[Kaza]

#33600

Strmica i Strgacina

Komandant Buljubasic je pred odlazak za Sarajevo odobrio izvodjenje borbenih dejstava u pravcu Rudog, ako se za isto steknu povoljni uslovi. U mojim razmisljanjima, a po prijedlogu Hajra Lagumdzije, komandanta bataljona “Lim” i Redza Mutapcica, operativca, da se izvidi podrucje po dubini od Brodara do Setihova i po sirini od Drinska do Dubca radi ispitivanja mogucnosti napada i oslobadjanja tog prostora. Cim mi je Hajro predlozio, krajem novembra mjeseca ’92. godine, odmah sam mu dao zadatak da njegova jedinica starta sa izvidjanjem, obzirom da najbolje poznaje navedeno podrucje. Dosta boraca su mjestani sa tog terena. Medjutim, Komanda bataljona “Lim” je, uz puno uticaja Abdela Brajanca, predsjednika Ratnog predsjednistva Opcine Rudo, po sopstvenoj odluci dislocirana u podrucje Duha i povremeno drzala strazu, a ne odbranu iznad tog sela, a zahtijevali su neku samostalnost zbog navodne zapostavljenosti ove jedinice u nekim logistickim opskrbama. Ustvari, ova jedinica je dobijala od brigade kao i ostale jedinice logisticku podrsku, vrlo skromnu, ali je preko Ratnog predsjednigtva Opcine Rudo dodatno povremeno primala nesto pomoci, sto je uglavnom Abdel zavrsavao u Gorazdu.
Na moj poziv jedno vrijeme se nisu odazivali iz Komande bataljona “Lim,” a na zakazan sastanak u IBOG-u su stigli i sve dileme su rijesene: bataljon “Lim” djeluje u sastavu 1. visegradske brigade. Po mojoj naredbi, Hajro Lagumdzija, inace vrlo hrabar borac akademski obrazovan, starjesina koji je neobicno brzo napredovao, pokusao je organizovati izvidjanje u nekoliko navrata. Na jednom izvidjanju je izgubio jednog od boljih boraca i to
je stalo da bi ponovo bilo aktivirano oko Nove ’93. godine. U tri navrata se izvrsilo i komandantsko izvidjanje sa pozicija Sokolovih stijena. U jednom od izvidjanja imali smo susret sa neprijateljskom izvidjackom jedinicom koji smo rijesili uspjesno. U ovom komandantsko-komandirskom izvidjanju sa starjesinama moje brigade bili su i starjesine 1. drinske i 31. drinske brigade koje ce ucestvovati u dejstvima na celu sa vec legendamim Zaimom Imamovicem, covjekom koji je imao puno osjecaja za velike bitke i puno znanja da ih kreira, pripremi i izvede. U pripremi za ova dejstva pokusali smo sjediniti nasa iskustva i zajedncki doci do najboljeg rjesenja. Borci i starjesine su vjerovali da ce to, sto smo planirali, biti sigurno dobro i izvrseno, uvidjevsi da se radi o jednoj manje slozenoj “sahovskoj partiji”. U pripremu je ulozeno puno truda a moj prijedlog odluke Zaim je u,cjelosti prihvatio. Ono o cemu smo najvise radili u razradi su moguce situacije i rjesenja. Pronasli smo dosta potencijalnih rjesenja, ali za komandno mjesto smo izabrali Sokolove stijene.

———————————————-

Pozicija neposredno iznad glava cetnika, bocno u dubini neprijateljske prve linije odbrane nad strmickim tunelom. Pomocno komandno mjesto je bilo oko pola kilometra nazad, prema brdu Bujak, na vrlo dobroj poziciji. Na oba komandna mjesta su postavljeni PAM-ovi, tako da se uz komandovanje moze aktivno ucestvovati na cijelom podrucju koje napadamo i efikasnom paljbom postici, mozda, i odlucujuci rezultat. Komandovanje bez PAM-a na toj poziciji nisam mogao zamisliti. Svakoj od jedinica su dodijeljeni vodici od tri do pet boraca koji su izuzetno dobro poznavali teren, sto je puno znacilo, pogotovu za jedinice iz Gorazda koje je Zaim angazovao. Zaim je u ovom periodu bio u dvostrukoj ulozi: komandant 1. drinske brigade i zamjenik komandanta IBOG-a. Jedan znacajni dio jedinice 1. visegradske brigade je planiran na pomocnom pravcu napada prema Drinsku, sto je takodje pripremano do najsitnijeg detalja uz puno izvidjanja. Donesena je odluka koja je nadopunjavala odluku na glavnom pravcu.Za komandovanje na ovom pravcu zaduzen je nacelnik Staba, 1. visegradske brigade, Rasid Sobo. Posto sam smatrao jednostavnijim ovaj dio zadatka, nisam imao puno vremena na raspolaganju. Odlucio sam detaljno razraditi glavni pravac napada, a pomocni pravac samo u dijelu donosenja odluke i preciziranja zadataka jedinicama. Ostalo u pripremi i izvodjenju borbenih djelovanuja je vodio Rasid Sobo, a puno su mu pomogli Cimbur, Poljo, Beca, Balic i ostali koji su komandovali jedinicama koje su dobile zadatke na pomocnom pravcu. Ovo podrucje su poznavali neki od boraca pa je bilo daleko lakse organizovati napad. U prvoj fazi na pomocnom pravcu (blizi zadatak) trebalo je da se ovalada podrucjem naselja Cacice i Strazbenice, a u drugoj fazi (naredni zadatak) ovladavanje sirim rejonom naselja Drinsko i stvaranjem pretpostavki za oslobadjanje HE Visegrad i grada Visegrada.
Na glavnom pravcu napada blizi zadatak, prva faza, je oslobadjanje kanjona Lima do Setihovskog tunela, a naredni, druga faza, energicno produziti dejstva prema Rudom i ne dozvoliti cetnicima da pripreme odbranu. U izvrsenju zadataka ucestvovalo bi oko hiljadu boraca sa pozadinskim jedinicama, ukupno, sto je za napad na front sirine deset-petnaest kilometara, vrlo malo, ali Zaim i ja smo bili prezadovoljni sto smo uspjeli pripremiti i usmjeriti toliko boraca. U mnogo prethodnih dejstava, narocito kada su izlazile jedinice iz Gorazda, znalo se gdje idu, ciji je koji dio zadatka, ko komanduje, gdje je komandno mjesto. Ovaj put su iz Gorazda borci koji su dolazili znali vrlo malo. Nagadjali su da idu prema Visegradu, a sa koje strane Drine, nisu bili sigurni. Tajnost je bila na zadovoljavajucem nivou sto je bio bitan preduslov za izvodjenje dejstava. Preko Grepka je doneseno nesto municije i oruzja sto je pomoglo da svi borci imaju borbeni komplet za oruzje. Prvi put se to dozivjelo i na visegradskom bojistu. Za vise od

———————————————-

borbenog kompleta niko se nije puno trudio da dobije, jer se znalo da nemamo razerve. Uz suhe obroke, sendvic, pastetu, ribu ili narezak, borci su dobijali i cokolade. Svaki ucesnik je dobio cokoladu sto je bilo izuzetno prijatno iznenadjenje i to je prvi put u dosadasnjim dejstvima. Moralne pripreme su izvrsene na svim nivoima vrlo kvalitetno, a dovodjenje jedinica do polazne linije, a kasnije i do jurisnih polozaja je proteklo vrlo disciplinovano.

Ovo su prva zajednicka dejstva u kojima komandujemo Zaim i ja. Neprijateljsku artiljeriju smo iskljucili u odluci priblizavajuci nase jedinice sto blize cetnickim, a nasa artiljerija je bila spremna usprkos skromnom broju granata koje smo cuvali za teske situacije. Sistem veze je razraden do nivoa vodova sa puno mogucnosti, a nasa pozicija isturenog centra veze je bila takva da je omogucavala poklapanje, odnosno, paralisanje cetnicke veze preko UKT uredjaja. Nakon potvrde spremnosti po svim elementima, pristupilo se uvodjenju jedinica u noci 20/21.01.’93. godine. Prvo su upucene jedinice za napad na pomocnom pravcu koje su sacinjavali borci 1.visegradske brigade. U proracunu vremena ostavljeno je dodatnih dva sata
za rezervu u slucaju nastanka nepredvidjenih poteskoca. Jedinice iz Gorazda, na celu sa Zaimom Imamovicem, su stigle sa dva sata zakasnjenja sto je predstavljalo malu poteskocu jer su time izgubljene rezerve vremena, a noc je vrlo tamna i otezano je kretanje po terenu u ovakvim uslovima. U formiranju marsevskih kolona prema zadacima, podjeli intendantskog
obezbjedjenja i dopunskim naredjenjima, ubrzali smo koliko je to bilo moguce.
Posljednji sa Brodara smo krenuli Zaim, ja i nekoliko starjesina i vojnika koji ce biti na komandnom mjestu. I u ovakvom sveobuhvatnom i detaljnom planiranju naprave se previdi. Tako smo mi, u nedostatku pozadinskih jedinica, sami iznijeli dva PAM-a sa postoljima, dva akumulatora za napajanje uredjaja veze i jos puno sitnih uredjaja i pomagala medju kojima je
bio namjenski planiran megafon koji nam je poklonio Bekto rahmetli.
Ovaj megafon treba da unese pravu pometnju medju cetnicima kada nas cuju sa Sokolovih stijena. Dobro izmoreni i mokri od znoja, kao da nas je kisa lila cijelu noc, stigosmo oko sest sati ujutro na Sokolove stijene. Po prijavi jedinica utvrdih da neke jos nisu stigle na pozicije za pocetak napada. To su, uglavnom, bile jurisne pozicije sto je odlukom definisano prvenstveno radi ocekivanog efekta iznenadjenja, ali i svjezine jedinica u prvom udaru i u
daljem toku dejstava. Nesto nije bilo u redu na pomocnom pravcu pa se i kasnilo sa pocetkom napada. Po izvjestajima koji su stizali vezom, magla je bila startna prepreka zbog nejasne situacije i nemogucnosti pracenja jedinica, otkrivanja pozicija neprijatelja i pracenja njegovih reakcija. Ispod naseg glavnog komandnog mjesta magla je bila izuzetno gusta i kroz nju se nije vidjelo bas nista, tako da smo Zaim i ja odlucili da jedinice napadnu kada se

————————————————-

magla podigne, a do tada da se ne cuju i ne vide. Ubrzo je poceo napad na pomocnom pravcu jer se magla razbistrila. Zestoka paljba je bila na pocetku, a kasnije se samo povremeno cuo neki rafal. Rasid Sobo je prijavio da su nasi izvrsili prvi dio blizeg zadatka i onda su nastupile odredjene poteskoce oko rjesavanja nekih cetnickih utvrdjenja. Kada je to rijeseno, onda je artiljerija neprijatelja natjerala nase jedinice da se povuku. U toj situaciji je, vjerovatno, bilo bolje ici naprijed sa malo neizvjesnosti i rizika ali s puno vecim sansama da se neprijatelj ne zaustavi, vec da bezglavo pobjegne. To je nesto sto nam je falilo u dobijenim borbama prije ovog danasnjeg pokusaja.

Veza sa Rasidom se u jednom periodu nije mogla uspostaviti, a on je odlucio da jedinice izvuce potpuno iz borbe, nakon sto je artiljerija neprijatelja ugrozavala izvlacenje jedinica na pogodnije pozicije. Po izvjestaju, nase jedinice su postigle na pomocnom pravcu dobar pocetni rezultat: desetak cetnika je ubijeno i nekoliko ranjeno, ali taj rezultat nije eksploatisan. Nisam bio zadovoljan sto su se jedinice povukle do Medjedje, sto je iskazana hrabrost, a ne i upornost i sto nama, na glavnom pravcu, nece obezbijediti da istovremenim dejstvom nas napad bude ukupno puno jaci. Zaim je bio nesto zadovoljniji i jedino je pokazivao zabrinutost zbog magle. U jednom momentu me upita: “Da li ce se ova maglustina podici iz kanjona danas uopce?” Mislim da hoce,” odgovorih mu, mada nisam bio siguran niti uvjeren da ce se nesto promijeniti. Ono sto je postojalo je nada da ce bar popodne doci do promjene. Puno me je brinulo to sto su borci vec nekoliko sati na mjestima koja su sasvim blizu cetnickim pozicijama, sto se mrznu i sto postoji velika mogucnost da u tom iscekivanju budu otkriveni, ili primorani da pocnu dejstvo iz magle i bez dovoljno preglednosti. Na komandnom mjestu je bilo jako dosadno, i da nije bilo nekih sala Muje Pesteka, ubili bismo se od dosade. U mojoj ekipi na komandnom mjestu su bili Juso Kesmer, Sabaheta i Halil Gegic Halco, novi clan ekipe,neustrasiv i ponekad prebrzi momak iz Medjedje, a sa Zaimom je dosao i Edin Vranj htijuci da kamerom snima sto vise detalja iz dejstava koja treba da uslijede. Medjutim, nije mogao snimiti nista sem komandnog mjesta i blize okoline do sto metara, jer to magla nije dozvoljavala.
U jednom momentu zacula se nesto slabija detonacija, a zatim dva tri rafala ispod komandnog mjesta u rejonu Dolova. Vezom se javio Hajro Lagumdzija i prijavio mi da je jedan njegov borac aktivirao protivpjesadijsku minu. Po glasu shvatih da ga je uhvatila panika i pokusah ga malo smiriti. Sljedeca sifrovana poruka je bila da je jedinica otkrivena i pitanje sta da radi. Naredio sam da iznesu ranjenika i malo vise da se izvuku, a ako ih cetnici stvarno budu otkrili, oni ce dejstvovati po njima duze, mozda i granatirati ubrzo. Hajro je postupio po naredjenju i potvrdio je da su cetnici pucali nasumice, da ih nisu primijetili, sto je velika sreca. Tek negdje u 13,50 magla

———————————————-

se pokrenula i dejstva su pocela na svim pozicijama. Reakcija cetnika je bila panika. Pola posla je zavrseno samom pojavom nasih jedinica na jurisnim pozicijama, a narocito u stijenama iznad asfältnog puta Rudo – Strmica odakle su cetnici mogli ocekivati pomoc i kuda su mozda mogli bjezati. To ih je demoralisalo tako da su pruzali vrlo malo otpora, vise u cilju spasa glava nego bilo koje linije ili kote. Samo je bilo pitanje kada ce vezom biti javljeno da su se predali i u kom broju, i da li ima upornih koji to ne zele uciniti a nalaze se u utvrdjenim pozicijama.Veoma bitno je bilo da u napadu i ciscenju terena ne gubimo borce, vec da uvjerimo cetnike da su u bezizlaznoj situaciji u okruzenju jezera Lima i naseg obruca. Upravo to smo pokusavali Zaim i ja postici megafonom sa komandnog mjesta, sto je dalo znacajan rezultat. Medjutim, jurisi nasih jedinica su bili odlucujuci i efikasnost u tim jurisima. Podrska PAM-a sa Sokolove stijene je bila izuzetno znacajna jer je u toku dejstva cio kanjon hucao od eha rafala a efikasnost u dejstvu, preciznost, je bila zadovoljavajuca.

Ukupno, cetnici su dozivjeli da se osjecaju kao u kosnici i da imaju utisak da ih bije neka supermocna sila, a mi smo artiljeriju samo u pocetku vrlo kratko, sa desetak granata, ukljucili. Jedino kriticno mjesto je bilo novo naselje Strgacina. Tu smo, po dojavi komandira jedinice, imali vec jednog poginulog. Edo Zeba, komandir jedinice koja je napadala cetnike u Strgacini, je vrlo panicno izvjestavao pa sam ga morao prekoriti. Oko 15,30 je nastupilo ciscenje terena, a mi smo sa komandnog mjesta sisli da cestitamo borcima i damo dalja naredjenja. Kada sidjosmo u Strmicu, pade prvi mrak i situacija u ciscenju terena posta jako nejasna. Postojala je mogucnost medjusobnog pucanja nasih jedinica i nesreca. Tek sto smo uspjeli sagledati dio plijena i cestitati Dragolj Mirsadu Meni, komandantu jedinice iz Vitkovica, uslijedi poziv za mene u kome Ramga Ramiz Nuhanovic,komandir diverzantskog voda i jedan vrlo hrabar borac, izvjestava da ima problema sa neka dva ili tri cetnika koji su se zavukli pod most iza Dolova i da im nista ne mogu. Pita me:“Sta da radim? Borci hoce da idu ka Strmici a narocito gosti iz Gorazda.” “Sacekaj i ne radi nista dok ja ne dodjem,” rekoh mu a zatim upitah Zaima: “Hocemo li zajedno do tog nekog mosta?” a on bez sekunde razmisljanja odgovori: “Hocemo, ako ima kakvo ispravno vozilo da brze stignemo.” Pronadjose vozilo veze zarobljeno ispravno, a Zaim i ja izdasmo naredjenje oko formiranja linije odbrane dok mi ne stignemo i prihvata nasih jedinica sa Bojsca ili Vrziglava kako su cetnici zvali ovaj lokalitet na koji su napadali borci Bega Mrsa i uz malo problema ovladali ovim sedlom. Voznja vozilom veze kroz nepreciscen teren od Strmice preko Dolova od mosta je trajala oko sest-sedam minuta, a kada smo stigli, na mostu je bilo oko sto nasih boraca i
svi su nesto prijavljivali, predlagali, medjusobno, a komandiri jedinica

————————————————-

pokusavali da dodju u vezu sa nama da dobiju dalja naredjenja. Pustili su borce da odmore u tako neizvjesnoj situaciji!
Vidjevsi da smo stigli Zaim i ja, borci se utisase, a ja sam trazio Ramgu da mi pojasni sta se zbiva i gdje su cetnici. Kada mi je to pojasnio, upitah ga prvo:”Znas li ima li cetnika okolo?” “Ne bi trebalo da ima, do sad bi se javili valjda, mozda i ne smiju,” odgovori on dosta nesigurno. “Koliko je cetnika ispod mosta. “Cime su naoruzani i kako su utvrdjeni?” upitah “Ima ih dva ili tri, a imaju puske i bombe, ali su izgleda dobro utvrdjeni. Nista im ne mozemo!” odgovori Ramga i upita: “Sta da radimo?” Nista bez komande rekoh i pokusah prozvati cetnike da se jave kako bih dobio odredjene podatke. Nisam imao uspjeha, ni Zaim takojde, pa pokusah prijetnjom, ali ni to nije proslo. Sjetih se megafona koji je ostao u Strmici, naredih i megafon stize brzo vozilom. Imao sam utisak da cemo lako ako cetnici bolje cuju, biti uvjerljiviji te da ce njihov strah biti veci. Nakon pet minuta se javio Rajo Bogdanovic Granicar, onaj isti Rajo koji je ucestvovao na razmjenama u ime Vinka Pandurevica i koji je prije deset dana navodio artiljerijsku vatru na dzamiju u Orahovcima, a nakon mog upozorenja da sam ga prepoznao on je prekinuo sa navodjenjem i zaduzio nekog drugog cetnika da nastavi.
“Kapetane Sejdicu, ovdje je Granicar. Dajte nam jos malo vremena da razmislimo i garanciju da nas necete pobiti ako se predamo,” i nastavi sa hvalospjevom :”Mi znamo da ste vi komandant koji uvazava zarobljenike i da ste cestit coviek, pa vas molimo da nam date vasu garanciju – vasu rijec!”
Ja sam potvrdio i dao im novih pet minuta, a Zaim se predstavio i on obecao da ce se sa njima postupati korektno. U iscekivanju prihvatanja predaje, desilo se nesto sto smo i ranije ocekivali. Dva cetnika su pokusala iz bajte ispod mosta da pobjegnu do sumarka udaljenog pedesetak metara nize, uz samo jezero rijeke Lim. Neko od boraca je primijetio, a onda su, ne cekajuci komandu, neki borci sa ograde mosta poceli pucati. “Prekini paljbu,” dreknuh preko megafona vidjevsi da je jedan od dvojice cetnika pao, a ni to ne bi bilo moguce vidjeti da nije bilo baterija kod nekoliko boraca sa mosta koje su osvjetljavale teren oko mosta. Dva sretna cetnika su se predala, i uz prethodni pretres, su privedeni do mene i Zaima. Nesto jace od mene samog i mog razuma pokrenulo je moju ruku i ona je zavrsila pod bradom krupnijeg cetnika, a isto je uradio i Zaim. Komentar je bio slican: “Hocete da zbog vas stradaju i ostali koji se zele predati?” Nismo dozvolili borcima da udaraju ove cetnike, mada je Halco bio kao zapeta puska i prilijepljena oka pratio svaki, pa i najmanji pokret, i u jednom malom pokretu ruke cetnika udario ga nogom u ruku misleci da ovaj trazi noz ili bombu. Dok smo rjesavali problem onih koji su pobjegli ispod mosta iz Strmice, stiglo je vozilo sa zarobljenim cetnikom Stjepovic Vladimirom, ciji je otac bio ispod mosta. Stjepovic

———————————————–

Zoran, profesor u Rudom je izuzetno dobro poznavao ovaj teren jer se dugo godina bavio planinarenjem. Zorana dadosmo sansu da ga pozove da se preda, a onu dvojicu novozarobljenih ispitasmo koliko ukupno ima cetnika ispod, i da li ima mrtvih. Dobili smo odgovor da ih je jos sesnaest zivih i da ima dva mrtva.
Vladimir je u toku dejstva danas ranjen u nogu i treba ga prebaciti do bolnice u Gorazdu i kada je pozvao oca i ostale cetnike da se predaju, objasnio je to ovako: “Tata, predajte se, ja sam ranjen, svi nasi su se razbjezali ili izginuli, nemate sanse, ovdje ima puno vojske, ne mozete se boriti niti izvuci,” i Vladimir je poceo plakati. Nekoliko trenutaka kasnije upitah koliko je sati, rekose pola osam, isticalo je vrijeme za predaju. Rajo Bogdanovic je prijavio da se predaju i pitao kako ce izlaziti. Dao sam jasan odgovor: bez oruzja sa visoko podignutim rukama i to kada ja kazem da krene prvi, a kad prvi bude stigao na most onda drugi moze krenuti. Za svaki slucaj mnogo ranije sam naredio Ramgi da pipremi osu i usmjeri je ka bajti pod mostom, ako bude neka podvala ili potreba. Naredjenje je izvrseno, a osu je pripremio njegov borac Fadil Fajko Jelacic, vrlo pouzdan i spretan. Upravo onako kako smo i precizirali, izvrsena je predaja sesnasnaet cetnika, a zatim se pretresla bajta u kojoj su zateceni cetnici.
Materijalni plijen iz bajte bio je beznacajan u odnosu na zarobljeno u Dolovima, prva haubica, prvi MB 120 mm, a tek u Strmici: praga, tenk i ostalo, ali smo zbog zarobljavanja cetnika bili uporni da dovedemo do kraja ovaj postupak i sada smo uspjeli. U Strmici smo izvrsili dodatna ispitivanja zarobljenika: gdje bi jos moglo biti cetnika, otkud ocekuju pomoc i koliko. Svi odgovori su bili nedovoljno precizni, osim jednog, da cetnika ima, vjerovatno, u dugom strmickom tunelu i na Gradini, brdu nad Strmicom, koje nije precisceno. Pokusali smo pozivima preko megafona da iniciramo na predaju preostale prikrivene cetnike kojih ima, rekose, bar jos dvadeset na i oko Gradine, i u tunelu.
Sa Zaimom sam razgovarao o nastavku dejstava prema Rudom, ili bar o ciscenju Gradine. Borci su bili jako umorni, hladnoca je bila sve veca i tesko je bilo ocekivati punu spremnost, a motivacija je bila na visokom nivou. Ipak, trebalo je svjezih snaga, a mi ih nismo imali. Za nastavak dejstava i za izvlacenje MTS-a bilo je potrebno procistiti tunel od cetnika i od mina, sto je uradjeno uz pune mjere sigurnosti i uz dosta neizvjesnosti. Na izlazu iz tunela cekali su nas Hodza, Rasid Sobo i ostali, ali sa jednom neprijatnom vijescu: pomazuci u ciscenju minskog polja u nasipu, na ulazu u tunel, Nusret Hurem je, u pokusaju razminiravanja zemljanog nasipa i izrade prolaza, tesko ranjen. Nisam mogao sakriti ljutnju zbog toga sto sam naredio da me cekaju ispred tunela, a da ce nam cetnici sami pomoci da pronadjemo semu minskog polja. Nisu je pronasli, ali su znali koliko ima mina i

————————————————

razminirali smo pazljivo ovo minsko polje, a onda su prvo ranjenici nasi i njihovi, odvezeni ka bolnici, a zatim su gosti iz Gorazda otisli u svoje baze. Teski MTS se u noci prevezao u Medjedju. Ni u ovoj bici nismo eksploatisali pocetni rezultat, a imali smo ispred sebe cetnike koji su protrcali kroz Rudo ka Priboju. I Rudo je iseljeno, saznali smo vrlo brzo. Komandujuci u danasnjoj borbi zajedno sa Zaimom, vidio sam istinsku vrijednost i dio kvaliteta ovog vrhunskog komandanta, a meni je iskazao puno uvazavanje. Postigli smo, ipak, veliki uspjeh uz pomoc boraca i starjesina koji su ucestvovali u pripremi i uzvodjenju doista briljantne sahovske partije. Mi smo imali jednog poginulog i jednog nestalog te dva teze ranjena i dva-tri lakse ranjena kojima nije bila potrebna intervencija u bolnici. Cetnici su imali petnaestak poginulih, ranjenih je nepoznat broj i dvadeset cetiri zarobljena, a MTS koji smo zarobili je do sada najveci u jednoj bici:

– pusaka i mitraljeza oko 40
– municije i granata – previse da se broji za sva orudja i oruzja
– PAMOVA – 4 kom
– MB 82 mm – 3 kom a 120 mm takodje 3 kom
– praga, jedna – bilo je moguce jos jedna ali je unistena bez potrebe
– samohotka, tenk – jedan
– haubice, dvije -jedna 152 mm ajedna 105 mm
i jos puno opreme i sitnog MTS-a.

Dio MTS-a su borci iz Gorazda ponijeli kao trofejni, a veci dio je, pod kontrolom Hajre Lagumdzije, Hodze i Seje Osmanagica, novog pomocnika komandanta za logistiku, smjesten u toku noci i ujutro u magacin Brigade. Dio cetnika sa Gradine se uspio izvuci u toku noci jer su Hajrini borci iz bataljona “Lim” bili jako umorni i nisu pokrili cijeli teren, sto je omogucilo da se neki cetnici izvuku iz okruzenja, cime je umanjen jos veci trijumf. Ono sto je posebno znacajno, a sto sam saznao od Raje Bogdanovica, koji je zajedno sa jos tri ranjena cetnika lijecen i izlijecen u gorazdanskoj bolnici, a koje je operisao doktor Cibo Safet, je bilo to da su cetnici spremali ofanzivu za 23/24.01.`93. upravo sa ovih pozicija i da smo ih preduhitrili. Onaj susret izvidjackih jedinica na Bujaku je bio u toku njihovih izvidjanja Meremislja i Medjedje. Eto, bili smo brzi.
Kada sam razgovarao sa zarobljenim cetnicima, rekose istinu teska srca: “Moramo, jer su nam rekli da vi to jos zesce izvrsavate, te da se nikada vama ne smijemo predati, a eto zivi smo i zadovoljni. Ipak su nas zatrovali mrznjom. To moramo reci svima kada budemo slobodni.” Ne znam da li ce reci, kada i ako budu razmijenjeni.
Dan poslije bitke 22.01. `93. godine poslat je izvjestaj Stabu vrhovne komande u Sarajevu, nakon cega su trazili da se putem Radija BiH, posredovanjem radio-amatera, cujemo i obrazlozimo kratko postignuti

———————————————-

rezultat. Pored ostalog, ja sam rekao i to da je prekrsen embargo na oruzje za Bosnu i OS Bosne i Hercegovine, a da su ga prekrsili, niko drugi nego cetnici, ostavljajuci nam haubice i ostalo.
To se kasnije ponavljalo u vise navrata na Radiju BIH, a nakon vecih uspjeha nasih boraca ponavljali su to i drugi komandanti. To je bila prilicno prijatna izjava.

Nastavice se

[Kaza]

#33607

Strmica i Strgacina

Komandant Buljubasic je pred odlazak za Sarajevo odobrio izvodjenje borbenih dejstava u pravcu Rudog, ako se za isto steknu povoljni uslovi. U mojim razmisljanjima, a po prijedlogu Hajra Lagumdzije, komandanta bataljona “Lim” i Redza Mutapcica, operativca, da se izvidi podrucje po dubini od Brodara do Setihova i po sirini od Drinska do Dubca radi ispitivanja mogucnosti napada i oslobadjanja tog prostora. Cim mi je Hajro predlozio, krajem novembra mjeseca ’92. godine, odmah sam mu dao zadatak da njegova jedinica starta sa izvidjanjem, obzirom da najbolje poznaje navedeno podrucje. Dosta boraca su mjestani sa tog terena. Medjutim, Komanda bataljona “Lim” je, uz puno uticaja Abdela Brajanca, predsjednika Ratnog predsjednistva Opcine Rudo, po sopstvenoj odluci dislocirana u podrucje Duha i povremeno drzala strazu, a ne odbranu iznad tog sela, a zahtijevali su neku samostalnost zbog navodne zapostavljenosti ove jedinice u nekim logistickim opskrbama. Ustvari, ova jedinica je dobijala od brigade kao i ostale jedinice logisticku podrsku, vrlo skromnu, ali je preko Ratnog predsjednigtva Opcine Rudo dodatno povremeno primala nesto pomoci, sto je uglavnom Abdel zavrsavao u Gorazdu.
Na moj poziv jedno vrijeme se nisu odazivali iz Komande bataljona “Lim,” a na zakazan sastanak u IBOG-u su stigli i sve dileme su rijesene: bataljon “Lim” djeluje u sastavu 1. visegradske brigade. Po mojoj naredbi, Hajro Lagumdzija, inace vrlo hrabar borac akademski obrazovan, starjesina koji je neobicno brzo napredovao, pokusao je organizovati izvidjanje u nekoliko navrata. Na jednom izvidjanju je izgubio jednog od boljih boraca i to
je stalo da bi ponovo bilo aktivirano oko Nove ’93. godine. U tri navrata se izvrsilo i komandantsko izvidjanje sa pozicija Sokolovih stijena. U jednom od izvidjanja imali smo susret sa neprijateljskom izvidjackom jedinicom koji smo rijesili uspjesno. U ovom komandantsko-komandirskom izvidjanju sa starjesinama moje brigade bili su i starjesine 1. drinske i 31. drinske brigade koje ce ucestvovati u dejstvima na celu sa vec legendamim Zaimom Imamovicem, covjekom koji je imao puno osjecaja za velike bitke i puno znanja da ih kreira, pripremi i izvede. U pripremi za ova dejstva pokusali smo sjediniti nasa iskustva i zajedncki doci do najboljeg rjesenja. Borci i starjesine su vjerovali da ce to, sto smo planirali, biti sigurno dobro i izvrseno, uvidjevsi da se radi o jednoj manje slozenoj “sahovskoj partiji”. U pripremu je ulozeno puno truda a moj prijedlog odluke Zaim je u,cjelosti prihvatio. Ono o cemu smo najvise radili u razradi su moguce situacije i rjesenja. Pronasli smo dosta potencijalnih rjesenja, ali za komandno mjesto smo izabrali Sokolove stijene.

———————————————-

Pozicija neposredno iznad glava cetnika, bocno u dubini neprijateljske prve linije odbrane nad strmickim tunelom. Pomocno komandno mjesto je bilo oko pola kilometra nazad, prema brdu Bujak, na vrlo dobroj poziciji. Na oba komandna mjesta su postavljeni PAM-ovi, tako da se uz komandovanje moze aktivno ucestvovati na cijelom podrucju koje napadamo i efikasnom paljbom postici, mozda, i odlucujuci rezultat. Komandovanje bez PAM-a na toj poziciji nisam mogao zamisliti. Svakoj od jedinica su dodijeljeni vodici od tri do pet boraca koji su izuzetno dobro poznavali teren, sto je puno znacilo, pogotovu za jedinice iz Gorazda koje je Zaim angazovao. Zaim je u ovom periodu bio u dvostrukoj ulozi: komandant 1. drinske brigade i zamjenik komandanta IBOG-a. Jedan znacajni dio jedinice 1. visegradske brigade je planiran na pomocnom pravcu napada prema Drinsku, sto je takodje pripremano do najsitnijeg detalja uz puno izvidjanja. Donesena je odluka koja je nadopunjavala odluku na glavnom pravcu.Za komandovanje na ovom pravcu zaduzen je nacelnik Staba, 1. visegradske brigade, Rasid Sobo. Posto sam smatrao jednostavnijim ovaj dio zadatka, nisam imao puno vremena na raspolaganju. Odlucio sam detaljno razraditi glavni pravac napada, a pomocni pravac samo u dijelu donosenja odluke i preciziranja zadataka jedinicama. Ostalo u pripremi i izvodjenju borbenih djelovanuja je vodio Rasid Sobo, a puno su mu pomogli Cimbur, Poljo, Beca, Balic i ostali koji su komandovali jedinicama koje su dobile zadatke na pomocnom pravcu. Ovo podrucje su poznavali neki od boraca pa je bilo daleko lakse organizovati napad. U prvoj fazi na pomocnom pravcu (blizi zadatak) trebalo je da se ovalada podrucjem naselja Cacice i Strazbenice, a u drugoj fazi (naredni zadatak) ovladavanje sirim rejonom naselja Drinsko i stvaranjem pretpostavki za oslobadjanje HE Visegrad i grada Visegrada.
Na glavnom pravcu napada blizi zadatak, prva faza, je oslobadjanje kanjona Lima do Setihovskog tunela, a naredni, druga faza, energicno produziti dejstva prema Rudom i ne dozvoliti cetnicima da pripreme odbranu. U izvrsenju zadataka ucestvovalo bi oko hiljadu boraca sa pozadinskim jedinicama, ukupno, sto je za napad na front sirine deset-petnaest kilometara, vrlo malo, ali Zaim i ja smo bili prezadovoljni sto smo uspjeli pripremiti i usmjeriti toliko boraca. U mnogo prethodnih dejstava, narocito kada su izlazile jedinice iz Gorazda, znalo se gdje idu, ciji je koji dio zadatka, ko komanduje, gdje je komandno mjesto. Ovaj put su iz Gorazda borci koji su dolazili znali vrlo malo. Nagadjali su da idu prema Visegradu, a sa koje strane Drine, nisu bili sigurni. Tajnost je bila na zadovoljavajucem nivou sto je bio bitan preduslov za izvodjenje dejstava. Preko Grepka je doneseno nesto municije i oruzja sto je pomoglo da svi borci imaju borbeni komplet za oruzje. Prvi put se to dozivjelo i na visegradskom bojistu. Za vise od

———————————————-

borbenog kompleta niko se nije puno trudio da dobije, jer se znalo da nemamo razerve. Uz suhe obroke, sendvic, pastetu, ribu ili narezak, borci su dobijali i cokolade. Svaki ucesnik je dobio cokoladu sto je bilo izuzetno prijatno iznenadjenje i to je prvi put u dosadasnjim dejstvima. Moralne pripreme su izvrsene na svim nivoima vrlo kvalitetno, a dovodjenje jedinica do polazne linije, a kasnije i do jurisnih polozaja je proteklo vrlo disciplinovano.

Ovo su prva zajednicka dejstva u kojima komandujemo Zaim i ja. Neprijateljsku artiljeriju smo iskljucili u odluci priblizavajuci nase jedinice sto blize cetnickim, a nasa artiljerija je bila spremna usprkos skromnom broju granata koje smo cuvali za teske situacije. Sistem veze je razraden do nivoa vodova sa puno mogucnosti, a nasa pozicija isturenog centra veze je bila takva da je omogucavala poklapanje, odnosno, paralisanje cetnicke veze preko UKT uredjaja. Nakon potvrde spremnosti po svim elementima, pristupilo se uvodjenju jedinica u noci 20/21.01.’93. godine. Prvo su upucene jedinice za napad na pomocnom pravcu koje su sacinjavali borci 1.visegradske brigade. U proracunu vremena ostavljeno je dodatnih dva sata
za rezervu u slucaju nastanka nepredvidjenih poteskoca. Jedinice iz Gorazda, na celu sa Zaimom Imamovicem, su stigle sa dva sata zakasnjenja sto je predstavljalo malu poteskocu jer su time izgubljene rezerve vremena, a noc je vrlo tamna i otezano je kretanje po terenu u ovakvim uslovima. U formiranju marsevskih kolona prema zadacima, podjeli intendantskog
obezbjedjenja i dopunskim naredjenjima, ubrzali smo koliko je to bilo moguce.
Posljednji sa Brodara smo krenuli Zaim, ja i nekoliko starjesina i vojnika koji ce biti na komandnom mjestu. I u ovakvom sveobuhvatnom i detaljnom planiranju naprave se previdi. Tako smo mi, u nedostatku pozadinskih jedinica, sami iznijeli dva PAM-a sa postoljima, dva akumulatora za napajanje uredjaja veze i jos puno sitnih uredjaja i pomagala medju kojima je
bio namjenski planiran megafon koji nam je poklonio Bekto rahmetli.
Ovaj megafon treba da unese pravu pometnju medju cetnicima kada nas cuju sa Sokolovih stijena. Dobro izmoreni i mokri od znoja, kao da nas je kisa lila cijelu noc, stigosmo oko sest sati ujutro na Sokolove stijene. Po prijavi jedinica utvrdih da neke jos nisu stigle na pozicije za pocetak napada. To su, uglavnom, bile jurisne pozicije sto je odlukom definisano prvenstveno radi ocekivanog efekta iznenadjenja, ali i svjezine jedinica u prvom udaru i u
daljem toku dejstava. Nesto nije bilo u redu na pomocnom pravcu pa se i kasnilo sa pocetkom napada. Po izvjestajima koji su stizali vezom, magla je bila startna prepreka zbog nejasne situacije i nemogucnosti pracenja jedinica, otkrivanja pozicija neprijatelja i pracenja njegovih reakcija. Ispod naseg glavnog komandnog mjesta magla je bila izuzetno gusta i kroz nju se nije vidjelo bas nista, tako da smo Zaim i ja odlucili da jedinice napadnu kada se

————————————————-

magla podigne, a do tada da se ne cuju i ne vide. Ubrzo je poceo napad na pomocnom pravcu jer se magla razbistrila. Zestoka paljba je bila na pocetku, a kasnije se samo povremeno cuo neki rafal. Rasid Sobo je prijavio da su nasi izvrsili prvi dio blizeg zadatka i onda su nastupile odredjene poteskoce oko rjesavanja nekih cetnickih utvrdjenja. Kada je to rijeseno, onda je artiljerija neprijatelja natjerala nase jedinice da se povuku. U toj situaciji je, vjerovatno, bilo bolje ici naprijed sa malo neizvjesnosti i rizika ali s puno vecim sansama da se neprijatelj ne zaustavi, vec da bezglavo pobjegne. To je nesto sto nam je falilo u dobijenim borbama prije ovog danasnjeg pokusaja.

Veza sa Rasidom se u jednom periodu nije mogla uspostaviti, a on je odlucio da jedinice izvuce potpuno iz borbe, nakon sto je artiljerija neprijatelja ugrozavala izvlacenje jedinica na pogodnije pozicije. Po izvjestaju, nase jedinice su postigle na pomocnom pravcu dobar pocetni rezultat: desetak cetnika je ubijeno i nekoliko ranjeno, ali taj rezultat nije eksploatisan. Nisam bio zadovoljan sto su se jedinice povukle do Medjedje, sto je iskazana hrabrost, a ne i upornost i sto nama, na glavnom pravcu, nece obezbijediti da istovremenim dejstvom nas napad bude ukupno puno jaci. Zaim je bio nesto zadovoljniji i jedino je pokazivao zabrinutost zbog magle. U jednom momentu me upita: “Da li ce se ova maglustina podici iz kanjona danas uopce?” Mislim da hoce,” odgovorih mu, mada nisam bio siguran niti uvjeren da ce se nesto promijeniti. Ono sto je postojalo je nada da ce bar popodne doci do promjene. Puno me je brinulo to sto su borci vec nekoliko sati na mjestima koja su sasvim blizu cetnickim pozicijama, sto se mrznu i sto postoji velika mogucnost da u tom iscekivanju budu otkriveni, ili primorani da pocnu dejstvo iz magle i bez dovoljno preglednosti. Na komandnom mjestu je bilo jako dosadno, i da nije bilo nekih sala Muje Pesteka, ubili bismo se od dosade. U mojoj ekipi na komandnom mjestu su bili Juso Kesmer, Sabaheta i Halil Gegic Halco, novi clan ekipe,neustrasiv i ponekad prebrzi momak iz Medjedje, a sa Zaimom je dosao i Edin Vranj htijuci da kamerom snima sto vise detalja iz dejstava koja treba da uslijede. Medjutim, nije mogao snimiti nista sem komandnog mjesta i blize okoline do sto metara, jer to magla nije dozvoljavala.
U jednom momentu zacula se nesto slabija detonacija, a zatim dva tri rafala ispod komandnog mjesta u rejonu Dolova. Vezom se javio Hajro Lagumdzija i prijavio mi da je jedan njegov borac aktivirao protivpjesadijsku minu. Po glasu shvatih da ga je uhvatila panika i pokusah ga malo smiriti. Sljedeca sifrovana poruka je bila da je jedinica otkrivena i pitanje sta da radi. Naredio sam da iznesu ranjenika i malo vise da se izvuku, a ako ih cetnici stvarno budu otkrili, oni ce dejstvovati po njima duze, mozda i granatirati ubrzo. Hajro je postupio po naredjenju i potvrdio je da su cetnici pucali nasumice, da ih nisu primijetili, sto je velika sreca. Tek negdje u 13,50 magla

———————————————-

se pokrenula i dejstva su pocela na svim pozicijama. Reakcija cetnika je bila panika. Pola posla je zavrseno samom pojavom nasih jedinica na jurisnim pozicijama, a narocito u stijenama iznad asfältnog puta Rudo – Strmica odakle su cetnici mogli ocekivati pomoc i kuda su mozda mogli bjezati. To ih je demoralisalo tako da su pruzali vrlo malo otpora, vise u cilju spasa glava nego bilo koje linije ili kote. Samo je bilo pitanje kada ce vezom biti javljeno da su se predali i u kom broju, i da li ima upornih koji to ne zele uciniti a nalaze se u utvrdjenim pozicijama.Veoma bitno je bilo da u napadu i ciscenju terena ne gubimo borce, vec da uvjerimo cetnike da su u bezizlaznoj situaciji u okruzenju jezera Lima i naseg obruca. Upravo to smo pokusavali Zaim i ja postici megafonom sa komandnog mjesta, sto je dalo znacajan rezultat. Medjutim, jurisi nasih jedinica su bili odlucujuci i efikasnost u tim jurisima. Podrska PAM-a sa Sokolove stijene je bila izuzetno znacajna jer je u toku dejstva cio kanjon hucao od eha rafala a efikasnost u dejstvu, preciznost, je bila zadovoljavajuca.

Ukupno, cetnici su dozivjeli da se osjecaju kao u kosnici i da imaju utisak da ih bije neka supermocna sila, a mi smo artiljeriju samo u pocetku vrlo kratko, sa desetak granata, ukljucili. Jedino kriticno mjesto je bilo novo naselje Strgacina. Tu smo, po dojavi komandira jedinice, imali vec jednog poginulog. Edo Zeba, komandir jedinice koja je napadala cetnike u Strgacini, je vrlo panicno izvjestavao pa sam ga morao prekoriti. Oko 15,30 je nastupilo ciscenje terena, a mi smo sa komandnog mjesta sisli da cestitamo borcima i damo dalja naredjenja. Kada sidjosmo u Strmicu, pade prvi mrak i situacija u ciscenju terena posta jako nejasna. Postojala je mogucnost medjusobnog pucanja nasih jedinica i nesreca. Tek sto smo uspjeli sagledati dio plijena i cestitati Dragolj Mirsadu Meni, komandantu jedinice iz Vitkovica, uslijedi poziv za mene u kome Ramga Ramiz Nuhanovic,komandir diverzantskog voda i jedan vrlo hrabar borac, izvjestava da ima problema sa neka dva ili tri cetnika koji su se zavukli pod most iza Dolova i da im nista ne mogu. Pita me:“Sta da radim? Borci hoce da idu ka Strmici a narocito gosti iz Gorazda.” “Sacekaj i ne radi nista dok ja ne dodjem,” rekoh mu a zatim upitah Zaima: “Hocemo li zajedno do tog nekog mosta?” a on bez sekunde razmisljanja odgovori: “Hocemo, ako ima kakvo ispravno vozilo da brze stignemo.” Pronadjose vozilo veze zarobljeno ispravno, a Zaim i ja izdasmo naredjenje oko formiranja linije odbrane dok mi ne stignemo i prihvata nasih jedinica sa Bojsca ili Vrziglava kako su cetnici zvali ovaj lokalitet na koji su napadali borci Bega Mrsa i uz malo problema ovladali ovim sedlom. Voznja vozilom veze kroz nepreciscen teren od Strmice preko Dolova od mosta je trajala oko sest-sedam minuta, a kada smo stigli, na mostu je bilo oko sto nasih boraca i
svi su nesto prijavljivali, predlagali, medjusobno, a komandiri jedinica

————————————————-

pokusavali da dodju u vezu sa nama da dobiju dalja naredjenja. Pustili su borce da odmore u tako neizvjesnoj situaciji!
Vidjevsi da smo stigli Zaim i ja, borci se utisase, a ja sam trazio Ramgu da mi pojasni sta se zbiva i gdje su cetnici. Kada mi je to pojasnio, upitah ga prvo:”Znas li ima li cetnika okolo?” “Ne bi trebalo da ima, do sad bi se javili valjda, mozda i ne smiju,” odgovori on dosta nesigurno. “Koliko je cetnika ispod mosta. “Cime su naoruzani i kako su utvrdjeni?” upitah “Ima ih dva ili tri, a imaju puske i bombe, ali su izgleda dobro utvrdjeni. Nista im ne mozemo!” odgovori Ramga i upita: “Sta da radimo?” Nista bez komande rekoh i pokusah prozvati cetnike da se jave kako bih dobio odredjene podatke. Nisam imao uspjeha, ni Zaim takojde, pa pokusah prijetnjom, ali ni to nije proslo. Sjetih se megafona koji je ostao u Strmici, naredih i megafon stize brzo vozilom. Imao sam utisak da cemo lako ako cetnici bolje cuju, biti uvjerljiviji te da ce njihov strah biti veci. Nakon pet minuta se javio Rajo Bogdanovic Granicar, onaj isti Rajo koji je ucestvovao na razmjenama u ime Vinka Pandurevica i koji je prije deset dana navodio artiljerijsku vatru na dzamiju u Orahovcima, a nakon mog upozorenja da sam ga prepoznao on je prekinuo sa navodjenjem i zaduzio nekog drugog cetnika da nastavi.
“Kapetane Sejdicu, ovdje je Granicar. Dajte nam jos malo vremena da razmislimo i garanciju da nas necete pobiti ako se predamo,” i nastavi sa hvalospjevom :”Mi znamo da ste vi komandant koji uvazava zarobljenike i da ste cestit coviek, pa vas molimo da nam date vasu garanciju – vasu rijec!”
Ja sam potvrdio i dao im novih pet minuta, a Zaim se predstavio i on obecao da ce se sa njima postupati korektno. U iscekivanju prihvatanja predaje, desilo se nesto sto smo i ranije ocekivali. Dva cetnika su pokusala iz bajte ispod mosta da pobjegnu do sumarka udaljenog pedesetak metara nize, uz samo jezero rijeke Lim. Neko od boraca je primijetio, a onda su, ne cekajuci komandu, neki borci sa ograde mosta poceli pucati. “Prekini paljbu,” dreknuh preko megafona vidjevsi da je jedan od dvojice cetnika pao, a ni to ne bi bilo moguce vidjeti da nije bilo baterija kod nekoliko boraca sa mosta koje su osvjetljavale teren oko mosta. Dva sretna cetnika su se predala, i uz prethodni pretres, su privedeni do mene i Zaima. Nesto jace od mene samog i mog razuma pokrenulo je moju ruku i ona je zavrsila pod bradom krupnijeg cetnika, a isto je uradio i Zaim. Komentar je bio slican: “Hocete da zbog vas stradaju i ostali koji se zele predati?” Nismo dozvolili borcima da udaraju ove cetnike, mada je Halco bio kao zapeta puska i prilijepljena oka pratio svaki, pa i najmanji pokret, i u jednom malom pokretu ruke cetnika udario ga nogom u ruku misleci da ovaj trazi noz ili bombu. Dok smo rjesavali problem onih koji su pobjegli ispod mosta iz Strmice, stiglo je vozilo sa zarobljenim cetnikom Stjepovic Vladimirom, ciji je otac bio ispod mosta. Stjepovic

———————————————–

Zoran, profesor u Rudom je izuzetno dobro poznavao ovaj teren jer se dugo godina bavio planinarenjem. Zorana dadosmo sansu da ga pozove da se preda, a onu dvojicu novozarobljenih ispitasmo koliko ukupno ima cetnika ispod, i da li ima mrtvih. Dobili smo odgovor da ih je jos sesnaest zivih i da ima dva mrtva.
Vladimir je u toku dejstva danas ranjen u nogu i treba ga prebaciti do bolnice u Gorazdu i kada je pozvao oca i ostale cetnike da se predaju, objasnio je to ovako: “Tata, predajte se, ja sam ranjen, svi nasi su se razbjezali ili izginuli, nemate sanse, ovdje ima puno vojske, ne mozete se boriti niti izvuci,” i Vladimir je poceo plakati. Nekoliko trenutaka kasnije upitah koliko je sati, rekose pola osam, isticalo je vrijeme za predaju. Rajo Bogdanovic je prijavio da se predaju i pitao kako ce izlaziti. Dao sam jasan odgovor: bez oruzja sa visoko podignutim rukama i to kada ja kazem da krene prvi, a kad prvi bude stigao na most onda drugi moze krenuti. Za svaki slucaj mnogo ranije sam naredio Ramgi da pipremi osu i usmjeri je ka bajti pod mostom, ako bude neka podvala ili potreba. Naredjenje je izvrseno, a osu je pripremio njegov borac Fadil Fajko Jelacic, vrlo pouzdan i spretan. Upravo onako kako smo i precizirali, izvrsena je predaja sesnasnaet cetnika, a zatim se pretresla bajta u kojoj su zateceni cetnici.
Materijalni plijen iz bajte bio je beznacajan u odnosu na zarobljeno u Dolovima, prva haubica, prvi MB 120 mm, a tek u Strmici: praga, tenk i ostalo, ali smo zbog zarobljavanja cetnika bili uporni da dovedemo do kraja ovaj postupak i sada smo uspjeli. U Strmici smo izvrsili dodatna ispitivanja zarobljenika: gdje bi jos moglo biti cetnika, otkud ocekuju pomoc i koliko. Svi odgovori su bili nedovoljno precizni, osim jednog, da cetnika ima, vjerovatno, u dugom strmickom tunelu i na Gradini, brdu nad Strmicom, koje nije precisceno. Pokusali smo pozivima preko megafona da iniciramo na predaju preostale prikrivene cetnike kojih ima, rekose, bar jos dvadeset na i oko Gradine, i u tunelu.
Sa Zaimom sam razgovarao o nastavku dejstava prema Rudom, ili bar o ciscenju Gradine. Borci su bili jako umorni, hladnoca je bila sve veca i tesko je bilo ocekivati punu spremnost, a motivacija je bila na visokom nivou. Ipak, trebalo je svjezih snaga, a mi ih nismo imali. Za nastavak dejstava i za izvlacenje MTS-a bilo je potrebno procistiti tunel od cetnika i od mina, sto je uradjeno uz pune mjere sigurnosti i uz dosta neizvjesnosti. Na izlazu iz tunela cekali su nas Hodza, Rasid Sobo i ostali, ali sa jednom neprijatnom vijescu: pomazuci u ciscenju minskog polja u nasipu, na ulazu u tunel, Nusret Hurem je, u pokusaju razminiravanja zemljanog nasipa i izrade prolaza, tesko ranjen. Nisam mogao sakriti ljutnju zbog toga sto sam naredio da me cekaju ispred tunela, a da ce nam cetnici sami pomoci da pronadjemo semu minskog polja. Nisu je pronasli, ali su znali koliko ima mina i

————————————————

razminirali smo pazljivo ovo minsko polje, a onda su prvo ranjenici nasi i njihovi, odvezeni ka bolnici, a zatim su gosti iz Gorazda otisli u svoje baze. Teski MTS se u noci prevezao u Medjedju. Ni u ovoj bici nismo eksploatisali pocetni rezultat, a imali smo ispred sebe cetnike koji su protrcali kroz Rudo ka Priboju. I Rudo je iseljeno, saznali smo vrlo brzo. Komandujuci u danasnjoj borbi zajedno sa Zaimom, vidio sam istinsku vrijednost i dio kvaliteta ovog vrhunskog komandanta, a meni je iskazao puno uvazavanje. Postigli smo, ipak, veliki uspjeh uz pomoc boraca i starjesina koji su ucestvovali u pripremi i uzvodjenju doista briljantne sahovske partije. Mi smo imali jednog poginulog i jednog nestalog te dva teze ranjena i dva-tri lakse ranjena kojima nije bila potrebna intervencija u bolnici. Cetnici su imali petnaestak poginulih, ranjenih je nepoznat broj i dvadeset cetiri zarobljena, a MTS koji smo zarobili je do sada najveci u jednoj bici:

– pusaka i mitraljeza oko 40
– municije i granata – previse da se broji za sva orudja i oruzja
– PAMOVA – 4 kom
– MB 82 mm – 3 kom a 120 mm takodje 3 kom
– praga, jedna – bilo je moguce jos jedna ali je unistena bez potrebe
– samohotka, tenk – jedan
– haubice, dvije -jedna 152 mm ajedna 105 mm
i jos puno opreme i sitnog MTS-a.

Dio MTS-a su borci iz Gorazda ponijeli kao trofejni, a veci dio je, pod kontrolom Hajre Lagumdzije, Hodze i Seje Osmanagica, novog pomocnika komandanta za logistiku, smjesten u toku noci i ujutro u magacin Brigade. Dio cetnika sa Gradine se uspio izvuci u toku noci jer su Hajrini borci iz bataljona “Lim” bili jako umorni i nisu pokrili cijeli teren, sto je omogucilo da se neki cetnici izvuku iz okruzenja, cime je umanjen jos veci trijumf. Ono sto je posebno znacajno, a sto sam saznao od Raje Bogdanovica, koji je zajedno sa jos tri ranjena cetnika lijecen i izlijecen u gorazdanskoj bolnici, a koje je operisao doktor Cibo Safet, je bilo to da su cetnici spremali ofanzivu za 23/24.01.`93. upravo sa ovih pozicija i da smo ih preduhitrili. Onaj susret izvidjackih jedinica na Bujaku je bio u toku njihovih izvidjanja Meremislja i Medjedje. Eto, bili smo brzi.
Kada sam razgovarao sa zarobljenim cetnicima, rekose istinu teska srca: “Moramo, jer su nam rekli da vi to jos zesce izvrsavate, te da se nikada vama ne smijemo predati, a eto zivi smo i zadovoljni. Ipak su nas zatrovali mrznjom. To moramo reci svima kada budemo slobodni.” Ne znam da li ce reci, kada i ako budu razmijenjeni.
Dan poslije bitke 22.01. `93. godine poslat je izvjestaj Stabu vrhovne komande u Sarajevu, nakon cega su trazili da se putem Radija BiH, posredovanjem radio-amatera, cujemo i obrazlozimo kratko postignuti

———————————————-

rezultat. Pored ostalog, ja sam rekao i to da je prekrsen embargo na oruzje za Bosnu i OS Bosne i Hercegovine, a da su ga prekrsili, niko drugi nego cetnici, ostavljajuci nam haubice i ostalo.
To se kasnije ponavljalo u vise navrata na Radiju BIH, a nakon vecih uspjeha nasih boraca ponavljali su to i drugi komandanti. To je bila prilicno prijatna izjava.

Nastavice se

[Kaza]

#33656

Cajnice kao i Foca

„Glas slobodnog Gorazda“ je novina koja se pocela stampati u Gorazdu kao sedmicni list, ali je izasao samo prvi broj lista i od toga se odustalo. Bio je to kvalitetan pokusaj bez dovoljno upornosti da se, doduse, pod izuzetno teskim uslovima nastavi sa izdavanjem istog. U ekipi koja je razradila ideju i definisala okvire za ove novine bio sam i ja. Poslije puno dilema oko naziva novina prihvacen je moj prijedlog „Glas slobodnog Gorazda“.
Veljan Sadija, supruga brata na ove prostore pristiglog, aktivnog oficira, Visegradjanina po rodjenju, Veljan Ekrema, je svratila u Komandu brigade i bila uporna da ponese nesto tonskog materijala kao poruku gradjanima Visegrada i istocne Bosne u Austriji. Pripremljena je i poslata poruka, poziv za povratak i ocekivao sam dobre rezultate, ali to se nije dogodilo. Mislio sam da ce onih, koji ce se vratiti biti dosta, ali vratilo se svega nekoliko patriota. Iz Austrije su mi mnogi poslali selame a saznao sam i jedan komican i tragican odgovor na poziv da se krene za Bosnu. Dao ga je, niko drugi nego moj vrli prijatelj, muz moje kume, Nijaz Poljo zvani Zica. Iskreno i naivno je odgovorio: “Slusaj jarane, da imam dva zivota posao bih. Ovako ne smijem, posteno da ti kazem!”
I dok su po “bijelom” i “crnom” svijetu padale razne izjave i puno praznih obecanja ozbiljnih tijela do nivoa svjetskih sila (sedam najrazvijenijih), mnogo zasjedanja Ujedinjenih nacija, prepunih briga za pomoc u okoncanju agresije, dotle u Bosni vri od zlocina, ali se radja, jaca i prkosi duh bosanskog otpora. U regionu Gorazda se pokusava izaci na stabilne granice BiH prema Srbiji i Crnoj Gori. Komandant Ferid Buljubasic , po povratku iz Sarajeva i na temelju dogovorenog u Stabu vrhovne komande, priprema naredjenje za nova borbena dejstva oslobodilackog karaktera. Pozvani su svi komandanti brigadada da predloze sta bi bilo najvise znacajno da se oslobodi, odnosno, da izanaliziramo sta bi se postiglo oslobadjanjem nekog od okolnih okupiranih gradova. U izboru je bilo puno dilema, pausalnih, nepreciznih i neargumentovanih konstatacija, pa cak i iskljucivosti. Zakljucak je vrlo precizno definisao i kroz naredjenje uputio komandantima brigade, komandant IBOG-a. A to je, u sustini, bio zadatak da se kvalitetno izvide svi potencijalni pravci napada jedinica. Nakon sto su doneseni podaci i razlicitog stepena kvaliteta i detaljisanja, 19.02.93 donesena je odluka da ce objekat naseg napada biti siri rejon Cajnica, sto jedino ja od komandanata brigada nisam cijenio najpovoljnijim rjesenjem i najboljim u ovom momentu.
Cijenio sam da je vaznost Visegrada takticki, pa i strateski, daleko veca i da, pored niza materijalnih prednosti, ostvarujemo vezu sa Zepom i

————————————————–

Srebrenicom i tako vecim dijelom granice BiH uz Drinu potpuno ovladamo. Vazno uporiste u mom insistiranju na ovoj odluci bila je i HE Visegrad koja je rjesavala sve probleme sa energijom cijele slobodne teritorije, sto je bio izuzetno vazan preduslov za dalju aktivnost i stvaranje minimalnih preduslova za pruzanje otpora neprijatelju. Izvidjanje prema Visegradu je izvrseno kvatitetno iz tri pravca, a po podacima koji su doneseni bile su realne sanse za ulazak u Visegrad, ali za odbranu u duzem periodu nisu. Nisu stvorene ni minimalne pretpostavke za odbranu sadasnjih slobodnih prostora, ali oni su jos uvijek slobodni. Jedna od mojih tvrdnji je uvijek bila prisutna: da su gubici neprijatelja nasa snaga a ne nase potencijalne i stvarne mogucnosti izvan bitaka i prije bitaka. Kako prema Foci tako i prema Cajnicu, bilo je nesto pocetnih uspjeha ali su se dejstva zavrsila nasim povlacenjem sa oslobodjenih pozicija, s tim da su nasi gubici bili znacajno manji nego prema Foci. Borci moje brigade su imali prije pocetka borbi iznenadno medjusobno pucanje. Dvije diverzantske grupe su trebale rijesiti najtezi dio naseg zadatka, utvrdjeni PAT na koti Vucinica brdo koji je bio preduslov za brzo rjesenje okolnih utvrdjenja i veliku zbrku u redovima neprijatelja. Ramgina diverzantsko-izvidjacka grupa je sa vodicima pokusala prici neopazeno na Vucinica brdo putem kojim dolaze cetnici, jer on nije sigurno bio miniran, ali nisu uspjeli jer je bilo nesigurnosti vodica; nedostajalo malo upornosti i samoinicijative boraca iz grupe.

Kada su odustali, to mi nisu prijavili, a radi sto brzeg izvlacenja,jer je svitalo, krenuse precicom ka Dobros-vodi i udarise pravo na Becinu diverzantsko- izvidjacku grupu. Rezultat tog iznenadnog susreta bio je pet ranjenih boraca i nemogusnost kvalitetnog nastavka dejstva. lpak, ostali smo u dejstvima na drugim pravcima i pokusali sa ostatkom jedinica, ali nismo uspjeli. Propala je jos jedna sansa da angazovanjem svih jedinica postignemo rezultat kojem smo se nadali i dugo ga ocekivali, mada je realno tesko doci do toga. Izgubljeno je, pored nekoliko boraca, i puno vremena i MTS-a koji je kritican od pocetka agresije i koji smo ovim dejstvima trebali pojacati. Analiza bitke je potvrdila da nismo rijesili neke bitne slabosti.

Hrana je ponovo ovih dana februara’92. izuzetno zestok neprijatelj kao i zima, cak veci od cetnika. Putem “smrti i zivota” dolazi se do Grepka, ko uspije vrati se sa vrecicom brasna i, zavisno od snage, ponese sto vise brasna da spasi porodicu i sebe. Najcesce se prvi put nas izgladnjeli nejaki starac ili starica zaprti sa vise nego sto moze donijeti putem straha i patnje i onda se tesko rastaje uz put sa kilogramom brasna, ponekad izdahne pod teretom. U zelji za spasom pronadje smrt. Jedinice iz Gorazda, Trideset prva, Ceterdeset treca i 1. drinska brigada su upusivale organizovano borce u konvoj po hranu, i vec su postojala nasa obezbjedjenja puta na nekoliko mjesta. Zbog stalnih borbi na vsisegradskom bojistu mi nismo bili u

——————————————————–

mogucnosti slati organizovati jedinice na Grebak u vecem broju, pa smo odlucili da pokusamo rijesiti privremeno problem hrane na drugi nacin, bitkom za hranu. Kao cilj napada odabran je Zaborak kod Cajnica, a pripreme su vrsene tri dana izvidjanja pod izuzetno teskim uslovima: dubok snijeg, daleki put i puno mogucnosti neprijateljskih iznenadjenja. Povlacenje sa tog prostora se moralo planirati zbog nemogucnosti formiranja linije odbrane koju bismo mogli sa malo ljudstva odrzati, a koja bi nam znacila dobru pretpostavku za dalja borbena dejstva.
Cetnici su bili uporni da UNPROFOR-ova pomoc ne prodje do Gorazda, a cesto su tu pomoc i sami prisvajali. Svijet je to “ostro” osudjivao, a presutno dozvoljavao. Jer, sta smo mi tom svijetu koji odlucuje o sudbini, sto je sedamdeset hiljada ljudi koji mogu umrijeti od gladi. U Kini se vjerovatno rodi toliko svaki dan. Bice dovoljno ljudi, kao da su bitni ti u Gorazdu! Dobili smo jos jednu bitku za hranu 20.02.’93. i istu oteli od neprijatelja uz puno napora i bez suvisnih poteza. Cetnici su pobjegli kao i stanovnistvo iz dijela Zaborka koji smo preuzeli. I poslije puno patnje, vidjelo se zadovoljstvo medju borcima koji su donijeli “zolje” na ledjima. “Zolje ” je bio sifrovani naziv za ruksake pune hrane, o njima su porodice boraca u iscekivanju rjesenja, mastale. Utroseno je nesto MTS-a, ubijeno pet-sest cetnika i doneseno dosta hrane. Mi nismo imali gubitaka.

Nastavice se

[Kaza]

#33675

Cajnice kao i Foca

„Glas slobodnog Gorazda“ je novina koja se pocela stampati u Gorazdu kao sedmicni list, ali je izasao samo prvi broj lista i od toga se odustalo. Bio je to kvalitetan pokusaj bez dovoljno upornosti da se, doduse, pod izuzetno teskim uslovima nastavi sa izdavanjem istog. U ekipi koja je razradila ideju i definisala okvire za ove novine bio sam i ja. Poslije puno dilema oko naziva novina prihvacen je moj prijedlog „Glas slobodnog Gorazda“.
Veljan Sadija, supruga brata na ove prostore pristiglog, aktivnog oficira, Visegradjanina po rodjenju, Veljan Ekrema, je svratila u Komandu brigade i bila uporna da ponese nesto tonskog materijala kao poruku gradjanima Visegrada i istocne Bosne u Austriji. Pripremljena je i poslata poruka, poziv za povratak i ocekivao sam dobre rezultate, ali to se nije dogodilo. Mislio sam da ce onih, koji ce se vratiti biti dosta, ali vratilo se svega nekoliko patriota. Iz Austrije su mi mnogi poslali selame a saznao sam i jedan komican i tragican odgovor na poziv da se krene za Bosnu. Dao ga je, niko drugi nego moj vrli prijatelj, muz moje kume, Nijaz Poljo zvani Zica. Iskreno i naivno je odgovorio: “Slusaj jarane, da imam dva zivota posao bih. Ovako ne smijem, posteno da ti kazem!”
I dok su po “bijelom” i “crnom” svijetu padale razne izjave i puno praznih obecanja ozbiljnih tijela do nivoa svjetskih sila (sedam najrazvijenijih), mnogo zasjedanja Ujedinjenih nacija, prepunih briga za pomoc u okoncanju agresije, dotle u Bosni vri od zlocina, ali se radja, jaca i prkosi duh bosanskog otpora. U regionu Gorazda se pokusava izaci na stabilne granice BiH prema Srbiji i Crnoj Gori. Komandant Ferid Buljubasic , po povratku iz Sarajeva i na temelju dogovorenog u Stabu vrhovne komande, priprema naredjenje za nova borbena dejstva oslobodilackog karaktera. Pozvani su svi komandanti brigadada da predloze sta bi bilo najvise znacajno da se oslobodi, odnosno, da izanaliziramo sta bi se postiglo oslobadjanjem nekog od okolnih okupiranih gradova. U izboru je bilo puno dilema, pausalnih, nepreciznih i neargumentovanih konstatacija, pa cak i iskljucivosti. Zakljucak je vrlo precizno definisao i kroz naredjenje uputio komandantima brigade, komandant IBOG-a. A to je, u sustini, bio zadatak da se kvalitetno izvide svi potencijalni pravci napada jedinica. Nakon sto su doneseni podaci i razlicitog stepena kvaliteta i detaljisanja, 19.02.93 donesena je odluka da ce objekat naseg napada biti siri rejon Cajnica, sto jedino ja od komandanata brigada nisam cijenio najpovoljnijim rjesenjem i najboljim u ovom momentu.
Cijenio sam da je vaznost Visegrada takticki, pa i strateski, daleko veca i da, pored niza materijalnih prednosti, ostvarujemo vezu sa Zepom i

————————————————–

Srebrenicom i tako vecim dijelom granice BiH uz Drinu potpuno ovladamo. Vazno uporiste u mom insistiranju na ovoj odluci bila je i HE Visegrad koja je rjesavala sve probleme sa energijom cijele slobodne teritorije, sto je bio izuzetno vazan preduslov za dalju aktivnost i stvaranje minimalnih preduslova za pruzanje otpora neprijatelju. Izvidjanje prema Visegradu je izvrseno kvatitetno iz tri pravca, a po podacima koji su doneseni bile su realne sanse za ulazak u Visegrad, ali za odbranu u duzem periodu nisu. Nisu stvorene ni minimalne pretpostavke za odbranu sadasnjih slobodnih prostora, ali oni su jos uvijek slobodni. Jedna od mojih tvrdnji je uvijek bila prisutna: da su gubici neprijatelja nasa snaga a ne nase potencijalne i stvarne mogucnosti izvan bitaka i prije bitaka. Kako prema Foci tako i prema Cajnicu, bilo je nesto pocetnih uspjeha ali su se dejstva zavrsila nasim povlacenjem sa oslobodjenih pozicija, s tim da su nasi gubici bili znacajno manji nego prema Foci. Borci moje brigade su imali prije pocetka borbi iznenadno medjusobno pucanje. Dvije diverzantske grupe su trebale rijesiti najtezi dio naseg zadatka, utvrdjeni PAT na koti Vucinica brdo koji je bio preduslov za brzo rjesenje okolnih utvrdjenja i veliku zbrku u redovima neprijatelja. Ramgina diverzantsko-izvidjacka grupa je sa vodicima pokusala prici neopazeno na Vucinica brdo putem kojim dolaze cetnici, jer on nije sigurno bio miniran, ali nisu uspjeli jer je bilo nesigurnosti vodica; nedostajalo malo upornosti i samoinicijative boraca iz grupe.

Kada su odustali, to mi nisu prijavili, a radi sto brzeg izvlacenja,jer je svitalo, krenuse precicom ka Dobros-vodi i udarise pravo na Becinu diverzantsko- izvidjacku grupu. Rezultat tog iznenadnog susreta bio je pet ranjenih boraca i nemogusnost kvalitetnog nastavka dejstva. lpak, ostali smo u dejstvima na drugim pravcima i pokusali sa ostatkom jedinica, ali nismo uspjeli. Propala je jos jedna sansa da angazovanjem svih jedinica postignemo rezultat kojem smo se nadali i dugo ga ocekivali, mada je realno tesko doci do toga. Izgubljeno je, pored nekoliko boraca, i puno vremena i MTS-a koji je kritican od pocetka agresije i koji smo ovim dejstvima trebali pojacati. Analiza bitke je potvrdila da nismo rijesili neke bitne slabosti.

Hrana je ponovo ovih dana februara’92. izuzetno zestok neprijatelj kao i zima, cak veci od cetnika. Putem “smrti i zivota” dolazi se do Grepka, ko uspije vrati se sa vrecicom brasna i, zavisno od snage, ponese sto vise brasna da spasi porodicu i sebe. Najcesce se prvi put nas izgladnjeli nejaki starac ili starica zaprti sa vise nego sto moze donijeti putem straha i patnje i onda se tesko rastaje uz put sa kilogramom brasna, ponekad izdahne pod teretom. U zelji za spasom pronadje smrt. Jedinice iz Gorazda, Trideset prva, Ceterdeset treca i 1. drinska brigada su upusivale organizovano borce u konvoj po hranu, i vec su postojala nasa obezbjedjenja puta na nekoliko mjesta. Zbog stalnih borbi na vsisegradskom bojistu mi nismo bili u

——————————————————–

mogucnosti slati organizovati jedinice na Grebak u vecem broju, pa smo odlucili da pokusamo rijesiti privremeno problem hrane na drugi nacin, bitkom za hranu. Kao cilj napada odabran je Zaborak kod Cajnica, a pripreme su vrsene tri dana izvidjanja pod izuzetno teskim uslovima: dubok snijeg, daleki put i puno mogucnosti neprijateljskih iznenadjenja. Povlacenje sa tog prostora se moralo planirati zbog nemogucnosti formiranja linije odbrane koju bismo mogli sa malo ljudstva odrzati, a koja bi nam znacila dobru pretpostavku za dalja borbena dejstva.
Cetnici su bili uporni da UNPROFOR-ova pomoc ne prodje do Gorazda, a cesto su tu pomoc i sami prisvajali. Svijet je to “ostro” osudjivao, a presutno dozvoljavao. Jer, sta smo mi tom svijetu koji odlucuje o sudbini, sto je sedamdeset hiljada ljudi koji mogu umrijeti od gladi. U Kini se vjerovatno rodi toliko svaki dan. Bice dovoljno ljudi, kao da su bitni ti u Gorazdu! Dobili smo jos jednu bitku za hranu 20.02.’93. i istu oteli od neprijatelja uz puno napora i bez suvisnih poteza. Cetnici su pobjegli kao i stanovnistvo iz dijela Zaborka koji smo preuzeli. I poslije puno patnje, vidjelo se zadovoljstvo medju borcima koji su donijeli “zolje” na ledjima. “Zolje ” je bio sifrovani naziv za ruksake pune hrane, o njima su porodice boraca u iscekivanju rjesenja, mastale. Utroseno je nesto MTS-a, ubijeno pet-sest cetnika i doneseno dosta hrane. Mi nismo imali gubitaka.

Nastavice se

[Kaza]

#33684

Gorazde-Grebak-Sarajevo i nazad

Sa komandantom Buljubasicem sam razgovarao o prisutnim problemima i mogucim rjesenjima. Znacajan problem za rjesenje ukupno teske situacije u zoni odgovornosti IBOG-a, od pocetka rata, je nedostatak MTS-a i boraca. Ponajvise zbog tog problema koje je on poceo rjesavati u Sarajevu, zatrazih dozvolu za odlazak u Sarajevo kako bih pokusao pokrenuti sa podrucja Sarajeva jedinicu jacine jedne brigade. “Pokusaj Sejdicu, ali ja nisam optimista iako su mi obecali u SVK-u da ce uputiti za mnom jednu vecu grupu, do hiljadu boraca”, rece komandant. “Mislim da je to nedovoljno da se rjesi istocna Bosna i da treba 4000 do 5000 boraca da napravimo spoj od Foce do Zvornika, a tada je Bosna od cetnika slobodna jer su odsjeceni od Srbije”, rekoh uz uzdah sa velikom tezinom i gorcinom, ali i nadom da ce to biti uskoro. Dugo smo pripremali sta je to potrebno uraditi u Sarajevu, kome se obratiti, za koji problem, kako nastupiti u Sarajevu. Ono sto nas je najvise mucilo je sigurnost u zoni moje brigade u vremenu mog odsustva – da se ne desi da neke od linija padnu ili neki veci belaj. Ja sam dobio zadatak da pripremim Komandu i jedinicu da mogu izvrsiti sve zadatke kao da sam ja sa njima i da se pripremim za odlazak. Ova priprema je trajala tri dana. Starjesine iz Komande su prihvatile sva uputstva i zadatke, trudili se da

—————————————————

pokazu spremnost za najslozenije zadatke i najvece napore, a u meni je, ipak, postojao strah da nesto nece izvrsiti. Oni su naucili da izvrsavaju, a vrlo malo da osmisle samostalno, cega sam se puno pribojavao. Autoritet naceinika Staba Sobo Rasida u ovom momentu nije bio ni blizu onog koji sam ja posjedovao, ali to smo sa starjesinama jedinica rijesili prije polaska.
Svi ce mu pomoci gdje bude potrebno.
lzdao sam zadatke u kojima su dominirali izvidjacki i diverzantski kako bismo opteretili neprijatelja da ne moze organizovati ofanzivu u mom odsustvu i zabranio odsustva iz jedinice do mog dolaska. Puno zahtjeva je bilo za odlazak u Sarajevo. U mojoj ekipi odobreno je za petnaest boraca i starjesina, uz obavezu svih da se vrate kada i ja budem dolazio. Bio sam u punoj fizickoj snazi i kondiciji tako da sam zajedno sa ekipom lagano savladao put od Zorovica do Grepka,vidjevsi scene koje su u mnogome asocirale na surovu borbu za opstanak ljudskih bica na kraju dvadesetog stoljeca na jugu najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope. Ostadose duboko urezane reakcije djece, staraca i starica u njihovoj nemoci da nose teret brasna i prate kolonu, suze, jecaji i dozivanje zaostalih i grcevita borba za pristizanje kolone, jer pravi put znaju samo vodici. Oni su sada spas, karta i kompas. U ovoj velikoj nocnoj koloni vidio sam i velicinu Hasana Turcala, covjeka koji je vodio konvoj mnogo puta i koji je odredjivao marsute kretanja, koji je otvorio ovu mogucnost spasa od gladi upornoscu i entuzijazmom bez odmora i bez licnog interesa. Koliki je njegov sevap za to sto je ucinio? Koliko su mu zahvalni ovi iz kolona i ostali koji cekaju da stigne njihov hranilac? Mnogo slicnih pitanja prolazilo mi je kroz glavu tako da mi je putovanje protekto prebrzo, a moje razocaranje je znatno povecano organizacijom logorskog zivota na Podgrepku. Mozda sam ja ocekivao uredjenije stanje, vojnicku disciplinu, organizaciju prihvata i otpreme konvoja,
u kojoj onaj koji je stigao iz Gorazda nece morati da se gura, trazi poznanstvo i slicno da bi dobio ono sto ga sljeduje. To je muka, vrela kao vulkanska lava, a istovremeno i santa leda. Tu i takvu muku moraju cetrdeset kilometara u ledenoj zimskoj noci nositi oni kojima je preostalo da sa njom prezive.
Mene i moju ekipu prihvatise drugacije kada saznase o kome se radi. Stigose sokovi, bombone, hurme i jos puno toga, ali to nije zadovoljilo gorcinu vidjenog. Cekajuci prevoz za Trnovo pregledao sam nesto knjiga koje su vodjene i stekao uvid da ima propusta, a zatim sugerisao promijeni sporni dio u organizaciji sto je promijenjeno odmah. Vec sutradan, vjerovatno nije. U svom ovom jadu sigurno je da je bilo sitnog i krupnog sverca i to su radili oni kojima to dolikuje, oni koji ce zbog te navike na kraju svercovati sa sobom i svojim zivotima. Premalo vremena jes bilo da uocim i ono sto je izuzetno dobro, ali i u to malo vremena sam uocio odlucnost i napore cestitih ljudi da pomognu svima koji su stigli po hranu, a ta cestitost i postenje,

————————————————-

nazalost, prestaju tamo gdje neki “naredbodavci” u ime licnih ili slicnih interesa traze izvrsenje kako to oni kazu. Okrepljenje i odmor na Grepku su trajali do kasno popodne, a onda prevoz kamionom po teskom putu do Trnova i kratak razgovor sa komandantom brigade sa ovog podrucja, Fehimom Bibicem. U Hotelu “Smuk ” na Bjelasnici razgovorao sam sa Azemom Dervisevicem Zengom o svemu, a najvise o pogibiji Enka Kulovca, Fikreta Podzica i njegovog brata Taiba. I prije naseg susreta, Azem je saznao istinu, tako da price Avdije Sabanovica i slicnih nisu nasle plodno tlo kod njega. Cijela ekipa je prihvacena i ugoscena izuzetno dobro, a radost clanova moje ekipe je bilo nemoguce prikriti. Posebno su bili odusevljeni raznovrsnoscu hrane, kvalitetom iste koja ih je podsjecala na mirnodopsku. Imali su mnogo prijedloga, ali vecina ih se svodila na to da i mi trebamo dobiti ove uslove i onda nas niko ne moze zaustaviti. Bojao sam se stomacnih tegoba od prevelikog konzumiranja hrane pa sam saopcio clanovima ekipe da se malo kontrolisu u kolicini hrane.
lpak, peglane cigarete su bile najvece zadovoljstvo za pusace. Cini mi se da uopse nisu gasili uz mnogo komentara u stilu: “Eh da smo imali i da li cemo imati ovo mi, i kada?” U ekipi su bile dvije zene-borci, Dijana i Sabaheta, po vlastitoj zelji i uz obecanje da ce napore puta preko Grepka izdrzati, sto su lagano i izvrsile. Ostali clanovi ekipe su imali privatne posjete, uglavnom izvan Sarajeva, a Zenga, Dijana, Sabaheta i ja smo trebali 26.02.1993.godine krenuti u Sarajevo. Do polaska sam imao vremena da se vidim sa borcima koji su obavili posjete porodicama i vracaju se za Medjedju, kao i Zenginom jedinicom u Nastavno-operativnom centru IBOG-a u pripremi. Vecinu boraca, koji su bili u Zenginoj ekipi, sam poznavao a izuzetno dobro njegovog zamjenika Sulju Fejzica. Suljo je, nakon ranjavanja na visegradskom bojistu, pokusao zalijeciti osjetljivu ranu na oku. To je samo djelimicno uspio i vratio se da kao oficir- bilecanac ( zavrsio skolu rezervnih oficira pjesadije u Bileci) i veliki patriota pokusao odmah da, u vremenu svog oporvka, prenosi znanje kroz pripremu boraca i njihovu obuku na borce i starjesine koji su se spremali za upucivanje u Gorazde. Vruce i tesko gorazdansko bojiste nije bilo nimalo primamljivo za one koji su mogli birati, a za patriote odane Drini i narodu Drine ono je bilo sveto i jedino. Istina, bilo je i onih koji su se otimali da nigdje ne idu vec da ostanu u hladovini Bjelasnice, ali i njih su Zenga i Suljo dobro opterecivali i pripremali za odlazak, kad za to bude trenutak na Drini sazrio. Suljo se trudio da mene i moju ekipu sto bolje ugosti a ja da sto vise novog cujem od mog borca i starjesine visokog profila.
Dugi nocni razgovor je otkrio puno detalja, a Suljo je gutao moje odgovore na njegova rafalna pitanja. Iako premoren od dugog putovanja, prepuna stomaka sa puno novih utisaka, ne zaspah duze u noci 25/26.02.93.

—————————————————

Mnogo razmisljanja i na kraju snovi na Drini, uz puno ljepote, a budjenje uz smrad Zengine nagorjele cizme koja je ostala blizu ukljucenog resoa. Nije mu je bilo zao, bilo je veselo, ovaj susret mu je, rece izuzetno drag pa moze da preboli ovu cizmu, gojzericu – adidasku, ili kako moji borci za slicnu na mojoj nozi kazu “samohotku.”
Za ulazak u Sarajevo trebalo je puno zivaca i pomoci nekolicine posrednika, a bogami, i uporno pretrcavanje piste koju od nas i cetnika cuva UNPROFOR. Kako? Svakako. Fikret Pljevljak je bio komandant 4. motorizovane brigade u Hrasnici i nakon naseg upoznavanja preko Zenge, Fikro je uradio sto je mogao da nam pomogne do aerodroma. Ono sto posebno karakteristise ovog stasitog i srdacnog komandanta bilo je da je imao previse snage, posebno u rukama, tako da od njegovog srdacnog normalnog pozdrava mnogi zaigraju oko njega na prstima da im pusti ruku. Prvu noc nismo prosli a drugu je uspjesan bio prvi pravi pokusaj, iako smo u ekipi imali pridodate jos dvije djevojke sa teskim torbama. U prvoj noci, nakon niza pokusaja, pred sabah sam dugo razmisIjao o ovom sarajevskom problemu. Ono sto sam zakljucio bilo je da je ovo sarajevski Grebak, a zatim povlacio paralele i kada sam sve sabrao, u poredjenju sa putem smrti, strave, spasa i uzasa Gorazde-Grebak, potvdio sam i prenio clanovima ekipe da je ovo mnogo lakse. Upornost u nastojanju da se savlada prostor piste je morala postojati, brzina, i svakako, puno srece. Pored dejstava cetnika po prostoru oko piste, a ponekad i po pisti, postojala je mogucnost da, nakon sto UNPROFOR otkrije pokusaj pretrcavanja, pokupi te u vozilo i odveze, umjesto na mjesto tvog polaska u pretrcavanje, direktno cetnicima. Eto, mi smo imali srece.
Sarajevo je bilo po mnogo cemu drugacije i licilo mi je na Gorazde u pocetku agresije prema pozicijama i situaciji u kojoj su se nalazili borci i narod koji su branili Bosnu u njenom srcu. U Sarajevu je obavezno pretrcavanje brisanog prostora izmedju zgrada, reli-voznja preko nekih raskrsnica i vidnih mjesta. Puno vojske i naroda, eto, nekuda zuri sa rizikom da bude nesreca ubistva ili ranjavanja. Voda,hrana i drva su ono sto je najveci problem i, ako je nesto bilo izuzetno veliki problem koji je u Gorazdu bio daleko lakse rjesiv, to su drva, odnosno, ogrijev. Cetnicima su najznacajniji obavjestajni podaci: gdje se vrsi dodjela energenata ili gdje se toci voda? To su za njih bila opasna mjesta koja su “ugrozavala” egzistenciju srpskog naroda oko Sarajeva kao da su to mjesta sa kojih ce se lansirati nuklearno oruzje” na srpski, cetnicki orijentisani narod. Ustvari, ta mjesta su i bila bitna jer su davala dodatnu energiju braniocima Bosne i omogucavala pruzanje otpora za druga dva neprijatelja, zedj i hladnocu.
Zenga je po Sarajevu znao sve precice, mjesta komandi i komandante jedinica pa nije bilo problema niti gubljenja vremena. Mustafu

————————————————–

Hajrulahovica-Talijana upoznasmo 28.02.’93.godine u Komandi 1.korpusa.
On je komandant 1.korpusa. Prvi korpus, to je nesto mnogo veliko. Deset brigada sa, po u prosjeku tri hiljade boraca, i izuzetno vaznim zadatkom odbrane Sarajeva u kojem su cetnici vec u pocetku agresije osvojili nekoliko gradskih kvartova. Talijan je djelovao vedro i domacinski nas pritivatio sa puno uvazvanja. Zenga je u Korpusu bio kao u svojoi kuci. Nije bilo poznatih starjesina, a zelio je da nas upozna samo sa po njemu bitnim, a ja se nisam trudio da mi imena ostanu u sjecanju jer sam znao da cu u Sarajevu upoznati puno novih ljudi. Razgovor sa Talijanom je obavljen uz puno pitanja i njegovog interesovanja za stanje oko Gorazda, sto smo mi ponosno razlagali naglasavajuci nase fenomene a, bogami, i slabosti. Ovo drugo je djelovalo iznenadjujce za naseg sagovornika. Uz objektivne i istinite price sa gorazdanskog bojista, u Sarajevo su stizale i one druge, “bombaske,” pa je , Talijan postavljao pitanja “da li je moguce” a nasi odgovori su bili u duhu istine. Prezentirali smo nase namjere i osnovni razlog dolaska, a to je da dobijemo pomoc, prvenstveno u 1judstvu i MTS-u. Moj zahtjev je prihvacen od strane Talijana, ali ga mora odobriti nacelnik staba vrhovne komande, gospodin Sefer Halilovic. Ja sam trazio da se prekomanduju za Gorazde svi borci sa podrucja istocne Bosne – gornjodrinski region.
Kada je iz personalnog organa 1.korpusa stigla informacija da je tih boraca preko pet hiljada, Zenga, Sabaheta, Dijana i ja smo bili presretni, jer sa pet hiljada novih boraca bismo napravili veliki zahvat, vjerovatno prema Visegradu. Talijanu je bilo nevjerovatno da 1.visegradska brigada posjeda liniju odbrane vecu od linije odbrane 1.korpusa i to sa trista pusaka, sa karabinima i M48 tandzarama. Kada smo pojasnili postavku odbrane i nacin ratovanja, onda je prihvatio i to kao realnost, doduse, vjerovatno je smatrao da malo pretjerujemo, ali to nije zelio pokazati iz postovanja. Zenga je uvjerljivo, uz puno pohvala, govorio o nasim “sahovskim partijama” i o ubacivanju jedinica kroz medjuprostore u veliku dubinu, o autoritetu pojedinaca – starjesina a pomenuo je i veliki udio zena boraca u nasoj brigadi, sto bi proslo bez nekog velikog interesovanja da nije spomenuo Dijanu i Sabahetu, zene-borce koje gadjaju iz svih oruzja i iz nekih orudja, a ja sam naveo neke od situacija u kojima su se nalazile. Talijan nije bio u isto potpuno uvjeren, ali to nas nije iznenadilo jer to je vec vidjena reakcija i u nasem Gorazdu, a borci koji bi bili u bitkama sa njima su vrlo cesto bivali zastidjeni odvaznoscu ovih zena- boraca i svojim strahom, istovremeno. Impresije su bile kratkotrajne. Mi smo isto vece bili gosti Televizije BiH i iznijeli puno znacajnih detalja o stanju u Gorazdu, o nasim mukama i posebno uspjesima. Emisiju je vodio Senad Hadzifejzovic, a eho emisije je bio vrlo pozitivan, bar koliko se u komentarima moglo cuti.

——————————————————-

Hadzifejzovic je na kraju pitao mene da li imam neki prijedlog za rjesenje sarajevske situacije za deblokadu. To pitanje je bilo pretesko za detaljan odgovor pa sam rekao da imam svoje vidjenje situacije i misljenje. Talijan i starjesine iz Komande Prvog korpusa su cekali da cuju taj prijedlog vrlo znatizeljno, ali sa malo uvjerenja da to moze biti nesto izuzetno, sto se vidjelo iz reakcija i komentara. Prijedlog da se iskoriste nase dominantne pozicije na Igmanu i izvrsi presjecanje puta Sarajevo-Hadzici, a zatim i puta Sarajevo-Ilijas ubacivanjem glavnih snaga sa Igmana uz pogodne vremenske uslove. Dio snaga bi izvrsio proboj cetnicke linije u rejonu Rajlovca i spajanje sa glavnim snagama, cime bi se cetnieke jedinice u i oko Hadzica i Ilijasa, nasle u jednom dosta teskom okruzenju uz napad nasih jedinica iz Hrasnice, Viskog, sa Igmana i Pazarica, sve ovo bi bio glavni pravac napada a pomocni pravac bi bio Jevrejsko groblje-Vrace sa ciljem uskog odsijecanja okruzenja Grbavice. Zadatak na pomocnom pravcu nije bio prioritetan u prvoj fazi i bitno je bilo da se vezu sto vece snage na tom pravcu. To je bila sustina, a u pojasnjavanju odluke dao sam detalje u cemu mi je svestrano pomogao Zenga. Nakon naseg prezentiranja prijedloga bilo je puno pitanja logicnih, a poneko i suvisno. U usima mi je jace zaparalo pitanje Talijana: “Kako mislis ubaciti snage preko komunikacije Sarajevo-Hadzici i koje to snage mogu izvrsiti?” Mislio sam da u drugom dijelu pitanja Talijan pita za jacinu pa sam rekao. “Nocu, kroz medjuprostore, u linije odbrane neprijatelja a onda necujno, maskirno lagano sumom, mic po mic, potrebne su snage jacine dvije cete za pocetak, a kada putevi budu deblokirani onda jos dvije cete uvesti u borbu”. Kada je Talijan rekao da ne vidi te dvije cete u Korpusu koje bi smjele blokirati komunikaciju, ubaciti se u dubinu, pogledao me ostro i upitao: “Bi li to vasi smjeli?” a moj je odgovor bio da su vec imali nekoliko tezih ubacivanja pa i forsiranja rijeke Drine uz sve to. Vidio sam malo neprijatnosti u licu Talijana, ali bio je vrlo objektivan i vrlo iskren sto me odusevilo. Ovaj moj prijedlog je prihvacen kao jedno od potencijalnih dobrih rjesenja, ali je vjerovatno da ce zbog svoje tezine brzo biti odbacen. Kada sam razmisljao o prijedlogu vodio sam se vizijom da:

Plan treba biti takticki neobican i jednostavan, sa puno iznenadjenja, brzo rjesivih uz angazovanje samo postojecih jedinica iz Korpusa, eliminacijom ili svodjenjem na najmanji nivo uticaj neprijateljske artiljerije, da obezbijedi dobar pocetni rezultat koji ce se u daljem toku samo eksploatisati i posebno da stvori pravu zbrku u neprijateljskim redovima koji ce proizvesti neizbjeznu paniku. Jos mnogo elemenata me upucivalo na ovakav prijedlog. “Da li biste ti i Zenga ucestvovali?” upita Talijan. “Kako ne”, odgovori Zenga a ja sa uzdahom rekoh: “Eh, da mi je onih mojih bar stotinu.” I da predjete komunikaciju za Hadzice,” rece Talijan sa malo osmijeha. “Upravo to da pokusamo”, rekoh ja. Poslije ovog razgovora i

—————————————————–

analize prijedloga, dugo se u mojoj glavi vrtila ova varijanta i trazeci nedostatke, uvidio sam da je najveci rizik u uvodjenju jedinica, odnosno, otezana mogucnost njihovog izvlacenja u slucaju neuspjeha, ali to su vec dozivljene situacije boraca sa Drine pa sam to smatrao samo jednom vecom, na vise nacina rjesivom preprekom.
Nacelnik staba vrhovne komande Oruzanih snaga BiH, gospodin Sefer Halilovic nas je primio na polusatni razgovor i ono sto je meni vrlo bitno, prihvatio da se prema Gorazdu uputi sto vise boraca rodom sa Drine koji su rasporedjeni u jedinicama 1.korpusa. Odobrio je prekomandu i izdao po istom naredbu uputivsi je komandantu 1.korpusa Mustafi Hajrulahovicu Talijanu. Sefer Halilovic je sa zadovoljstvom slusao kratko pojasnjenje nasih posljednjih uspjeha i cestitajuci nam dodijelio dvadeset Zlatnih ljiljana, rekavsi da dodijelim najuspjesnijim u brigadi kada ocijenim da je to najbolje, a za poginule, posthumno, sto prije. Shvatio sam da je dvadeset “Ljiljana” velika nagrada i da ce to biti ogroman podstrek borcima 1. visegradke brigade. Na moje pitanje:“Sta cemo za ostale brigade?” nacelnik Halilovic je odgovorio da ce njihovi komandanti dobiti kada budu navratili u Sarajevo i referisali o slicnim uspjesima, akobogda. Sefer Halilovic nam je saopcio sta se moze ocekivati u narednom periodu i sta treba poduzeti da se postigne jos veci uspjeh. Potencirao je potrebu stalnog pritiska na neprijatelja diverzantskim akcijama kako cetnici ne bi dosli u priliku da mogu organizovati ofanzive vecih razmjera i kako bi neprekidno trpijeli gubitke. Sefer Halilovic je imao zelju upriliciti nam susret sa predsjednikom drzave BiH, gospodinom Alijom Izetbegovicem, ali zbog zauzetosti predsjednika i naseg kratkog boravka u Sarajevu, nismo ga mogli vidjeti i poselamiti. To smo potajno prizeljkivali i zeljno ocekivali, ali sta se moze.
Po pozivu nekih jedinica i nasoj iskazanoj zelji, Zenga i ja smo obisli nekoliko komandi brigada iz sastava 1.korpusa. Upoznao sam Safeta Zajku, komandanta Druge motorizovane brigade, i njegove saradnike, zatim Nedzada Ajnadzica, komandanta 101.brigade, i jos nekoliko komandanata iz brigada 1.korpusa. Poseban utisak na mene ostavio je Safet Zajko. Prepoznao sam brzo borca, plemenitog covjeka, a kasnije komandanta narodnog kova koga borci postuju, vole i cijene. Imao je sigurno nesto vise od znanja, mozda osjecaj ili genetsku sklonost da vodi ljude u borbi kakva je bila ova. Spomenuh mu svog “Badzana” Senada Spahica, i upitah: “Kakav ti je on komandir?” “Odlican i pouzdan.” rece kratko. Kod mog Badzana, Senada ,koji je ozenjen blizom rodjakom moje supruge pa smo tom relacijom bili zblizeni i badzama se zvali, svratismo uvece, pokasno, jer nismo mogli dahnuti od naseg naroda koji nas je zelio vidjeti, bar na minutu. Senad je bio obradovan kao dijete i svi njegovi su istinsku radost pokazivali, sto nam je imponovalo. Moja radost nije bila sigurno nista manja i nisam je mogao ni

————————————————–

pokazati potpuno,jer smo trebali da se vratimo zbog jutarnjih obaveza i auta iz Korpusa koje smo morali vratiti nocas. Senad nije prlhvatio nikakvu varijantu, osim da ja nocim, a ostali mogu ici, ako moraju. Upravo tako je i bilo. Ostao sam sa Senadom da besjedimo cijelu noc, a nasa besjeda je bila uvijek puna sege, u nekom nama svojstvenom stilu. Senad je imao dosta zajednickih i slicnih osobina sa mnom od naseg poznanstva 1985.godine, a kako se vrijeme odmicalo, bili smo sve blizi, licno i porodicno. Ono u cemu smo se razlikovali nismo forsirali, eskivirali sto je vise moguce, uz veliko obostrano postovanje.
Bio je vrlo snalazljiv, spretan, promucuran i pun ideja, izuzetno posten i covjek sirokih pogleda. Badzo od akcije. Cesto smo se porodicno obilazili, a mnogo cesce sam ja navracao dolazeci u Sarajevo, uglavnom da zavrsim neke poslove. Pred agresiju u 91/92. sam sa Senadom poslovno suradjivao u nekim sitnim poslovima a on je trazio moje misljenje oko vecine svojih dilema, ili cak i namjera. Obostrano smo bili zadovoljni saradnjom a kada bismo htjeli sjesti, ili se malo opustiti i rekreirati, najcesce bismo odlazili na bilijar gdje bi se cesto u ekipi nalazili Fadil Cosibegovic, zvani Enes, i Abaz Cosibegovic, rodjak i brat Senadove supruge Azre. To je bila ekipa za pravi stimung. Cesto smo ostajali dugo u noc. Moje radosti, a posebno sitne originalne provokacije, su Senadu ponekad isle na zivce pa je to shvatao kao vise od sale a ja sam to pokusavao stisati, sto sam najcesce i uspijevao. Sjecam se jedne prilike: nas dvoica htjedosmo vidjeti ko je bolji u bilijaru, u ponoc, u Starom studenskom domu u Nedzaricima na fajrontu. Oko stola se okupilo desetak studenata i pet-sest nasih jarana, a mi igramo kao pocetnici. lpak, ja pobijedih uz nesto vise srece. Uslijedio je Senadov uzdah i ono njemu svojstveno: Imao si vise srece, ovo je bila moja partija”. Mozda i jeste trebala biti, ali ja sam razmisljao sta mu reci da to bude provokacija kojom cu ga malo vise iritirati. Pogladih ga po kosi i rekoh: “Ti si, Senade, mlad, naucices pa mozda i ti mene da pobijedis nekad.” I dodah: “Kad ti pustim.”
Ovo je njega zapalilo, ne toliko zbog izrecenih provokacija vec zbog prisustva posmatraca i njihovog smijeha. Senad je opsovao nekoliko zbuckurisanih psovki, zacrvenio se i rekao da nece vise sa mnom nikad poigrati, ali nije dugo izdrzao. Kad sam sljedeci put dosao u Sarajevo, ponovo smo igrali. Imao je Senad uvjerenje da ce vec u januaru ’92. u BiH biti agresije i njegov otac i braca su se za to pripremali, kupovali puske da ne ostanu goloruki. U odbranu se ukljucio kao pravi borac i do marta ’93. dogurao do komandira voda, pokazujuci hrabrost i umijece u borbi, a posebno smisao za vodjenje jedinice. Eto, nocas je bio u prilici prenijeti svoje uspiehe svom badzanu, ali nije, vec je samo pitao sta i kako to mi uspijevamo u Gorazdu i okolo. “Ponosan sam na tebe, badzane, svaka ti cast, znao sam ja

—————————————————-

da ti moras biti veliki borac, mi smo slicnog temperamenta”, rece mi. Kad smo ostali sami, zatrazi od mene da mu ispricam najvaznije uspjehe jedinice koju vodim i moje licno, i na kraju da obavezno odem do linije odbrane koju brani njegov vod, sutra ujutro, sto sam prihvatio. Tesko smo se rastali jer smo znali da ima puno sansi da se vise ne vidimo.
Uspjeli smo obici rodbinu u Sarajevu, nakratko, a radost i emocije u susretu sa sestrom Timom su tesko opisive. Mnogo prije ovog susreta shvatio sam da je najcesce ljubav sestre prema bratu daleko jaca od bratove prema sestri. Tek kada sam izgubio sestru Fahru, sa vrlo malo nade da je ziva, onda sam shvatio da me je, kao i ostalu bracu, pazila i voljela mnogo vise nego sto sam joj uzvracao. Sestra Tima je osjetljiva na sve sto se oko nje dogadja, a Fahrin nestanak je dozivjela kao ogroman udarac i taj utisak je kod nje jos svjez, bez obzira sto je proslo vec sedam mjeseci.
Pitala me kroz plac o svemu, a ja je jedva vracao u stanje da me razumno moze pratiti. Posebno je zeljela znati istinu kako su majka i babo podnijeli taj gubitak i zamolila me da joj to prenesem najiskrenije. Zet Husein i njegova rodbina su takodje zeljeli da cuju mnogo toga o stanju u Gorazdu. Prilikom odlaska odglumio sam radost na licu i brzo otisao od sestre, kako ne bih morao slusati jecaje i gledati suze iz nepresusnih izvora, iz njenih od placa nateklih ociju. Susret i cjelovecernje druzenje sa Drokancadima, kako smo se ponekad zvali mi, iz mog rodnog sela, ali samo mi, drugima to nismo odobravali, bio je mnogo vedriji od svih prethodnih. Bila je to prilika da ja pokazem svoj smisao za humor i kada izricem velike
istine. Moje Drokance sam dovodio do suza u smijehu prenoseci im najvaznije informacije i dajuci odgovore na mnoga njihova pitanja. U kuci Redze i Huse Karcica ostali smo dugo u noc, a kada sam ja posao, bili su vrlo uporni da mi ne dozvole. Ipak, na kraju su popustili.
Nesto znacajnog MTS-a, prvenstveno optickih instrumenata, dobili smo na poklon sto je stvorilo malo zadovoljstva a daleko vise smo ocekivali od naredbe o prekomandi boraca na gorazdansku slobodnu teritoriju. Ipak, prava efikasnost je pokazana u pripremi jedinice PVO koja ce najkasnije 15.03.93. krenuti za Gorazde po naredbi staba vrhovne komande.

Moja ekipa je sa slicnim ciljem boravila i u Zenici, u jedinicama 3. korpusa, upoznavsi mnogo novih starjesina i komandanata brigada. Utisak je da su u 3. korpusu jedinice opremljene daleko bolje od sarajevskih jedinica, a da je ogromna razlika izmedju gorazdanskih jedinica IBOG-a i jedinica 3.korpusa. U logistickoj bazi u Visokom smo upoznali Halida Cengica Hadziju o kojem su u Gorazdu pricane vrlo razlicite price. Uvjeravao nas je da se za Gorazde salje ogromni MTS, a koliko je stizalo stvarno u Gorazde znali smo samo mi. Veci dio nije stizao, a zbog koga i zbog cega, nisam znao odgovore. Rasima Delica, aktivnog visokog oficira

——————————————————

bivse JNA, upoznao sam po preporuci Zenge i nakratko smo razgovarali o situaciji na bojistima u BiH, sa posebnim osvrtom na gorazdansko bojiste. Delic je zaduzen za ovo istureno komandno mjesto staba vrhovne komande sa koga su kreirane mnoge aktivnosti, a posebno logisticka podrska jedinicama OS BiH. Bojadzic Nihad, covjek od kojeg po preporuci Zaima Imamovica treba da, ako budem u prilici, zatrazim odgovor za dio novca koji su donirali Visegradjani iz inozemstva, a koji je Zaimu predao Poljo Seho, u iznosu od 21.500 DM. Zaim je, trazeci najbolje rjesenje da nesto od znacajnog MTS-a kupi, ostavio Nihadu taj novac. Dogovor Zaima i Nihada nisam u potpunosti poznavao, a pridrzavao sam se Zaimovih uputa. Medjutim, Nihad je ispricao nesto drugaciju pricu u kojoj je puno novaca otislo za granate za MG-ovku, a za ovu pusku vanrednih mogucnosti je dato samo 5.000 DM. Cijena puske nije bila sporna, ali novac za granate jeste, jer ga Zaim uopce nije spominjao racunajuci da uz oruzje dolazi i borbeni komplet granata – municije.
Cijela Nihadova prica mi je bila neuvjerljiva pa cak i to da je placao granate po 70 DM, odnosno 50 DM i po toj njegovoj racunici ostalo je da nam kupi jos jednu MG-ovku sa 20 granata ili vrati 6040 DM. Nije imao novac da nam ponudi da ponesemo za Gorazde, a obecao je da ce tu pusku dostaviti odmah za nama. Do nas nikad nije stigla, niti novac koji je dugovao. U mojim rasudjivanjima mnogo toga nije bilo cisto, ali nisam imao vremena da se time bavim, niti uslova da isto provjerim, a licno i sam nisam zelio nikakav novac primati bez potpuno cistih papira. Za ovaj problem cula je kasnije gospoda iz staba TO Visegrad i Ratno predsjednistvo, pa su pokusali konstruisati zanimljivu pricu i mene staviti u ulogu profitera, ili jos goru. Usta su im zacepljena predatim papirima od Zaima Imamovica na kojim se vidi da je on novac preuzeo i da ja sa tim novcem nemam nikakve veze. Eto, ni ova podlost nije upalila, ali oni nece odustati.
-Svakodnevnim konataktima sa komandantom Buljubasicem izvjestavao sam ga o nasim poduzetim aktivnostima u Sarajevu i sire, a dobijao informacije o stanju na gorazdanskom bojistu, a posebno u zoni moje jedinice, Prve visegradske brigade, jedinice za koju sam ja obilaskom dijela jedinica Prvog i Treceg korpusa, stekao uvjerenje da uz sve poteskoce i neimastine, ima vecu snagu i da je jaca od vidjenih. Sigurno je da u ovoj ocjeni ima subjektivnog, ali i to da za nju nema nerjesivog zadatka i bezizlaznih situacija u dejstvima. “Eh, kada bismo imali hranu, oruzje i municiju, cigarete i uniforme, gdje bi nam bio kraj?,” rekoh Zengi, a on, uz veliki uzdah procijedi: “Nigdje,” i ponovo uzdahnu.
Komandant Buljubasic je trazio da pozurim jer cetnici spremaju ofanzivu na prostor Medjedje, a vec su izvodili napadna dejstva na pravcu Strmica – Brodar, ali nisu imali znacajni uspjeh. Zengi sam dao puno

———————————————-

zaduzenja i sa mojom ekipom pregazio put do Gorazda znatno teze nego u dolasku. Vec sam ja ovih desetak dana malo izgubio kondiciju kao i moji saborci iz ekipe. Bilo ih je osjetno debljih, sto ce u Gorazdu lahko biti rijeseno.

Uvjerenje

Pismo

Nastavice se

[Kaza]

#33701

Gorazde-Grebak-Sarajevo i nazad

Sa komandantom Buljubasicem sam razgovarao o prisutnim problemima i mogucim rjesenjima. Znacajan problem za rjesenje ukupno teske situacije u zoni odgovornosti IBOG-a, od pocetka rata, je nedostatak MTS-a i boraca. Ponajvise zbog tog problema koje je on poceo rjesavati u Sarajevu, zatrazih dozvolu za odlazak u Sarajevo kako bih pokusao pokrenuti sa podrucja Sarajeva jedinicu jacine jedne brigade. “Pokusaj Sejdicu, ali ja nisam optimista iako su mi obecali u SVK-u da ce uputiti za mnom jednu vecu grupu, do hiljadu boraca”, rece komandant. “Mislim da je to nedovoljno da se rjesi istocna Bosna i da treba 4000 do 5000 boraca da napravimo spoj od Foce do Zvornika, a tada je Bosna od cetnika slobodna jer su odsjeceni od Srbije”, rekoh uz uzdah sa velikom tezinom i gorcinom, ali i nadom da ce to biti uskoro. Dugo smo pripremali sta je to potrebno uraditi u Sarajevu, kome se obratiti, za koji problem, kako nastupiti u Sarajevu. Ono sto nas je najvise mucilo je sigurnost u zoni moje brigade u vremenu mog odsustva – da se ne desi da neke od linija padnu ili neki veci belaj. Ja sam dobio zadatak da pripremim Komandu i jedinicu da mogu izvrsiti sve zadatke kao da sam ja sa njima i da se pripremim za odlazak. Ova priprema je trajala tri dana. Starjesine iz Komande su prihvatile sva uputstva i zadatke, trudili se da

—————————————————

pokazu spremnost za najslozenije zadatke i najvece napore, a u meni je, ipak, postojao strah da nesto nece izvrsiti. Oni su naucili da izvrsavaju, a vrlo malo da osmisle samostalno, cega sam se puno pribojavao. Autoritet naceinika Staba Sobo Rasida u ovom momentu nije bio ni blizu onog koji sam ja posjedovao, ali to smo sa starjesinama jedinica rijesili prije polaska.
Svi ce mu pomoci gdje bude potrebno.
lzdao sam zadatke u kojima su dominirali izvidjacki i diverzantski kako bismo opteretili neprijatelja da ne moze organizovati ofanzivu u mom odsustvu i zabranio odsustva iz jedinice do mog dolaska. Puno zahtjeva je bilo za odlazak u Sarajevo. U mojoj ekipi odobreno je za petnaest boraca i starjesina, uz obavezu svih da se vrate kada i ja budem dolazio. Bio sam u punoj fizickoj snazi i kondiciji tako da sam zajedno sa ekipom lagano savladao put od Zorovica do Grepka,vidjevsi scene koje su u mnogome asocirale na surovu borbu za opstanak ljudskih bica na kraju dvadesetog stoljeca na jugu najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope. Ostadose duboko urezane reakcije djece, staraca i starica u njihovoj nemoci da nose teret brasna i prate kolonu, suze, jecaji i dozivanje zaostalih i grcevita borba za pristizanje kolone, jer pravi put znaju samo vodici. Oni su sada spas, karta i kompas. U ovoj velikoj nocnoj koloni vidio sam i velicinu Hasana Turcala, covjeka koji je vodio konvoj mnogo puta i koji je odredjivao marsute kretanja, koji je otvorio ovu mogucnost spasa od gladi upornoscu i entuzijazmom bez odmora i bez licnog interesa. Koliki je njegov sevap za to sto je ucinio? Koliko su mu zahvalni ovi iz kolona i ostali koji cekaju da stigne njihov hranilac? Mnogo slicnih pitanja prolazilo mi je kroz glavu tako da mi je putovanje protekto prebrzo, a moje razocaranje je znatno povecano organizacijom logorskog zivota na Podgrepku. Mozda sam ja ocekivao uredjenije stanje, vojnicku disciplinu, organizaciju prihvata i otpreme konvoja,
u kojoj onaj koji je stigao iz Gorazda nece morati da se gura, trazi poznanstvo i slicno da bi dobio ono sto ga sljeduje. To je muka, vrela kao vulkanska lava, a istovremeno i santa leda. Tu i takvu muku moraju cetrdeset kilometara u ledenoj zimskoj noci nositi oni kojima je preostalo da sa njom prezive.
Mene i moju ekipu prihvatise drugacije kada saznase o kome se radi. Stigose sokovi, bombone, hurme i jos puno toga, ali to nije zadovoljilo gorcinu vidjenog. Cekajuci prevoz za Trnovo pregledao sam nesto knjiga koje su vodjene i stekao uvid da ima propusta, a zatim sugerisao promijeni sporni dio u organizaciji sto je promijenjeno odmah. Vec sutradan, vjerovatno nije. U svom ovom jadu sigurno je da je bilo sitnog i krupnog sverca i to su radili oni kojima to dolikuje, oni koji ce zbog te navike na kraju svercovati sa sobom i svojim zivotima. Premalo vremena jes bilo da uocim i ono sto je izuzetno dobro, ali i u to malo vremena sam uocio odlucnost i napore cestitih ljudi da pomognu svima koji su stigli po hranu, a ta cestitost i postenje,

————————————————-

nazalost, prestaju tamo gdje neki “naredbodavci” u ime licnih ili slicnih interesa traze izvrsenje kako to oni kazu. Okrepljenje i odmor na Grepku su trajali do kasno popodne, a onda prevoz kamionom po teskom putu do Trnova i kratak razgovor sa komandantom brigade sa ovog podrucja, Fehimom Bibicem. U Hotelu “Smuk ” na Bjelasnici razgovorao sam sa Azemom Dervisevicem Zengom o svemu, a najvise o pogibiji Enka Kulovca, Fikreta Podzica i njegovog brata Taiba. I prije naseg susreta, Azem je saznao istinu, tako da price Avdije Sabanovica i slicnih nisu nasle plodno tlo kod njega. Cijela ekipa je prihvacena i ugoscena izuzetno dobro, a radost clanova moje ekipe je bilo nemoguce prikriti. Posebno su bili odusevljeni raznovrsnoscu hrane, kvalitetom iste koja ih je podsjecala na mirnodopsku. Imali su mnogo prijedloga, ali vecina ih se svodila na to da i mi trebamo dobiti ove uslove i onda nas niko ne moze zaustaviti. Bojao sam se stomacnih tegoba od prevelikog konzumiranja hrane pa sam saopcio clanovima ekipe da se malo kontrolisu u kolicini hrane.
lpak, peglane cigarete su bile najvece zadovoljstvo za pusace. Cini mi se da uopse nisu gasili uz mnogo komentara u stilu: “Eh da smo imali i da li cemo imati ovo mi, i kada?” U ekipi su bile dvije zene-borci, Dijana i Sabaheta, po vlastitoj zelji i uz obecanje da ce napore puta preko Grepka izdrzati, sto su lagano i izvrsile. Ostali clanovi ekipe su imali privatne posjete, uglavnom izvan Sarajeva, a Zenga, Dijana, Sabaheta i ja smo trebali 26.02.1993.godine krenuti u Sarajevo. Do polaska sam imao vremena da se vidim sa borcima koji su obavili posjete porodicama i vracaju se za Medjedju, kao i Zenginom jedinicom u Nastavno-operativnom centru IBOG-a u pripremi. Vecinu boraca, koji su bili u Zenginoj ekipi, sam poznavao a izuzetno dobro njegovog zamjenika Sulju Fejzica. Suljo je, nakon ranjavanja na visegradskom bojistu, pokusao zalijeciti osjetljivu ranu na oku. To je samo djelimicno uspio i vratio se da kao oficir- bilecanac ( zavrsio skolu rezervnih oficira pjesadije u Bileci) i veliki patriota pokusao odmah da, u vremenu svog oporvka, prenosi znanje kroz pripremu boraca i njihovu obuku na borce i starjesine koji su se spremali za upucivanje u Gorazde. Vruce i tesko gorazdansko bojiste nije bilo nimalo primamljivo za one koji su mogli birati, a za patriote odane Drini i narodu Drine ono je bilo sveto i jedino. Istina, bilo je i onih koji su se otimali da nigdje ne idu vec da ostanu u hladovini Bjelasnice, ali i njih su Zenga i Suljo dobro opterecivali i pripremali za odlazak, kad za to bude trenutak na Drini sazrio. Suljo se trudio da mene i moju ekipu sto bolje ugosti a ja da sto vise novog cujem od mog borca i starjesine visokog profila.
Dugi nocni razgovor je otkrio puno detalja, a Suljo je gutao moje odgovore na njegova rafalna pitanja. Iako premoren od dugog putovanja, prepuna stomaka sa puno novih utisaka, ne zaspah duze u noci 25/26.02.93.

—————————————————

Mnogo razmisljanja i na kraju snovi na Drini, uz puno ljepote, a budjenje uz smrad Zengine nagorjele cizme koja je ostala blizu ukljucenog resoa. Nije mu je bilo zao, bilo je veselo, ovaj susret mu je, rece izuzetno drag pa moze da preboli ovu cizmu, gojzericu – adidasku, ili kako moji borci za slicnu na mojoj nozi kazu “samohotku.”
Za ulazak u Sarajevo trebalo je puno zivaca i pomoci nekolicine posrednika, a bogami, i uporno pretrcavanje piste koju od nas i cetnika cuva UNPROFOR. Kako? Svakako. Fikret Pljevljak je bio komandant 4. motorizovane brigade u Hrasnici i nakon naseg upoznavanja preko Zenge, Fikro je uradio sto je mogao da nam pomogne do aerodroma. Ono sto posebno karakteristise ovog stasitog i srdacnog komandanta bilo je da je imao previse snage, posebno u rukama, tako da od njegovog srdacnog normalnog pozdrava mnogi zaigraju oko njega na prstima da im pusti ruku. Prvu noc nismo prosli a drugu je uspjesan bio prvi pravi pokusaj, iako smo u ekipi imali pridodate jos dvije djevojke sa teskim torbama. U prvoj noci, nakon niza pokusaja, pred sabah sam dugo razmisIjao o ovom sarajevskom problemu. Ono sto sam zakljucio bilo je da je ovo sarajevski Grebak, a zatim povlacio paralele i kada sam sve sabrao, u poredjenju sa putem smrti, strave, spasa i uzasa Gorazde-Grebak, potvdio sam i prenio clanovima ekipe da je ovo mnogo lakse. Upornost u nastojanju da se savlada prostor piste je morala postojati, brzina, i svakako, puno srece. Pored dejstava cetnika po prostoru oko piste, a ponekad i po pisti, postojala je mogucnost da, nakon sto UNPROFOR otkrije pokusaj pretrcavanja, pokupi te u vozilo i odveze, umjesto na mjesto tvog polaska u pretrcavanje, direktno cetnicima. Eto, mi smo imali srece.
Sarajevo je bilo po mnogo cemu drugacije i licilo mi je na Gorazde u pocetku agresije prema pozicijama i situaciji u kojoj su se nalazili borci i narod koji su branili Bosnu u njenom srcu. U Sarajevu je obavezno pretrcavanje brisanog prostora izmedju zgrada, reli-voznja preko nekih raskrsnica i vidnih mjesta. Puno vojske i naroda, eto, nekuda zuri sa rizikom da bude nesreca ubistva ili ranjavanja. Voda,hrana i drva su ono sto je najveci problem i, ako je nesto bilo izuzetno veliki problem koji je u Gorazdu bio daleko lakse rjesiv, to su drva, odnosno, ogrijev. Cetnicima su najznacajniji obavjestajni podaci: gdje se vrsi dodjela energenata ili gdje se toci voda? To su za njih bila opasna mjesta koja su “ugrozavala” egzistenciju srpskog naroda oko Sarajeva kao da su to mjesta sa kojih ce se lansirati nuklearno oruzje” na srpski, cetnicki orijentisani narod. Ustvari, ta mjesta su i bila bitna jer su davala dodatnu energiju braniocima Bosne i omogucavala pruzanje otpora za druga dva neprijatelja, zedj i hladnocu.
Zenga je po Sarajevu znao sve precice, mjesta komandi i komandante jedinica pa nije bilo problema niti gubljenja vremena. Mustafu

————————————————–

Hajrulahovica-Talijana upoznasmo 28.02.’93.godine u Komandi 1.korpusa.
On je komandant 1.korpusa. Prvi korpus, to je nesto mnogo veliko. Deset brigada sa, po u prosjeku tri hiljade boraca, i izuzetno vaznim zadatkom odbrane Sarajeva u kojem su cetnici vec u pocetku agresije osvojili nekoliko gradskih kvartova. Talijan je djelovao vedro i domacinski nas pritivatio sa puno uvazvanja. Zenga je u Korpusu bio kao u svojoi kuci. Nije bilo poznatih starjesina, a zelio je da nas upozna samo sa po njemu bitnim, a ja se nisam trudio da mi imena ostanu u sjecanju jer sam znao da cu u Sarajevu upoznati puno novih ljudi. Razgovor sa Talijanom je obavljen uz puno pitanja i njegovog interesovanja za stanje oko Gorazda, sto smo mi ponosno razlagali naglasavajuci nase fenomene a, bogami, i slabosti. Ovo drugo je djelovalo iznenadjujce za naseg sagovornika. Uz objektivne i istinite price sa gorazdanskog bojista, u Sarajevo su stizale i one druge, “bombaske,” pa je , Talijan postavljao pitanja “da li je moguce” a nasi odgovori su bili u duhu istine. Prezentirali smo nase namjere i osnovni razlog dolaska, a to je da dobijemo pomoc, prvenstveno u 1judstvu i MTS-u. Moj zahtjev je prihvacen od strane Talijana, ali ga mora odobriti nacelnik staba vrhovne komande, gospodin Sefer Halilovic. Ja sam trazio da se prekomanduju za Gorazde svi borci sa podrucja istocne Bosne – gornjodrinski region.
Kada je iz personalnog organa 1.korpusa stigla informacija da je tih boraca preko pet hiljada, Zenga, Sabaheta, Dijana i ja smo bili presretni, jer sa pet hiljada novih boraca bismo napravili veliki zahvat, vjerovatno prema Visegradu. Talijanu je bilo nevjerovatno da 1.visegradska brigada posjeda liniju odbrane vecu od linije odbrane 1.korpusa i to sa trista pusaka, sa karabinima i M48 tandzarama. Kada smo pojasnili postavku odbrane i nacin ratovanja, onda je prihvatio i to kao realnost, doduse, vjerovatno je smatrao da malo pretjerujemo, ali to nije zelio pokazati iz postovanja. Zenga je uvjerljivo, uz puno pohvala, govorio o nasim “sahovskim partijama” i o ubacivanju jedinica kroz medjuprostore u veliku dubinu, o autoritetu pojedinaca – starjesina a pomenuo je i veliki udio zena boraca u nasoj brigadi, sto bi proslo bez nekog velikog interesovanja da nije spomenuo Dijanu i Sabahetu, zene-borce koje gadjaju iz svih oruzja i iz nekih orudja, a ja sam naveo neke od situacija u kojima su se nalazile. Talijan nije bio u isto potpuno uvjeren, ali to nas nije iznenadilo jer to je vec vidjena reakcija i u nasem Gorazdu, a borci koji bi bili u bitkama sa njima su vrlo cesto bivali zastidjeni odvaznoscu ovih zena- boraca i svojim strahom, istovremeno. Impresije su bile kratkotrajne. Mi smo isto vece bili gosti Televizije BiH i iznijeli puno znacajnih detalja o stanju u Gorazdu, o nasim mukama i posebno uspjesima. Emisiju je vodio Senad Hadzifejzovic, a eho emisije je bio vrlo pozitivan, bar koliko se u komentarima moglo cuti.

——————————————————-

Hadzifejzovic je na kraju pitao mene da li imam neki prijedlog za rjesenje sarajevske situacije za deblokadu. To pitanje je bilo pretesko za detaljan odgovor pa sam rekao da imam svoje vidjenje situacije i misljenje. Talijan i starjesine iz Komande Prvog korpusa su cekali da cuju taj prijedlog vrlo znatizeljno, ali sa malo uvjerenja da to moze biti nesto izuzetno, sto se vidjelo iz reakcija i komentara. Prijedlog da se iskoriste nase dominantne pozicije na Igmanu i izvrsi presjecanje puta Sarajevo-Hadzici, a zatim i puta Sarajevo-Ilijas ubacivanjem glavnih snaga sa Igmana uz pogodne vremenske uslove. Dio snaga bi izvrsio proboj cetnicke linije u rejonu Rajlovca i spajanje sa glavnim snagama, cime bi se cetnieke jedinice u i oko Hadzica i Ilijasa, nasle u jednom dosta teskom okruzenju uz napad nasih jedinica iz Hrasnice, Viskog, sa Igmana i Pazarica, sve ovo bi bio glavni pravac napada a pomocni pravac bi bio Jevrejsko groblje-Vrace sa ciljem uskog odsijecanja okruzenja Grbavice. Zadatak na pomocnom pravcu nije bio prioritetan u prvoj fazi i bitno je bilo da se vezu sto vece snage na tom pravcu. To je bila sustina, a u pojasnjavanju odluke dao sam detalje u cemu mi je svestrano pomogao Zenga. Nakon naseg prezentiranja prijedloga bilo je puno pitanja logicnih, a poneko i suvisno. U usima mi je jace zaparalo pitanje Talijana: “Kako mislis ubaciti snage preko komunikacije Sarajevo-Hadzici i koje to snage mogu izvrsiti?” Mislio sam da u drugom dijelu pitanja Talijan pita za jacinu pa sam rekao. “Nocu, kroz medjuprostore, u linije odbrane neprijatelja a onda necujno, maskirno lagano sumom, mic po mic, potrebne su snage jacine dvije cete za pocetak, a kada putevi budu deblokirani onda jos dvije cete uvesti u borbu”. Kada je Talijan rekao da ne vidi te dvije cete u Korpusu koje bi smjele blokirati komunikaciju, ubaciti se u dubinu, pogledao me ostro i upitao: “Bi li to vasi smjeli?” a moj je odgovor bio da su vec imali nekoliko tezih ubacivanja pa i forsiranja rijeke Drine uz sve to. Vidio sam malo neprijatnosti u licu Talijana, ali bio je vrlo objektivan i vrlo iskren sto me odusevilo. Ovaj moj prijedlog je prihvacen kao jedno od potencijalnih dobrih rjesenja, ali je vjerovatno da ce zbog svoje tezine brzo biti odbacen. Kada sam razmisljao o prijedlogu vodio sam se vizijom da:

Plan treba biti takticki neobican i jednostavan, sa puno iznenadjenja, brzo rjesivih uz angazovanje samo postojecih jedinica iz Korpusa, eliminacijom ili svodjenjem na najmanji nivo uticaj neprijateljske artiljerije, da obezbijedi dobar pocetni rezultat koji ce se u daljem toku samo eksploatisati i posebno da stvori pravu zbrku u neprijateljskim redovima koji ce proizvesti neizbjeznu paniku. Jos mnogo elemenata me upucivalo na ovakav prijedlog. “Da li biste ti i Zenga ucestvovali?” upita Talijan. “Kako ne”, odgovori Zenga a ja sa uzdahom rekoh: “Eh, da mi je onih mojih bar stotinu.” I da predjete komunikaciju za Hadzice,” rece Talijan sa malo osmijeha. “Upravo to da pokusamo”, rekoh ja. Poslije ovog razgovora i

—————————————————–

analize prijedloga, dugo se u mojoj glavi vrtila ova varijanta i trazeci nedostatke, uvidio sam da je najveci rizik u uvodjenju jedinica, odnosno, otezana mogucnost njihovog izvlacenja u slucaju neuspjeha, ali to su vec dozivljene situacije boraca sa Drine pa sam to smatrao samo jednom vecom, na vise nacina rjesivom preprekom.
Nacelnik staba vrhovne komande Oruzanih snaga BiH, gospodin Sefer Halilovic nas je primio na polusatni razgovor i ono sto je meni vrlo bitno, prihvatio da se prema Gorazdu uputi sto vise boraca rodom sa Drine koji su rasporedjeni u jedinicama 1.korpusa. Odobrio je prekomandu i izdao po istom naredbu uputivsi je komandantu 1.korpusa Mustafi Hajrulahovicu Talijanu. Sefer Halilovic je sa zadovoljstvom slusao kratko pojasnjenje nasih posljednjih uspjeha i cestitajuci nam dodijelio dvadeset Zlatnih ljiljana, rekavsi da dodijelim najuspjesnijim u brigadi kada ocijenim da je to najbolje, a za poginule, posthumno, sto prije. Shvatio sam da je dvadeset “Ljiljana” velika nagrada i da ce to biti ogroman podstrek borcima 1. visegradke brigade. Na moje pitanje:“Sta cemo za ostale brigade?” nacelnik Halilovic je odgovorio da ce njihovi komandanti dobiti kada budu navratili u Sarajevo i referisali o slicnim uspjesima, akobogda. Sefer Halilovic nam je saopcio sta se moze ocekivati u narednom periodu i sta treba poduzeti da se postigne jos veci uspjeh. Potencirao je potrebu stalnog pritiska na neprijatelja diverzantskim akcijama kako cetnici ne bi dosli u priliku da mogu organizovati ofanzive vecih razmjera i kako bi neprekidno trpijeli gubitke. Sefer Halilovic je imao zelju upriliciti nam susret sa predsjednikom drzave BiH, gospodinom Alijom Izetbegovicem, ali zbog zauzetosti predsjednika i naseg kratkog boravka u Sarajevu, nismo ga mogli vidjeti i poselamiti. To smo potajno prizeljkivali i zeljno ocekivali, ali sta se moze.
Po pozivu nekih jedinica i nasoj iskazanoj zelji, Zenga i ja smo obisli nekoliko komandi brigada iz sastava 1.korpusa. Upoznao sam Safeta Zajku, komandanta Druge motorizovane brigade, i njegove saradnike, zatim Nedzada Ajnadzica, komandanta 101.brigade, i jos nekoliko komandanata iz brigada 1.korpusa. Poseban utisak na mene ostavio je Safet Zajko. Prepoznao sam brzo borca, plemenitog covjeka, a kasnije komandanta narodnog kova koga borci postuju, vole i cijene. Imao je sigurno nesto vise od znanja, mozda osjecaj ili genetsku sklonost da vodi ljude u borbi kakva je bila ova. Spomenuh mu svog “Badzana” Senada Spahica, i upitah: “Kakav ti je on komandir?” “Odlican i pouzdan.” rece kratko. Kod mog Badzana, Senada ,koji je ozenjen blizom rodjakom moje supruge pa smo tom relacijom bili zblizeni i badzama se zvali, svratismo uvece, pokasno, jer nismo mogli dahnuti od naseg naroda koji nas je zelio vidjeti, bar na minutu. Senad je bio obradovan kao dijete i svi njegovi su istinsku radost pokazivali, sto nam je imponovalo. Moja radost nije bila sigurno nista manja i nisam je mogao ni

————————————————–

pokazati potpuno,jer smo trebali da se vratimo zbog jutarnjih obaveza i auta iz Korpusa koje smo morali vratiti nocas. Senad nije prlhvatio nikakvu varijantu, osim da ja nocim, a ostali mogu ici, ako moraju. Upravo tako je i bilo. Ostao sam sa Senadom da besjedimo cijelu noc, a nasa besjeda je bila uvijek puna sege, u nekom nama svojstvenom stilu. Senad je imao dosta zajednickih i slicnih osobina sa mnom od naseg poznanstva 1985.godine, a kako se vrijeme odmicalo, bili smo sve blizi, licno i porodicno. Ono u cemu smo se razlikovali nismo forsirali, eskivirali sto je vise moguce, uz veliko obostrano postovanje.
Bio je vrlo snalazljiv, spretan, promucuran i pun ideja, izuzetno posten i covjek sirokih pogleda. Badzo od akcije. Cesto smo se porodicno obilazili, a mnogo cesce sam ja navracao dolazeci u Sarajevo, uglavnom da zavrsim neke poslove. Pred agresiju u 91/92. sam sa Senadom poslovno suradjivao u nekim sitnim poslovima a on je trazio moje misljenje oko vecine svojih dilema, ili cak i namjera. Obostrano smo bili zadovoljni saradnjom a kada bismo htjeli sjesti, ili se malo opustiti i rekreirati, najcesce bismo odlazili na bilijar gdje bi se cesto u ekipi nalazili Fadil Cosibegovic, zvani Enes, i Abaz Cosibegovic, rodjak i brat Senadove supruge Azre. To je bila ekipa za pravi stimung. Cesto smo ostajali dugo u noc. Moje radosti, a posebno sitne originalne provokacije, su Senadu ponekad isle na zivce pa je to shvatao kao vise od sale a ja sam to pokusavao stisati, sto sam najcesce i uspijevao. Sjecam se jedne prilike: nas dvoica htjedosmo vidjeti ko je bolji u bilijaru, u ponoc, u Starom studenskom domu u Nedzaricima na fajrontu. Oko stola se okupilo desetak studenata i pet-sest nasih jarana, a mi igramo kao pocetnici. lpak, ja pobijedih uz nesto vise srece. Uslijedio je Senadov uzdah i ono njemu svojstveno: Imao si vise srece, ovo je bila moja partija”. Mozda i jeste trebala biti, ali ja sam razmisljao sta mu reci da to bude provokacija kojom cu ga malo vise iritirati. Pogladih ga po kosi i rekoh: “Ti si, Senade, mlad, naucices pa mozda i ti mene da pobijedis nekad.” I dodah: “Kad ti pustim.”
Ovo je njega zapalilo, ne toliko zbog izrecenih provokacija vec zbog prisustva posmatraca i njihovog smijeha. Senad je opsovao nekoliko zbuckurisanih psovki, zacrvenio se i rekao da nece vise sa mnom nikad poigrati, ali nije dugo izdrzao. Kad sam sljedeci put dosao u Sarajevo, ponovo smo igrali. Imao je Senad uvjerenje da ce vec u januaru ’92. u BiH biti agresije i njegov otac i braca su se za to pripremali, kupovali puske da ne ostanu goloruki. U odbranu se ukljucio kao pravi borac i do marta ’93. dogurao do komandira voda, pokazujuci hrabrost i umijece u borbi, a posebno smisao za vodjenje jedinice. Eto, nocas je bio u prilici prenijeti svoje uspiehe svom badzanu, ali nije, vec je samo pitao sta i kako to mi uspijevamo u Gorazdu i okolo. “Ponosan sam na tebe, badzane, svaka ti cast, znao sam ja

—————————————————-

da ti moras biti veliki borac, mi smo slicnog temperamenta”, rece mi. Kad smo ostali sami, zatrazi od mene da mu ispricam najvaznije uspjehe jedinice koju vodim i moje licno, i na kraju da obavezno odem do linije odbrane koju brani njegov vod, sutra ujutro, sto sam prihvatio. Tesko smo se rastali jer smo znali da ima puno sansi da se vise ne vidimo.
Uspjeli smo obici rodbinu u Sarajevu, nakratko, a radost i emocije u susretu sa sestrom Timom su tesko opisive. Mnogo prije ovog susreta shvatio sam da je najcesce ljubav sestre prema bratu daleko jaca od bratove prema sestri. Tek kada sam izgubio sestru Fahru, sa vrlo malo nade da je ziva, onda sam shvatio da me je, kao i ostalu bracu, pazila i voljela mnogo vise nego sto sam joj uzvracao. Sestra Tima je osjetljiva na sve sto se oko nje dogadja, a Fahrin nestanak je dozivjela kao ogroman udarac i taj utisak je kod nje jos svjez, bez obzira sto je proslo vec sedam mjeseci.
Pitala me kroz plac o svemu, a ja je jedva vracao u stanje da me razumno moze pratiti. Posebno je zeljela znati istinu kako su majka i babo podnijeli taj gubitak i zamolila me da joj to prenesem najiskrenije. Zet Husein i njegova rodbina su takodje zeljeli da cuju mnogo toga o stanju u Gorazdu. Prilikom odlaska odglumio sam radost na licu i brzo otisao od sestre, kako ne bih morao slusati jecaje i gledati suze iz nepresusnih izvora, iz njenih od placa nateklih ociju. Susret i cjelovecernje druzenje sa Drokancadima, kako smo se ponekad zvali mi, iz mog rodnog sela, ali samo mi, drugima to nismo odobravali, bio je mnogo vedriji od svih prethodnih. Bila je to prilika da ja pokazem svoj smisao za humor i kada izricem velike
istine. Moje Drokance sam dovodio do suza u smijehu prenoseci im najvaznije informacije i dajuci odgovore na mnoga njihova pitanja. U kuci Redze i Huse Karcica ostali smo dugo u noc, a kada sam ja posao, bili su vrlo uporni da mi ne dozvole. Ipak, na kraju su popustili.
Nesto znacajnog MTS-a, prvenstveno optickih instrumenata, dobili smo na poklon sto je stvorilo malo zadovoljstva a daleko vise smo ocekivali od naredbe o prekomandi boraca na gorazdansku slobodnu teritoriju. Ipak, prava efikasnost je pokazana u pripremi jedinice PVO koja ce najkasnije 15.03.93. krenuti za Gorazde po naredbi staba vrhovne komande.

Moja ekipa je sa slicnim ciljem boravila i u Zenici, u jedinicama 3. korpusa, upoznavsi mnogo novih starjesina i komandanata brigada. Utisak je da su u 3. korpusu jedinice opremljene daleko bolje od sarajevskih jedinica, a da je ogromna razlika izmedju gorazdanskih jedinica IBOG-a i jedinica 3.korpusa. U logistickoj bazi u Visokom smo upoznali Halida Cengica Hadziju o kojem su u Gorazdu pricane vrlo razlicite price. Uvjeravao nas je da se za Gorazde salje ogromni MTS, a koliko je stizalo stvarno u Gorazde znali smo samo mi. Veci dio nije stizao, a zbog koga i zbog cega, nisam znao odgovore. Rasima Delica, aktivnog visokog oficira

——————————————————

bivse JNA, upoznao sam po preporuci Zenge i nakratko smo razgovarali o situaciji na bojistima u BiH, sa posebnim osvrtom na gorazdansko bojiste. Delic je zaduzen za ovo istureno komandno mjesto staba vrhovne komande sa koga su kreirane mnoge aktivnosti, a posebno logisticka podrska jedinicama OS BiH. Bojadzic Nihad, covjek od kojeg po preporuci Zaima Imamovica treba da, ako budem u prilici, zatrazim odgovor za dio novca koji su donirali Visegradjani iz inozemstva, a koji je Zaimu predao Poljo Seho, u iznosu od 21.500 DM. Zaim je, trazeci najbolje rjesenje da nesto od znacajnog MTS-a kupi, ostavio Nihadu taj novac. Dogovor Zaima i Nihada nisam u potpunosti poznavao, a pridrzavao sam se Zaimovih uputa. Medjutim, Nihad je ispricao nesto drugaciju pricu u kojoj je puno novaca otislo za granate za MG-ovku, a za ovu pusku vanrednih mogucnosti je dato samo 5.000 DM. Cijena puske nije bila sporna, ali novac za granate jeste, jer ga Zaim uopce nije spominjao racunajuci da uz oruzje dolazi i borbeni komplet granata – municije.
Cijela Nihadova prica mi je bila neuvjerljiva pa cak i to da je placao granate po 70 DM, odnosno 50 DM i po toj njegovoj racunici ostalo je da nam kupi jos jednu MG-ovku sa 20 granata ili vrati 6040 DM. Nije imao novac da nam ponudi da ponesemo za Gorazde, a obecao je da ce tu pusku dostaviti odmah za nama. Do nas nikad nije stigla, niti novac koji je dugovao. U mojim rasudjivanjima mnogo toga nije bilo cisto, ali nisam imao vremena da se time bavim, niti uslova da isto provjerim, a licno i sam nisam zelio nikakav novac primati bez potpuno cistih papira. Za ovaj problem cula je kasnije gospoda iz staba TO Visegrad i Ratno predsjednistvo, pa su pokusali konstruisati zanimljivu pricu i mene staviti u ulogu profitera, ili jos goru. Usta su im zacepljena predatim papirima od Zaima Imamovica na kojim se vidi da je on novac preuzeo i da ja sa tim novcem nemam nikakve veze. Eto, ni ova podlost nije upalila, ali oni nece odustati.
-Svakodnevnim konataktima sa komandantom Buljubasicem izvjestavao sam ga o nasim poduzetim aktivnostima u Sarajevu i sire, a dobijao informacije o stanju na gorazdanskom bojistu, a posebno u zoni moje jedinice, Prve visegradske brigade, jedinice za koju sam ja obilaskom dijela jedinica Prvog i Treceg korpusa, stekao uvjerenje da uz sve poteskoce i neimastine, ima vecu snagu i da je jaca od vidjenih. Sigurno je da u ovoj ocjeni ima subjektivnog, ali i to da za nju nema nerjesivog zadatka i bezizlaznih situacija u dejstvima. “Eh, kada bismo imali hranu, oruzje i municiju, cigarete i uniforme, gdje bi nam bio kraj?,” rekoh Zengi, a on, uz veliki uzdah procijedi: “Nigdje,” i ponovo uzdahnu.
Komandant Buljubasic je trazio da pozurim jer cetnici spremaju ofanzivu na prostor Medjedje, a vec su izvodili napadna dejstva na pravcu Strmica – Brodar, ali nisu imali znacajni uspjeh. Zengi sam dao puno

———————————————-

zaduzenja i sa mojom ekipom pregazio put do Gorazda znatno teze nego u dolasku. Vec sam ja ovih desetak dana malo izgubio kondiciju kao i moji saborci iz ekipe. Bilo ih je osjetno debljih, sto ce u Gorazdu lahko biti rijeseno.

Uvjerenje

Pismo

Nastavice se

[Kaza]

#33693

I Rusi su porazeni

U Medjedju smo stigli 13.03.’93. Ponovni susret sa starjesinama u Komandi, sa borcima, sa narodom i ovom sredinom, budio je u meni puno djecije radosti ali surovost,stvarnosti me odmah uozbilji i zabrinu. Nisam mogao niti zelio ispricati borcima sta je sve to bolje u Sarajevu ili pogotovu u Zenici, Konjicu, Jablanici. Iskreno, bojao sam se njihovog nastojanja da dodju do tog stanja ili da odu sa ovog prostora kada ih zdrma ko zna koja po redu kriza izdrzljivosti i ove patnje u ponosu gorkih ratnih sudbina. Ipak, kada sam pominjao te bolje uslove, najavljivao sam ih kao realnost za moje borce i to veoma brzo racunajuci na realizaciju “prekomande” i pomoci iz Sarajeva, deblokadi Gorazda. Nadao sam se i slobodnom Visegradu. Ono sto se pretpostavljalo, cetnici su pokusali vec 19.03`93. napadom na cijelu zonu odgovornosti Prve visegradske brigade. Ofanziva je trajala sest dana. Sem pocetnog uspjeha, cetnici nisu ostvarili nista, a pretrpjeli su velike gubitke i izgubili sve znacajne pozicije u nasim kontraudarima. Propala je jos jedna redovna mjesecna ofanziva cetnika. Sada ih treba napasti jer su elitne jedinice otisle, ostale su one domace gnjide, uglavnom, strasive i nesposobne.

Narednih dana, do kraja mjeseca marta, cetnici su popunili linije sa placenicima koji su zaposjedali medjuprostore i uporno ih drzali. To je bilo nesto novo od njih, a navodilo je na razmisljanje sta bi mogao biti cilj te upornosti. Smatrao sam da ce uskoro pokusati jos zesce napade. U prethodnoj ofanzivi su ukljucili avione sa varkom u natpisu “UN”, sto je onemogucilo izdavanje naredbe o dejstvu sa nase strane, a efekti od zastrasujuceg bombardovanja neprijateljskih aviona nisu bili znacajni, hvala Bogu. Konsultirajuci najblize saradnike u Komandi brigade, napisao sam prijedlog aktiviranja svih jedinica sa podrucja Okruga Gorazde i pod komandom IBOG-a. Ovaj prijedlog je sacinjen uz vrlo dobru procjenu neprijatelja i njegovih namjera i dostavljen IBOG-u. Prijedlog je primljen sa puno sumnji i rezervi od civilnih organa vlasti, a u IBOG-u je dobio punu podrsku, sto nije bilo dovoljno u bliskoj buducnosti.
Na poziv Radio-Gorazda dao sam 04.04.’93. nakoliko odgovora na pripremljena pitanja. Ovo obracanje je imalo jake pozitivne efekte, ali ne i za one rijetke pojedince koji nisu postovali nikoga. Prateci neprijateljsku aktivnost, zakljucili smo, a posebno na osnovu rezultata izvidjanja, da neprijateij priprema veoma brzo jos zescu ofanzivu na visegradsko- rogatickom pravcu od prethodne, i po odobrenju komandanta Buljubasica, pripremili se da preduhitrimo cetnike. Pripreme su bile u tako brzom ritmu da, i pored predupale pluca koju je dobila moja kcerka Amila, nisam mogao vise od dva sata da se zadrzim u Gorazdu kod porodice.

—————————————————

Rastajuci se od roditelja mojih i Dzevadinih, od Dzevade i moje Amilice, koji su vec od Nove godine zajedno smjesteni u jednom stanu gorazdanskog naselja Prvi maj, razmisljao sam kako te rastanke oni podnose. Svaki moj odlazak je bio potencijalno posljednje pozdravljanje i vjecni selam. “Da li su bili optereceni time?”, pitao sam se cesto i koliko su se stvarno plasili vijesti o mojoj pogibiji ? Ne do Bog. Amila mi je djelovala iscrpljeno, a njen pogled mi je kidao utrobu. Tumacio sam ga kao da zeli pitati, zar ti babo mene ne volis i ne zelis biti sa mnom dok sam bolesna, pa je li ti svejedno da li cu ja biti ziva ili ne, zar mi neces pomoci da ozdravim, ti znas one doktore mozes im reci da mi daju sirupe da sto prije ozdravim da mogu sama bjezati u podrum kad cetnici granatiraju i da me mama ne nosi, moze biti kasno za nas obje, i puno drugih vrlo slicnih pitanja izviralo je iz njenog pogleda. Bila je vrlo promucurna pa je gledajuci kako odrasli igraju igre, sama ulazila u sustinu tih igara. Veliko iznenadjenje za mene je bilo kada je sa cetiri i pol godine pocela igrati “remi” kartasku igru komplikovanu i za djecu od sedam-osam godina. Najlakse mi je bilo otici i rastati se kada je ona bila vesela, sto ovaj put nije bilo. Slican osjecaj je bio u rastancima sa suprugom Dzevadom, majkom, babom i ostalima. Iako sam povremeno razgovarao radio-vezom sa bracom Enesom i Halilom u inostranstvu, sestrom Timom i nekim prijateljima u Sarajevu, ipak pismo koje sam dobio od brata Halila je bilo nesto posebno, ukupno mi je olaksalo razmisljanja o njemu i njegovoj porodici, a dobio sam i dio odgovora na teska pitanja koja su me mucila vrlo cesto u mojim dubokim razmisljanjima, najcesce kasno u noc.
Kako Halil prezivljava ovo sto nam se dogadja u Bosni? Kako se osjeca kao covjek i kao vojnik koji je trebao braniti Bosnu? Kako razmislja njegovo okruzenje i da li istinski zele da se vrate? Koliko su spremni dati od sebe za Bosnu? Da li su organizovani u namjeri povratka i na kraju kako prezivljavaju ofanzive na Gorazde, Medjedju i slicno? Da li su zabrinuti samo za svoje najblize rodjake ili za Drinu u Bosni i Bosnu na Drini? Iz pisma sam shvatio da su ljudi Bosanci izvan Bosne vrlo lose informisani o tome sta se dogadja u Bosni, a jos losije organizovani u pripremi za povratak i da su nase slabosti u Bosni cesto njihov alibi za prolongiranje odluke o povratku i ukljucivanju u odbranu domovine. Kako su mogli pomoci Bosni, to nisu ni priblizno mogli realno cijeniti, a to se najbolje osjetilo na visegradskom podrucju, gdje je svaki borac bio dragocjen, a pamet je imala ogromno plodno tlo u iznalazenju rjesenja za prirucna sredstva i improvizacije u nedostatku svega neophodnog za zivot, a pogotovu odbranu tog golog zivota u raljama razjarenih mocnih zvijeri u liku cetnika, koji, zatrovani nacionalizmom, vide jedinu slast u ubijanju, päljenju, klanju i silovanju na ovom podrucju. Ovo nam se ponavlja u vrlo slicnom izdanju iz II svjetskog rata, s tim da je ovaj put direktnije nego ikada. Iz mnogo zla nismo izvukli

—————————————————

pouke. Kao narod, Bosnjaci su zaboravili da je cetnicka taktika raseliti u izbjeglistvo sto vise vojno sposobnih kako bi manje ostalo onih spremnih da pruze otpor u Bosni.
U ovome su u punoj mjeri uspjeli na Drini, nesto svojom profesionalnoin pripremom, ali i nasom nespremnoscu za otpor agresiji ovog obima i zestine. Brzom pripremom jedinica, sveobuhvatnim i detaljnim izvidjanjem i odlukom koja ce sigurno iznenaditi neprijatelja, stvorili smo uslove za napad na novouspostavljene cetnicke linije. Radi stalnih napada na linije odbrane 1.visegradske brigade kao pomoc su stigle jedinice iz ostalih brigada, a iz 1.rogaticke su napadali neprijatelja ispred svoje linije odbrane. Posebnosti ovog naseg udara su bile u brzoj intervenciji, napadom sa fronta i bokova, preciznoj i vrlo rizicnoj artiljerijskoj podrsci, sinhronizaciji i silini udara, odlucnosti boraca i starjesina da zadatak izvrse do kraja, kao da je bitka za biti ili ne biti. Osnovno i najznacajnije cetnicko uporiste ponovno je plato Zaglavak, koji je vrlo tesko osloboditi i jos teze zadrzati bez neophodnog MTS-a. lpak smo morali uzimati u nekoliko navrata ovaj plato, iskljucivo radi cetnickog granatiranja i unistavanja Medjedje sa ovih izuzetnih pozicija i taktickih pogodnosti neprijatelja za nastavak borbenih djelovanja. Oslobadjanje Zaglavka nam nije donosilo znacajnu pretpostavku u daljim napadima, ali u odbrani smo ga zadrzavali samo da ga cetnici ne bi koristili. Odluka koju sam predlozio komandantu IBOG-a je prihvacena kao dobra, pretocena u zapovijest, ali 14.04.’93. ipak nije dovela neprijatelja u mat-poziciju i iznenadjenje nije bilo odlucujuce, jer su neke jedinice na pomocnom pravcu otkrivene prerano.
Veliko iznenadjenje koje je ipak donijelo uspjeh je bilo na glavnom pravcu Stolac-Dugi Cair, gdje su cetnici uvezali jednu jaku bedem liniju i bili uvjereni da ona nece pasti. Upravo na ovom pravcu se bitka odlucivala. Ovo uporiste su napadali najbolji borci i jedinice te diverzanti prekaljeni u zestokim dejstvima. Na pozicijama koje smo napadali pruzen je zesci otpor od ocekivanog, jer su cetnici na najvazniji dio ove linije rasporedili Ruse a sa kojom i kakvom pricom, da ne kazem prevarom, su ih uvjerili da ostanu na tim pozicijama, valjda ocekujuci da ce oni pravi profesionalci- ubice zaustaviti nase borce i nase jedinice. I Rusi to nisu mogli, a medju ubijenima je bilo i ruskih oficira koji su, eto, uceni da napadaju i civile, djecu, zene sve za novac vjerovatno ili za spas “ugrozenog srpstva”. Velika tezina ove bitke bila je samo na glavnom pravcu i kada je izgledalo da je Dugi Cair cist, jedan, uporniji Rus cetnik je vracao vatru. Kabaklija Ibrahim je u svom stiu pokusao da tu bitku okonca, dajuci mogusnost da se cetnik preda ili da ga on dokusuri svojom preciznoscu i hrabroscu. Ovog puta metak je bio brzi od njega i sudbina je htjela da ratni put i zivot ovozemaljski bude okoncan u momentu kada dobijamo jos jednu veliku bitku. lbro ih je dobio mnogo i

—————————————————

sigurno je najvecu bitku dobio kada je odlucio da brani Bosnu svom svojom snagom i svojim bicem.
Po hrabrosti je bio primjer svim borcima u brigadi, a po vjestini rukovanja oruzjem i vodjenju jedinice je stigao do heroja-komandanta. lpak, smjelost je bila naglasenija osobina od strucnosti koju je sticao kroz borbe. Nije htio niti posebno insistirati da vodi jedinice, ali svojim licnim uspjesima i uspjesima jedinice koje je vodio, meni je preostalo da mu povjerim sve vece jedinice. U vremenu kada je bio moje licno obezbjedjenje u borbenim dejstvima, imao je puno prebrzih reakcija, a sve u cilju da ja ne dodjem u poziciju da budem ranjen ili ubijen. Kada mu je brat poginuo prije cetiri mjeseca, nije htio suzu pustiti dok smo razgovarali. Meni je rekao da su mu sada briga bratova zena i djeca, a gubitak brata je ostao u njemu da ga gusi. Plakat ce kada za to dobije vrijeme, vjerovatno säm u svojoj tisini. Djevojku koju je zavolio, koja je bila njegov saborac, je obecao zeniti, a to je zelio i ozvaniciti prve povoljne prilike. Istinski je volio i to dokazivao neposredno. Fizicki je djelovao grubo sto je suprotnost njeznosti koju je ispoljavao prema djevojci Senadi, a ona je vidjela sve u njemu, ali eto, izgubi ga. Posebno tesko pade ovaj gubitak Ibrahimovim roditeljima. Pogibe im drugi sin, isto kao i Hecinim. Oba su mi prirasli previse uz srce da ne bi i dio mene otkinuli svojom pogibijom. Ostajem kao covjek duzan puno onima kojim ne mogu vratiti. On i Heco su bili spremni uciniti sve za mene. Da li sam i ja za njih? Pred svima i pred Bogom dragim, tvrdim da jesam i oni su to znali, iako sam ponekad bio strog i prema njima, ali sve u cilju boljih rjesenja.
U ime Bosne a za njen opstanak, za slobodan zivot u njoj svih koji je takvu zele, ostajem duzan svima koje vodim u ovim borbama, a da li i kriv sutra ako te Bosne ne bude ili ako bude ona u kojoj borci koji je brane nece dobiti svoje mjesto u duhu svete uloge. Ove misli su poslije svakog, a posebno velikog gubitka, umarale i razbijale mi i ono malo sna u rijetkim prilikama kada legnem u ponoc sa zeljom da bar slatko zaspim. U ovoj borbi pun doprinos su dale pridodate jedinice iz ostalih brigada i njihovi rezultati su bili odlicni u prvoj fazi, u izvrsavanju blizeg zadatka, a za drugu fazu je nedostajalo upornosti i samoinicijative komandira nizih jedinica. Sansi za postizanje mnogo vecih rezultata je bilo na drugom sporednom pravcu prema Pesuricima u rejonu Klisure, ali nejasnost situacije je uzrokovala povlacenje 1.drinske i 1.visegradske brigade koje je predvodio komandir Dzanko Semso, koji je odlicno poznavao ovo podrucje u kom je rodjen i gdje je zivio do pocetka agresije. Ova dejstva ce ostati zapamcena i po izuzetnoj preciznosti nase artiljerije topa B1 i haubica 105 mm, M120 i 82 mm. Artiljerijsku vatru je pripremao Nijaz Memisevic i neposredno komandovao vatrom topa B1 koji je zarobljen na Meremislju 16.10.`92. i ciji je ucinak u danasnjoj podrsci bio izuzetno veliki. Bez minimuma sigurnosti za sopstvene jedinice gadjale

———————————————–

su posade brdskog topa i haubice preko glava nasih jedinica na nepunih sedam hiljada metara. Ispred artiljerijskih polozaja ovih nasih orudja koji su bili petsto, odnosno, sedamsto metara po visini nize od nasih i cetnickih pozicija u istoj liniji, odnosno, u pravcu gadjanja, sa razmakom od oko trista metara izmedju cilja (cetnickih utvrdjenja) i nasih jedinica u napadu.
Moje komandno mjesto je bilo, iznad Cubara (zaselak sela Dzankici), blize Dugom Cairu sa kog se mogla odlicno pratiti situacija na Zaglavku i ujedno efikasno djelovati PAM-om, PAT-om i BST-om kojim je trebalo pogoditi tenk sto je predstavljao veliku prepreku za oslobadjanje Zaglavka. Nasa artiljerijska vatra se sa komandnog mjesta odlicno pratila i korigovala, a bila je koncentrisana samo na Zaglavak i to na prostor 100 x 100 metara. Svaki pogodak u navedeni prostor je puno znacio, a bilo ih je desetak. Jedan je pogodio direktno zaklon sa cetnicima i obliznji sator. Uslijedila je cestitka nisandzijama sto je sa moje strane bila prava rijetkost, posebno za Nijaza Memisevica, koga sam stalno zatrpavao novim zadacima i cesto kritikama, trazeci da probna mina bude pogodak. Nijaz je bio smirene naravi, skolovan rezervni oficir pjesadije koji je u dosadasnjem dijelu agresije naucio mnogo o artiljeriji i u nedostatku adekvatnog rjesenja, angazovan na mjesto nacelnika artiljerije. Njegova porodica se nalazila u Austrij i puno je patio za njom. Ceste tegobe u stomaku su mu predstavljale velike probleme i bio je u stalnoj potrazi za sodom bikarbonom ili nekim travama, kako bi smanjio bolove. Higijenu je rjesavao säm, a kako je, kao i vecina boraca imao malo vremena da opere odjecu, desavalo se da od znoja struhne i pocne se raspadati. Na Nijazov racun pale su mnoge sale:
“Znas kako Nijaz pere noge?”, upita jedan starjesina
“Nikako”, odgovori drugi.
“Ma jok, pere brzo i pod pritiskom”, grohotom ce prvi.
“Kako to mislis?” upita drugi.
„Fino, stavi noge u WC solju i pusti vodu”, odgovori prvi, a onda nastade smijeh do suza u Komandi. Smrdile su u ovom belaju noge mnogih boraca i starjesina, ali sto su njegove, to je bilo neuporedivo, pa se Beri, vezista u Komandi, dosjetio da mu predlozi da umjesto sto gadja artiljerijom cetnike sa pet kilometara, pridje na kilometar i skine cizme i cetnici ce pobjeci bez metka. A neki su isli i dalje pa su u nadimku pogrdno ga prozvali “Smrad” ili jos ruznije „Stakor“. On se nije ljutio, istinski je bio dobrodusan i vrlo skroman, a danas je briljirao. Pridodate jedinice iz drugih brigada su vodili istinski borci i vec iskusne i strucne starjesine Dizdarevic Ferid, Prljaca Mersed i Prljaca Edin, tako da u komandovanju nije bilo puno problema i dobijeni zadaci su izvrsavani do druge faze izuzetno dobro, a do kraja su bitku doveli samo borci 1.visegradske i 31.drinske brigade. Komandno mjesto je u toku dejstava granatirano najvise, jer je PAM-om, PAT-om, a

————————————————–

kasnije BST-om,vrlo kvalitetno ugrozavano najvece uporiste cetnika na Zaglavku. Razdaljina izmedju orudja na komandnom mjestu je bila oko pedeset metara, a ja sam odlazio u dva-tri navrata, pretrcavajuci makadamski put koji su cetnici mogli pratiti, da bih pripremio elemente za gadjanje bestrzajnim topom (BST) kako bismo unistili tenk koji zastrasujuce dejstvuje i po nama.
Maskiranost komandnog mjesta je ipak bila vrlo visoka, tako da je tek pred kraj bitke neprijatelj, vjerovatno, svojim BST-om pogodio drvo u neposrednoj blizini komandnog mjesta i ranio teze mog saborca, licno obezbedenje u borbi, Jusu Kesmera, dok je on pucao iz PAM-a. Juso je ostao da dejstvuje dva-tri minuta, dok ja sa Enverom Kusturom Penom pokusam skinuti tenk. Tek sto sam stigao do Pene i polozaja BST-a, neprijateljska granata je pogodila komandno mjesto, mozda petstota koja je pala na siri rejon komandnog mjesta. Istrcao sam do komnadnog mjesta i vidio puno krvi i rana na Jusi koji je u’92. godini imao jedno ranjavanje u nogu i nije sacekao da se oporavi do kraja, vec se pridruzio nedovoljno oporavljen. Sada je ranjen u obje ruke, i u nogu, a po cijetom tijelu ima sitnih gelera. Bio je pri svijesti i zamolio da ga hitno nose do bolnice. Nosaci su se sklanjali u zaklone od granata, koje su cetnici nasumice slali u ovaj rejon, a ja sam zagrmio na njih da cim sanitet zavrsi previjanje, trceci snesu Jusu u Medjedju, da ne iskrvari do bolnice, sto su vrlo nespretno i panicno odmah izvrsili. Jedan od gelera je odsjekao Jusina dva prsta i okidac na PAM-u. Nastavili smo dejstvovati mijenjajuci mjesto PAM-a, prateci situaciju na bojistu, komandujuci i pripremajuci izvjestaje preko sredstava veze. Vezista Beri je bio uz mene i prenosio naredjenja ekspresno. Bio je pravi velemajstor u prenosenju poruka sa i bez sifre i dobro su ga, uglavnom, pratili komandiri jedinica koji su najcesce nosili motorole, a rijetko imali veziste uz sebe.
Bitku smo doveli do kraja. Cetnici su ponovo morali bjezati sa Zaglavka i naletjeli vozilom na jos jednu, vec pripremljenu PT minu i zasjedu. Ukupno, pretrpjeli su velike gubitke (preko petnaest poginulih), a mi smo imali tri poginula i pet-sest teze ili lakse ranjenih. Medju tim ranjenim sam trebao biti i ja, ali sudbina i velika sreca po mene pa sam samo minut prije otisao sa te pozicije i PAM prepustio Jusi, koji je u zelji da postigne sto bolji rezultat, malo produzio rafal, sto je omogucilo cetnicima da blize odrede poziciju komandnog mjesta. Poginuli Ibrahim Kabaklija, Muharemovic Hamdo i Harbas Omer su ukopani u Medjedji, a veliku gorcinu ove pobjede smo osjetili ispracajuci ih uz nadu da im Alah da Dzenet. TV ekipa iz Sarajeva je obisla ovo bojiste i snimila Zaglavak dan poslije bitke. Bili su odusevljeni moralom boraca i uspjehom koji su postigli. Jedinica LARV PVO iz Sarajeva koja je stigla na gorazdansko bojiste, odmah poslije mog dolaska iz Sarajeva, je nakon provedenih mjesec dana uz puno intervencija

—————————————————-

prema komandantu 1.korpusa, dobila naredbu – iznudila da ode sa ovih prostora. Pokusavali smo ih privoljeti da ostanu jos bar na visegradskom bojistu u zoni 1.visegradske brigade, ali nije bilo sekunde razmisljanja od strane ovih boraca, oni su zeljeli sto prije u Sarajevo. Nisu bili spremni da podnesu ovako teske uslove, slabu ili ponekad nikakvu hranu, smjestaj za njih neizdrziv, bez cigareta, slabo zasticenih pozicija i kako rekose, blizinu cetnika i stalna granatiranja.

Nastavice se

[Kaza]

#33706

I Rusi su porazeni

U Medjedju smo stigli 13.03.’93. Ponovni susret sa starjesinama u Komandi, sa borcima, sa narodom i ovom sredinom, budio je u meni puno djecije radosti ali surovost,stvarnosti me odmah uozbilji i zabrinu. Nisam mogao niti zelio ispricati borcima sta je sve to bolje u Sarajevu ili pogotovu u Zenici, Konjicu, Jablanici. Iskreno, bojao sam se njihovog nastojanja da dodju do tog stanja ili da odu sa ovog prostora kada ih zdrma ko zna koja po redu kriza izdrzljivosti i ove patnje u ponosu gorkih ratnih sudbina. Ipak, kada sam pominjao te bolje uslove, najavljivao sam ih kao realnost za moje borce i to veoma brzo racunajuci na realizaciju “prekomande” i pomoci iz Sarajeva, deblokadi Gorazda. Nadao sam se i slobodnom Visegradu. Ono sto se pretpostavljalo, cetnici su pokusali vec 19.03`93. napadom na cijelu zonu odgovornosti Prve visegradske brigade. Ofanziva je trajala sest dana. Sem pocetnog uspjeha, cetnici nisu ostvarili nista, a pretrpjeli su velike gubitke i izgubili sve znacajne pozicije u nasim kontraudarima. Propala je jos jedna redovna mjesecna ofanziva cetnika. Sada ih treba napasti jer su elitne jedinice otisle, ostale su one domace gnjide, uglavnom, strasive i nesposobne.

Narednih dana, do kraja mjeseca marta, cetnici su popunili linije sa placenicima koji su zaposjedali medjuprostore i uporno ih drzali. To je bilo nesto novo od njih, a navodilo je na razmisljanje sta bi mogao biti cilj te upornosti. Smatrao sam da ce uskoro pokusati jos zesce napade. U prethodnoj ofanzivi su ukljucili avione sa varkom u natpisu “UN”, sto je onemogucilo izdavanje naredbe o dejstvu sa nase strane, a efekti od zastrasujuceg bombardovanja neprijateljskih aviona nisu bili znacajni, hvala Bogu. Konsultirajuci najblize saradnike u Komandi brigade, napisao sam prijedlog aktiviranja svih jedinica sa podrucja Okruga Gorazde i pod komandom IBOG-a. Ovaj prijedlog je sacinjen uz vrlo dobru procjenu neprijatelja i njegovih namjera i dostavljen IBOG-u. Prijedlog je primljen sa puno sumnji i rezervi od civilnih organa vlasti, a u IBOG-u je dobio punu podrsku, sto nije bilo dovoljno u bliskoj buducnosti.
Na poziv Radio-Gorazda dao sam 04.04.’93. nakoliko odgovora na pripremljena pitanja. Ovo obracanje je imalo jake pozitivne efekte, ali ne i za one rijetke pojedince koji nisu postovali nikoga. Prateci neprijateljsku aktivnost, zakljucili smo, a posebno na osnovu rezultata izvidjanja, da neprijateij priprema veoma brzo jos zescu ofanzivu na visegradsko- rogatickom pravcu od prethodne, i po odobrenju komandanta Buljubasica, pripremili se da preduhitrimo cetnike. Pripreme su bile u tako brzom ritmu da, i pored predupale pluca koju je dobila moja kcerka Amila, nisam mogao vise od dva sata da se zadrzim u Gorazdu kod porodice.

—————————————————

Rastajuci se od roditelja mojih i Dzevadinih, od Dzevade i moje Amilice, koji su vec od Nove godine zajedno smjesteni u jednom stanu gorazdanskog naselja Prvi maj, razmisljao sam kako te rastanke oni podnose. Svaki moj odlazak je bio potencijalno posljednje pozdravljanje i vjecni selam. “Da li su bili optereceni time?”, pitao sam se cesto i koliko su se stvarno plasili vijesti o mojoj pogibiji ? Ne do Bog. Amila mi je djelovala iscrpljeno, a njen pogled mi je kidao utrobu. Tumacio sam ga kao da zeli pitati, zar ti babo mene ne volis i ne zelis biti sa mnom dok sam bolesna, pa je li ti svejedno da li cu ja biti ziva ili ne, zar mi neces pomoci da ozdravim, ti znas one doktore mozes im reci da mi daju sirupe da sto prije ozdravim da mogu sama bjezati u podrum kad cetnici granatiraju i da me mama ne nosi, moze biti kasno za nas obje, i puno drugih vrlo slicnih pitanja izviralo je iz njenog pogleda. Bila je vrlo promucurna pa je gledajuci kako odrasli igraju igre, sama ulazila u sustinu tih igara. Veliko iznenadjenje za mene je bilo kada je sa cetiri i pol godine pocela igrati “remi” kartasku igru komplikovanu i za djecu od sedam-osam godina. Najlakse mi je bilo otici i rastati se kada je ona bila vesela, sto ovaj put nije bilo. Slican osjecaj je bio u rastancima sa suprugom Dzevadom, majkom, babom i ostalima. Iako sam povremeno razgovarao radio-vezom sa bracom Enesom i Halilom u inostranstvu, sestrom Timom i nekim prijateljima u Sarajevu, ipak pismo koje sam dobio od brata Halila je bilo nesto posebno, ukupno mi je olaksalo razmisljanja o njemu i njegovoj porodici, a dobio sam i dio odgovora na teska pitanja koja su me mucila vrlo cesto u mojim dubokim razmisljanjima, najcesce kasno u noc.
Kako Halil prezivljava ovo sto nam se dogadja u Bosni? Kako se osjeca kao covjek i kao vojnik koji je trebao braniti Bosnu? Kako razmislja njegovo okruzenje i da li istinski zele da se vrate? Koliko su spremni dati od sebe za Bosnu? Da li su organizovani u namjeri povratka i na kraju kako prezivljavaju ofanzive na Gorazde, Medjedju i slicno? Da li su zabrinuti samo za svoje najblize rodjake ili za Drinu u Bosni i Bosnu na Drini? Iz pisma sam shvatio da su ljudi Bosanci izvan Bosne vrlo lose informisani o tome sta se dogadja u Bosni, a jos losije organizovani u pripremi za povratak i da su nase slabosti u Bosni cesto njihov alibi za prolongiranje odluke o povratku i ukljucivanju u odbranu domovine. Kako su mogli pomoci Bosni, to nisu ni priblizno mogli realno cijeniti, a to se najbolje osjetilo na visegradskom podrucju, gdje je svaki borac bio dragocjen, a pamet je imala ogromno plodno tlo u iznalazenju rjesenja za prirucna sredstva i improvizacije u nedostatku svega neophodnog za zivot, a pogotovu odbranu tog golog zivota u raljama razjarenih mocnih zvijeri u liku cetnika, koji, zatrovani nacionalizmom, vide jedinu slast u ubijanju, päljenju, klanju i silovanju na ovom podrucju. Ovo nam se ponavlja u vrlo slicnom izdanju iz II svjetskog rata, s tim da je ovaj put direktnije nego ikada. Iz mnogo zla nismo izvukli

—————————————————

pouke. Kao narod, Bosnjaci su zaboravili da je cetnicka taktika raseliti u izbjeglistvo sto vise vojno sposobnih kako bi manje ostalo onih spremnih da pruze otpor u Bosni.
U ovome su u punoj mjeri uspjeli na Drini, nesto svojom profesionalnoin pripremom, ali i nasom nespremnoscu za otpor agresiji ovog obima i zestine. Brzom pripremom jedinica, sveobuhvatnim i detaljnim izvidjanjem i odlukom koja ce sigurno iznenaditi neprijatelja, stvorili smo uslove za napad na novouspostavljene cetnicke linije. Radi stalnih napada na linije odbrane 1.visegradske brigade kao pomoc su stigle jedinice iz ostalih brigada, a iz 1.rogaticke su napadali neprijatelja ispred svoje linije odbrane. Posebnosti ovog naseg udara su bile u brzoj intervenciji, napadom sa fronta i bokova, preciznoj i vrlo rizicnoj artiljerijskoj podrsci, sinhronizaciji i silini udara, odlucnosti boraca i starjesina da zadatak izvrse do kraja, kao da je bitka za biti ili ne biti. Osnovno i najznacajnije cetnicko uporiste ponovno je plato Zaglavak, koji je vrlo tesko osloboditi i jos teze zadrzati bez neophodnog MTS-a. lpak smo morali uzimati u nekoliko navrata ovaj plato, iskljucivo radi cetnickog granatiranja i unistavanja Medjedje sa ovih izuzetnih pozicija i taktickih pogodnosti neprijatelja za nastavak borbenih djelovanja. Oslobadjanje Zaglavka nam nije donosilo znacajnu pretpostavku u daljim napadima, ali u odbrani smo ga zadrzavali samo da ga cetnici ne bi koristili. Odluka koju sam predlozio komandantu IBOG-a je prihvacena kao dobra, pretocena u zapovijest, ali 14.04.’93. ipak nije dovela neprijatelja u mat-poziciju i iznenadjenje nije bilo odlucujuce, jer su neke jedinice na pomocnom pravcu otkrivene prerano.
Veliko iznenadjenje koje je ipak donijelo uspjeh je bilo na glavnom pravcu Stolac-Dugi Cair, gdje su cetnici uvezali jednu jaku bedem liniju i bili uvjereni da ona nece pasti. Upravo na ovom pravcu se bitka odlucivala. Ovo uporiste su napadali najbolji borci i jedinice te diverzanti prekaljeni u zestokim dejstvima. Na pozicijama koje smo napadali pruzen je zesci otpor od ocekivanog, jer su cetnici na najvazniji dio ove linije rasporedili Ruse a sa kojom i kakvom pricom, da ne kazem prevarom, su ih uvjerili da ostanu na tim pozicijama, valjda ocekujuci da ce oni pravi profesionalci- ubice zaustaviti nase borce i nase jedinice. I Rusi to nisu mogli, a medju ubijenima je bilo i ruskih oficira koji su, eto, uceni da napadaju i civile, djecu, zene sve za novac vjerovatno ili za spas “ugrozenog srpstva”. Velika tezina ove bitke bila je samo na glavnom pravcu i kada je izgledalo da je Dugi Cair cist, jedan, uporniji Rus cetnik je vracao vatru. Kabaklija Ibrahim je u svom stiu pokusao da tu bitku okonca, dajuci mogusnost da se cetnik preda ili da ga on dokusuri svojom preciznoscu i hrabroscu. Ovog puta metak je bio brzi od njega i sudbina je htjela da ratni put i zivot ovozemaljski bude okoncan u momentu kada dobijamo jos jednu veliku bitku. lbro ih je dobio mnogo i

—————————————————

sigurno je najvecu bitku dobio kada je odlucio da brani Bosnu svom svojom snagom i svojim bicem.
Po hrabrosti je bio primjer svim borcima u brigadi, a po vjestini rukovanja oruzjem i vodjenju jedinice je stigao do heroja-komandanta. lpak, smjelost je bila naglasenija osobina od strucnosti koju je sticao kroz borbe. Nije htio niti posebno insistirati da vodi jedinice, ali svojim licnim uspjesima i uspjesima jedinice koje je vodio, meni je preostalo da mu povjerim sve vece jedinice. U vremenu kada je bio moje licno obezbjedjenje u borbenim dejstvima, imao je puno prebrzih reakcija, a sve u cilju da ja ne dodjem u poziciju da budem ranjen ili ubijen. Kada mu je brat poginuo prije cetiri mjeseca, nije htio suzu pustiti dok smo razgovarali. Meni je rekao da su mu sada briga bratova zena i djeca, a gubitak brata je ostao u njemu da ga gusi. Plakat ce kada za to dobije vrijeme, vjerovatno säm u svojoj tisini. Djevojku koju je zavolio, koja je bila njegov saborac, je obecao zeniti, a to je zelio i ozvaniciti prve povoljne prilike. Istinski je volio i to dokazivao neposredno. Fizicki je djelovao grubo sto je suprotnost njeznosti koju je ispoljavao prema djevojci Senadi, a ona je vidjela sve u njemu, ali eto, izgubi ga. Posebno tesko pade ovaj gubitak Ibrahimovim roditeljima. Pogibe im drugi sin, isto kao i Hecinim. Oba su mi prirasli previse uz srce da ne bi i dio mene otkinuli svojom pogibijom. Ostajem kao covjek duzan puno onima kojim ne mogu vratiti. On i Heco su bili spremni uciniti sve za mene. Da li sam i ja za njih? Pred svima i pred Bogom dragim, tvrdim da jesam i oni su to znali, iako sam ponekad bio strog i prema njima, ali sve u cilju boljih rjesenja.
U ime Bosne a za njen opstanak, za slobodan zivot u njoj svih koji je takvu zele, ostajem duzan svima koje vodim u ovim borbama, a da li i kriv sutra ako te Bosne ne bude ili ako bude ona u kojoj borci koji je brane nece dobiti svoje mjesto u duhu svete uloge. Ove misli su poslije svakog, a posebno velikog gubitka, umarale i razbijale mi i ono malo sna u rijetkim prilikama kada legnem u ponoc sa zeljom da bar slatko zaspim. U ovoj borbi pun doprinos su dale pridodate jedinice iz ostalih brigada i njihovi rezultati su bili odlicni u prvoj fazi, u izvrsavanju blizeg zadatka, a za drugu fazu je nedostajalo upornosti i samoinicijative komandira nizih jedinica. Sansi za postizanje mnogo vecih rezultata je bilo na drugom sporednom pravcu prema Pesuricima u rejonu Klisure, ali nejasnost situacije je uzrokovala povlacenje 1.drinske i 1.visegradske brigade koje je predvodio komandir Dzanko Semso, koji je odlicno poznavao ovo podrucje u kom je rodjen i gdje je zivio do pocetka agresije. Ova dejstva ce ostati zapamcena i po izuzetnoj preciznosti nase artiljerije topa B1 i haubica 105 mm, M120 i 82 mm. Artiljerijsku vatru je pripremao Nijaz Memisevic i neposredno komandovao vatrom topa B1 koji je zarobljen na Meremislju 16.10.`92. i ciji je ucinak u danasnjoj podrsci bio izuzetno veliki. Bez minimuma sigurnosti za sopstvene jedinice gadjale

———————————————–

su posade brdskog topa i haubice preko glava nasih jedinica na nepunih sedam hiljada metara. Ispred artiljerijskih polozaja ovih nasih orudja koji su bili petsto, odnosno, sedamsto metara po visini nize od nasih i cetnickih pozicija u istoj liniji, odnosno, u pravcu gadjanja, sa razmakom od oko trista metara izmedju cilja (cetnickih utvrdjenja) i nasih jedinica u napadu.
Moje komandno mjesto je bilo, iznad Cubara (zaselak sela Dzankici), blize Dugom Cairu sa kog se mogla odlicno pratiti situacija na Zaglavku i ujedno efikasno djelovati PAM-om, PAT-om i BST-om kojim je trebalo pogoditi tenk sto je predstavljao veliku prepreku za oslobadjanje Zaglavka. Nasa artiljerijska vatra se sa komandnog mjesta odlicno pratila i korigovala, a bila je koncentrisana samo na Zaglavak i to na prostor 100 x 100 metara. Svaki pogodak u navedeni prostor je puno znacio, a bilo ih je desetak. Jedan je pogodio direktno zaklon sa cetnicima i obliznji sator. Uslijedila je cestitka nisandzijama sto je sa moje strane bila prava rijetkost, posebno za Nijaza Memisevica, koga sam stalno zatrpavao novim zadacima i cesto kritikama, trazeci da probna mina bude pogodak. Nijaz je bio smirene naravi, skolovan rezervni oficir pjesadije koji je u dosadasnjem dijelu agresije naucio mnogo o artiljeriji i u nedostatku adekvatnog rjesenja, angazovan na mjesto nacelnika artiljerije. Njegova porodica se nalazila u Austrij i puno je patio za njom. Ceste tegobe u stomaku su mu predstavljale velike probleme i bio je u stalnoj potrazi za sodom bikarbonom ili nekim travama, kako bi smanjio bolove. Higijenu je rjesavao säm, a kako je, kao i vecina boraca imao malo vremena da opere odjecu, desavalo se da od znoja struhne i pocne se raspadati. Na Nijazov racun pale su mnoge sale:
“Znas kako Nijaz pere noge?”, upita jedan starjesina
“Nikako”, odgovori drugi.
“Ma jok, pere brzo i pod pritiskom”, grohotom ce prvi.
“Kako to mislis?” upita drugi.
„Fino, stavi noge u WC solju i pusti vodu”, odgovori prvi, a onda nastade smijeh do suza u Komandi. Smrdile su u ovom belaju noge mnogih boraca i starjesina, ali sto su njegove, to je bilo neuporedivo, pa se Beri, vezista u Komandi, dosjetio da mu predlozi da umjesto sto gadja artiljerijom cetnike sa pet kilometara, pridje na kilometar i skine cizme i cetnici ce pobjeci bez metka. A neki su isli i dalje pa su u nadimku pogrdno ga prozvali “Smrad” ili jos ruznije „Stakor“. On se nije ljutio, istinski je bio dobrodusan i vrlo skroman, a danas je briljirao. Pridodate jedinice iz drugih brigada su vodili istinski borci i vec iskusne i strucne starjesine Dizdarevic Ferid, Prljaca Mersed i Prljaca Edin, tako da u komandovanju nije bilo puno problema i dobijeni zadaci su izvrsavani do druge faze izuzetno dobro, a do kraja su bitku doveli samo borci 1.visegradske i 31.drinske brigade. Komandno mjesto je u toku dejstava granatirano najvise, jer je PAM-om, PAT-om, a

————————————————–

kasnije BST-om,vrlo kvalitetno ugrozavano najvece uporiste cetnika na Zaglavku. Razdaljina izmedju orudja na komandnom mjestu je bila oko pedeset metara, a ja sam odlazio u dva-tri navrata, pretrcavajuci makadamski put koji su cetnici mogli pratiti, da bih pripremio elemente za gadjanje bestrzajnim topom (BST) kako bismo unistili tenk koji zastrasujuce dejstvuje i po nama.
Maskiranost komandnog mjesta je ipak bila vrlo visoka, tako da je tek pred kraj bitke neprijatelj, vjerovatno, svojim BST-om pogodio drvo u neposrednoj blizini komandnog mjesta i ranio teze mog saborca, licno obezbedenje u borbi, Jusu Kesmera, dok je on pucao iz PAM-a. Juso je ostao da dejstvuje dva-tri minuta, dok ja sa Enverom Kusturom Penom pokusam skinuti tenk. Tek sto sam stigao do Pene i polozaja BST-a, neprijateljska granata je pogodila komandno mjesto, mozda petstota koja je pala na siri rejon komandnog mjesta. Istrcao sam do komnadnog mjesta i vidio puno krvi i rana na Jusi koji je u’92. godini imao jedno ranjavanje u nogu i nije sacekao da se oporavi do kraja, vec se pridruzio nedovoljno oporavljen. Sada je ranjen u obje ruke, i u nogu, a po cijetom tijelu ima sitnih gelera. Bio je pri svijesti i zamolio da ga hitno nose do bolnice. Nosaci su se sklanjali u zaklone od granata, koje su cetnici nasumice slali u ovaj rejon, a ja sam zagrmio na njih da cim sanitet zavrsi previjanje, trceci snesu Jusu u Medjedju, da ne iskrvari do bolnice, sto su vrlo nespretno i panicno odmah izvrsili. Jedan od gelera je odsjekao Jusina dva prsta i okidac na PAM-u. Nastavili smo dejstvovati mijenjajuci mjesto PAM-a, prateci situaciju na bojistu, komandujuci i pripremajuci izvjestaje preko sredstava veze. Vezista Beri je bio uz mene i prenosio naredjenja ekspresno. Bio je pravi velemajstor u prenosenju poruka sa i bez sifre i dobro su ga, uglavnom, pratili komandiri jedinica koji su najcesce nosili motorole, a rijetko imali veziste uz sebe.
Bitku smo doveli do kraja. Cetnici su ponovo morali bjezati sa Zaglavka i naletjeli vozilom na jos jednu, vec pripremljenu PT minu i zasjedu. Ukupno, pretrpjeli su velike gubitke (preko petnaest poginulih), a mi smo imali tri poginula i pet-sest teze ili lakse ranjenih. Medju tim ranjenim sam trebao biti i ja, ali sudbina i velika sreca po mene pa sam samo minut prije otisao sa te pozicije i PAM prepustio Jusi, koji je u zelji da postigne sto bolji rezultat, malo produzio rafal, sto je omogucilo cetnicima da blize odrede poziciju komandnog mjesta. Poginuli Ibrahim Kabaklija, Muharemovic Hamdo i Harbas Omer su ukopani u Medjedji, a veliku gorcinu ove pobjede smo osjetili ispracajuci ih uz nadu da im Alah da Dzenet. TV ekipa iz Sarajeva je obisla ovo bojiste i snimila Zaglavak dan poslije bitke. Bili su odusevljeni moralom boraca i uspjehom koji su postigli. Jedinica LARV PVO iz Sarajeva koja je stigla na gorazdansko bojiste, odmah poslije mog dolaska iz Sarajeva, je nakon provedenih mjesec dana uz puno intervencija

—————————————————-

prema komandantu 1.korpusa, dobila naredbu – iznudila da ode sa ovih prostora. Pokusavali smo ih privoljeti da ostanu jos bar na visegradskom bojistu u zoni 1.visegradske brigade, ali nije bilo sekunde razmisljanja od strane ovih boraca, oni su zeljeli sto prije u Sarajevo. Nisu bili spremni da podnesu ovako teske uslove, slabu ili ponekad nikakvu hranu, smjestaj za njih neizdrziv, bez cigareta, slabo zasticenih pozicija i kako rekose, blizinu cetnika i stalna granatiranja.

Nastavice se

[Kaza]

#33784

Prva visegradska brigada posta “Slavna”

Upravo u vrijeme boravka jedinice LARV PVO iz Sarajeva, intenzitet dejstava je bio znatno slabiji i nisu dosli u poziciju da napustaju orudja ili posjedaju neprijateljska, kako smo to mi htjeli. Izuzetno znacajno je da su oni u toku svog boravka obucili odredjeni broj boraca da rukuju orudjima, tako da je po njihovom dolasku pocetno rijesen taj problem, ali ne i najkvalitetnije. Njihove reakcije u toku boravka su bile pune kritike prema onim u Sarajevu koji su ih uputili u Gorazde, komandantu Korpusa i svom komandantu, neki su im psovali sve sto stignu, jer su im navodno lazno predstavljali stanje kod nas, a prema meni i mojim saradnicima su bili izuzetno korektni. Ako su nesto znacajno dobili, onda je to jedno vrijedno iskustvo sa ovog bojista i uniforme koje su na Igmanu svi zaduzili, a koje su bile namijenjene borcima nasih jedinica. Eto, oni to “nisu” mogli u Sarajevu obezbijediti. Ovih dana se puno forsirao put prema Grepku i konvoji su svaku noc prolazili donoseci puno hrane i nesto MTS-a. Koliko god se komandant Ferid Buljubasic trudio da stigne sto vise MTS-a i hrane za vojsku, u tom poslu se nikada do kraja nisu ispostovale njegove naredbe. Osnovni razlozi su bili licne prirode, a svodili su se na to da svako sebi bar nesto hrane donese, a oni koji imaju konje su cesto pokusavali prosvercati ne izdvajajuci dio tovara za vojsku i sutra prodajuci to brasno na pijaci, pored ostalih, i onima koji ne mogu preci pet stepenica a kamoli do Grepka i nazad. Tome mi nismo mogli stati u kraj, prvenstveno iz razloga sto smo se morali braniti od neprijatelja i voditi jedinice.
U mojim zahtjevima prema pretpostavljenoj komandi i na sastancima komandanta brigada kod komandanta IBOG-a (na referisanjima) trazio sam da se pripremaju dejstva prema Visegradu i Zepi. Spajanje nasih jedinica sa jedinicama Zepe i Srebrenice je bio strateski cilj. Za ostvarivanje istog je bilo potrebno obezbijediti puno preduslova, boraca tri do pet hiljada hiljada, mnogo MTS-a i pratecih potreba. Sastanci kod komandanta IBOG-a su bili cesti gotovo svake sedmice redovno, ponekad i dva-tri puta sedmicno. Komandant je pokusavao da zajednicki dodjemo do rjesenja vecine problema, sto mu je u najvecem broju tezih situacija pomoglo da donese dobru, ako ne i najbolju,odluku, ali ponekad i otezavalo donosenje takve odluke, jer neko od komandanata insistira bez kvalitetnih argumenata na svome prijedlogu. Komandanti brigada su bili po profilu strucnosti i iskustvu vrlo razlicitog nivoa, a komandant Buljubasic je uvazavao sve i svima davao sansu da i njihov prijedlog prodje. Rezultati su bili u napadnim dejstvima najcesce samo pocetni uspjeh, a oni sto su insistirali na svom prijedlogu odluke i oni cije jedinice nisu kvalitetno izvrsavale zadatke, nisu bili ni dovoljno podvrgnuti kritici, a kamoli da se poduzmu neke druge mjere. Shvatio sam da to

———————————————–

komandant ne zeli iz dva razloga: prvo, radi mira u kuci, a drugo, koga ce postaviti na smijenjeno mjesto komandanta brigade. Malo je bilo kvalitetnih zamjena.
Prihvacena je moja inicijativa za dejstva ka Zepi, ali tek kada su ona bila neophodna kao sadejstvo jedinicama u Srebrenici koja je pred padom, koju cetnici razaraju i vec se nalaze pred ulazom u sami grad. Nije bilo vremena da se pripremaju dejstva vecih razmjera, vec se moralo dejstvovati sto prije. Preostalo je da sa diverzantskim jedinicama 1.visegradske i 1.rogaticke brigade pokusamo napasti cetnike na vise mjesta u pravcu Sjemeca. Pokusaj nije imao dovoljan uspieh, ali nismo imali ni guibitke. U ponovnom pokusaju cetnici su reagirali paklenim granatiranjem cijele linije odbrane 1.Visegradske brigade i 1.rogaticke brigade, a rezultat ponovo nije na planiranom nivou. Medjutim, bar smo vezali dio cetnickih interventnih snaga za nas i tako rasteretili jedinice iz Zepe i Srebrenice.
16.aprila sam obavijesten da je na komandantov prijedlog 1.visegradska brigada proglasena od strane staba vrhovne komande OSR BIH, “Slavnom”, kao najbolja jedinica iz IBOG-a, sto je jako obradovalo borce i starjesine brigade. Meni je to bio znak da u nasim Oruzanim snagama pocinju primjenjivati stimulativne mjere po odredjenim kriterijima.Kada sam saznao da u Bosni vec ima nekoliko Viteskih, a to je veci stepen priznanja za jedinice Oruzanih snaga Armije BiH, onda je ta moja radost malo splahala jer sam vec posjetio neke od tih jedinica i osjetio uslove u kojima ratuju, upoznao se sa rezultatima koje postizu i nisam bio uvjeren da su ti rezultati jaci od onih koji postizu jedinice na ovom prostoru. Smatrao sam da bar jos jedna nasa jedinica, 1.drinska brigada, ako ne i sve, zasluzuje epitet Slavne a za visegradsku da je morala ponijeti epitet Viteske.
Mozda nisam dovoljno objektivno sagledavao sve elemente za dodjelu ovih priznanja, ali po stvarnim argumentima, rezultatima u sigurno najtezim uslovima ratovanja, jedino je taj zakljucak logican i realan. Ako te zasluge i postignuti rezultati do aprila’93.godine nisu bili dovoljni, bit ce jos bitaka i sansi da se dobiju i veca priznanja.

Nastavice se

[Kaza]

#33795

Prva visegradska brigada posta “Slavna”

Upravo u vrijeme boravka jedinice LARV PVO iz Sarajeva, intenzitet dejstava je bio znatno slabiji i nisu dosli u poziciju da napustaju orudja ili posjedaju neprijateljska, kako smo to mi htjeli. Izuzetno znacajno je da su oni u toku svog boravka obucili odredjeni broj boraca da rukuju orudjima, tako da je po njihovom dolasku pocetno rijesen taj problem, ali ne i najkvalitetnije. Njihove reakcije u toku boravka su bile pune kritike prema onim u Sarajevu koji su ih uputili u Gorazde, komandantu Korpusa i svom komandantu, neki su im psovali sve sto stignu, jer su im navodno lazno predstavljali stanje kod nas, a prema meni i mojim saradnicima su bili izuzetno korektni. Ako su nesto znacajno dobili, onda je to jedno vrijedno iskustvo sa ovog bojista i uniforme koje su na Igmanu svi zaduzili, a koje su bile namijenjene borcima nasih jedinica. Eto, oni to “nisu” mogli u Sarajevu obezbijediti. Ovih dana se puno forsirao put prema Grepku i konvoji su svaku noc prolazili donoseci puno hrane i nesto MTS-a. Koliko god se komandant Ferid Buljubasic trudio da stigne sto vise MTS-a i hrane za vojsku, u tom poslu se nikada do kraja nisu ispostovale njegove naredbe. Osnovni razlozi su bili licne prirode, a svodili su se na to da svako sebi bar nesto hrane donese, a oni koji imaju konje su cesto pokusavali prosvercati ne izdvajajuci dio tovara za vojsku i sutra prodajuci to brasno na pijaci, pored ostalih, i onima koji ne mogu preci pet stepenica a kamoli do Grepka i nazad. Tome mi nismo mogli stati u kraj, prvenstveno iz razloga sto smo se morali braniti od neprijatelja i voditi jedinice.
U mojim zahtjevima prema pretpostavljenoj komandi i na sastancima komandanta brigada kod komandanta IBOG-a (na referisanjima) trazio sam da se pripremaju dejstva prema Visegradu i Zepi. Spajanje nasih jedinica sa jedinicama Zepe i Srebrenice je bio strateski cilj. Za ostvarivanje istog je bilo potrebno obezbijediti puno preduslova, boraca tri do pet hiljada hiljada, mnogo MTS-a i pratecih potreba. Sastanci kod komandanta IBOG-a su bili cesti gotovo svake sedmice redovno, ponekad i dva-tri puta sedmicno. Komandant je pokusavao da zajednicki dodjemo do rjesenja vecine problema, sto mu je u najvecem broju tezih situacija pomoglo da donese dobru, ako ne i najbolju,odluku, ali ponekad i otezavalo donosenje takve odluke, jer neko od komandanata insistira bez kvalitetnih argumenata na svome prijedlogu. Komandanti brigada su bili po profilu strucnosti i iskustvu vrlo razlicitog nivoa, a komandant Buljubasic je uvazavao sve i svima davao sansu da i njihov prijedlog prodje. Rezultati su bili u napadnim dejstvima najcesce samo pocetni uspjeh, a oni sto su insistirali na svom prijedlogu odluke i oni cije jedinice nisu kvalitetno izvrsavale zadatke, nisu bili ni dovoljno podvrgnuti kritici, a kamoli da se poduzmu neke druge mjere. Shvatio sam da to

———————————————–

komandant ne zeli iz dva razloga: prvo, radi mira u kuci, a drugo, koga ce postaviti na smijenjeno mjesto komandanta brigade. Malo je bilo kvalitetnih zamjena.
Prihvacena je moja inicijativa za dejstva ka Zepi, ali tek kada su ona bila neophodna kao sadejstvo jedinicama u Srebrenici koja je pred padom, koju cetnici razaraju i vec se nalaze pred ulazom u sami grad. Nije bilo vremena da se pripremaju dejstva vecih razmjera, vec se moralo dejstvovati sto prije. Preostalo je da sa diverzantskim jedinicama 1.visegradske i 1.rogaticke brigade pokusamo napasti cetnike na vise mjesta u pravcu Sjemeca. Pokusaj nije imao dovoljan uspieh, ali nismo imali ni guibitke. U ponovnom pokusaju cetnici su reagirali paklenim granatiranjem cijele linije odbrane 1.Visegradske brigade i 1.rogaticke brigade, a rezultat ponovo nije na planiranom nivou. Medjutim, bar smo vezali dio cetnickih interventnih snaga za nas i tako rasteretili jedinice iz Zepe i Srebrenice.
16.aprila sam obavijesten da je na komandantov prijedlog 1.visegradska brigada proglasena od strane staba vrhovne komande OSR BIH, “Slavnom”, kao najbolja jedinica iz IBOG-a, sto je jako obradovalo borce i starjesine brigade. Meni je to bio znak da u nasim Oruzanim snagama pocinju primjenjivati stimulativne mjere po odredjenim kriterijima.Kada sam saznao da u Bosni vec ima nekoliko Viteskih, a to je veci stepen priznanja za jedinice Oruzanih snaga Armije BiH, onda je ta moja radost malo splahala jer sam vec posjetio neke od tih jedinica i osjetio uslove u kojima ratuju, upoznao se sa rezultatima koje postizu i nisam bio uvjeren da su ti rezultati jaci od onih koji postizu jedinice na ovom prostoru. Smatrao sam da bar jos jedna nasa jedinica, 1.drinska brigada, ako ne i sve, zasluzuje epitet Slavne a za visegradsku da je morala ponijeti epitet Viteske.
Mozda nisam dovoljno objektivno sagledavao sve elemente za dodjelu ovih priznanja, ali po stvarnim argumentima, rezultatima u sigurno najtezim uslovima ratovanja, jedino je taj zakljucak logican i realan. Ako te zasluge i postignuti rezultati do aprila’93.godine nisu bili dovoljni, bit ce jos bitaka i sansi da se dobiju i veca priznanja.

Nastavice se

[Kaza]

#33807

Hrana ponovo “neprijatelj broj jedan”

17.04.1993.godine od komandanta Buljubasica sam obavijesten da je Kacelj, dominantna kota na putu Zorovici-Grebak, pao, sto je novi veliki belaj, jer sada cetnici kontrolisu sve moguce puteve ka Grepku, puteve spasa, nade i opstanka. Kacelj se mora raditi odmah, bila je komanda- komandanta Buljubasica. Uslijedile su pripreme izvidjanja i tri pokusaja, ali nismo uspjeli, uglavnom zbog toga sto su cetnici brzo izgradili jaka utvrdjenja i tesku poziciju Kacelja jos vise otezali za nase oslobajanje. U jednom od pokusaja uspjeli su nasi borci izaci djelimicno na Kaceij, ali su se zbog izvlacenja nekoliko ranjenih i jake artiljerijske vatre morali povuci sa tih znacajnih pozicija. Poznajuci psihologiju cetnika iz dosadasnjih iskustava, prokomentarisao sam nakon izvjestaja o ovom pokusaju da je trebalo makar deset boraca provesti noc na blizoj udaljenosti, pucajuci povremeno i drzati cetnike pod pritiskom da ne zaspe i dati im priliku da pobjegnu kao sto su cesto u slicnim situacijama radili. U ostalim pokusajima smo isli znatno sire od napada na Kacelj i ispoljili dosta nasih slabosti i dosta neodlucnosti, a na Kacelju su i dalje ostali cetnici. I dok je bio otvoren put za Grebak, zbog stalnih napada na liniju odbrane 1.Slavne visegradske brigade, borci ove jedinice su bili vrlo rijetko u mogucnosti da organizovano ili pojedinacno odu na, za njih, nagradni put.
Veliki broj boraca nije imao nikoga iz porodice na podrucju Gorazda, pa je cijeli period bio u jedinici, bez odmora, uz hranu koja ga je tesko odrzavala u zivotu, ali je jedino preostalo rjesenje. Na visegradskom bojistu su vodjena intenzivna borbena djelovanja a mogucnosti angazovanja neke rezerve nije bilo, jer cijela jedinica nije ni blizu bila dovoljna da pokrije liniju odbrane od pedesetak kilometara, i zato je svako oslobadjanje desetak, a kamoli sto boraca, za odlazak po hranu bilo ogroman rizik, iako su se oni vracali u jedinicu za dva dana redovno. Pored izuzetno velikih problema koje su imale porodice boraca, ponovo su nastali ogromni problemi za ishranu boraca na linijama odbrane. Trazeci rjesenja, naredio sam uz odobrenje komandanta Buljubasica, da logisticari iz brigade pokusaju prikupiti nesto hrane preko MZ. Rezultat je bio u pocetku dobar, a kasnije sve slabiji, jer nije ni narod imao rezerve. Mene je gotovo svakog jutra na ulazu u Komandu cekao red djece i starijih osoba da im odobrim da jedu ili dobiju nesto hrane, a vec se nekoliko dana desava da Komanda ne jede, jer nema sta. Tesko mi je dati bilo kakav odgovor, a pogotovu negativan, kada me dijete od cetiri-pet godina pita:
“Komandante, sto ti ne das mojoj seki i mami da jedu, pa mi mama hoce da umre”.

——————————————-

Tom djetetu smo morali, moji saborci i ja, ustupiti nase zalogaje, iako ono nije borac. Brigu o njemu nisu mogli, a ponekad ni htjeli, voditi predstavnici civilne vlasti. Nekada su na takva pitanja odgovori Avdije Sabanovisa i Mese Tvrtkovica i slicnih bili: „Idite nek vam Sejdic da, on je vas komandant, njega vi volite, nek vam on i pomogne”, i jos vece gadosti dodate uz ove „iskrene savjete”. Od njih sam to i ocekivao.
Bilo je umiranja od gladi i to onih kojima nije imao ko donijeti: stariji koji nisu sami mogli da se krecu i novorodjena djeca, cije majke nisu imale sta jesti pa nisu mogle ishraniti ni svoju djecu.
Ismet Forto iz Hubijera, vrstan proizvodjac hrane, patriota i jedan od organizatora otpora u svom mjestu prije pocetka agresije, sada vec sa borbenim iskustvom, se angazovao uz izvrsavanje obaveza u jedinici i na plastenickoj proizvodnji hrane-povrca. Cuo je za stanje u pogledu inedostatka hrane u nasoj jedinici i odlucio da doveze svojim autom luka i salate za brigadu, sto je bio izuzetno pozitivan human i dirljiv gest. Brigada je bez mobilisanja, a kasnije i sa mobilisanjem, dobijala ponesto od hrane ali je i to iscrpljeno. Narod sve manje ima. Sa Fortom smo dogovorili da nam doveze jos svojih proizvoda, a mi cemo mu se revansirati i poslati sijena za stoku sto je prihvatio rekavsl: “Ja cu to radije vama dati nego bilo kojoj jedinici, jer vidim da se istinski borite i da nemate sta jesti a drugi su u boljoj situaciji, svakako.”
Veliki rezultat su postigli u svim tim mukama koje su nas slamale: Emir Avdic, Dzevad Fazlic, Samir Hasanbegovic, moj brat Adem i jos neki borci aktiviranjem na mlinu-vodenici prve mini-centrale i proizvodnjom struje koja moze osvjetljavati desetak objekata, prvenstveno Komandu. Ovaj poduhvat, kao i neki prethodni, zabiljezen je kamerom i arhiviran u dokumentaciji brigade i IBOG-a. Entuzijazam i upornost ove ekipe dala je kasnije puno znacajnijih rezultata, zbirnih i pojedinacnih.

Nastavice se

[Kaza]

#33816

Hrana ponovo “neprijatelj broj jedan”

17.04.1993.godine od komandanta Buljubasica sam obavijesten da je Kacelj, dominantna kota na putu Zorovici-Grebak, pao, sto je novi veliki belaj, jer sada cetnici kontrolisu sve moguce puteve ka Grepku, puteve spasa, nade i opstanka. Kacelj se mora raditi odmah, bila je komanda- komandanta Buljubasica. Uslijedile su pripreme izvidjanja i tri pokusaja, ali nismo uspjeli, uglavnom zbog toga sto su cetnici brzo izgradili jaka utvrdjenja i tesku poziciju Kacelja jos vise otezali za nase oslobajanje. U jednom od pokusaja uspjeli su nasi borci izaci djelimicno na Kaceij, ali su se zbog izvlacenja nekoliko ranjenih i jake artiljerijske vatre morali povuci sa tih znacajnih pozicija. Poznajuci psihologiju cetnika iz dosadasnjih iskustava, prokomentarisao sam nakon izvjestaja o ovom pokusaju da je trebalo makar deset boraca provesti noc na blizoj udaljenosti, pucajuci povremeno i drzati cetnike pod pritiskom da ne zaspe i dati im priliku da pobjegnu kao sto su cesto u slicnim situacijama radili. U ostalim pokusajima smo isli znatno sire od napada na Kacelj i ispoljili dosta nasih slabosti i dosta neodlucnosti, a na Kacelju su i dalje ostali cetnici. I dok je bio otvoren put za Grebak, zbog stalnih napada na liniju odbrane 1.Slavne visegradske brigade, borci ove jedinice su bili vrlo rijetko u mogucnosti da organizovano ili pojedinacno odu na, za njih, nagradni put.
Veliki broj boraca nije imao nikoga iz porodice na podrucju Gorazda, pa je cijeli period bio u jedinici, bez odmora, uz hranu koja ga je tesko odrzavala u zivotu, ali je jedino preostalo rjesenje. Na visegradskom bojistu su vodjena intenzivna borbena djelovanja a mogucnosti angazovanja neke rezerve nije bilo, jer cijela jedinica nije ni blizu bila dovoljna da pokrije liniju odbrane od pedesetak kilometara, i zato je svako oslobadjanje desetak, a kamoli sto boraca, za odlazak po hranu bilo ogroman rizik, iako su se oni vracali u jedinicu za dva dana redovno. Pored izuzetno velikih problema koje su imale porodice boraca, ponovo su nastali ogromni problemi za ishranu boraca na linijama odbrane. Trazeci rjesenja, naredio sam uz odobrenje komandanta Buljubasica, da logisticari iz brigade pokusaju prikupiti nesto hrane preko MZ. Rezultat je bio u pocetku dobar, a kasnije sve slabiji, jer nije ni narod imao rezerve. Mene je gotovo svakog jutra na ulazu u Komandu cekao red djece i starijih osoba da im odobrim da jedu ili dobiju nesto hrane, a vec se nekoliko dana desava da Komanda ne jede, jer nema sta. Tesko mi je dati bilo kakav odgovor, a pogotovu negativan, kada me dijete od cetiri-pet godina pita:
“Komandante, sto ti ne das mojoj seki i mami da jedu, pa mi mama hoce da umre”.

——————————————-

Tom djetetu smo morali, moji saborci i ja, ustupiti nase zalogaje, iako ono nije borac. Brigu o njemu nisu mogli, a ponekad ni htjeli, voditi predstavnici civilne vlasti. Nekada su na takva pitanja odgovori Avdije Sabanovisa i Mese Tvrtkovica i slicnih bili: „Idite nek vam Sejdic da, on je vas komandant, njega vi volite, nek vam on i pomogne”, i jos vece gadosti dodate uz ove „iskrene savjete”. Od njih sam to i ocekivao.
Bilo je umiranja od gladi i to onih kojima nije imao ko donijeti: stariji koji nisu sami mogli da se krecu i novorodjena djeca, cije majke nisu imale sta jesti pa nisu mogle ishraniti ni svoju djecu.
Ismet Forto iz Hubijera, vrstan proizvodjac hrane, patriota i jedan od organizatora otpora u svom mjestu prije pocetka agresije, sada vec sa borbenim iskustvom, se angazovao uz izvrsavanje obaveza u jedinici i na plastenickoj proizvodnji hrane-povrca. Cuo je za stanje u pogledu inedostatka hrane u nasoj jedinici i odlucio da doveze svojim autom luka i salate za brigadu, sto je bio izuzetno pozitivan human i dirljiv gest. Brigada je bez mobilisanja, a kasnije i sa mobilisanjem, dobijala ponesto od hrane ali je i to iscrpljeno. Narod sve manje ima. Sa Fortom smo dogovorili da nam doveze jos svojih proizvoda, a mi cemo mu se revansirati i poslati sijena za stoku sto je prihvatio rekavsl: “Ja cu to radije vama dati nego bilo kojoj jedinici, jer vidim da se istinski borite i da nemate sta jesti a drugi su u boljoj situaciji, svakako.”
Veliki rezultat su postigli u svim tim mukama koje su nas slamale: Emir Avdic, Dzevad Fazlic, Samir Hasanbegovic, moj brat Adem i jos neki borci aktiviranjem na mlinu-vodenici prve mini-centrale i proizvodnjom struje koja moze osvjetljavati desetak objekata, prvenstveno Komandu. Ovaj poduhvat, kao i neki prethodni, zabiljezen je kamerom i arhiviran u dokumentaciji brigade i IBOG-a. Entuzijazam i upornost ove ekipe dala je kasnije puno znacajnijih rezultata, zbirnih i pojedinacnih.

Nastavice se

[Kaza]

#33851

Heroji i dalje ginu ali ostaju da zive

Po uhodanom sistemu cetnici su i na kraju ovog mjeseca aprila ’93. izveli zestoku ofanzivu na cijelu liniju odbrane 1.Slavne visegradske brigade, imali pocetni uspjeh prvog dana a kasnije, drugog i treceg, vraceni na pocetne pozicije uz vece gubitke. Kod nas je poginuo jedan borac, Fadil Uzicanin, i dva komandira su teze ranjena :Emir Sabanija i Kasim Dzavkusic. Ponovo su napadali placenici za vikend angazovani, neki koji prvi put dolaze na ovo bojiste da osjete snagu boraca koji brane Bosnu i oni su je zestoko osjetili. Poslije pogibije Ibrahima Kabaklije, bataljon “Cole” je preuzeo Emir Sabanija, borac koji je brzo napredovao i veoma mlad uzivao izuzetno visok autoritet medju borcima, a njegov prvi susret sa cetnicima u Vidovoj gori, u

—————————————–

toku napada cetnika na Crncu i Hamzice, ga je prekalio. Nije imao ni puske, ali uspio ih je prevariti. Poslije tezeg ranjavanja odvezen je u bolnicu i operisan a isti dan je umro poslije operacije. Kasim Dzavkusic je upravo na posljednjim dejstvima briljirao. Od dolaska u jedinicu borio se izuzetno hrabro i odlucno. Mogao je ostati u Turskoj gdje se zatekao u pocetku agresije, ali zelja za odbranom Bosne i svog naroda u njoj ga je vukla u Bosnu, kojoj je kao pravi heroj dao sve. Poginuo je kao komandir voda koji je mogao biti samo samo prvi i to sa puskomitraljezom u rukama od kojeg se nije odvajao. Imao je dugu, gustu, crnu bradu pa je cesto cetnicima bilo nejasno da li je nas ili cetnik, sto je on vjesto koristio. Upravo sa dijelom svoje jedinice snimljen je nakon uspjeha na Zaglavku prije petnaestak dana.
Kada su iz bataljona “Lim” odustali od pretresa terena i trazenja tijela Oglecevac Envera, koji je ubijen u jednom izvidjanju prije petnaestak dana kod iznenadnog susreta sa cetnicima u sirem rejonu Sokolovih stijena i racunali da su tijelo mozda odvukli cetnici, naredio sam jos jedno, ali detaljno, pretresanje tog terena. Tijelo je pronadjeno uz zakljucak da prethodne grupe nisu do kraja izvrsavale zadatak. I Oglecevac je bio izuzetno hrabar komandir voda u bataijonu “Lim” i nisandzija PM- 53, izuzetan borac i starjesina. Tesko se bilo snaci i reagovati u iznenadnom susretu na blizoj distanci sa cetnicima. Do ove situacije Enver je uvijek brze reagovao od cetnika, ali sudbina je htjela da i njega izgubimo. Ovo su tesko podnijeli posebno borci bataljona “Lim,” kojih je sve manje u jedinici, a gubeci one koji ih vode, gube puno sigurnosti u dejstvima. Kasim je ukopan 03.05.’93., a Enver 04.05.93. godine u Gorazdu, a istog dana u bolnici je umro Emir Sabanija koji je ukopan 05.05.93.godine. Tri gubitka u kratkom vremenu tesko sam podnio.

Nastavice se

[Kaza]

#33859

Heroji i dalje ginu ali ostaju da zive

Po uhodanom sistemu cetnici su i na kraju ovog mjeseca aprila ’93. izveli zestoku ofanzivu na cijelu liniju odbrane 1.Slavne visegradske brigade, imali pocetni uspjeh prvog dana a kasnije, drugog i treceg, vraceni na pocetne pozicije uz vece gubitke. Kod nas je poginuo jedan borac, Fadil Uzicanin, i dva komandira su teze ranjena :Emir Sabanija i Kasim Dzavkusic. Ponovo su napadali placenici za vikend angazovani, neki koji prvi put dolaze na ovo bojiste da osjete snagu boraca koji brane Bosnu i oni su je zestoko osjetili. Poslije pogibije Ibrahima Kabaklije, bataljon “Cole” je preuzeo Emir Sabanija, borac koji je brzo napredovao i veoma mlad uzivao izuzetno visok autoritet medju borcima, a njegov prvi susret sa cetnicima u Vidovoj gori, u

—————————————–

toku napada cetnika na Crncu i Hamzice, ga je prekalio. Nije imao ni puske, ali uspio ih je prevariti. Poslije tezeg ranjavanja odvezen je u bolnicu i operisan a isti dan je umro poslije operacije. Kasim Dzavkusic je upravo na posljednjim dejstvima briljirao. Od dolaska u jedinicu borio se izuzetno hrabro i odlucno. Mogao je ostati u Turskoj gdje se zatekao u pocetku agresije, ali zelja za odbranom Bosne i svog naroda u njoj ga je vukla u Bosnu, kojoj je kao pravi heroj dao sve. Poginuo je kao komandir voda koji je mogao biti samo samo prvi i to sa puskomitraljezom u rukama od kojeg se nije odvajao. Imao je dugu, gustu, crnu bradu pa je cesto cetnicima bilo nejasno da li je nas ili cetnik, sto je on vjesto koristio. Upravo sa dijelom svoje jedinice snimljen je nakon uspjeha na Zaglavku prije petnaestak dana.
Kada su iz bataljona “Lim” odustali od pretresa terena i trazenja tijela Oglecevac Envera, koji je ubijen u jednom izvidjanju prije petnaestak dana kod iznenadnog susreta sa cetnicima u sirem rejonu Sokolovih stijena i racunali da su tijelo mozda odvukli cetnici, naredio sam jos jedno, ali detaljno, pretresanje tog terena. Tijelo je pronadjeno uz zakljucak da prethodne grupe nisu do kraja izvrsavale zadatak. I Oglecevac je bio izuzetno hrabar komandir voda u bataijonu “Lim” i nisandzija PM- 53, izuzetan borac i starjesina. Tesko se bilo snaci i reagovati u iznenadnom susretu na blizoj distanci sa cetnicima. Do ove situacije Enver je uvijek brze reagovao od cetnika, ali sudbina je htjela da i njega izgubimo. Ovo su tesko podnijeli posebno borci bataljona “Lim,” kojih je sve manje u jedinici, a gubeci one koji ih vode, gube puno sigurnosti u dejstvima. Kasim je ukopan 03.05.’93., a Enver 04.05.93. godine u Gorazdu, a istog dana u bolnici je umro Emir Sabanija koji je ukopan 05.05.93.godine. Tri gubitka u kratkom vremenu tesko sam podnio.

Nastavice se

[Kaza]

#33883

A svijet nam hoce-nece pomoci?!

I dok sam ucio Fatihu na njihovim mezarjima i zatrazio da im Alah da dzenet, pitao sam se dokle cemo gubiti istinske heroje, ima li kraja ovoj agresiji i kada ce neprijatelj biti potpuno kaznjen? Ta famozna svjetska zajednica je morala znati do sada kakva se to borba vodi u Bosni, a Bosna je zemlja najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope, kojoj treba pravda i demokratija a ne nasilje i genocid, pljacke i pokolji, progoni naroda i zatiranje njegovih postojanja.
Sta drugo nego interesi pojedinih zemalja i to vrlo razliciti su mogli omoguciti, da ne kazem odobriti ili podstaci agresiju protiv nespremnog i miroljubljivog merhametli naroda. Sta je to moglo razoriti sarajevsko i slicna jaranstva – prijateljstva-drugarstva, medjusobno srodjena u bezbroj mjesovitih brakova, dusu sjedinjenu u Bosni. Ako je igdje to bratstvo i jedinstvo zivjelo u prethodnom sistemu, onda je to istinski bilo u Bosni. Stalne osude agresije od strane nekih zemalja i neke mjere koje su poduzimane kao kazne agresorima na Bosnu, nisu bile dovoljne da je zaustave. To je, nazalost, trebala odluciti svjetska zajednica, ali nije, jer je uvijek blokirano rjesenje od strane necijih interesa u Bosni, a Bosna je krvarila sa sve manje zivih, bez naslucivanja vojnickog kraja agresije. Narod koji brani Bosnu ima snage, volje i ponosa da je brani do kraja. Taj kraj je mogao biti mnogo ranije, ili mozda sada uz majske praznike, ali svjetska zajednica je omogucila Karadzicu i Milosevicu da o tome odluce, nudeci im dio Bosne i podjelu uz puno garancija, oni su izgleda htjeli jos mnogo vise. A ja i ostali gradjani sa gorazdanskog okruga smo mogli samo izuzetno cuti vijesti preko radija prikljucenog na akumulator ili slicno i biti ponekad informisani da ce mozda biti potpisan mir. Da li ce to biti sloboda?, pitao sam se. Nijedan drugi odgovor, osim ne, nije mi mogao biti blizu jer sam smatrao da Bosna mora biti oslobodjena i da oni, koji su je napadali, nemaju mjesta u njoj i dok je njih, prave slobode ce tesko biti u Bosni. Potpisano je jos jedno primirje, kako kazu, “zaracenih strana” i pocelo vaziti 09.05.93. u 12,00 sati, ali ni ovo, kao ni mnoga prethodna, cetnici nisu postovali i ono je moglo biti samo predah i priprema za nove velike napade.
Olaksanje, bar privremeno, je bilo u saznanju da je Zepa proglasena demilitarizovanom zonom, kao i Srebrenica. Cetnici su postigli ono sto su zeljeli i kada to budu htjeli, unistit ce te zone sa ili bez odobrenja svjetske zajednice. Ipak, dobijeno vrijeme je sansa da se pripremi stvarna pomoc Zepi i Srebrenici, a bogami, i Gorazdu. Naredbu o postivanju primirja smo potpuno uvazavali, ali cetnici su krsili vec prvog dana, a i narednih, provokacijama iz oruzja, i ponekom granatom. Vrlo cestim sasatancima predstavnika civilne vlasti iz opcina a ponekad i Okruga sa komandama

———————————————-

jednica, pokusalo se doci do rjesenja drugog, a ponekad po tezini, i prvog problema: snadbijavanje gradjana i jedinica hranom, prihvatom hrane iz vazduha i odlascima na Grebak. Dostavom hrane iz vazduha pored velikog humanog efekta dobili smo i veliki nered u kome je vec do 10.05.93. poginulo deset osoba a sest teze ranjeno. Vrlo tesko je bilo dovesti u red ovu aktivnost i vrsiti kontrolisan prihvat pomoci, a ponekad je izgledalo da se zeli taj nered i haos namjernim bacanjem humanitarne pomoci izvan prijavljenih zona. Izgladnjeli narod je u toj zelji da dodje do hrane gubio svoj ponos otimajuci se za baceni zalogaj, a predstavnici raznih humanih organizacija su cesto sa zadovoljstvom gledali. Nisu dozvoljavali da vojska tu pomoc prihvata. Izgleda, nisu znali da je ovdje narod – vojska i da taj narod hrani vojsku i vojska narod. Neke od dogovorenih aktivnosti na prihvatu hrane iz vazduha su imale, uglavnom, samo u pocetku jace pozitivne efekte, a problemi su i dalje bili jako veliki jer nije bilo moguce u noci kontrolisati ponekad i vise od trideset hiljada ljudi na sirem otovrenom prostoru na koji ce, mozda, biti bacena paletirana pomoc.
Desavalo se da se padobran za paletu ne otovri i paleta pri padu pukne kao granata. Jedna takva je usmrtila tri lica pogodivsi ih direktno, ali to nije bila dovoljna opomena. I dalje su mnogi na otvorenom cekali palete, nisu se sklanjali ni pod kakvo vece drvo, kojih je bilo uvijek na mjestu bacanja, a kamoli u veci i sigurniji zaklon. Na Grebak se islo i dalje, vrlo tiho , zaobilazeci Kacelj uz obezbjedjenje kriticnih mjesta od strane jedinica IBOG-a, i uglavnom tako dopunjavala hrana za jedinice i narod. Vece kolicine municije, oruzja i opreme su prenesene sa Grepka za Gorazde, sto je imalo veliki znacaj. Veliku ulogu su odigrali vodici za Grebak, najvecu, naravno, Hasan Turcalo zvani Brzi, koji je neprestano putovao tom relacijom izvrsavajuci sve izuzetno teske zadatke. Nakon vise intervencija u i izvan Gorazda, bacena je pomoc iz vazduha i na podrucje Medjedje, u rejonu Kaostica. Efekti u prikupljanju te pomoci su bili veoma visoki preko 60 % bacenog paketa je prikupljeno, sto je potpuno izmijenilo poziciju sa hranom za narod i borce na slobodnoj visegradskoj teritoriji. U Gorazdu je 12.05.’93.godine nakon puno priprema otovrena kasarna Siseta i formiran moto-bataljon 31.drinske brigade uz sve pretpostavke za kasarski zivot. Planirano je da to bude jedinica manevarskog tipa za izvrsavanje slozenih i tezih borbenih zadataka. Za komandanta bataljona imenovan je Mersed Prljaca sto sam smatrao jako dobrim, odnosno, pravim rjesenjem. Povodom otvaranja priredjen je prijem za goste, a ja sam iskoristio priliku da sa Mesom, mojim vozacem, odigram tri partije bilijara, nakon godinu dana i to u kutiju cigara. Mesa je izgubio, a cigare nije nikada nadoknadio. Uzitak je bio ponovo igrati uz puno posmatraca oko stola.

Nastavice se

[Author]

Posts