku jedinicu. Poslije nekoliko intervencija nase jedinice na linijama svih brigada, moji najblizi saradnici su na sastanku Komande brigade i komandanta jedinica 10.07.’93. zatrazili da malo sagledamo ulogu nase jedinice i razloge tako intezivnog angazovanja. Rasid Sobo, Zakir Jamak, Zaim Kustura, Enver Kustura, Nijaz Nuhanovic, Dzevad Kos, Nijaz Memisevic, Sabalieta Demir Mujkanovic, Adem Fehric, Fadil Karaman, Munir Muharemovic i drugi su se pitali:

“Zasto mi, koji smo i u Medjedji bili daleko optereceniji sa obavezama od drugih jedinica, bar sada ne budemo priblizno isto tretirani i dokle ce nasa jedinica, gdje god zagusti, morati intervenisati.” Govorili su i mislili svi isto.

Neka se vidi sta ce se dogoditi ako mi zakazemo jednom, i neka i nasi borci dahnu, tako bi se mogla formulisati njihova zavrsna könstatacija u zahtjevu. Bili su potpuno u pravu, osim sto su zanemarili da mi postujemo komandu, a da su ostale jedinice malo uljuljkane te da ce se, nadamo se, brzo trgnuti. Uvazio sam sustinu zahtjeva, a oni su trazili i od mene da odmorim malo, racunajuci valjda, da zbog mog opterecenja nisam u mogucnosti zastiti jedinicu. Bili su i tu u pravu, ali nismo imali kvalitetne alternative. Ferid i ja smo cesto trazili rjesenja od nekih komandanata brigada, dobijali smo obecanja, a izgubili vrijeme, ili jos gore, ponekad upucivali jedinice koje nisu bile spremne za izvrsenje zadataka, pa ih vracali, ili su se same vracale prije pocetka izvrsenja dobijenih zadataka. Ipak, ovaj sastanak Komande 1.Svbr, nam je posluzio da malo detaljnije analiziramo ukupnu situaciju na slobodnoj gorazdanskoj teritoriji, a meni licno ubrzao potrebu za pisanjem jedne informacije, u kojoj bi se alarmirale institucije da poduzmu mjere u hitnom poboljsanju bezbjednosnog stanja u ovom okruzenju. 11.07.93. godine napisao sam je i dosatavio na znacajnije adrese u sljedecem obliku. Sa kadrovskim promjenama se moralo ici sto prije, jer su one bile preduslov za promjene nacina rada u pojedinim jedinicama, tako je na mjesto komandanta 1.drinske brigade rasporedjen Sobo Rasid, nacelnik Staba 1.Svbr, a za njegovog zamjenika Dervisevic Azem Zenga, kako bi se ojacala komanda 1.drinske brigade.

Izvrsenaje i popuna Staba IBOG-a u minimumu. U Stab IBOG-a su angazovani i rezervni oficiri, clanovi Opcinskog staba TO Gorazde, Hamed Risljanin i Edin Fejzic sa namjerom da daju veci doprinos od onoga koji kroz rad u Stabu TO Gorazde pruzaju. Inace, pozicija opcinskih stabova, njihova uloga i znacaj su vec marginalizirani, jer je vitalni dio njihovih fünkcija

———————————————

dodijeljen Komandi IBOG-a, pa se i zbog toga angazovao kadar iz tih stabova. U Stab IBOG-a su usli kao novi clanovi Nijaz Nuhanovic i Trgo Ferid, u obavjestajni organ, kao i Nusret Hurem na inzinjerijske poslove. Tako je, ipak, stvorena jedna ekipa koja moze da poboljsa rad Staba i rezultat. Nisam imao utisak da je ovo najbolji tim za Stab, ali tome se prioritetno nije ni tezilo, jer bismo za najbolji tim morali izvuci najbolje starjesine u brigadama i time kadrovski osiromasili brigade, sto bi bilo katastrofalno u postojecim okolnostima. Nedim Alagic Peda je imenovan za komandanta 1.rogaticke brigade, sto je bila zelja starjesina iz brigade i sve osim stanja u alkoholu je bilo pohvalno o njemu, ali kako säm rece da ce pokusati svesti to na najmanju mjeru, tako se svi ponadasmo. Da je, bogdo, uspio potpuno prestati piti, ali nije. Kadrovske promjene su u ovom periodu vrsene i u drugim brigadama i na nizim nivoima. Efekti promjena su uglavnom bili pozitivni, sto se manifestovalo kroz veci rad i disciplinu u jedinicama, ali i posjednutost, odnosno, uredjenje linije odbrane. Ipak, poslije kadrovske problematike u vojsci kojom su se u velikoj mjeri bavile i sve civilne institucije, puno paznje i interesovanja je bilo za hranu, konvoje, akciju padobran i mogucnost izlaska, odnosno, ulaska u ovaj krug..

Bilo je puno onih koji sebe vise nisu vidjeli na ovim prostorima, koji su zazalili sto nisu dezertirali ili izvukli bar porodice, pa se vratili.

Sasvim drugi motivi su vodili neke i doveli ih cak u Crnu Goru ili do Sarajeva, i sa tim rizikom dugog neizvjesnog puta su za sebe trazili dobru korist u svercu, doduse, vrlo mali broj ljudi se u to upustao, neki su u takvom poslu i zavrsili zivot, preracunali se u povjerenju prema cetnicima.

U razmjeni zarobljenih sa cetnicima dobili smo Menzilovic Mehmeda, koji je, rekose mi borci, u noci 31.05./01.06.93. ostao u kasarni da spava, i svo spremanje, pozivi za polazak i pakovanja ga nisu osvijestili da krene sa saborcima. Sutradan je bio prijatno iznenadjenje cetnicima. Obavio sam razgovor s njim, ali taj razgovor je u smislu dobijanja nekih uvjerljivih odgovora, a narocito kvalitetnih obavjestajnih podataka, bio beskoristan u prvom dijelu, a kada sam utvrdio da pored njegovog mentalnog stresa malo ima i njegovih hirova i glume, ostro sam ga upozorio da mi odgovori na neka pitanja. Dao je neke bitne podatke o svom boravku u zatvoru u Visegradu.

U kasarnama Beric i Bogusici odradjen je bio program obuke u cilju otklanjanja nedostataka koji su bili prisutni u toku borbenih dejstava i pripreme za rjesavanje slozenih i teskih situacija u buducim dejstvima. Pokazalo se da ima puno toga sto je jos uvijek slabo i da se u skorije vrijeme mora izvrsiti potpuna vojno-strucna obuka. Na brzoj i skracenoj obuci sam insistirao prvenstveno zbog izvidjackih zadataka koje odmah treba nastaviti u svim jedinicama.

—————————————————-

Upravo te radnje i postupci boraca i jedinica u izvidjanju, uvezane sa diverzantskim dejstvima su najvise uvjezbavane. Na trenutak sam bio zadovoljan kada borci pokazu spretnost, strucnost, upornost, ali ponajvise kada otkriju postavljene zamke koje sam licno pokusao pribliziti stvamo mogucim u dubini PZT. Medjutim, i u ovoj oblasti su pokazane odredjene slabosti, ali i napredak za nekoliko dana obuke. Jedan od manje bitnih ciljeva je bio da borci shvate da im je obuka potrebna i znacaj dobre uvjezbanosti. Ja sam to povezivao sa njihovim zivotima a dalje sa posljedicama za druge. Tako sam postizao ozbiljnost. Oni koji su se malo kofrcili kao pravi diverzanti, iza kojih stoje uspjesno izvedene briljantne bitke, padali su na sitnicama, pa su se malo prizemljili, sto je jako dobro bar dok uce i vjezbaju.

Izvidjanja radi prikupljanja obavjestajnih podataka su intenzivno vrsena u zonama svih brigada, a ja sam koordinirao preko nacelnika stabova brigada tu aktivnost. Uglavnom su rezultati tih izvidjanja bili vrlo kvalitetni obavjestajni podaci. Cesto su borci sami trazili da odlaze u dubinu PZT, nakon sto prethodno pronadju prolaz kroz neprijateljsku liniju odbrane, da tamo poslije prikupljanja znacajnih podataka izvrse diverzije, a zatim se vrate u bazu. Za takve zadatke pripremane su diverzantske jedinice. Pripreme su bile sve bolje i obuhvatnije, a sreca da do sada nije bilo neke vece nesrece u izvrsavanju ovakvih zadataka. Svako znacajnije diverzantsko dejstvo jedinica iz sastava 1.Svbr sam odobravao, a najcesce i morao osmisliti, narocito u ’92.godini. Sada vec ima inicijativa i ideja ostalih starjesina.

Obavljanje poslova komandanta brigade i nacelnika Staba IBOG-a, me u velikoj mjeri iscrpljivalo a narocito kada sam jos morao rjesavati odredjene probleme u ostalim brigadama, traziti kadrovska rjesenja, presudjivati i dijeliti pravdu bez instrumenata za istu. A kada poslije svega stigne iz duboke hladovine, osmisljani akt Ratnog presjednistva Opcine Visegrad u kome se kritikuje moj rad i rad mojih saradnika, ponekad povrijedi i cijela brigada, onda mi bas prekipi, ali sta cu, mora se trpjeti. Oni su civilna vlast. Kakva-takva, nasa je, i poslije takvog akta uslijedi odgovor iz brigade, od Komande. Onda pocinju prljavije igre bolesnih ljudi, i to ne svih vec samo kreatora i jednog do dva slijepa izvrsioca. Ta pisma su oduzimala puno vremena, a pogotovu “silni” sastanci, jos “silnijeg” Presjednistva u kome sam ja clan dok ne progovorim sa srca, a onda eto nisam clan, ali opet me zovu, ohlade i razvedre. U ovom periodu juli – avgust ’93. nisam imao vremena ni da vidim porodicu, cesto zbog gluposti na maratonskim sastancima, ispravljao krivu Drinu sa ljudima koji i dalje voze uzanim kolosijekom, a uz to su samo dobri kocnicari ili cesce skretnicari, tako da ih ne mozeg privoljeti da djeluju u pravcu potrebnih rjesenja. Koliko daleko su odlutali pokazuju akti usmjereni prema Komandi 1.Svbr i komandantu 1.Svbr.

Nastavice se

[Kaza]

#34249

SIGO ’93 – Fenomen nepokrivenog duha

Snagu i nadu u uspjehe su mi vracali entuzijasti poput Emira Avdica Ministra i slicni, koji ne mogu klonuti duhom, vec uvijek zele i cine vise od ocekivanog.

Gorazdanin Junuz Vlajcic Junga je svoj entuzijazam iskazao na afirmaciji sportskih takmicenja u ovakvim uslovima i zajedno sa ekipom istomisljenika, poceo pripremati SIGO igre /Sportske igre Gorazdanskog okruga/, od mene je dobio cestitke za ideju, a svakako, i potrebnu podrsku.U razlicitim disciplinama bi se takmicile ekipe svih opcina Okruga Gorazde, sto je bila jako dobra zamisao.

Slag na sve bi bila prva nogometna egzibiciona utakmica na velikom stadionu: Gorazdanski (bivsi Radnicki) i ekipa IBOG-a. „Sta mislite vi o tome?” upita Junga i doda: Mozda biste vi mogli biti selektor ekipe IBOG-a ili cak i igrati”. Malo me je nasmijao jer ja nisam nikada igrao veliki fudbal pa ne bih da to bude na takvoj utakmici, ali sam prihvatio da odaberem i pripremim ekipu za tu utakmicu.

Jedan od bitnih problema koji je nama oduzimao puno vremena i stvarao dodatne poteskoce je bio i koristenje KT – radio uredjaja za ostvarivanje veze izvan Gorazda bez ikakvog reda i sa naglasenom slobodom razgovora o svemu i svacemu. Tako su oticali vrlo znacajni podaci o nasim jedinicama, stanju u njima, ukupnom stanju cak i pojedincima. Moralo se uraditi odmah nesto da se isto sprijeci, ali neki od uredjaja van institucija su bili kod tesko dodirljivih pojedinaca pa je bilo velikih problema tako da se planiralo i prisilno oduzimanje KT uredaja. Kada su se u zastitu pojedinaca stavili odredjeni predstavnici kljucnih institucija onda se od toga odustajalo sa altemativom da se izda naredba o zabrani rada preko tih uredjaja. Kada se bura stisa opet se pojave ti koji su obecali da ce postivati naredbu, ali se sada bar vise vodio racun o tajnim podacima i bezbjednosnoj kulturl. Neki, kao vec smijenjeni nacelnik veze u IBOG-u Zaim Zuga, su u svom amaterizmu pretjerivali i vrsili odredjene sluzbene poslove preko uredjaja u svom stanu, cak i u toku dejstava, koristeci i motorole, odnosno, UKT uredjaje vece snage, pokusavali dati doprinos prisluskivanjem i dojavama o neprijatelju ili ometanjem istog. U ovim radnjama bilo je i njegovih provokacija pojedinih vezista iz 1.Svbr pa i prema meni, doduse, nikada direktno ali ukupno u tom njegovom radu korisnog je bilo vise. Zuga se vjerovatno malo lijecio tim provokacijama u obicnim lahkim situacijama, a u tezim pokusavao pomoci. Bilo je medju vlasnicima uredjaja i onih koji su mudro, slusali i vrlo rijetko se javljali, a htjeli prvenstveno imati sto vise informacija o tome sta se prica u Gorazdu i to samo o njima licno, a ne da bi ih koristila bilo koja od institucija u Gorazdu. Rad tih osoba je bio vrlo profesionalan a kontakti sa znacajnim

—————————————–

ljudima, prijateljima i rodbinom, vrlo rijetki i najcesce specificno sifrovani. Kada smo napravili rezultat na zastiti tajnih vojnih podataka, komandant i ja smo analizirali sta mi poduzimamo da dodjemo do znacajnih podataka o neprijatelju. Najvise podataka smo do sada dobijali na osnovu izvrsenih izvidjanja neprijateljske 1/o i dubine PZT. To je jedan od najtezih nacina a podaci su bili vrio uvjerljivi i obicno su potpuno potvrdjivani u pripremi ili izvrsenju b/d. Moj prijedlog da formiramo sto prije “prislusni centar” sa osnovnim zadatkom prikupljanja podataka o komunikäciji neprijatelja sredstvima veze i obrade istih u obavjestajnom organu, a kasnije i u operativnom, pretocen je u zadatak meni sa rokom odmah. Cetnici su, valjda misleci da ih mi ne mozemo ili ne znamo pratiti, ponekad i otvoreno komunicirali sto je nama donosilo bitne podatke i cime smo se koristili maksimalno. Bilo je puno gnjavaza oko tehnickog opremanja centra, ali se uspjelo, uglavnom, povlacenjem uredjaja iz brigada. Nazalost, to je bilo najlakse izvodivo jer onim, koji su cuvali privatne uredjaje a vjerovatno ih nisu kupili vec zalapili, bi covjek lakse oko izvadio nego uredjaj oduzeo, a tek da sami daju, nema sanse. Ipak, prislusni centar je poceo funkcionisati a podaci koje smo dobijali su bili vrlo znacajni. To je bila ujedno i kontrola nase komunikacije sredstvima veze a rezultat je bolje postivanje naredjenja u vezi s komunikacijom sredstvima veze i maksimalna disciplina na istim, bar kada su u pitanju uredaji jedinica, brigada.

Predstavnici Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad su ubijedili Esada Ohranovica cije su sposobnosti u ekonomsko-komercijalnoj oblasti vrlo velike, da se pridruzi ekipi koja iz hladovine kritikuje rad i kritikom pokusava doci do potrebnih poena, a ne nekim znacajnijim konkretnim radom. Od konkretnog rada i djelovanja prema borcima i narodu imali su samo podjele odredenih paketa hrane i opreme, koji su vrlo rijetko stizali u Gorazde. I u tom radu su pokazivali svoje slabosti, posebno gdje su imall mogucnost da odaberu svoje miljenike, dousnike, glasace i telale koji ce pricati ono sto oni kazu, uglavnom, protiv drugih cestitih ljudi koji su im kao takvi smetali. Ponekad se desavalo da kategorije ljudi za koje je namjenski izdvojena pomoc ne dobiju, a dobiju prethodno nabrojane, mada su najcesce dobijali u raspodjeli kao opcina nesto veci broj paketa. Eto, to Avdiji, Trtetu, Dinetu i ostalima nije bilo dovoljno. Imali su svi ponekog svog da pripaze. Sve to nije bilo dovoljno podlo pa su neki kao Avdija Sabanovic onima koji se pobune trazeci svoiu pomoc (paket i slicno) davali odgovore pune ironije i osvetnickog hira kao sto su :

“Neka ti Sejdic da, ti si njegov, eno ti ga, idi njemu, on ima sve, ali ne da. I Hodza, oni su te doveli do toga, s njima ti je sin i poginuo.” Razljuceni i povrijedjeni ljudi su svakako reagovali a neki pribraniji su davall i ovakve odgovore

—————————————–

“Jeste, oni se bar bore. S tobom je mogao poginuti samo u lopovluku, lopove jedan…” i onda je paket ostao Avdiji. Tek kada bi neko znacajniji intervenisao, Avdija bi se povukao. Prema meni nije ispoljavao neku hrabrost, a ja se nisam upustao puno u prepirku. Kratko sam ga u eventualnim situacijama “sutnuo” od sebe jednom rijecju i ozbiljnim stavom.
Eto, u takvu ekipu je usao Fikret Cocalic a sada i Esad Ohranovic. Hajde, valjda ce se korigovati.

10.09.`93. obradovan sam vijescu da je Muaz Hadzic, Gorazdanin koga se sjecam po voznji oklopnjaka u pocetku agresije, sa jos jedanaest momaka – boraca, stigao bez problema iz Sarajeva, preko Igmana, za sest dana u Gorazde. To je bila jos jedna potvrda mogucnosti dolaska manjih pa i vecih jedinica na ove prostore, ali i odlaska sa istih organizovano ili samovoljno, cega sam se pribojavao. Iz razgovora sa pristiglim borcima dobijene su znacajne informacije o cetnicima koje su govorile da oni ne ocekuju vise prolaze nasih jedinica kroz tako veliku PZT jer to vjerovatno smatraju vecim rizikom ili neizvodivim zadatkom. Ucrtana je marsuta kretanja. Nijaz Nuhanovic, nacelnik obavjestajnog organa u IBOG-u je posebno puno radio na prikupljanju podataka sto sam ja shvatio kao zelju da pronadje neka rjesenja za ubacivanje jedinica na ovaj prostor i predlozi ih meni. U pocetku je to i bio njegov jedini cilj, ali kako je vise ulazio u marsutu moguceg puta, tako je sve vise razmisljao o svom odlazku. U dva-tri navrata me pitao kakve su sanse za njegov odlazak do Sarajeva i dobijao odgovore da sada nema objektivno nikakvih mogucnosti bez velikog rizika da se prodje do Sarajeva, a da ja ne mogu odobriti takav odlazak bez minimuma sigurnosti. Ustvari, ja sam mogao samo predloziti komandantu Buljubasicu, a on da odobri. Nijaz Nuhanovic major, aktivno vojno lice, je ponajvise po svojoj zelji stigao, krajem ’92. u Medjedju sa izrazenom zeljom da pomogne borcima 1.Svbr da udju u njegov i nas Visegrad. Po dolasku je iskazao svoje divljenje borcima ali i razocarenje u uslove ratovanja.

Ostavio je porodicu na milost i nemilost sarajevskim okrutnim uslovima zivota racunajuci da ce porodici pomoci i vojne i civilne institucije, bar da prezivljava ako ne da zive kao porodice onih koji ratuju tu, u Sarajevu. Bio sam prisutan vise puta kada se razocaran u toku razgovora hvatao za glavu i cudio govoreci svojoj supruzi:

“Pa je li to moguce Seno?”, i na kraju joj porucivao “lzdrzi, molim te, ja cu odavde probati da se cuem, zavrsit cu to ja. Nemoj mi se sikirati pazi na djecu i cuvaj mi se”.

A onda je sa mnom komentarisao kako nista nisu pomogli oni koji su obecali kako njegova Sena drhti na pragovima pojedinih njegovih kolega, a oni je i ne prime. On to nije mogao shvatiti. Ovdje gdje je sada, u jedinici toga nema, ali ne i van jedinice jer ima u svakom zitu kukolja i brzo se

————————————————

zaboravlja dobro mnogih. Odlazili smo zajedno do komandanta Buljubasica da pokusamo odmah reagovati da se Nijazovoj porodici i porodicama ostalih starjesina koji su ovdje, a eije porodice su u Sarajevu, pomogne bar da ne gladuju. Uvijek su obecanja bila ogromna, a realizacija mala i to poslije novih intervencija, obicno. Nijaz mi je u Komandi 1.Svbr bio od velike koristi i pomoci. Puno odluka koje sam donosio i sam je pripremao do nekog stepena, a konacne odluke kriticki mudro sagledavao. Cesto je imao i drugacije misijenje, sto me tjeralo da preispitam odluku sagledavajuci jos jednom sve elemente, odnosno, argumente za i protiv odluke, sto je najcesce poboljsalo istu.

Ostale starjesine su se obicno brzo slozile sa mojom odlukom i zato mi je Nijaz bio posebno znacajan. Sada, kad je na novim obavezama u IBOG-u, ponovo pokusava da dä puni doprinos u radu ali i u prijedlogu svojih rjesenja i kritickom osvrtu na neka moja bitna rjesenja i odluke.” Bolan majci”, cesto je tako pocinjao svoje recenice uvjeravajuci sagovornika u ono sto zeli reci, a posebno simpaticne su mu bile gestikulacije rukama dok govori. Nervoza u rukama kada iscekuje cigaretu je takva da covjek pomisli da mu ruke trepere, a da prsti poigravaju ritmom koji ni oko ne moze pratiti. Svaka moja cigareta koju sam cesto ostavljao za njega je bila nasa obostrana radost: njegova da je zapali a moja da sagledam taj ceremonijal odusevljenja. Nije kao ni mnogi drugi imao uslove u Gorazdu, a pogotovu u Medjedji, za zivot dostojan jednog starjesine ni po jednom elementu, od smjestaja koji je rjesavao kako se snadje do ishrane. Svaki odlazak na pitu po pozivu mjestana za mene on je prihvatao kao dijete obradovan. Nisu ti odlasci i ruckovi bili cesti. Poziva je bilo jako puno, a ja sa svojom ekipom sam prihvatao samo one za koje sam smatrao da su do kraja iskreni i bez interesa. I takvi su cesto otkazivani zbog obaveza. Nijazov brat Rasim Nuhanovic je po pricama svjedoka koji su boravili u Visegradu maja i juna’92. godine ubijen na cupriji i bacen u Drinu, a Nijaz se jos nada da je ziv, kao i ja za svoju gluhonijemu sestru Fahriju. Nijaz se snalazio na razne nacine za pranje garderobe sa kojom je oskudjevao i muku mucio da to uvijek bude cisto, a on cist i uredan. To nisu bile samo njegove muke, vec velikog broja boraca i starjesina u brigadi i IBOG-u. Ovo su samo one znacajnije muke koje su Nijaza tjerale da razmislja, da svjesno rizikuje zivot i pokusa otici do porodice u Sarajevo. Ljudski me jedne prilike upita:

“Mozes li ti zazmiriti dok ja odem, ali cu se pozdraviti svakako s tobom”, rece i zatrepta ocima.

Svaki drugi odgovor osim “mogu” bio je za mene predalek, mada sa vojnickog aspekta grijesim, ljudski aspekt mi je u ovoj situaciji blizi, to je moja slabost. Ali kad vec grijesim, upitah ga:

————————————————–

“Mogu li ti sta pomoci” da bar prodje sa manje rizika i manje problema ovo njegovo prijavljeno dezerterstvo.

“Mozes. Prvo nemoj ovo prijaviti Feridu dok se ja ne javim, akobogda, ziv i zdrav, drugo, evo marsute ako imas sta predloziti i trece, ako mi sta zatreba hrane i pomagala, eto nisam bas skroman” rece i nasmija se a onda upita: “Moze ili ne moze?”

“Ma moze, znas da moze, ali daj mi reci ekipu s kim ces ici” upitam ga da se uvjerim koliko je grupa ozbiljna i spremna za ovakva iskusenja. “E to ni ja jos ne znam, radim na tome”, – zahvali se, pruzi ruku i reee:

“Ovo je samo za nas, mada znam da je suvisno sto to naglasavam” nasmijesi se i slatko zapali pola cigarete koju je ugasio: nekad prije.

U ovom haosu agresije unistavano je mnogo toga, ne samo surovoscu rata nego i neodrzavanjem i vremenskim nepogodama. Ali, nesto sto mi je kao inzenjeru sumarstva, profesionalcu, jako tesko padalo je bilo visestruko brutalno i totalno unistavanje ekosistema u sumama direktno, a indirektno i sire. To sto su cetnici palili, granatama sjekli, sravnavali motorkama, ranjavali gelerima u cilju unistavanja svega sto nam moze pomoci. To sam prihvatao kao njihov zlocin u sklopu ukupnog zlocina koji cine u bezumlju istrosenih ideja odbrane ugrozenog srpstva i Srba. Nas pojedinacni i organizovani kriminal, pokolj sume bez reda i postivanja zakona prirode i zakona ovog drustva nisam mogao prihvatiti kao nas, pitajuci se cesto jesmo li mi sebi ponekad oni? Je li nas priroda hrani, a evo i brani?

Medjutim, oni kojima su vidici pomuceni kazu:

“Hajde bogati, komandante, svaki dan se gine, ko zna dokle cemo prezivjeti”, bio je najcesci odgovor, a ja sam obicno odgovarao:

“Ti i ja mozda necemo, ali neko hoce, ako Bog da, a bez prirode, bez suime nema zivota”. Tako sam tjerao 1jude da malo razmisljaju prije nego sto pocnu redom sisati brda obrasla sumom. Na razmisljanja nekih: Ima sume, ne moze je nestati” ja sam uzvracao: “Ima i onakvih kakvi su oni jos nazalost puno, i brzo ce joj dohakati.” Moja sreca je sto ipak posjedujem neki autoritet u ovom narodu pa me svi bar cestito saslusaju. Lugara, sumara, koji vec obavlja u radnoj obavezi svojih duznosti, pored ostalih, euvanje i zastitu sume, mnogi i ne saslusaju. Jedinice, brigade i bataljoni, u svojoj logistici imaju cesto monopol i sijeku po svom izboru. Kakvi sumari i kakva doznaka u agresiji i belaju, to je zabluda i nekih komandanata jedinica. Logisticar u 1.Svbr im kaze da mu sumar ne dozvoljava da sjece u nekom gore rejonu drva za brigadu i pita sta da radi.

“Uradi ono sto oni traze, ispostuj do kraja proceduru, ne samo sada vec i ubudude, i nemoj da bude slucajno nekih drugacijih radnji.” Bilo mu je potpuno jasno i oko toga nije vise bilo price. Razmisljajuci o efektima

————————————————-

agresije, vrlo cesto sam dolazio do jednog opceg zakljucka da se razara sve dobro, ali se u tom razaranju filtriraju i izuzetne vrijednosti ljudi i ujedno gube vec stecene kod nekih drugih, a kao nikada prije velicaju ideali. Medjutim, mi koji se borimo za spas golog zivota ovog naroda i grama ove Bosne ponosne, taj ideal uvazavamo kao najsvetiji, jer nam bez njega nema ni opstanka. Ideali neprijatelja su prolazni i brzo ce izblijediti zato sto agresija duze traje. Nasminkani sjaj cetnickih ideala blijedi, vremenom ga spira stvarna i surova istina.

SIGO – igre su protekle u pravoj sportskoj atmosferi koja me podsjetila na onu mirnodopsku, u sportskom centru Usce u Visegradu, na kome su igrane medjurepublicke omladinske sportske igre, i kada je prostrani kompleks sportskih terena Usce bio prepun sporta, druzenja i rezultata, a sada se tamo igraju igre nekih preostalih sportasa, ali sigurno bez duha koji je krasio te mirnodopske igre. Taj duh je ranjen i tesko ce prezivjeti, a i kad prezivi nece potpuno zazivjeti dok budu zivjeli oni koji ga ranise. Ekipa Gorazda, kao sto se i ocekivalo, je bila najuspjesnija. Sve drugo sem pobjede u svim ekipnim sportovima bi dozivjeli kao pravi neuspjeh. Imali su naske ekipe gotovo potpunog mirnodopskog sastava, a ostale opcine su krpile ekipe od onih koji su uglavnom rekreativno igrali neke od sportova. U pojedinacnim disciplinama je bilo nesto drugacije i malo interesantnije. SIGO igre su tempirane u dane kada se obiljezavala godisnjica oslobodjenja Gorazda pa su propratne svecanosti odrzane u pauzama sportskih aktivnosti. Program je ukupno bio pretrpan, a kao jedna vidno ispoljena slabost u protokolu obiljezavanja godisnjice, bila je uskracivanje nagrada najzasluznijim borcima i starjesinama, gradjanima i funkcionerima, kao i institucijama i jedinicama. Razlog je sto nisu mogli da se dogovore akteri rezultata i sadasnji aktualni gradski prvaci. Ono sto se iscekivalo kao slag na sportska takmicenja je bila utakmica Gorazdanski – ostali (IBOG),od poocetka agresije prva fudbalska utakmica na terenu Radnickog odnosno, Gorazdanskog.

Kao selektor ekipe imao sam i ucesca u pripremi iste, posebno u izboru igraca i taktike. Bilo je samo pitanje koliko cemo izgubiti razlike. U ekipi koju sam odabrao, bili su uglavnom bivsi füdbaleri klubova sa Drine iz okolnih gradova, sada uglavnom dobri borci koji nisu navikli da gube. Taktika nije bila nista posebno. U pocetku defanzivna, a kasnije ce se mijenjati po potrebi. Eto, tako je sastavljena ekipa, od po tri-cetiri borca fudbalera iz svake brigade, uletjela u vatru u tu utakmicu, kao oni koje ce napuniti golovima i igrom nadigrati ekipa Gorazdanskog. Kada je u poluvremenu bio rezultat 0:0 onda se malo raspolozenje igraca i rukovodstva Gorazdanskog promijenilo tako da su u drugom poluvremenu pokusali sto prije postici gol i eto, to se iskoristilo kao nasa sansa. Njihova nervoza im je

—————————————–

razrusila koncepciju igre. To su iskoristili moji igraci i dobili smo utakmicu rezultatom 1:0. Neuporedivo je bilo razocarenje i gorcina poraza u odnosu na radost i slast pobjede kod igraca dviju ekipa, a meni je to bila dobra osnova da kasnije sa igracima Gorazdanskog, a posebno sa rukovodstvom, imam adut vise u sitnim salama. Da se sve ovo pokvari 19.09.93. pobrinuli su se cetnici artiljerijom ispalivsi desetak granata koje su pale u blizini stadiona na
kome su postrojavane jedinice IBOG-a, dodjeljivane odredjene nagrade i nagrade za najbolje ekipe na SIGO-takmicenju. Eto, cetnici su se potrudili da pokazu kako mi jos nismo slobodni, kako nas mogu ometati kada to oni zele i kako znaju gdje se i u koliko sati postrojavamo pa da nas “pozdrave.” A o tome su culi od nas, jer mi to javno saopcavamo na sva zvona. Bilo je malo panike i ljutnje odvaznih boraca, zelje da se cetnicima uzvrati, ali nije, jer to
nije nas stil borbe, a i da jeste, ne mozemo se rasipati granatama koje na prste
brojimo. Cetnicko izivljavanje je proteklo bez posljedica, a nama je to bila
jos jedna opomena da ponesto ostane samo za nas.

Nijaz Nuhanovic mi u aksam navrati da se pozdravimo, jer on nocas ide na put neizvjesnosti po sopstvenoj odluci, ide da pokusa pomoci porodici i sebi, ali ne bjezi da pomogne Bosni.

Zazelio sam mu srecu a prethodno, ono sto se moglo odvojio za puta i sagledao odabranu marsutu dajuci mu sugestije samo na osnovu kartografskih podataka. Pozdrav je bio muski, bez puno emocija, a kako se udaljavao niz ulicu i okretao, ja sam prelistavao nase dosadasnje prilike i neprilike i nadao se da ce on ponovo doci sa oslobodiocima iz Sarajeva, ili mi u Sarajevo. Obecao se javiti cim stigne u Sarajevo. Javio se 27.09.,93 iz Konjica. Imao je problema u putu i susrete sa cetnicima, ali je uspio proci, sto je najbitnije. Lahnulo mi je i puno me obradovalo.

Nastavice se

[Kaza]

#34259

SIGO ’93 – Fenomen nepokrivenog duha

Snagu i nadu u uspjehe su mi vracali entuzijasti poput Emira Avdica Ministra i slicni, koji ne mogu klonuti duhom, vec uvijek zele i cine vise od ocekivanog.

Gorazdanin Junuz Vlajcic Junga je svoj entuzijazam iskazao na afirmaciji sportskih takmicenja u ovakvim uslovima i zajedno sa ekipom istomisljenika, poceo pripremati SIGO igre /Sportske igre Gorazdanskog okruga/, od mene je dobio cestitke za ideju, a svakako, i potrebnu podrsku.U razlicitim disciplinama bi se takmicile ekipe svih opcina Okruga Gorazde, sto je bila jako dobra zamisao.

Slag na sve bi bila prva nogometna egzibiciona utakmica na velikom stadionu: Gorazdanski (bivsi Radnicki) i ekipa IBOG-a. „Sta mislite vi o tome?” upita Junga i doda: Mozda biste vi mogli biti selektor ekipe IBOG-a ili cak i igrati”. Malo me je nasmijao jer ja nisam nikada igrao veliki fudbal pa ne bih da to bude na takvoj utakmici, ali sam prihvatio da odaberem i pripremim ekipu za tu utakmicu.

Jedan od bitnih problema koji je nama oduzimao puno vremena i stvarao dodatne poteskoce je bio i koristenje KT – radio uredjaja za ostvarivanje veze izvan Gorazda bez ikakvog reda i sa naglasenom slobodom razgovora o svemu i svacemu. Tako su oticali vrlo znacajni podaci o nasim jedinicama, stanju u njima, ukupnom stanju cak i pojedincima. Moralo se uraditi odmah nesto da se isto sprijeci, ali neki od uredjaja van institucija su bili kod tesko dodirljivih pojedinaca pa je bilo velikih problema tako da se planiralo i prisilno oduzimanje KT uredaja. Kada su se u zastitu pojedinaca stavili odredjeni predstavnici kljucnih institucija onda se od toga odustajalo sa altemativom da se izda naredba o zabrani rada preko tih uredjaja. Kada se bura stisa opet se pojave ti koji su obecali da ce postivati naredbu, ali se sada bar vise vodio racun o tajnim podacima i bezbjednosnoj kulturl. Neki, kao vec smijenjeni nacelnik veze u IBOG-u Zaim Zuga, su u svom amaterizmu pretjerivali i vrsili odredjene sluzbene poslove preko uredjaja u svom stanu, cak i u toku dejstava, koristeci i motorole, odnosno, UKT uredjaje vece snage, pokusavali dati doprinos prisluskivanjem i dojavama o neprijatelju ili ometanjem istog. U ovim radnjama bilo je i njegovih provokacija pojedinih vezista iz 1.Svbr pa i prema meni, doduse, nikada direktno ali ukupno u tom njegovom radu korisnog je bilo vise. Zuga se vjerovatno malo lijecio tim provokacijama u obicnim lahkim situacijama, a u tezim pokusavao pomoci. Bilo je medju vlasnicima uredjaja i onih koji su mudro, slusali i vrlo rijetko se javljali, a htjeli prvenstveno imati sto vise informacija o tome sta se prica u Gorazdu i to samo o njima licno, a ne da bi ih koristila bilo koja od institucija u Gorazdu. Rad tih osoba je bio vrlo profesionalan a kontakti sa znacajnim

—————————————–

ljudima, prijateljima i rodbinom, vrlo rijetki i najcesce specificno sifrovani. Kada smo napravili rezultat na zastiti tajnih vojnih podataka, komandant i ja smo analizirali sta mi poduzimamo da dodjemo do znacajnih podataka o neprijatelju. Najvise podataka smo do sada dobijali na osnovu izvrsenih izvidjanja neprijateljske 1/o i dubine PZT. To je jedan od najtezih nacina a podaci su bili vrio uvjerljivi i obicno su potpuno potvrdjivani u pripremi ili izvrsenju b/d. Moj prijedlog da formiramo sto prije “prislusni centar” sa osnovnim zadatkom prikupljanja podataka o komunikäciji neprijatelja sredstvima veze i obrade istih u obavjestajnom organu, a kasnije i u operativnom, pretocen je u zadatak meni sa rokom odmah. Cetnici su, valjda misleci da ih mi ne mozemo ili ne znamo pratiti, ponekad i otvoreno komunicirali sto je nama donosilo bitne podatke i cime smo se koristili maksimalno. Bilo je puno gnjavaza oko tehnickog opremanja centra, ali se uspjelo, uglavnom, povlacenjem uredjaja iz brigada. Nazalost, to je bilo najlakse izvodivo jer onim, koji su cuvali privatne uredjaje a vjerovatno ih nisu kupili vec zalapili, bi covjek lakse oko izvadio nego uredjaj oduzeo, a tek da sami daju, nema sanse. Ipak, prislusni centar je poceo funkcionisati a podaci koje smo dobijali su bili vrlo znacajni. To je bila ujedno i kontrola nase komunikacije sredstvima veze a rezultat je bolje postivanje naredjenja u vezi s komunikacijom sredstvima veze i maksimalna disciplina na istim, bar kada su u pitanju uredaji jedinica, brigada.

Predstavnici Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad su ubijedili Esada Ohranovica cije su sposobnosti u ekonomsko-komercijalnoj oblasti vrlo velike, da se pridruzi ekipi koja iz hladovine kritikuje rad i kritikom pokusava doci do potrebnih poena, a ne nekim znacajnijim konkretnim radom. Od konkretnog rada i djelovanja prema borcima i narodu imali su samo podjele odredenih paketa hrane i opreme, koji su vrlo rijetko stizali u Gorazde. I u tom radu su pokazivali svoje slabosti, posebno gdje su imall mogucnost da odaberu svoje miljenike, dousnike, glasace i telale koji ce pricati ono sto oni kazu, uglavnom, protiv drugih cestitih ljudi koji su im kao takvi smetali. Ponekad se desavalo da kategorije ljudi za koje je namjenski izdvojena pomoc ne dobiju, a dobiju prethodno nabrojane, mada su najcesce dobijali u raspodjeli kao opcina nesto veci broj paketa. Eto, to Avdiji, Trtetu, Dinetu i ostalima nije bilo dovoljno. Imali su svi ponekog svog da pripaze. Sve to nije bilo dovoljno podlo pa su neki kao Avdija Sabanovic onima koji se pobune trazeci svoiu pomoc (paket i slicno) davali odgovore pune ironije i osvetnickog hira kao sto su :

“Neka ti Sejdic da, ti si njegov, eno ti ga, idi njemu, on ima sve, ali ne da. I Hodza, oni su te doveli do toga, s njima ti je sin i poginuo.” Razljuceni i povrijedjeni ljudi su svakako reagovali a neki pribraniji su davall i ovakve odgovore

—————————————–

“Jeste, oni se bar bore. S tobom je mogao poginuti samo u lopovluku, lopove jedan…” i onda je paket ostao Avdiji. Tek kada bi neko znacajniji intervenisao, Avdija bi se povukao. Prema meni nije ispoljavao neku hrabrost, a ja se nisam upustao puno u prepirku. Kratko sam ga u eventualnim situacijama “sutnuo” od sebe jednom rijecju i ozbiljnim stavom.
Eto, u takvu ekipu je usao Fikret Cocalic a sada i Esad Ohranovic. Hajde, valjda ce se korigovati.

10.09.`93. obradovan sam vijescu da je Muaz Hadzic, Gorazdanin koga se sjecam po voznji oklopnjaka u pocetku agresije, sa jos jedanaest momaka – boraca, stigao bez problema iz Sarajeva, preko Igmana, za sest dana u Gorazde. To je bila jos jedna potvrda mogucnosti dolaska manjih pa i vecih jedinica na ove prostore, ali i odlaska sa istih organizovano ili samovoljno, cega sam se pribojavao. Iz razgovora sa pristiglim borcima dobijene su znacajne informacije o cetnicima koje su govorile da oni ne ocekuju vise prolaze nasih jedinica kroz tako veliku PZT jer to vjerovatno smatraju vecim rizikom ili neizvodivim zadatkom. Ucrtana je marsuta kretanja. Nijaz Nuhanovic, nacelnik obavjestajnog organa u IBOG-u je posebno puno radio na prikupljanju podataka sto sam ja shvatio kao zelju da pronadje neka rjesenja za ubacivanje jedinica na ovaj prostor i predlozi ih meni. U pocetku je to i bio njegov jedini cilj, ali kako je vise ulazio u marsutu moguceg puta, tako je sve vise razmisljao o svom odlazku. U dva-tri navrata me pitao kakve su sanse za njegov odlazak do Sarajeva i dobijao odgovore da sada nema objektivno nikakvih mogucnosti bez velikog rizika da se prodje do Sarajeva, a da ja ne mogu odobriti takav odlazak bez minimuma sigurnosti. Ustvari, ja sam mogao samo predloziti komandantu Buljubasicu, a on da odobri. Nijaz Nuhanovic major, aktivno vojno lice, je ponajvise po svojoj zelji stigao, krajem ’92. u Medjedju sa izrazenom zeljom da pomogne borcima 1.Svbr da udju u njegov i nas Visegrad. Po dolasku je iskazao svoje divljenje borcima ali i razocarenje u uslove ratovanja.

Ostavio je porodicu na milost i nemilost sarajevskim okrutnim uslovima zivota racunajuci da ce porodici pomoci i vojne i civilne institucije, bar da prezivljava ako ne da zive kao porodice onih koji ratuju tu, u Sarajevu. Bio sam prisutan vise puta kada se razocaran u toku razgovora hvatao za glavu i cudio govoreci svojoj supruzi:

“Pa je li to moguce Seno?”, i na kraju joj porucivao “lzdrzi, molim te, ja cu odavde probati da se cuem, zavrsit cu to ja. Nemoj mi se sikirati pazi na djecu i cuvaj mi se”.

A onda je sa mnom komentarisao kako nista nisu pomogli oni koji su obecali kako njegova Sena drhti na pragovima pojedinih njegovih kolega, a oni je i ne prime. On to nije mogao shvatiti. Ovdje gdje je sada, u jedinici toga nema, ali ne i van jedinice jer ima u svakom zitu kukolja i brzo se

————————————————

zaboravlja dobro mnogih. Odlazili smo zajedno do komandanta Buljubasica da pokusamo odmah reagovati da se Nijazovoj porodici i porodicama ostalih starjesina koji su ovdje, a eije porodice su u Sarajevu, pomogne bar da ne gladuju. Uvijek su obecanja bila ogromna, a realizacija mala i to poslije novih intervencija, obicno. Nijaz mi je u Komandi 1.Svbr bio od velike koristi i pomoci. Puno odluka koje sam donosio i sam je pripremao do nekog stepena, a konacne odluke kriticki mudro sagledavao. Cesto je imao i drugacije misijenje, sto me tjeralo da preispitam odluku sagledavajuci jos jednom sve elemente, odnosno, argumente za i protiv odluke, sto je najcesce poboljsalo istu.

Ostale starjesine su se obicno brzo slozile sa mojom odlukom i zato mi je Nijaz bio posebno znacajan. Sada, kad je na novim obavezama u IBOG-u, ponovo pokusava da dä puni doprinos u radu ali i u prijedlogu svojih rjesenja i kritickom osvrtu na neka moja bitna rjesenja i odluke.” Bolan majci”, cesto je tako pocinjao svoje recenice uvjeravajuci sagovornika u ono sto zeli reci, a posebno simpaticne su mu bile gestikulacije rukama dok govori. Nervoza u rukama kada iscekuje cigaretu je takva da covjek pomisli da mu ruke trepere, a da prsti poigravaju ritmom koji ni oko ne moze pratiti. Svaka moja cigareta koju sam cesto ostavljao za njega je bila nasa obostrana radost: njegova da je zapali a moja da sagledam taj ceremonijal odusevljenja. Nije kao ni mnogi drugi imao uslove u Gorazdu, a pogotovu u Medjedji, za zivot dostojan jednog starjesine ni po jednom elementu, od smjestaja koji je rjesavao kako se snadje do ishrane. Svaki odlazak na pitu po pozivu mjestana za mene on je prihvatao kao dijete obradovan. Nisu ti odlasci i ruckovi bili cesti. Poziva je bilo jako puno, a ja sa svojom ekipom sam prihvatao samo one za koje sam smatrao da su do kraja iskreni i bez interesa. I takvi su cesto otkazivani zbog obaveza. Nijazov brat Rasim Nuhanovic je po pricama svjedoka koji su boravili u Visegradu maja i juna’92. godine ubijen na cupriji i bacen u Drinu, a Nijaz se jos nada da je ziv, kao i ja za svoju gluhonijemu sestru Fahriju. Nijaz se snalazio na razne nacine za pranje garderobe sa kojom je oskudjevao i muku mucio da to uvijek bude cisto, a on cist i uredan. To nisu bile samo njegove muke, vec velikog broja boraca i starjesina u brigadi i IBOG-u. Ovo su samo one znacajnije muke koje su Nijaza tjerale da razmislja, da svjesno rizikuje zivot i pokusa otici do porodice u Sarajevo. Ljudski me jedne prilike upita:

“Mozes li ti zazmiriti dok ja odem, ali cu se pozdraviti svakako s tobom”, rece i zatrepta ocima.

Svaki drugi odgovor osim “mogu” bio je za mene predalek, mada sa vojnickog aspekta grijesim, ljudski aspekt mi je u ovoj situaciji blizi, to je moja slabost. Ali kad vec grijesim, upitah ga:

————————————————–

“Mogu li ti sta pomoci” da bar prodje sa manje rizika i manje problema ovo njegovo prijavljeno dezerterstvo.

“Mozes. Prvo nemoj ovo prijaviti Feridu dok se ja ne javim, akobogda, ziv i zdrav, drugo, evo marsute ako imas sta predloziti i trece, ako mi sta zatreba hrane i pomagala, eto nisam bas skroman” rece i nasmija se a onda upita: “Moze ili ne moze?”

“Ma moze, znas da moze, ali daj mi reci ekipu s kim ces ici” upitam ga da se uvjerim koliko je grupa ozbiljna i spremna za ovakva iskusenja. “E to ni ja jos ne znam, radim na tome”, – zahvali se, pruzi ruku i reee:

“Ovo je samo za nas, mada znam da je suvisno sto to naglasavam” nasmijesi se i slatko zapali pola cigarete koju je ugasio: nekad prije.

U ovom haosu agresije unistavano je mnogo toga, ne samo surovoscu rata nego i neodrzavanjem i vremenskim nepogodama. Ali, nesto sto mi je kao inzenjeru sumarstva, profesionalcu, jako tesko padalo je bilo visestruko brutalno i totalno unistavanje ekosistema u sumama direktno, a indirektno i sire. To sto su cetnici palili, granatama sjekli, sravnavali motorkama, ranjavali gelerima u cilju unistavanja svega sto nam moze pomoci. To sam prihvatao kao njihov zlocin u sklopu ukupnog zlocina koji cine u bezumlju istrosenih ideja odbrane ugrozenog srpstva i Srba. Nas pojedinacni i organizovani kriminal, pokolj sume bez reda i postivanja zakona prirode i zakona ovog drustva nisam mogao prihvatiti kao nas, pitajuci se cesto jesmo li mi sebi ponekad oni? Je li nas priroda hrani, a evo i brani?

Medjutim, oni kojima su vidici pomuceni kazu:

“Hajde bogati, komandante, svaki dan se gine, ko zna dokle cemo prezivjeti”, bio je najcesci odgovor, a ja sam obicno odgovarao:

“Ti i ja mozda necemo, ali neko hoce, ako Bog da, a bez prirode, bez suime nema zivota”. Tako sam tjerao 1jude da malo razmisljaju prije nego sto pocnu redom sisati brda obrasla sumom. Na razmisljanja nekih: Ima sume, ne moze je nestati” ja sam uzvracao: “Ima i onakvih kakvi su oni jos nazalost puno, i brzo ce joj dohakati.” Moja sreca je sto ipak posjedujem neki autoritet u ovom narodu pa me svi bar cestito saslusaju. Lugara, sumara, koji vec obavlja u radnoj obavezi svojih duznosti, pored ostalih, euvanje i zastitu sume, mnogi i ne saslusaju. Jedinice, brigade i bataljoni, u svojoj logistici imaju cesto monopol i sijeku po svom izboru. Kakvi sumari i kakva doznaka u agresiji i belaju, to je zabluda i nekih komandanata jedinica. Logisticar u 1.Svbr im kaze da mu sumar ne dozvoljava da sjece u nekom gore rejonu drva za brigadu i pita sta da radi.

“Uradi ono sto oni traze, ispostuj do kraja proceduru, ne samo sada vec i ubudude, i nemoj da bude slucajno nekih drugacijih radnji.” Bilo mu je potpuno jasno i oko toga nije vise bilo price. Razmisljajuci o efektima

————————————————-

agresije, vrlo cesto sam dolazio do jednog opceg zakljucka da se razara sve dobro, ali se u tom razaranju filtriraju i izuzetne vrijednosti ljudi i ujedno gube vec stecene kod nekih drugih, a kao nikada prije velicaju ideali. Medjutim, mi koji se borimo za spas golog zivota ovog naroda i grama ove Bosne ponosne, taj ideal uvazavamo kao najsvetiji, jer nam bez njega nema ni opstanka. Ideali neprijatelja su prolazni i brzo ce izblijediti zato sto agresija duze traje. Nasminkani sjaj cetnickih ideala blijedi, vremenom ga spira stvarna i surova istina.

SIGO – igre su protekle u pravoj sportskoj atmosferi koja me podsjetila na onu mirnodopsku, u sportskom centru Usce u Visegradu, na kome su igrane medjurepublicke omladinske sportske igre, i kada je prostrani kompleks sportskih terena Usce bio prepun sporta, druzenja i rezultata, a sada se tamo igraju igre nekih preostalih sportasa, ali sigurno bez duha koji je krasio te mirnodopske igre. Taj duh je ranjen i tesko ce prezivjeti, a i kad prezivi nece potpuno zazivjeti dok budu zivjeli oni koji ga ranise. Ekipa Gorazda, kao sto se i ocekivalo, je bila najuspjesnija. Sve drugo sem pobjede u svim ekipnim sportovima bi dozivjeli kao pravi neuspjeh. Imali su naske ekipe gotovo potpunog mirnodopskog sastava, a ostale opcine su krpile ekipe od onih koji su uglavnom rekreativno igrali neke od sportova. U pojedinacnim disciplinama je bilo nesto drugacije i malo interesantnije. SIGO igre su tempirane u dane kada se obiljezavala godisnjica oslobodjenja Gorazda pa su propratne svecanosti odrzane u pauzama sportskih aktivnosti. Program je ukupno bio pretrpan, a kao jedna vidno ispoljena slabost u protokolu obiljezavanja godisnjice, bila je uskracivanje nagrada najzasluznijim borcima i starjesinama, gradjanima i funkcionerima, kao i institucijama i jedinicama. Razlog je sto nisu mogli da se dogovore akteri rezultata i sadasnji aktualni gradski prvaci. Ono sto se iscekivalo kao slag na sportska takmicenja je bila utakmica Gorazdanski – ostali (IBOG),od poocetka agresije prva fudbalska utakmica na terenu Radnickog odnosno, Gorazdanskog.

Kao selektor ekipe imao sam i ucesca u pripremi iste, posebno u izboru igraca i taktike. Bilo je samo pitanje koliko cemo izgubiti razlike. U ekipi koju sam odabrao, bili su uglavnom bivsi füdbaleri klubova sa Drine iz okolnih gradova, sada uglavnom dobri borci koji nisu navikli da gube. Taktika nije bila nista posebno. U pocetku defanzivna, a kasnije ce se mijenjati po potrebi. Eto, tako je sastavljena ekipa, od po tri-cetiri borca fudbalera iz svake brigade, uletjela u vatru u tu utakmicu, kao oni koje ce napuniti golovima i igrom nadigrati ekipa Gorazdanskog. Kada je u poluvremenu bio rezultat 0:0 onda se malo raspolozenje igraca i rukovodstva Gorazdanskog promijenilo tako da su u drugom poluvremenu pokusali sto prije postici gol i eto, to se iskoristilo kao nasa sansa. Njihova nervoza im je

—————————————–

razrusila koncepciju igre. To su iskoristili moji igraci i dobili smo utakmicu rezultatom 1:0. Neuporedivo je bilo razocarenje i gorcina poraza u odnosu na radost i slast pobjede kod igraca dviju ekipa, a meni je to bila dobra osnova da kasnije sa igracima Gorazdanskog, a posebno sa rukovodstvom, imam adut vise u sitnim salama. Da se sve ovo pokvari 19.09.93. pobrinuli su se cetnici artiljerijom ispalivsi desetak granata koje su pale u blizini stadiona na
kome su postrojavane jedinice IBOG-a, dodjeljivane odredjene nagrade i nagrade za najbolje ekipe na SIGO-takmicenju. Eto, cetnici su se potrudili da pokazu kako mi jos nismo slobodni, kako nas mogu ometati kada to oni zele i kako znaju gdje se i u koliko sati postrojavamo pa da nas “pozdrave.” A o tome su culi od nas, jer mi to javno saopcavamo na sva zvona. Bilo je malo panike i ljutnje odvaznih boraca, zelje da se cetnicima uzvrati, ali nije, jer to
nije nas stil borbe, a i da jeste, ne mozemo se rasipati granatama koje na prste
brojimo. Cetnicko izivljavanje je proteklo bez posljedica, a nama je to bila
jos jedna opomena da ponesto ostane samo za nas.

Nijaz Nuhanovic mi u aksam navrati da se pozdravimo, jer on nocas ide na put neizvjesnosti po sopstvenoj odluci, ide da pokusa pomoci porodici i sebi, ali ne bjezi da pomogne Bosni.

Zazelio sam mu srecu a prethodno, ono sto se moglo odvojio za puta i sagledao odabranu marsutu dajuci mu sugestije samo na osnovu kartografskih podataka. Pozdrav je bio muski, bez puno emocija, a kako se udaljavao niz ulicu i okretao, ja sam prelistavao nase dosadasnje prilike i neprilike i nadao se da ce on ponovo doci sa oslobodiocima iz Sarajeva, ili mi u Sarajevo. Obecao se javiti cim stigne u Sarajevo. Javio se 27.09.,93 iz Konjica. Imao je problema u putu i susrete sa cetnicima, ali je uspio proci, sto je najbitnije. Lahnulo mi je i puno me obradovalo.

Nastavice se

[Kaza]

#34255

S pjesmom do slobode

Ono sto su cetnici cinili iznenadnim granatiranjima Cesto je bilo vrlo tragicno, a tragedija je bila veca sto su osobe, koje ginu ili ostaju invalidi bile mladje. Njih posmatraci UN-a nisu puno opterecivali. Oni su sva primirja krsili kada pozele, cak su gadjali strogi centar i objekte u kojima su posmatraci UN-a smjesteni. Mozda su zeljeli da ih zaplase i istjeraju. Nasi diverzanti su ponekad morali pokazati da prljavi podmukli artiljerijski napadi treba da stanu, odlazivsi u dubinu POT (privremeno okupirane teritorije), vojnicki izvrsivsi diverzije i to iskljucivo na vojne ciljeve. Tada su cetnici razmisljali kako i koliko ce granatirati. Ponekad su u gnijevu zbog poraza istresali i vise granata, ali znatno cesce reakcije u nastavku agresije su bile strah da im se ne ponovi i ne uzvrati diverzantskim napadom. Mnogo je bilo pravih diverzanata po hrabrosti, ali vrlo malo skolovanih oficira koji su mogli

—————————————–

osmsliti i voditi diverzantska dejstva. Medju najboljim oficirima tog profila bio je Ferid Dizdarevic Dizdar sa kojim sam cesto razgovarao o tim dejstvima i nasim mogucnostima. Ovih dana me izvijestio da je takvih aktivnosti bilo i da su rezultati desetak poginulih neprijateljskih vojnika i nesto zarobljenog MTS-a, a da su nasi svi zivi i zdravi da je aktivnost izvrsena u njegovom kraju u okolini Cajnica. Dizdar je, inace, ulivao svojim stilom rada, ponasanjem pa i fizickom pojavom, puno povjerenja borcima a meni je djelovao hladan i tih u obicnom nastupu, ali u borbi je bio brz energican i razborit. Vrlo strucan rezervni oficir iz okoline Cajnica, poznavao je izvrsno teren, valjda, kao lovac i zaljubljenik prirode. Vitka stasa, suha lica, djelovao je iscrpljeno, uvijek vise nego sto je doista iscrpljen, a mogao je savladati sve fizicke napore samo da zadatak izvrsi. Njegova snaga je nicala iz njegove volje i bitno je da on to odluci uraditi i to je uradjeno. Po ovom posljednjem je bio prepoznatijiv i cijenjen. Uvijek je imao vise dara za napade, a specijalnost su ipak bili diverzantsko izvidjacki zadaci, dok je odbranu kao i veliki broj odvaznih boraca, sa manje volje prihvatao. Vjerovatno je trazio sansu za slicnu poziciju u borbi sa blize distance, mada nikada do sada nije mogao imati niti municiju, niti naoruzanje i opremu kao cetnici, i sto je najbitnije previse je volio Bosnu i njen narod da bi dozvolio da nestane jednog ili drugog. Durakovie Ramiz, komandant 43.drinske brigade je uz njega imao sigurnost i svoju korekciju u mnogim elementima, a narocito u prilagodjavanju suhe vojne teorije ovdasnjoj praksi. U svim tezim situacijama Durakovic se oslanjao na Ferida Dizdara sto mu je, u mnogome, olaksalo vodjenje jedinice i to je, cini mi se, znao cijeniti uzvracajuci visoki nivo postovanja Dizdaru. Njih dvojica su bili odlicna kombinacija za uspjesan rad u ovim teskim uslovima. Potpuno su se dopunjavali. lpak, neke razlike su postojale, ali su bile po strani i ispoljavane su vrlo rijetko.

Dizdar je kao borac i komandant dolazio u vrlo kriticne situacije, ali je iz istih izlazio ponekad uz laksa ranjavanja. Sada ponovo pokusava da pripremi nova dejstva u svom stilu, ali da ih ukomponuje zajedno sa dejstvima ostalih jedinica shodno zadacima dobijenim na sastanku nacelnika stabova brigada, a po naredjenju komandanta IBOG-a. Bilo je medju oficirima starjesinama koji su zauzimali i mjesta komandanata brigada, onih koji su jos kao da je’92. i pocetak agresije govorili:

“Nemojte da diramo cetnike, oni ce nas napasti ako ih diramo, a ako ne, onda mozda i nece.”

Dizdar, Klinac, Zenga, Zaim, Ferid Buljubasic, Zakir, Hodza Zaim Kustura, Drljevic, velika vecina starjesina i ja smo bili razocaraiii takvim razmisljanjima i takve komentare smatrali neozbiljnim. Pa zar smo ih dirali napadali i ubijali prije nego sto su poceli sa agresijom.

———————————————

Cesto sam u obilasku ranjenika dozivljavao da propratim operacije. Ponekad nisam znao ni ime borcu, ali sam sa njim prezivljavao svu njegovu muku ostajuci dugo u noci da bih pomogao svojim prisustvom da prezivi. 25.09.`93. sam slucajno svratio Kemi Korjenicu i poslije takvih operativnih zahvata vidio njegov veliki premor i premor kolega ljekara. Zelio sam ih iznenaditi i pocastiti, ali nisam imao ni kahve, a ni cigareta. Doktor Korjenic je covjek sa kojim sam mnogo puta do sada razgovarao, koji me uvijek tako srdacno i toplo primao i ponekad pozivao da cuje sta ja mislim o situaciji obicno kada je bilo kriticno ali i da ispricam o uspjesima u bitkama koje smo vodili a ja komandovao. Znao je insistirati da dodjemo kod njega obicno Prle i ja i u miru o svemu porazgovaramo, uz dobar rucak. Sada, taj moj doktor sav iscrpljen, rece djecaeki:

“Za kahvu i pravu cigaru bih dao sve sada, vratila bi me u zivot.” Rekao sam mu da zurim kuci i da cemo se vidjeti sutra, odnosno danas popodile jer je vec bilo oko 1 poslije ponoci. Otisao sam do Kema Kuljuha, uglednog Gorazdanina, i rekao da mi za obraz treba, a on me je pogledao i prokomentarisao:

“Za tvoj obraz Kemo ima kutiju Marllbora i kesicu kahve” bijase brzi odgovor.

“Kako da se zahvalim?” upitah.

“Ti si se vec zahvalio” odgovori i pozva me da sjednemo, a znao je da zurim.

“Hvala, zurim, vidimo se”, rekoh i pravo u bolnicu a doktor Kemo se iznenadi i komicno upita:

Sta si zaboravio?” “Da nisi dos’o zbog neke od ovih sestara?”

“A znas ti dobro doktore da ja nisam od tog posla,” odgovorih mu sto sam ozbiljnije mogao, a on se nasmija i dodade:

„Vi komandanti nijedan niste, samo su doktor Kemo i ostali doktori. Obradovao sam ga, a i njegovu ekipu, tako da su bili kao djeca radosni. Uspijeli su savladati umor i ostali da gustiraju svoju iznenadnu pravu kahvu i pravi Marllboro.

Ono sto je 26.09.93. pobudilo moju nesto vecu paznju, a i mnogih gradjana Okruga Gorazde, to je bio uz pomoc UNPROFOR-a organizovan odlazak poslanika na sjednicu Skupstine u Sarajevo. Otigao je i Cocalic Fikret, vjerovatno po zadatku i dogovoru, a Nijaz Nuhanovic je morao nogom i to sa glavom u torbi. Bitnije od svega ostalog je bilo to da ce ljudi, poslanici iz Gorazda, konacno imati priliku da kazu sta se desava u gorazdanskom paklu a to ce, nadam se, uozbiljiti svjetske sile da Gorazde u okruzenju ne bude klaonica po njihovom odobrenju ili pred njihovim ocima. Narod je to ovako komentarisao: Sto ode onaj i oni i sta ce on pricati i koga

——————————————————

ce predstavljati.” Kao da su htjeli odabrati nekoga ko ce govoriti po tabijatu tog naroda, ali to ne pije vode i nece jos piti, bar dok je ovo okruzenje.

Povratak ekipe je uslijedio za nekoliko dana, ali Cocalic Fikret se nije vratio, sto je uzburkalo Ratno predsjednistvo Opcine Visegrad, a malo i narod, pa je bilo razlicltih komentara. Sepo, Abdel i Esad Ohranovic su trazili da razgovaramo o novijim momentima nakon dolaska ekipe iz Sarajeva, sto sam zajedno sa Hodzom prihvatio i dobio puno vrlo znacajnih informacija, a pitao sam samo: “Da li ima namjera da se u Gorazde upute znacajnije jedinice i MTS ili deblokira Gorazde i kako”? Odgovor je bio: “Ima, ali ne znamo kada i kako.” Jebaji ga, ko da mi nista niste rekli”, rece Hodza Zaim Kustura i nastavi rondati u svom stilu. Ja sam ovo jos jedno obecanje i najavu prihvatio s puno rezerve. Sa predstavnicima MUP-a Gorazde smo povremeno odrzavali sastanke Ferid Buljubasic i ja, a povremeno i ostali clanovi Komande IBOG-a i razmatrali mogucnosti zajednickog djelovanja u savladavanju nekih bitnih problema. Jedan od jako naglasenih problema koji su pravili borci iz svih brigada, a ponajvise iz 1.Svbr bio je upad u stanove, prazne, poluprazne ili napustene kuce bez ikakvih papira, rjesenja. Predstavnicima MUP-a su pristizale zalbe, uglavnom na Visegradjane. Kada bi intervenisali ili izvrsili uvidjaj sluzbena lica su na pitanje, sto, ste uselili ili sto ste provalili, dobijala odgovor gotovo identican od svih a to je: “Reko Sejdic da provalimo ili da uselimo”, i onda se tu prica zavrsavala.

Sada se predstavnici MUP-a pitaju jesam li ja to stvamo rekao svima i zasto, ako jesam, i njih nisam sluzbeno obavijestio o tome. Bilo je slobodnijih, pitanja zasto podrzavam nered i to bi odguralo do optuzbi veceg stepena da nisam prekinuo i rekao da su se ljudi snasli, zloupotrijebili moje ime, ali da ih ipak ne treba sutnuti na ulicu vec naci rjesenje, kao i to da sam svima koji su me pitali rekao da probaju potpuno legalnim putem i da cu im pomoci u takvom postupku, a ako bude problema da, izvjeste, Komandu ili svög pretpostavljenog. Dugo su ova pitanja rjesavana a Visegradjani nosili zvono provalnika u stanove pa i ja u ime Visegradjana, odgovoran ili neodgovoran. Rjesenje ovog i slicnih problema dogovoreno je zajednickim angazmanom MUP-a i Komande IBOG-a, ali ja sam ostao onaj koji sugerise, ili cak i omogucuje provalu, stiteci one koji provaljuju u stanove i kuce, najcesce prazne i najcesce cuvane za one koji su, eto, otisli pa ce se vratiti i dobro zahvaliti svojim cuvarima. Njihove kuce i stanovi bi trebali biti skuplji, do sada je to bilo tako, od spasa zivota. Slozili smo se da te kuce i stanovi budu legalno useljeni sto prije, uz potpunu proceduru i postivanje propisa, a narocito prava na licnu imovinu. U Bericu je, u organizaciji 1.Svbr i nekolicine entuzijasta, Sabahete, Berija, Bahre, Ministra i ostalih, pripremljen muzieki koncert pod nazivom: “S PJESMOM DO SLOBODE”. Koncert je protekao u dobrom raspolozenju, a trajao je puno vise öd predvidjenog

———————————————-

vremena. Svaki skup muzicara, svaka festa je za mene bila jos jedno sjecanje na rahmetli Adema-Adija. Vecina muzicara su bili njegovi prijatelji i neizbjezna tema su bila sjecanja na predratna druzenja, a kada se prica zavrsi ostajao sam u svojim razmisljanjima i svom bolu. Sta bi bilo da nisam ostao u Gorazdu? Sta bi bilo da sam rekao Adiju da ne dolazi ovamo? Bio bi ziv. Na kraju, rijecju sudbina, samo malo ublazim krivicu ali ne i tugu.

Nastavice se

[Kaza]

#34265

S pjesmom do slobode

Ono sto su cetnici cinili iznenadnim granatiranjima Cesto je bilo vrlo tragicno, a tragedija je bila veca sto su osobe, koje ginu ili ostaju invalidi bile mladje. Njih posmatraci UN-a nisu puno opterecivali. Oni su sva primirja krsili kada pozele, cak su gadjali strogi centar i objekte u kojima su posmatraci UN-a smjesteni. Mozda su zeljeli da ih zaplase i istjeraju. Nasi diverzanti su ponekad morali pokazati da prljavi podmukli artiljerijski napadi treba da stanu, odlazivsi u dubinu POT (privremeno okupirane teritorije), vojnicki izvrsivsi diverzije i to iskljucivo na vojne ciljeve. Tada su cetnici razmisljali kako i koliko ce granatirati. Ponekad su u gnijevu zbog poraza istresali i vise granata, ali znatno cesce reakcije u nastavku agresije su bile strah da im se ne ponovi i ne uzvrati diverzantskim napadom. Mnogo je bilo pravih diverzanata po hrabrosti, ali vrlo malo skolovanih oficira koji su mogli

—————————————–

osmsliti i voditi diverzantska dejstva. Medju najboljim oficirima tog profila bio je Ferid Dizdarevic Dizdar sa kojim sam cesto razgovarao o tim dejstvima i nasim mogucnostima. Ovih dana me izvijestio da je takvih aktivnosti bilo i da su rezultati desetak poginulih neprijateljskih vojnika i nesto zarobljenog MTS-a, a da su nasi svi zivi i zdravi da je aktivnost izvrsena u njegovom kraju u okolini Cajnica. Dizdar je, inace, ulivao svojim stilom rada, ponasanjem pa i fizickom pojavom, puno povjerenja borcima a meni je djelovao hladan i tih u obicnom nastupu, ali u borbi je bio brz energican i razborit. Vrlo strucan rezervni oficir iz okoline Cajnica, poznavao je izvrsno teren, valjda, kao lovac i zaljubljenik prirode. Vitka stasa, suha lica, djelovao je iscrpljeno, uvijek vise nego sto je doista iscrpljen, a mogao je savladati sve fizicke napore samo da zadatak izvrsi. Njegova snaga je nicala iz njegove volje i bitno je da on to odluci uraditi i to je uradjeno. Po ovom posljednjem je bio prepoznatijiv i cijenjen. Uvijek je imao vise dara za napade, a specijalnost su ipak bili diverzantsko izvidjacki zadaci, dok je odbranu kao i veliki broj odvaznih boraca, sa manje volje prihvatao. Vjerovatno je trazio sansu za slicnu poziciju u borbi sa blize distance, mada nikada do sada nije mogao imati niti municiju, niti naoruzanje i opremu kao cetnici, i sto je najbitnije previse je volio Bosnu i njen narod da bi dozvolio da nestane jednog ili drugog. Durakovie Ramiz, komandant 43.drinske brigade je uz njega imao sigurnost i svoju korekciju u mnogim elementima, a narocito u prilagodjavanju suhe vojne teorije ovdasnjoj praksi. U svim tezim situacijama Durakovic se oslanjao na Ferida Dizdara sto mu je, u mnogome, olaksalo vodjenje jedinice i to je, cini mi se, znao cijeniti uzvracajuci visoki nivo postovanja Dizdaru. Njih dvojica su bili odlicna kombinacija za uspjesan rad u ovim teskim uslovima. Potpuno su se dopunjavali. lpak, neke razlike su postojale, ali su bile po strani i ispoljavane su vrlo rijetko.

Dizdar je kao borac i komandant dolazio u vrlo kriticne situacije, ali je iz istih izlazio ponekad uz laksa ranjavanja. Sada ponovo pokusava da pripremi nova dejstva u svom stilu, ali da ih ukomponuje zajedno sa dejstvima ostalih jedinica shodno zadacima dobijenim na sastanku nacelnika stabova brigada, a po naredjenju komandanta IBOG-a. Bilo je medju oficirima starjesinama koji su zauzimali i mjesta komandanata brigada, onih koji su jos kao da je’92. i pocetak agresije govorili:

“Nemojte da diramo cetnike, oni ce nas napasti ako ih diramo, a ako ne, onda mozda i nece.”

Dizdar, Klinac, Zenga, Zaim, Ferid Buljubasic, Zakir, Hodza Zaim Kustura, Drljevic, velika vecina starjesina i ja smo bili razocaraiii takvim razmisljanjima i takve komentare smatrali neozbiljnim. Pa zar smo ih dirali napadali i ubijali prije nego sto su poceli sa agresijom.

———————————————

Cesto sam u obilasku ranjenika dozivljavao da propratim operacije. Ponekad nisam znao ni ime borcu, ali sam sa njim prezivljavao svu njegovu muku ostajuci dugo u noci da bih pomogao svojim prisustvom da prezivi. 25.09.`93. sam slucajno svratio Kemi Korjenicu i poslije takvih operativnih zahvata vidio njegov veliki premor i premor kolega ljekara. Zelio sam ih iznenaditi i pocastiti, ali nisam imao ni kahve, a ni cigareta. Doktor Korjenic je covjek sa kojim sam mnogo puta do sada razgovarao, koji me uvijek tako srdacno i toplo primao i ponekad pozivao da cuje sta ja mislim o situaciji obicno kada je bilo kriticno ali i da ispricam o uspjesima u bitkama koje smo vodili a ja komandovao. Znao je insistirati da dodjemo kod njega obicno Prle i ja i u miru o svemu porazgovaramo, uz dobar rucak. Sada, taj moj doktor sav iscrpljen, rece djecaeki:

“Za kahvu i pravu cigaru bih dao sve sada, vratila bi me u zivot.” Rekao sam mu da zurim kuci i da cemo se vidjeti sutra, odnosno danas popodile jer je vec bilo oko 1 poslije ponoci. Otisao sam do Kema Kuljuha, uglednog Gorazdanina, i rekao da mi za obraz treba, a on me je pogledao i prokomentarisao:

“Za tvoj obraz Kemo ima kutiju Marllbora i kesicu kahve” bijase brzi odgovor.

“Kako da se zahvalim?” upitah.

“Ti si se vec zahvalio” odgovori i pozva me da sjednemo, a znao je da zurim.

“Hvala, zurim, vidimo se”, rekoh i pravo u bolnicu a doktor Kemo se iznenadi i komicno upita:

Sta si zaboravio?” “Da nisi dos’o zbog neke od ovih sestara?”

“A znas ti dobro doktore da ja nisam od tog posla,” odgovorih mu sto sam ozbiljnije mogao, a on se nasmija i dodade:

„Vi komandanti nijedan niste, samo su doktor Kemo i ostali doktori. Obradovao sam ga, a i njegovu ekipu, tako da su bili kao djeca radosni. Uspijeli su savladati umor i ostali da gustiraju svoju iznenadnu pravu kahvu i pravi Marllboro.

Ono sto je 26.09.93. pobudilo moju nesto vecu paznju, a i mnogih gradjana Okruga Gorazde, to je bio uz pomoc UNPROFOR-a organizovan odlazak poslanika na sjednicu Skupstine u Sarajevo. Otigao je i Cocalic Fikret, vjerovatno po zadatku i dogovoru, a Nijaz Nuhanovic je morao nogom i to sa glavom u torbi. Bitnije od svega ostalog je bilo to da ce ljudi, poslanici iz Gorazda, konacno imati priliku da kazu sta se desava u gorazdanskom paklu a to ce, nadam se, uozbiljiti svjetske sile da Gorazde u okruzenju ne bude klaonica po njihovom odobrenju ili pred njihovim ocima. Narod je to ovako komentarisao: Sto ode onaj i oni i sta ce on pricati i koga

——————————————————

ce predstavljati.” Kao da su htjeli odabrati nekoga ko ce govoriti po tabijatu tog naroda, ali to ne pije vode i nece jos piti, bar dok je ovo okruzenje.

Povratak ekipe je uslijedio za nekoliko dana, ali Cocalic Fikret se nije vratio, sto je uzburkalo Ratno predsjednistvo Opcine Visegrad, a malo i narod, pa je bilo razlicltih komentara. Sepo, Abdel i Esad Ohranovic su trazili da razgovaramo o novijim momentima nakon dolaska ekipe iz Sarajeva, sto sam zajedno sa Hodzom prihvatio i dobio puno vrlo znacajnih informacija, a pitao sam samo: “Da li ima namjera da se u Gorazde upute znacajnije jedinice i MTS ili deblokira Gorazde i kako”? Odgovor je bio: “Ima, ali ne znamo kada i kako.” Jebaji ga, ko da mi nista niste rekli”, rece Hodza Zaim Kustura i nastavi rondati u svom stilu. Ja sam ovo jos jedno obecanje i najavu prihvatio s puno rezerve. Sa predstavnicima MUP-a Gorazde smo povremeno odrzavali sastanke Ferid Buljubasic i ja, a povremeno i ostali clanovi Komande IBOG-a i razmatrali mogucnosti zajednickog djelovanja u savladavanju nekih bitnih problema. Jedan od jako naglasenih problema koji su pravili borci iz svih brigada, a ponajvise iz 1.Svbr bio je upad u stanove, prazne, poluprazne ili napustene kuce bez ikakvih papira, rjesenja. Predstavnicima MUP-a su pristizale zalbe, uglavnom na Visegradjane. Kada bi intervenisali ili izvrsili uvidjaj sluzbena lica su na pitanje, sto, ste uselili ili sto ste provalili, dobijala odgovor gotovo identican od svih a to je: “Reko Sejdic da provalimo ili da uselimo”, i onda se tu prica zavrsavala.

Sada se predstavnici MUP-a pitaju jesam li ja to stvamo rekao svima i zasto, ako jesam, i njih nisam sluzbeno obavijestio o tome. Bilo je slobodnijih, pitanja zasto podrzavam nered i to bi odguralo do optuzbi veceg stepena da nisam prekinuo i rekao da su se ljudi snasli, zloupotrijebili moje ime, ali da ih ipak ne treba sutnuti na ulicu vec naci rjesenje, kao i to da sam svima koji su me pitali rekao da probaju potpuno legalnim putem i da cu im pomoci u takvom postupku, a ako bude problema da, izvjeste, Komandu ili svög pretpostavljenog. Dugo su ova pitanja rjesavana a Visegradjani nosili zvono provalnika u stanove pa i ja u ime Visegradjana, odgovoran ili neodgovoran. Rjesenje ovog i slicnih problema dogovoreno je zajednickim angazmanom MUP-a i Komande IBOG-a, ali ja sam ostao onaj koji sugerise, ili cak i omogucuje provalu, stiteci one koji provaljuju u stanove i kuce, najcesce prazne i najcesce cuvane za one koji su, eto, otisli pa ce se vratiti i dobro zahvaliti svojim cuvarima. Njihove kuce i stanovi bi trebali biti skuplji, do sada je to bilo tako, od spasa zivota. Slozili smo se da te kuce i stanovi budu legalno useljeni sto prije, uz potpunu proceduru i postivanje propisa, a narocito prava na licnu imovinu. U Bericu je, u organizaciji 1.Svbr i nekolicine entuzijasta, Sabahete, Berija, Bahre, Ministra i ostalih, pripremljen muzieki koncert pod nazivom: “S PJESMOM DO SLOBODE”. Koncert je protekao u dobrom raspolozenju, a trajao je puno vise öd predvidjenog

———————————————-

vremena. Svaki skup muzicara, svaka festa je za mene bila jos jedno sjecanje na rahmetli Adema-Adija. Vecina muzicara su bili njegovi prijatelji i neizbjezna tema su bila sjecanja na predratna druzenja, a kada se prica zavrsi ostajao sam u svojim razmisljanjima i svom bolu. Sta bi bilo da nisam ostao u Gorazdu? Sta bi bilo da sam rekao Adiju da ne dolazi ovamo? Bio bi ziv. Na kraju, rijecju sudbina, samo malo ublazim krivicu ali ne i tugu.

Nastavice se

[Kaza]

#34283

Zaja se vratio

Puno radosti je donijela informacija da je ovih dana na prostore gorazdanske slobodne teritorije stigao Zaim Imamovic. Osjetilo se u narodu da je vedriji, veseliji pa cak i zivahniji, i svuda se pricalo o dolasku, ponegdje pridodajuci kako je dosao sa jednom jakom jedinicom i kako ima namjeru deblokirati Gorazde odmah i jos mnogo vrlo nerealnih zelja je pretoceno u Zaimovu namjeru. Licno sam se jako obradovao znajuci snagu autoriteta, sposobnosti i mogucnosti Zaje. Evo sanse da se malo trgnemo iz ove uspavanke koju su nam cetnici napakovali poslije ofanzive na Medjedju. Pitao sam se: “Gdje je Zaja, što ne dolazi u Goražde?”, zvao Komandu 1.drinske brigade, a odgovor mi bi malo nonsalantan: “Doci ce dok se odmori dva-tri dana”. Poznajuci Zaju, nisam mogao povjerovati da nece, koliko god bio umoran, prvo doci u Gorazde i u Komandu IBOG-a. jer on je pravi profesionalac. Medjutim, eto nesto sam previdio. Neki ljudi su se potrudili da ga napumpaju sa puno losih informacija o tome kako je on odbacen i kako se tamo neki komandanti sepure po Gorazdu uz još puno bljuvotina licne prirode. Sa Zaimom je došao i Emin Imamovic koji je bio bezbjednjak u IBOG-u do odlaska, aprila ’93. godine. Dobar dio dezinformacija je kolao o njemu, tako da se stvorila atmosfera da zvanicne vojne, a narocito civilne strukture, ne zele prihvatiti Zaima. Oni koji su pricali ovakve bljutave priče, koji su potrcali na “mustuluk” su ostali vrlo blizu Zaima u narednom periodu kao vjerni fasifikatori i najvecih istina. Bilo je u toj ekipi i cestitih ljudi koji, ili su cutali ili su bili neuvjerljivi, bar u pocetku: Mujo Pestek, Nihad Klinac, Dzevad Adzem Oskar. Edo Fejzic, i ostali. Ipak, Zaja je dosao nakon dva-tri dana na sastanak u Komandu IBOG-a i vidno rezervisan dao neke svoje prijedloge i misljenja, dosta tvrdo, gotovo naredbodavno. Taj stil se nimalo nije dopao komandantu Feridu, a ni meni, ali racunali smo da je to prolazno kao i odredjena, već primjetna, distanca prema Feridu narocito ali i prema meni Dervi Harbinji, Ekremu Veljanu, Himzi Selimovicu i ostalima iz Komande IBOG-a. Na sijelima koja su organizovana u uzem sastavu bistrila su se vec bitna pitanja, a Zaji dodvoravali mnogi sa ciljem da, eto, oni pomognu da se neko promijeni i da Zaju zastite. Pa od koga, kada njega svi borci, starjesine i cio narod, vole i cijene dovoljno da niko ne pomisli ništa

———————————–

ruzno, a kamoli ucini?! Ovih dana, dok su ta sijela odrzavana, pokusavao sam biti vise uposlen u brigadi što mi je omogucilo da ne slusam razne uglavnom “suplje” price, o tome kako Zaja zeli ovo ili ono i slicno. Nadam se da cemo mi sjesti i dobro razbistriti sve ozbiljno što se zeli promijeniti na ovom prostoru, a duboko sam uvjeren da Zaim zeli najbolje ovom kraju i ovom narodu. Puno je volio Drinu i po povratku je iskazao je odusevljenje ljepotom svog rodnog kraja. Znao se druziti i biti neprimjetan, a katkad i odusevljavati drustvo. Ipak, sport je, cini se, najvise volio i bio je, pravi sportski tip i na Akademiji, a kasnije u sluzbi u bivsoj JNA u Vipavi, Sloveniji puno puta pokazao da je bez premca u nekim vojnickim sportskim disciplinama. Svojom brzinom, a bogami i tehnikom, lomio je protivnike i u fudbalu koji je vrlo cesto igrao. Cesto smo razgovarali i o njegovoj porodici, o problemima da se konacno smjeste i dobiju status izbjeglica. Volio je puno svoju suprugu Sutku, sinove Ernesta i Denisa. Ponekad smo zajedno sjedili u centru veze IBOG-a. Kada bih sa njim razgovarao, iskazivao je puno jednostavne topline i ljubavi prema svojoj porodici. Volio je i pjesmu, ali ne tako puno da pjeva koliko da slusa i uziva. Eto, sada takvog Zaima neko zeli preusmjeriti i naznaciti da on ima onih koji mu podvaljuju, ili mozda jos i teze. Doduse, neki ljudi iz civilnih struktura Okruga i Opcine nisu odusevljeni ni Zaimom. To mogu biti oni koji niciji dobar rezultat, a pogotovo autoritet, ne vole. Njih je, srecom, jako malo.
O kadrovskoj problematici se ponajvise razgovaralo na puno narednih sastanaka Komande IBOG-a. Iznoseni su razni prijedlozi koji su bili vrlo priblizni jedan drugom. Ferid Buljubasic je predlagao da on, Veljan i Dervo odu, a da ostale starjesine budu rasporedene kako se dogovorimo, respektujuci svaki od elemenata. Cini se da je Zaimovo insistiranje na preijedlogu da Emin Imamovic bude bezbjednjak u IBOG-u bilo nešto naglasenija kocnica za nas ukupni dogovor i usaglaseni prijedlog, ali tu nije tacka. Prijedlog mora biti potpuno podrzan i od civilnih struktura. E, tu su stvoreni odredeni principi koje je bilo potesko rijesiti. O misljenju predstavnika civilnih organa bilo je puno polemike i pitalo se ko tu sve daje misljenje. Konstatovano je da tu nisu misljenja samo predsjednika Opcine i Okruga Gorazde.
Pod vatrenim gorazdanskim nebom svoje mjesto je trazila i vrlo rijetka preostala divljac koja rat nije razumjela i kojoj je on donio mnogo novih neprijatelja. Pored granata mina, pozara i vremenskih nepogoda sada je svaka puska postala potencijalni neprijatelj zeceva, srna, lisica divljih svinja, medvjeda i ostalih divljih zivotinja koje nisu uspjele pobjeci sa ove, za njih uzarene plate. Lovci koji su istinski zaljubljenici lova bili prije agresije su pokusali uticati na sve koji se izivljavaju prema divljaci, ali su imali malo uspjeha. Jednostavno, odgovor lovokradica je bio: “Nemamo šta jesti.” “Imaš

——————————————-

ti da nam das?””Mi mesa nismo vidjeli godinu dana” i slicni. Delegacija Lovackog drustva Gorazde u sastavu: Ramiz Drakovac, Rizo Dacic i Rasim Mirvic je od mene trazila da ucinim sto mogu da se vojska ne bavi krivolovom., mada znaju da je to vrlo tesko regulisati, a tek kontrolisati i suzbijati krivolov. Ono što sam obecao bilo je da cemo informisati u sklopu informisanja boraca o stetnim posljedicama krivolova, a oruzje smjestiti u oruzane jedinica i da tako ocekujemo mnogo manje problema oko upotrebe oruzja izvan borackih zadataka.
25.10.’93. je ispracena grupa starjesina koja je dala veliki doprinos u odbrani naroda i slobodne teritorije u kojoj su bile vrlo sposobne starjesine od kojih se, iz razlicitih razloga, oprastamo, nadam se, ne na dugo. Tesko sam prihvatio da toliko starjesina u ovim teskim i slozenim okolnostima napušta Gorazde, ali nisam mogao sprijeciti nikoga, jer svi oni su imali vrlo znacajne razloge. Ono o cemu sam razmisljao i što je ukupno uzrokovalo nestrpljenje ovih starjesina i ubrzalo odlazak, je neuredjivanje kadrovske strukture u IBOG-u i brigadama, kao prvo, a drugo i uticaj pada prostora Medjedje i Ustiprace.
Odlazi general Gamal, covjek koji je iskazivao ogromnu zelju da pomogne Bosni, a svoj zivot stavljao na kocku odmah po dolasku u Medjedju, izlazeci sa mnom u izvidjanja u medjuprostore sa zeljom da ucestvuje u pripremi dejstava ka Visegradu krajem maja ’93. ali cetnici nas preduhitrise. Trebalo je vidjeti njegova razocarenja što pomoc iz Gorazda ne stize u Medjedju. Nisam ga mogao puno razumjeti, a govorio je odlicno engleski, ali ja prevodioca nisam imao. Ono malo što sam uspio razumjeti bilo je izreceno energicno pitao se zašto komandant Ferid ne posalje pomoc, šta on misli, zna li on šta se ovdje desava, i sl. Znao je Ferid sta se desava, ali nije general znao nase slabosti. Ferid je cesto morao moliti da se nesto zavrsi ili naredjivati vise puta isto jednoj jedinici, a onda, kada to ista ne izvrsi, drugoj koja hoce. Ta druga je vrlo cesto bila 1.SVbr. General Gamal je sebi pojasnio situaciju u toku svog boravka i vjerovatno ima namjeru da istu prezentira u Sarajevu.
Zahvalio sam se u ime boraca, i u svoje ime, prvo njemu a onda i ostalim starjesinama koje nas napustaju. Zenga je, takode, dosao da ide u Visegrad, da udjemo zajedno. On i general su bili zadovoljni pripremom odluke kao i idejom koju sam im prezentirao. Zenga je sebe vec vidio u gradu dok je razgledao odluku na karti, ali eto, sada se vraca. Malo je nezadovoljan ukupnim stanjem. On ima i neke licne planove sa svojom buducom izabranicom, nekom Amerikankom koju nisam imao priliku upoznati, ali kazu da je jako zgodna. Zenga je izgubio brata u Holijacima, a babo mu je u zatvoru kod cetnika u Visegradu. Ocekuje razmjenu i ima snage, hrabrosti, znanja i iskustva. Vrlo je hladan, a kad plane sijevne i ne zaustavi se. Uvijek je drzao metak u cijevi i ukocen pistolj. Bio je u sebe puno siguran. Zelio sam

————————————————-

da zajedno dejstvujemo, ali eto, on odlazi. Još jedan vrstan oficir na koga bar ubrzo ne mogu racunati da preuzme dio moje odgovornosti, ili neku od brigada, Rasid Sobo, koji nije planirao ici, ali situacija poslije Zaimovog dolaska se promijenila i to je ubrzalo njegov odlazak. On je iz grupe koja odlazi, najvise boravio sa mnom u jedinici, mijenjao me, preuzimao dobar dio obaveza i izvrsavao dosta dobro i vrlo korektno. Izgledao je kao djecak vrlo velikih sposobnosti. Imao je i porodicnih problema, poput Nijaza Nuhanovica, i to je ubrzalo odlazak. Za njega sam se nadao da ce najbrze doci ponovo u Gorazde. Veljan Ekrem, potencijal u oblasti logistike, nenadmasan u IBOG-u, vjerovatno i sire, visok, vitka stasa malo sporih pokreta i ekavskog prihvacenog u toku sluzbovanja u bivsoj JNA. Covjek odlicnih ideja i zamisli, ali slabe upornosti i nesto manje odgovoran nego što treba da sacuva svoj profil i potencijal. Visegradanin po rodjenju i on je cekao priliku da udje u Visegrad. Sam se ponudio da lijepo nacrta kartu odluke za b/d prema Visegradu, i nacrtao je, ali dzaba. Dervo Harbinja, kao i prethodni, izuzev Zenge, oficir-profesionalac, moj dalji rodak koga sam upoznao u toku agresije, dobrih karakternih osobina i vrlo odgovoran. Brzo pukne, ali se brzo i vrati. Vrlo je temperamentan. Ide, jer je osjetio da je vrijeme, a ima i privatnih razloga. Sada smo puno, slabiji ali se nadam da ce nastup ovih starjesina u Sarajevu biti uvjerljiv u prezentiranju situacije u zoni IBOG-a te da ce se na ovaj prostor uputiti znacajnija pomoc u ljudstvu i naoruzanju, a naravno, i dodatni starjesinski kadar. Pitao sam u nekoliko navrata Ferida Buljubasica:
“Zasto dozvoljavate da idu sve ove starjesine i zar bas svi moraju?”
Slegnuo je ramenima, otpuhnuo ljutnju iz sebe, i rekao:
“Izgleda moraju” i nastavi: “Prica svakog od njih je prejaka i uvjerljiva da bih ih ja zaustavio, a ovo što ovdje imaju je prekipilo kod svih i svi su neupotrebljivi. Na silu ne ide, a njihove odluke su cvrste. Zelis li ih ti zadrzati?” upita me s kritickim pogledom.
“Hoces li da pokusas? Izvoli”, rafalno je izrekao sve.
“Znaš da necu, ako se ne dogovorimo, a znas i da sam ostar i principijelan ako nešto zelim, i na kraju znas da ovo smatram velikim gubitkom, ali idemo dalje”, malo ljutito sam uzvratio. U sebi sam mislio da jos mnogo toga kazem Feridu od toga da je popustljiv, preblag, da komanduje vrlo emotivno i da ima slabosti prema tim ljudima kao i to da ce nam se sve brzo obiti o glavu. Zelio sam uputiti i jacu kritiku, otvoriti se potpuno, ali uvidio sam da je on jako potresen tim odlaskom i da ne bi bilo dobro da se sada uzrujava jer je potpisao dozvole. Ljudi odlaze, nema popravke, ostaju kajanje i samokritika. Primijetio sam, mada to nije htio reci, da bi on vrlo rado sa ekipom i da mu je tesko sto ostaje bez onih njemu blizih, a pozelio je i porodicu ali….

——————————-

Na godišnjici formiranja 2/31 DUB (vitkovickog bataljona), ucestvovao sam u sportskom dijelu programa kao clan fudbalskog tima 1.Svbr. Turnir je jako dobro organizovan, a nastupile su ekipe svih brigada i ekipa 2.bataljona 31 .drinske udarne brigade. Ovaj naziv “udarna” me uvijek podsjecao na radne akcije i radne brigade koje su rezultatom dobijale taj epitet i to priznanje. Igralo se na travnatom terenu FK Azot u Vitkovicima, što je bilo prava atrakcija poslije mnogo igranja na betonu. Ekipa 1.Svbr je osvojila prvo mjesto, dobila nagrade i pehare, a meni je ostao u sjecanju jedan volej-udarac, silovit i neodbranjiv, sa nekih dvadeset pet-trideset metara kojim je Ramga odusevio gledaoce, a mi poveli sa 2:1 u finalu protiv ekipe 31 .DUB koja je ocekivala da ce lagano dobiti ovo finale. Konacan rezultat je bio 3:1, a ja sam igrao jedno poluvrijeme. Na zajednickoj veceri,povodom godišnjice Drugog bataljona 31.DUB, smo obavijesteni da je Zaimov surak poginuo. Zaja je otisao, mi smo ostali, ali drugacijeg raspoloženja. Momci iz moje ekipe su se, ipak, dobro provodili i znali da proslave pobjedu.

Kraj prvog dijela (Prva knjiga)

[Kaza]

#34301

Zaja se vratio

Puno radosti je donijela informacija da je ovih dana na prostore gorazdanske slobodne teritorije stigao Zaim Imamovic. Osjetilo se u narodu da je vedriji, veseliji pa cak i zivahniji, i svuda se pricalo o dolasku, ponegdje pridodajuci kako je dosao sa jednom jakom jedinicom i kako ima namjeru deblokirati Gorazde odmah i jos mnogo vrlo nerealnih zelja je pretoceno u Zaimovu namjeru. Licno sam se jako obradovao znajuci snagu autoriteta, sposobnosti i mogucnosti Zaje. Evo sanse da se malo trgnemo iz ove uspavanke koju su nam cetnici napakovali poslije ofanzive na Medjedju. Pitao sam se: “Gdje je Zaja, što ne dolazi u Goražde?”, zvao Komandu 1.drinske brigade, a odgovor mi bi malo nonsalantan: “Doci ce dok se odmori dva-tri dana”. Poznajuci Zaju, nisam mogao povjerovati da nece, koliko god bio umoran, prvo doci u Gorazde i u Komandu IBOG-a. jer on je pravi profesionalac. Medjutim, eto nesto sam previdio. Neki ljudi su se potrudili da ga napumpaju sa puno losih informacija o tome kako je on odbacen i kako se tamo neki komandanti sepure po Gorazdu uz još puno bljuvotina licne prirode. Sa Zaimom je došao i Emin Imamovic koji je bio bezbjednjak u IBOG-u do odlaska, aprila ’93. godine. Dobar dio dezinformacija je kolao o njemu, tako da se stvorila atmosfera da zvanicne vojne, a narocito civilne strukture, ne zele prihvatiti Zaima. Oni koji su pricali ovakve bljutave priče, koji su potrcali na “mustuluk” su ostali vrlo blizu Zaima u narednom periodu kao vjerni fasifikatori i najvecih istina. Bilo je u toj ekipi i cestitih ljudi koji, ili su cutali ili su bili neuvjerljivi, bar u pocetku: Mujo Pestek, Nihad Klinac, Dzevad Adzem Oskar. Edo Fejzic, i ostali. Ipak, Zaja je dosao nakon dva-tri dana na sastanak u Komandu IBOG-a i vidno rezervisan dao neke svoje prijedloge i misljenja, dosta tvrdo, gotovo naredbodavno. Taj stil se nimalo nije dopao komandantu Feridu, a ni meni, ali racunali smo da je to prolazno kao i odredjena, već primjetna, distanca prema Feridu narocito ali i prema meni Dervi Harbinji, Ekremu Veljanu, Himzi Selimovicu i ostalima iz Komande IBOG-a. Na sijelima koja su organizovana u uzem sastavu bistrila su se vec bitna pitanja, a Zaji dodvoravali mnogi sa ciljem da, eto, oni pomognu da se neko promijeni i da Zaju zastite. Pa od koga, kada njega svi borci, starjesine i cio narod, vole i cijene dovoljno da niko ne pomisli ništa

———————————–

ruzno, a kamoli ucini?! Ovih dana, dok su ta sijela odrzavana, pokusavao sam biti vise uposlen u brigadi što mi je omogucilo da ne slusam razne uglavnom “suplje” price, o tome kako Zaja zeli ovo ili ono i slicno. Nadam se da cemo mi sjesti i dobro razbistriti sve ozbiljno što se zeli promijeniti na ovom prostoru, a duboko sam uvjeren da Zaim zeli najbolje ovom kraju i ovom narodu. Puno je volio Drinu i po povratku je iskazao je odusevljenje ljepotom svog rodnog kraja. Znao se druziti i biti neprimjetan, a katkad i odusevljavati drustvo. Ipak, sport je, cini se, najvise volio i bio je, pravi sportski tip i na Akademiji, a kasnije u sluzbi u bivsoj JNA u Vipavi, Sloveniji puno puta pokazao da je bez premca u nekim vojnickim sportskim disciplinama. Svojom brzinom, a bogami i tehnikom, lomio je protivnike i u fudbalu koji je vrlo cesto igrao. Cesto smo razgovarali i o njegovoj porodici, o problemima da se konacno smjeste i dobiju status izbjeglica. Volio je puno svoju suprugu Sutku, sinove Ernesta i Denisa. Ponekad smo zajedno sjedili u centru veze IBOG-a. Kada bih sa njim razgovarao, iskazivao je puno jednostavne topline i ljubavi prema svojoj porodici. Volio je i pjesmu, ali ne tako puno da pjeva koliko da slusa i uziva. Eto, sada takvog Zaima neko zeli preusmjeriti i naznaciti da on ima onih koji mu podvaljuju, ili mozda jos i teze. Doduse, neki ljudi iz civilnih struktura Okruga i Opcine nisu odusevljeni ni Zaimom. To mogu biti oni koji niciji dobar rezultat, a pogotovo autoritet, ne vole. Njih je, srecom, jako malo.
O kadrovskoj problematici se ponajvise razgovaralo na puno narednih sastanaka Komande IBOG-a. Iznoseni su razni prijedlozi koji su bili vrlo priblizni jedan drugom. Ferid Buljubasic je predlagao da on, Veljan i Dervo odu, a da ostale starjesine budu rasporedene kako se dogovorimo, respektujuci svaki od elemenata. Cini se da je Zaimovo insistiranje na preijedlogu da Emin Imamovic bude bezbjednjak u IBOG-u bilo nešto naglasenija kocnica za nas ukupni dogovor i usaglaseni prijedlog, ali tu nije tacka. Prijedlog mora biti potpuno podrzan i od civilnih struktura. E, tu su stvoreni odredeni principi koje je bilo potesko rijesiti. O misljenju predstavnika civilnih organa bilo je puno polemike i pitalo se ko tu sve daje misljenje. Konstatovano je da tu nisu misljenja samo predsjednika Opcine i Okruga Gorazde.
Pod vatrenim gorazdanskim nebom svoje mjesto je trazila i vrlo rijetka preostala divljac koja rat nije razumjela i kojoj je on donio mnogo novih neprijatelja. Pored granata mina, pozara i vremenskih nepogoda sada je svaka puska postala potencijalni neprijatelj zeceva, srna, lisica divljih svinja, medvjeda i ostalih divljih zivotinja koje nisu uspjele pobjeci sa ove, za njih uzarene plate. Lovci koji su istinski zaljubljenici lova bili prije agresije su pokusali uticati na sve koji se izivljavaju prema divljaci, ali su imali malo uspjeha. Jednostavno, odgovor lovokradica je bio: “Nemamo šta jesti.” “Imaš

——————————————-

ti da nam das?””Mi mesa nismo vidjeli godinu dana” i slicni. Delegacija Lovackog drustva Gorazde u sastavu: Ramiz Drakovac, Rizo Dacic i Rasim Mirvic je od mene trazila da ucinim sto mogu da se vojska ne bavi krivolovom., mada znaju da je to vrlo tesko regulisati, a tek kontrolisati i suzbijati krivolov. Ono što sam obecao bilo je da cemo informisati u sklopu informisanja boraca o stetnim posljedicama krivolova, a oruzje smjestiti u oruzane jedinica i da tako ocekujemo mnogo manje problema oko upotrebe oruzja izvan borackih zadataka.
25.10.’93. je ispracena grupa starjesina koja je dala veliki doprinos u odbrani naroda i slobodne teritorije u kojoj su bile vrlo sposobne starjesine od kojih se, iz razlicitih razloga, oprastamo, nadam se, ne na dugo. Tesko sam prihvatio da toliko starjesina u ovim teskim i slozenim okolnostima napušta Gorazde, ali nisam mogao sprijeciti nikoga, jer svi oni su imali vrlo znacajne razloge. Ono o cemu sam razmisljao i što je ukupno uzrokovalo nestrpljenje ovih starjesina i ubrzalo odlazak, je neuredjivanje kadrovske strukture u IBOG-u i brigadama, kao prvo, a drugo i uticaj pada prostora Medjedje i Ustiprace.
Odlazi general Gamal, covjek koji je iskazivao ogromnu zelju da pomogne Bosni, a svoj zivot stavljao na kocku odmah po dolasku u Medjedju, izlazeci sa mnom u izvidjanja u medjuprostore sa zeljom da ucestvuje u pripremi dejstava ka Visegradu krajem maja ’93. ali cetnici nas preduhitrise. Trebalo je vidjeti njegova razocarenja što pomoc iz Gorazda ne stize u Medjedju. Nisam ga mogao puno razumjeti, a govorio je odlicno engleski, ali ja prevodioca nisam imao. Ono malo što sam uspio razumjeti bilo je izreceno energicno pitao se zašto komandant Ferid ne posalje pomoc, šta on misli, zna li on šta se ovdje desava, i sl. Znao je Ferid sta se desava, ali nije general znao nase slabosti. Ferid je cesto morao moliti da se nesto zavrsi ili naredjivati vise puta isto jednoj jedinici, a onda, kada to ista ne izvrsi, drugoj koja hoce. Ta druga je vrlo cesto bila 1.SVbr. General Gamal je sebi pojasnio situaciju u toku svog boravka i vjerovatno ima namjeru da istu prezentira u Sarajevu.
Zahvalio sam se u ime boraca, i u svoje ime, prvo njemu a onda i ostalim starjesinama koje nas napustaju. Zenga je, takode, dosao da ide u Visegrad, da udjemo zajedno. On i general su bili zadovoljni pripremom odluke kao i idejom koju sam im prezentirao. Zenga je sebe vec vidio u gradu dok je razgledao odluku na karti, ali eto, sada se vraca. Malo je nezadovoljan ukupnim stanjem. On ima i neke licne planove sa svojom buducom izabranicom, nekom Amerikankom koju nisam imao priliku upoznati, ali kazu da je jako zgodna. Zenga je izgubio brata u Holijacima, a babo mu je u zatvoru kod cetnika u Visegradu. Ocekuje razmjenu i ima snage, hrabrosti, znanja i iskustva. Vrlo je hladan, a kad plane sijevne i ne zaustavi se. Uvijek je drzao metak u cijevi i ukocen pistolj. Bio je u sebe puno siguran. Zelio sam

————————————————-

da zajedno dejstvujemo, ali eto, on odlazi. Još jedan vrstan oficir na koga bar ubrzo ne mogu racunati da preuzme dio moje odgovornosti, ili neku od brigada, Rasid Sobo, koji nije planirao ici, ali situacija poslije Zaimovog dolaska se promijenila i to je ubrzalo njegov odlazak. On je iz grupe koja odlazi, najvise boravio sa mnom u jedinici, mijenjao me, preuzimao dobar dio obaveza i izvrsavao dosta dobro i vrlo korektno. Izgledao je kao djecak vrlo velikih sposobnosti. Imao je i porodicnih problema, poput Nijaza Nuhanovica, i to je ubrzalo odlazak. Za njega sam se nadao da ce najbrze doci ponovo u Gorazde. Veljan Ekrem, potencijal u oblasti logistike, nenadmasan u IBOG-u, vjerovatno i sire, visok, vitka stasa malo sporih pokreta i ekavskog prihvacenog u toku sluzbovanja u bivsoj JNA. Covjek odlicnih ideja i zamisli, ali slabe upornosti i nesto manje odgovoran nego što treba da sacuva svoj profil i potencijal. Visegradanin po rodjenju i on je cekao priliku da udje u Visegrad. Sam se ponudio da lijepo nacrta kartu odluke za b/d prema Visegradu, i nacrtao je, ali dzaba. Dervo Harbinja, kao i prethodni, izuzev Zenge, oficir-profesionalac, moj dalji rodak koga sam upoznao u toku agresije, dobrih karakternih osobina i vrlo odgovoran. Brzo pukne, ali se brzo i vrati. Vrlo je temperamentan. Ide, jer je osjetio da je vrijeme, a ima i privatnih razloga. Sada smo puno, slabiji ali se nadam da ce nastup ovih starjesina u Sarajevu biti uvjerljiv u prezentiranju situacije u zoni IBOG-a te da ce se na ovaj prostor uputiti znacajnija pomoc u ljudstvu i naoruzanju, a naravno, i dodatni starjesinski kadar. Pitao sam u nekoliko navrata Ferida Buljubasica:
“Zasto dozvoljavate da idu sve ove starjesine i zar bas svi moraju?”
Slegnuo je ramenima, otpuhnuo ljutnju iz sebe, i rekao:
“Izgleda moraju” i nastavi: “Prica svakog od njih je prejaka i uvjerljiva da bih ih ja zaustavio, a ovo što ovdje imaju je prekipilo kod svih i svi su neupotrebljivi. Na silu ne ide, a njihove odluke su cvrste. Zelis li ih ti zadrzati?” upita me s kritickim pogledom.
“Hoces li da pokusas? Izvoli”, rafalno je izrekao sve.
“Znaš da necu, ako se ne dogovorimo, a znas i da sam ostar i principijelan ako nešto zelim, i na kraju znas da ovo smatram velikim gubitkom, ali idemo dalje”, malo ljutito sam uzvratio. U sebi sam mislio da jos mnogo toga kazem Feridu od toga da je popustljiv, preblag, da komanduje vrlo emotivno i da ima slabosti prema tim ljudima kao i to da ce nam se sve brzo obiti o glavu. Zelio sam uputiti i jacu kritiku, otvoriti se potpuno, ali uvidio sam da je on jako potresen tim odlaskom i da ne bi bilo dobro da se sada uzrujava jer je potpisao dozvole. Ljudi odlaze, nema popravke, ostaju kajanje i samokritika. Primijetio sam, mada to nije htio reci, da bi on vrlo rado sa ekipom i da mu je tesko sto ostaje bez onih njemu blizih, a pozelio je i porodicu ali….

——————————-

Na godišnjici formiranja 2/31 DUB (vitkovickog bataljona), ucestvovao sam u sportskom dijelu programa kao clan fudbalskog tima 1.Svbr. Turnir je jako dobro organizovan, a nastupile su ekipe svih brigada i ekipa 2.bataljona 31 .drinske udarne brigade. Ovaj naziv “udarna” me uvijek podsjecao na radne akcije i radne brigade koje su rezultatom dobijale taj epitet i to priznanje. Igralo se na travnatom terenu FK Azot u Vitkovicima, što je bilo prava atrakcija poslije mnogo igranja na betonu. Ekipa 1.Svbr je osvojila prvo mjesto, dobila nagrade i pehare, a meni je ostao u sjecanju jedan volej-udarac, silovit i neodbranjiv, sa nekih dvadeset pet-trideset metara kojim je Ramga odusevio gledaoce, a mi poveli sa 2:1 u finalu protiv ekipe 31 .DUB koja je ocekivala da ce lagano dobiti ovo finale. Konacan rezultat je bio 3:1, a ja sam igrao jedno poluvrijeme. Na zajednickoj veceri,povodom godišnjice Drugog bataljona 31.DUB, smo obavijesteni da je Zaimov surak poginuo. Zaja je otisao, mi smo ostali, ali drugacijeg raspoloženja. Momci iz moje ekipe su se, ipak, dobro provodili i znali da proslave pobjedu.

Kraj prvog dijela (Prva knjiga)

[Kaza]

#34285

SKRACENICE

b/d borbena dejstva
CSB centar sluzbi bezbjednosti
DIG diverzantsko-izvidacka grupa
DIJ diverzantsko-izviđačka jedinica
IC infracrveni uredaji za nocno osmatranje
IDC izvidacko-diverzantska ceta
LARV PVO laki artiljerijski vod protiv vazdusne odbrane
l/o linija odbrane
M/48 model puske
MB minobacac
MG-ovka puska za izbacivanje granata manjeg dometa
MTS materijalno tehnicka sredstva
MOB Muslimanska oslobodilacka brigada
MUP Ministarstvo unutrasnjih poslova
NRC Nastavno-regrutni centar
NS nacelnik Staba
OB oslobodilacka brigada
OČ Oslobodilačka ceta
PAM prozivavionski mitraljez
PASP 7/9 poluautomatska snajperska puška
mm
PAT Protivavionski top
PM M/53 puškomitraljez. model 53
PM M/72 puškomitraljez, model 72
PT-mina protivtenkovska mina
PP-mina protivpjesadijska mina
POT privremeno okupiranih teritorij
RB rucni bacac
RIK rukovodenje i komandovanje
RPG rucni bacac raketa
SUP Sekreterijat unutrasnjih poslova
TO Teritorijalna odbrana
VBR Visecjevni bacac raketa
VES vojno-evidenciona sposobnost

[Author]

Posts