[Kaza]

#33423

Razmjene

Znajuci da postoje logori civila u Visegradu a prvenstveno radi dobijanja informacija oko neizvucenih tijela nasih boraca-heroja u bici na D. Lijesci, prihvatili smo kontakt radio-vezom sa cetnicima uz odobrenje komandanta Ferida Buljubasica. Cetnici su odmah poslije bitke za Meremislje pokusavali doznati podatke o njihovim borcima nestalim u toj bici. U svrhu kontaktiranja sa cetnicima oko razmjene zarobljenih fomirana je prvo u Gorazdu pa zatim i kod nas u Medjedji, Komisija za zarobljenike. Ova Komisija je pokusavala ostvarivati kontakte i dogovarti razmjene.
Kada je prva razmjena trebala biti potpuno dogovorena, sa strane je insistirano da ona bude dogovorena na nivou komandanata sto je i prihvaceno sa nase strane.Preduslov je bio obostrano postivanje lokalnog prekida borbenih aktivnosti. Mi smo to postovali, a za cudo , i cetnici za vrijeme izvrsenja prve razmjene. Inace, ovih dana nasa dejstva su bila umanjenog intenziteta i ocekivali smo sadejstvo sa jedinicama iz Zepe na zajednickom zadatku.
SaVinkom Pandurevicem,cetnickim komandantom, sam kontaktirao uz instrukcije i saglasnost komandanta Buljubasica i dogovorena je prva razmjena tijela poginulih. Mi smo trazili i dobili tijela Gacka Bekta, Bezdroba Enesa i Bese rahmetli, a cetnicima smo dali tri tijela njihovih boraca sa bitke na Meremislju. Razmjena, je izvrsena na platou ispred tunela
Nezuci na asfaltnom putu Visegrad-Medjedja na raskrsnici za Holijake. Obezbjedjenje sa nase strane je bilo na visokom nivou, ali je ipak trebalo ostvariti prvi mirni susret sa cetnicima i izvrsiti primopredaju tijeja. Sa nase strane za tu tesku situaciju odabran je, nakon dobrovoljne prijave nekolicine boraca, Avdo Duran, momak koji nije prezao ni pred jednim zadatkom bilo koje tezine. Moje mjesto u toku razmjene je bilo takvo da sam imao kompletnu situaciju kao na dlanu: na stijeni iznad mjesta razmjene udaljenoj stotinjak metara od mjesta razmjene vazdusne linije, a uspio sam otkriti poziciju na kojoj se nalazi Pandurevic, sto ga je puno iznenadilo. Poslije ove razmijene uslijedile su pripreme sljedece, uz mnogo prethodnih dogovora radio-vezom i uslovljavanja. Pokusao sam da dobijem odgovore za odvedene Visegradjane, uglavnom, vojnosposobne. One, koji su vjerovali cetnicima i Uzickom korpusu i vratili se u Visegrad u drugoj polovini aprila i maju da budu ovce za klanje uz prethodno izivljavanje tih kojim su vjerovali. Nisam dobio konkretne odgovore, uglavnom je nepoznata sudbina svih.
Tijela nasih heroja koja su razmijenjena ukopana su u prisustvu gradjana Gorazda. Svi su htjeli da ih isprate i odaju pocast. Ponovo su se redale teske scene a emocije su dostizale nevidjenu tezinu. Plakali su svi,

—————————————————

zalili sto ih nema i ponosili se njima. U mojoj dusi puno tezine izaziva surovost agresije. U nemogucnosti da se dobiju neka tijela, posebno Hece rahmetli, a cetnicko objasnjenje da to tijelo nisu mogli naci, i podsjecanje na pogibiju, me je jos vise ubijalo. Druga razmjena je ubrzo uslijedila i razmjenjene su zive osobe, civili. Pet nemocnih starih zena i to : Hajdarevic Mula, Isic Fatima, Muhic Niza, Dizdarevic Zumra i Dizdarevic Samija, za tri stare zene koje su ostale sa nama nakon dejstava oko Bursica. Za dva tijela ubijenih cetnika dobili smo dva tijela nasih boraca.
Za sest tijela ubijenih cetnika dobili smo pet tona brasna. Nakon puno nastojanja da izvucemo vise od toga, prihvatili smo takvu razmjenu. Prethodno je saglasnost i za ovu razmjenu dao komandant Ferid Buljubasic, a izvrsena je vojnicki kao i prva. O svim detaljima u pripremi razmjene su bili obavijesteni clanovi Komisije za razmjenu, ali nisu zeljeli da rizikuju i da ucestvuju u razmjeni na mjestu na kom sam se ja nalazio. To je za njih bilo preopasno. Ipak su bili spremni da iz hladovine kritikuju iza mojih ledja. Cudno je mnogima koji nisu zivjeli u Medjedji i na ostatku slobodne visegradske teritorije, zasto smo trazili brasno za tijela poginulih cetnika. Borcima Prve visegradske brigade je odavno postalo jasno da ce uskoro morati voditi bitke samo za hranu. Posljednjih sedam dana dnevno im je pripadala “ogromna” lepina od sto grama, danas je dijele na pola a sutra, mozda, nema hljeba uopce. Ovi borci su to prebrodili. Vec nekoliko puta su bez hljeba neslanu krompirovu corbu, rizu ili rjedji grah, koji je bio samo iznimno, pojeli uz ono “sucur Bogu da i ovo imamo.” Cetnicka tijela su se pocela raspadati, a mi smo za razmjenu prvenstveno trazili tijela nasih borca i uporni u tim nastojanjima bili, ali cetnici, ipak, nisu isporucili sva tijela nasih boraca nestalih u toku dosadasnjih dejstava. Njihovo uvjeravanje da ne posjeduju vise tijela je bilo argumentovano, ali je sumnja u to da su oni unistili ta tijela kod mene ostala kao najvjerovatniji razlog sto nisu mogli ponuditi tijela nasih boraca za razmjenu. Mi smo u svom viteskom nacinu ratovanja postivali osnovna nacela Zenevske konvencije u postupanju sa zarobljenim. U razgovorima sa razmijenjenim starim i iznemoglim zenama, saznao sam sta su prezivjele u zatvorima sto mi je dalo jos potpuniju sliku o cetnickoj torturi i primjeni ideologije velikosrpstva nad civilima koji su „izuzetno opasni” za njih. Cetnicima nije smetalo to sto su ove zene stare preko sezdeset godina. Oni su ih upregnuli kao sposobnu radnu snagu i tjerali da rade vrlo teske poljoprivredne i druge poslove. “Ali eto, ostale smo zive, fala Bogu” rekose sve i jedna, iscrpljeno i isprepadano. Dejstva su utihnula, ali ne potpuno. Cetnici jos koriste prilike da iznenada upute poneku granatu, sto opravdavaju kada razgovaramo o nastavku razmjene tijela time sto kazu da su neke pijane budale gadjale i da su ih oni vec kaznili, mada je to bilo prozirno i demantovano obicno istog dana ponovnim pucanjem ili

———————————————-

granatiranjem. Jos jedan neprijatelj je kucao na vrata prijeteci nasem opstnku na ovom prostoru. Dolazi, vjerovatno, hladna i duga zima, a borci su neobuveni i neodjeveni. Sto je moguce i nemoguce krpi se, jer nema drugo. Ima samo to sto je na borcu, a sto nije ni blizu potrebnog za zimu. Nije dovoljno toplo, nije nepromocivo, a o uniformi borci samo sanjaju od pocetka agresije. Snovi vecine boraca su cesto puske i dovoljno municije a onda ravnopravna borba protiv neprijatelja. Da li ce to dozivjeti ? U meni postoji nada da hoce, ali sigurno ne brzo. Eto, oni skromne snove tesko mogu obistiniti kako bi dohvatili rukama pravdu visoko u crnim oblacima iznad njih. Prelazne i zarazne bolesti su vec prisutne, ali ne na epidemioloskom nivou, mada svi uslovi za isto postoje; neuhranjenost, iscrpijenost, slabi uslovi za higijenu, nemogucnost pravovremene i potpune medicinske, intervencije, neadekvatan smjestaj i kontakti sa bolesnim osobama i dr. Ali, borac sa Drine je cvrst i zilav, pun gorcine tako da ni bolest ne moze prici blizu. Sve neprijatelje pobjeduje i prkosno koraca na oluji i mecavi sa osmijehom na licu, Bosnom u srcu, sve blize slobodi. Brasno, koje je dobijeno u razmjeni, moze hraniti borce ako ne bude nista drugo dospjelo iz Gorazda, najvise dva mjeseca. A sta onda? Iz Gorazda smo za narod i vojsku do sada povremeno dobijali zito i jos ponesto, ali to je bilo premalo da bi se od toga prezivjelo.
Davalo se, uglavnom, za narod u pocetku agresije a formiranjem IBOG-a i za vojsku, na kazane. Posto su normativi za vojnike bili mirnodopski, a izbor hrane izuzetno skroman, neki su komandanti jedinica pokusavali laznim brojnim stanjem dobiti vise hrane sto im je polazilo za rukom a mi u Medjedji to nismo znali.
UNPROFOR se sa humanitarnom pomoci najavljivao, ali su cetnici pokazali da oni ne uvazavaju humanitarnu misiju i da nikome nece dozvoliti prolaz preko osvojene teritorije bez njihovog odobrenja, sto je uvijek bilo uslovljeno krupnijim ustupcima prema njima. Tako prodje svaki sedmi ili deseti konvoj, ali ga cetnici prethodno dobro olaksaju. Nastavljeni su kontakti sa cetnicima oko razmjene zarobljenika i tijela poginulih. Njihovo insistiranje da dobiju sto prije Micu Obradovica, Brana Simsica i Slobodana Tanaskovica nije imalo uspjeha jer nisu bili spremni dati podatke o svim zivim i pobijenim u Visegradu od pocetka agresije, a mi smo zahtijevali da ih dobijemo u razmjeni za navedene cetnike. Znao sam da su mnoge odvedene pobili jer su to svjedocili oni koji su pobjegli iz Visegrada ispod noza u maju, junu i julu ’92. godine. Za takve smo trazili podatke i tijela. Nismo dobili ni istinite odgovore. lpak smo pristali na dalje razmjene u nadi da cemo uskoro dobiti zive nase nestale i odvedene sugradjane. Dogovorena je i 25.11.’92. izvrsena razmjena tijela cetnika za hranu. Za sesnaest tijela cetnika dobili smo sest hiljada kilograma brasna, tri hiljade kilograma krompira, petsto

————————————————-

kilograma graha, petsto kilograma secera, dvjesta kilograma rize i deset steka cigareta.
Sta je znacila navedena kolicina hrane za nas, tesko je opisati, ali najkrace receno: jos tri mjeseca zivota, odnosno, prezivljena zima. U dobroj mjeri od ove hrane se hranio i narod jer su borci, cije su porodice bile najugrozenije sa hranom, dobijali obicno simbolicne pakete hrane, ali dovoljno da barem pet-sest dana ne misle dok su u borbi imaju li njihova djeca ista pojesti ili gladuju. Tesko su mi padali zahtjevi boraca za pomoc u hrani za porodicu, pogotovo kada borac kaze da on nosi svoj hljeb kuci i da on uopce ne jede, a mi u magacinu nemamo nikakve rezerve hrane da mu se izda. Za tu razmjenu su borci saznali isti dan i isto vece su na sastanku Komande i komandanata bataljona izneseni zahtjevi za pomoc u hrani. Svima se izaslo u susret po prijedlozima komandanata bataljona, ali preskromno. Medjutim, bilo je i kritike i vrlo podlih komentara iz Staba od nekih clanova, cak i u pismenoj formi zvanicnih optuzbi upucenih meni, komandantu brigade.
U sustini, njihov komentar da ne zele jesti kosti svojih boraca je tumacen na vise nacina, a oni sami su istog dana zahtijevali da im se izda sljedovanje jer nisu imali sta jesti, a nisu poduzimali nista da dodju do hrane za Stab. Tesko je bilo prihvatiti stalnu kritiku bez osnova, a jos teze optuzbe sitne podlosti i prijetnje, doduse, nikad u lice meni, ali mnogo puta iza ledja. Ipak, najteze mi je padao njihov nerad.
Nadao sam se da ce stapski oficiri promijeniti odnos prema nama u Komandi, a posebno prema meni, i da ce moja korektnost biti dovoljan razlog u belaju koji nam je zajednicki da se sobom ne bavimo, ali nisu se mijenjala. Moja tolerantnost je nekad rusila cvrste principe mog ponasanja i ukupno stila zivota, sto je cudilo moje najblize saradnike. Iz Sarajeva, preko Grepka, su dosli tjelohranitelji Avdije Sabanovica, Zahid Hurem i Sejo Becirevic koga su zvali sejtan, koji su me pokusali zastrasiti svojim gestovima sepureci
se prilikom susreta, najcesce ispred zgrade Komande brigade. Momci , koji su bili uz mene, su trazili da im dozvolim da oni upozore ove kabadahije da se malo spuste. Rekoh im da nema potrebe i da me ne plasi nimalo niti jedan njihov gest. Ako bude trebalo, ja cu ih upozoriti. Sjecam se, prije mjesec dana rahmetli Heco Mesa je poslije jednog Avdijinog komentara htio zavrsiti puskom svoj komentar, ali mu to nisam dozvolio. Pred cetvrtu razmjenu sam
trazio od Komisije za razmjenu da se ukljuci i pomogne mi u komunikaciji, pripremi i izvrsenju razmjene. Pozvao sam gospodina Mehanovic Esefa, predsjednika Komisije, kod mene na razgovor sto je on prihvatio. Prethodno je svratio u Stab sprat nize i vjerovatno dobio sva uputstva kako da se postavi. Na moj poziv za zajednicki rad u cilju postizanja sto boljeg ukupnog rezultata, on je poceo kritikovati mene za dosada izvrsene razmjene sto sam

———————————————

prihvatio u domenu korektne kritike, a kada je prosuo odredjene prljave lazi tada sam ga zaustavio i pitao sta je dobio kao instrukciju od Trteta, Avdije, Dineta i Nedzada.
Nije mi htio reci, ali nije ni trebao, jer sam prepoznao sta je cije. “Jesi li ti angazovan u nekoj jedinici?” upitah, “Nisam, niti namjeravam,” rece i dodade “Ja radim neke poslove za Stab.“ Nisam bio zadovoljan odgovorom pa upitah zasto ne namjerava i kakvi su to poslovi ? Odgovor dobih: “Necu pod tvoju komandu i ti mi nista ne mozes. Moj komandant je Tvrtkovic,” zalupnu vrata i ode sav crven i razjaren. “Bices uskoro mobilisan ili pritvoren,” rekoh jer je za isto bilo mnogo razloga, a osnovni je sto ni po jednom osnovu nije bio oslobodjen obaveza ucesca u odbrani u sklopu jedinice. “Nikad, a ti pokusaj da me pritvoris” culo se njegovo deranje niz stepeniste. Nakon ulaska u prostorije Staba pocele su prijetnje upucene meni, a zavrsna je bila Mehmeda Tvrtkovica: “Neka pokusa da te pritvori, pucacemo se,” nasto ja nisam reagovao, mada im nije bilo svejedno i tesko su mi padale te prijetnje jer mi se pucamo sa cetnicima i ne treba nam pucanje izmedju nas. Ohladio sam se malo radeci redovne zadatke a onda dobih informaciju da je sacinjena “sluzbena zabiljeska” koju su kao svjedoci potpisali: Mehanovic, kao, predsjednik Komisije, Dzemo Omerovic, Dine Jamak i Nedzad Muhic, kao svjedoci i clanovi Komisije. Razgovor izmedju mene i Esefa nije pratio niti slusao niko, medjutim, oni su to potpisali, a Esef i Stab to nazvase sluzbenom zabiljeskom.
I pored ovakvih uvreda u pisanoj formi mnogo vise usmenih provokacija, ljage i lazi, nisam pokleknuo. Moja podrska su bili moji saradnici, borci, a odlucujuca inspiracija je bila odbrana naroda i slobodne teritorije. Mnogo vremena u dosadasnjem toku agresije utrosih da pokusam razumjeti te ljude i njihove poteze i uvijek dolazim do slicnih rezultata i razmisljanja, a to je da oni nisu vrijedni toga vremena kojeg utrosih, sto pokazuju rezultati njihovog rada, karakteri i odnos prema borcima i narodu u ovom najtezem vremenu. Kod nekih sam osjecao zavist, potcjenjivanje pa cak i mrznju. Ta mrznja se granicila ponekad s neprijateljstvom, sto je bilo vrlo opasno. Zato sam pokusavao biti mnogo tolerantniji nego sto sam obicno. U pocetku sam se pribajavao podlih poteza, a stizale su mi razlicite prijetece, poruke i dojave. Nisam ih prihvatao, a kada sam o njima razmisljao onda mi moj strah nije bio na umu. Mozda ga uopce i nemam. Daleko vise sam razmisljao sta ce biti sa mojim borcima i narodom, da li ce dozivjeti slobodu ili umrijeti u mukama? Upravo ta zelja da dozivimo slobodu povlacila me unazad kada sam trebao napraviti posljednji korak i rascistiti sa pojedincima koji su mi stvarali ogromne probleme i lagano me unistavajuci pomagali mom i nasem neprijatelju, sigurno vise nesvjesno nego razumno. Tako su one prijetnje Avdije i Tvrtkovica “pucacemo se” bile teske jer znam

—————————————————

da oni nisu sada sposobni potegnuti oruzje na mene, a ja da potegnem na njih, na to nisam ni pomisljao. Mnogi su pitali: “Da li to Sejdic ne smije?” I nije smio. Samo zato sto su to prethodni saradnici, mozda i buduci, i zato sto nisu neprijatelji vec prijatelji iz mog naroda, a u velikoj su zabludi.
Hrana dobijena u razmjeni je bila u originalnim pakovanjima i provjerena je po kvalitetu i upotrebljivosti. Bila je potpuno u redu. Gospoda iz Staba OS Visegrad su jeli tu hranu a huskali narod i borce da se radi o zatrovanoj i ozracenoj hrani. Eto, i to su radili.
Jos jedna razmjena, cetvrta po redu, izvrsena je 02.12.1992.godine. Rezultat iste je: za tijelo cetnika Pere Kovacevica, oficira predratne JNA poginulog na Meremislju, dobili smo tijela dva nasa poginula borca : Hadzic Amira i Raonic Malina i tri ziva odrasla muskarca srednje starosne dobi
1) Ahmetspahic Hajrudina
2) Cuprija Ilijasa
3) Balic Hasana
Ovo je bila vrlo uspjesna razmjena. Spasena su tri Bosnjaka ispod noza, od mucenja koja su zapamtili za sva vremena. Sta su prezivjeli, tesko je opisati, ali ostali su zivi i slobodni su i to je sada najbitnije. Dosta znacajnih podataka sam doznao od njih. Reakcije cetnika na neuspjehe koje su imali u borbenim dejstvima su me posebno zanimale. Iz njihovih svjedocenja sam zakljucio da su cetnici u nekoliko navrata bili spremni pobjeci iz grada, a posebno kada su se vodile bitke za Drinsko i bitka za D.Lijesku. Tada su mnogi bjezali autima i pjeske ka Uzicu i Priboju. Grad je bio gotovo prazan, ali nismo imali srece do kraja dovesti dobro zapocete bitke. Od gospodina Vinka Pandurevica sa kojim sam komunicirao u pripremi i provodjenju razmjena dobio sam podatke o nasim zarobljenim ili odvedenim u logoru Uzamnica. Od boraca koje su cetnici zarobili prijavljeni su
1) Berberovic Adem i
2) Samardzic Muharem.
Od civila koje su cetnici priveli u toku “velike zablude” bez pruzanja otpora kao zivi su prijavljeni
1) Kulo Ramiz
2) Klacar Fadil
3) Selimbegovic Mirsad
4) Tabakovic Fehim
5) Muratagic Saban
6) Kasapovic Dzemal
7) Dragovic Mustafa
8) Kustura Islam
9) Cuprija Anes
10) Dervisevic Mustafa

——————————————–

11) Cuprija Mustafa
Svi oni su ponudjeni za razmjenu, a o velikom broju na isti nacin zatvorenih cetnici nisu imali odgovor. Sudbina velikog broja civila je ostala nepoznata, ali smo se nadali da su zivi. Mozda negdje u Srbiji, u nekom od logora o kojima se vec govorilo. Poslije mnogo dobijenih informacija od razmijenjenih Ahmetspahica, Balica i Cuprije saznah da mi je sestra Fahrija, gluhonijema osoba koja rat nije mogla nikako shvatiti, bila u zatvoru Uzamnica do pocetka septembra 1992.godine, da je cesto plakala i trazila nacina da sazna sta se to oko nje dogadja, da bi cetnici, vidjevsi je kao veliku opasnost, odlucili da je nestane. Kako i pod kojim mukama, nisu mi rekli. Kazu da su vidjeli da je izvedena iz logora Uzamnica i da se vise nije vratila. Nada i dalje postoji, ali su vrlo male sanse da je ziva. Razmijenjeni su djelovali tako preplaseno da ni njihova radost nije bila lahko primjetna. Mozda slobodu nisu mogli prihvatiti kao stvarnost, vec su ocekivali batine i maltretiranja u poznatim terminima. Sam osjecaj da si dao doprinos da oslobodis neduzne civile i ljude koji su bili vojnosposobni, kazem bili, jer vise ni blizu nisu i ne mogu biti, je veliko olaksanje koje uz stalne napore, naprezanja, borbu sa neprijateljem i puno borbe u sebi ti daje dodatnu snagu da izdrzis i cinis jos bolja djela u ovom golemom jadu. Razmijenjeni su po svojoj zelji upuceni prijateljima i rodbini da se odmore i oporave.

Izvjestaji o razmjeni

Nastavice se

[Kaza]

#33424

Pomoc i brat su stigli

23.11.1992.godine na podrucje gorazdanske slobodne teritorije je stigla grupa od stotinjak boraca od kojih je tridesetak bilo Visegradjana. Predvodili su ih Enver Kulovac i Podzic Fikret, dokazani borci sa sarajevskog bojista, izrasli u vrsne starjesine sa dosta dobijenih teskih bitaka. Stigli su sa odredjenim zadacima i ovlastenjima, uglavnom da pomognu da
dodje do sto brzeg oslobadjanja novih prostora i jacanja Prve visegradske brigade. Podzic je imao i odredjene zadatke u ustrojavanju jedinica,a narocito u rjesavanju kadrovskih problema i angazovanju svih potencijalnih kadrova u brigadu. Pitanje Staba je bilo jedno od bitnijih koje je namjeravao rijesiti. U prvom susretu me iznenadilo koliko su inforrnisani o stanju jedinica, a narocito o povremenom destruktivnom djelovanju clanova Staba prema Komandi brigade. Oni ce to brzo rijesiti, rekose, i da od njih mogu ocekivati punu podrsku u radu, sto mene i moje blize saradnike Hodzu, doktora, Zakira i ostale, obradova. Sa Enkom i Podzom stiglo je tridesetak Visegradjana od kojih je onaj veci broj djelovao vrlo odvazno i poznavao nas u Komandi. Jednog od boraca koji su stigli sam sa posebnom zeljom iscekivao i eto, stigao je on, moj najmladji brat Adi, Adem Sejdic. Nas susret, kao i cesto prije agresije, bio je pun srdacnosti i vrlo jednostavnih pitanja sa mnogo poziva na proslost i neke komicne situacije. Tako je izgledao i ovaj susret ispred Komande IBOG-a. “Dje si burazeru,” rece i prigrli me muskl stezuci ruku. Poljubismo se bratski sa puno skrivenih suza koje su se mogle svaki cas prosuti kod obojice i pokvariti ovaj susret cvrstih i usko privrzenih jedan drugom, susret dvojice od cetvorice brace iz porodice Ibre i Zemke Sejdic. Da se to ne dogodi, poceo sam sa pitanjima koja ce nas razvedriti.
“Jel’ to ti hoces Sarajevo da deblokiras pa tek onda da nas obidjes. Dje zapelo, da braco pogura.” Ti nisi moj brat, nego ja tvoj u Gorazdu” rece Adi i dodade: “Cestitam, svi mi pricaju uglavnom dobro o tebi.” A ja mu doskocih: “Ono sto su meni o tebi pricali je previse i trebali bi da odvade. Spominju puno nekih “koka,” a ti nisi od tog posla.” “Znas da nisam, ko ni ti,” , i grohotom se nasmija. Za Adija me vezivalo puno uspomena iz zajednickog djetinjstva. Od one koju sam zapamtio kao prvu; kada nas je nasa starija sestra Fatima Tima natjerala pod sporet da bi generalno uredila, ocistila dnevni boravak i kada nismo smjeli plakati vec smo trpili toplotu koja je u pocetku godila, a kasnije, kad smo zaspali, probudila nas potpuno mokre od znoja. Majka je bila odsutna u carsiji, Visegradu, pa je sestra pokusala malo da nas urikta jer smo bili jako nemirni.
Kada se majka pojavila, prijavili smo sestru pa ju je majka zestoko kritikovala, ali nismo zeljeli da je majka siba jer smo je voljeli a, bogami, i bojali se. Sta poslije ? Sjecam se Adijevih gegova sa zabacivanjem obiju

————————————————

nogu iza vrata sto je bila rijetkost da ko moze osim sportista koji su imali gipko tijelo, a to je kao djecak mogao. Meni je to bilo nemoguce, jer gipkost moga tijela nije ni blizu i cini mi se da sam bio puno krut i debeo, a on mrsav i uvijek nejak. Njega su vise bolesti lomile nego mene. Sjecam se, zuticu je bolovao jedino on u nasoj porodici, a bila je prelazna. Eto, na mene nije htiela. Kao stariji brat cesto sam bio i pomalo grub prema njemu pokazujuci da sam ja taj stariji brat, jer je to u djetinjstvu, u nasoj sredini, bilo kao normalno. Oba smo bili tvrdoglavi i bitno je bilo cija je zadnja, a ja sam uvjek bio jaci i brzi. Kada bi neko drugi htio da povrijedi ili tuce Adija, tada sam bio vrlo eksplozivan, mada je to bilo rijetko jer smo mi izbjegavali sukobe sa djecacima sa kojima smo se druzili. Adi je imao losiji rukopis od mene, isto kao Enes od Halila (moja starija braca). Sportove smo pratili, a rekreativno mnoge i igrali sto je nametalo i takmicarsku atmosferu tamo gdje je to bilo moguce. Ja sam bio vrlo uporan i teze podnosio poraze, a on se znatno bolje znao radovati i ljepse provocirati, sto je cesto mene puno nerviralo. Ponekad je to bio pocetak nasih prepiraka koje su zavrsavale njegovim povlacenjem, a ponekad se desi i sitna carka. Kada je to u kuci, onda babo reaguje, ako je tu, ili majka.
Sah je bio cesta oblast u kojoj smo odmjerivali snage i uglavnom sam bio bolji, ali kada Adi dobije, tada je atmosfera bila uzburkana. Improvizovani stoni tenis u kucnom ambijentu, na stolicama ili vani na vratima stavljenim na stalak, smo cesto do iznemoglosti igrali dokazujuci ko je bolji. Fudbal, kosarka i ostali timski sportovi su takodje bili podrucja gdje smo rekreacijom cesto dozivljavali poraze i pobjede, ali je uvijek bio prisutan naglasen takmicarski duh i upornost da se uspije vise i bolje. Zajedno smo dijelili svaki, pa i najsitniji dzeparac a dobijali ga na razne nacine od babe koji je i pijan vrlo cesto za nas odvajao da imamo kupiti sebi nesto kada se vracamo iz skole. Razlika od dvije godine nije bila prevelika tako da smo sazrijevali zajedno. Od najstarijeg brata Halila, rodjenog 1953., smo dosta toga naucili, a ostavio nam je aparat za slikanje i aparaturu za izradu fotografija, kako bismo slikajuci, a kasnije i radeci fotografije, zaradili nesto novca. Ovim poslom, kojem nas je brzo obucio, Halil je i sam zaradjivao ponesto novca za skolovanje i dzeparac u Sarajevu na studiju sedamdesetih godina. Ovaj brzo nauceni zanat smo dobro iskoristili za dzeparac, a cesto i mnogo vise od toga, cime bismo kupovali nesto od odjece. Ponekad smo od ovako zaradjenog novca placali smjestaj i ishranu za vrijeme studija. Pored dobre zarade na gradjevini i puno ulozenog rada i truda, otac nam je mogao priustiti samo jedan dio nasih prohtjeva koji su bili u vrijeme naseg izrastanja gotovo egzistencijalne prirode. Otac Ibro je bio priucen majstor za gradjevinske poslove. Veoma brzo je postao vodeci majstor u ovoj oblasti na nasem kraju,

———————————————

a strucnost koju je posjedovao otvarala mu je siroko vrata napretka i prolaz gdje mnogi gradjevinski inzenjeri nisu mogli.
Zaradjivao je puno novaca radeci privatne kuce koje je vrlo rijetko pogadjao “udjuturu” a najcesce radio za dnevnicu koja je bila ista kao i majstora koji su sa njim radili, uvijek skromna za njegov ucinak, odnosno vrijednost tog ucinka. Mnoge kuce na kojima su kvazi-majstori, praveci propuste, dolazili u bezizlazne situacije, babo je popravljajuci velike greske
zavrsavao, narocito na krovnim konstrukcijama.Kada bi zavrsavao kucu dobivao bi puno darova na „sljeme“ koje je nesebicno rasporedjivao radnicima i majstorima koji su mu
pomagali.Ipak, njegovi dolasci poslije zavrsetka nekog objekta (obicno privatnih kuca) su bili veliki ugodjaj nama, njegevoj djeci, a samo iscekivanje je bila vjecnost znatizelja i radost.
U vremenu koje ja pamtim, babo najcesce je dolazio mortus pijan i to robe sa sljemena bilo bi uglavnom prljavo od njegovih padanja po putu. Mada su ga najcesce dovozili autom u tim prilikama, zbog velikog uspona u povratku, vozaci nisu rizikovali da ga dovezu do nase kuce. Novac, koji je nosio po svim dzepovima, bio je zguzvan i cesto uprljan blatom, a puno novca
izgubljeno po kafanama i putem do kuce. Vjerovatno su sitni lopovi ponekad njega imali kao svog klijenta i uzimali svoj dio. Moj brat Adi i ja smo cekali uprljanu i zguzvanu stoju (sto dinara) da kupimo knjige, sveske, tene, farmerice ili da odemo na neki od teferica kada smo odrasli.
I pijan i trijezan, otac nas je pazio, ali puno prohtijeva je pijan imao. Majka mu je, koliko je mogla, izlazila u susret, ali to je imalo svoju konacnost, a tada nastaju problemi, psovke i maltretiranja. Mnogo je noci, nespavanih zbog alkohola s kojim se babo druzio vrlo aktivno, moja majka provela cekajuci da se razidju, da se otrijezni babo. Kada bi se otrijeznio, pitao je mnogo toga sto mi nismo znali odgovoriti. Izmedju ostalog, koliko je para donio i da li je nama dao. Obicno je davao meni i Ademu isto, a i kada to nije bilo tako, dijelili smo jer smo tako uceni od majke. Majka i otac su nas voljeli vise od starije brace koji su vec krenuli u bijeli svijet i postajali svoji ljudi.
Kao i najstariji barat Halil, Adem je zavrsio gimnaziju i upisao se na Elektrotehnicki fakultet u Sarajevu. Ja sam po zavrsetku Skole ucenika privredi, upisao sumarstvo, tako da smo skolsku 82/83. zapoceli zajedno, ja kao apsolvent sa dva ispita do diplomskog, a on kao brucos. U to vrijeme sam ga mnogo cemu pokusao nauciti, ali se i sam veoma dobro snalazio boraveci u studentskom domu Nedzarici. U tom vremenu sam morao biti ilegalac povremeno kod njega. Tada sam vidio da je inteligentniji od svojih cimera, ali i to, da ce druzeci se sa tom ekipom, imati puno problema da u redovnom roku zavrsi studij. Pokazalo se da sam ispravno procijenio. Ipak, studij je zavrsio u razumnom roku.

———————————————

Ja sam gotovo potpuno pobjegao od toga, Halil pogotovu, a Adi je znao priustiti i sebi nesto sto je njegovo drustvo nametalo: zapaliti cigaretu, popiti pice i to je bila sva ljepota uzitka od mogucih poroka i to mu je nametnulo drustvo koje je cijenio. Muziku je volio i ona ga je mnogo odmarala, a dolaskom u Sarajevo mog suraka Muharema koji je vec dobro prebirao gitaru, pronasao je ahbaba da se povremeno opusti i otpjeva pokoju. Znam, pjevali su cesto “Dirliju” i hitove Crvene jabuke. Uz puno teskog u nasem djetinjstvu, dozivjeli smo i vrlo finih trenutaka, ali i komicnih scena koje smo priredjivali vrlo cesto.Jedna takva se je dogodila prilikom njegovog odlaska na obavezno sluzenje vojnog roka (JNA). U to vrijeme svaki ispracaj regruta u vojsku je bio popracen velikim veseljem jer je taj cin smatran cinom ponosa roditelja i sazrijevanja njihovog sina. Upravo tako je ispracen i moj brat Adi, uz puno radosti, ali bogami, i suza prilikom rastanka. Majka je govorila da je on premlad, tek devetnaest godina, te da nije prosao svijeta i bojala se da se nece snaci tako miran i patrijarhalno odgojen.Nakon Adijevog pozdravljanja sa rodbinom, komsijama i prijateljima, usli smo u Halilov auto, ficu, i krenuli iz sela Drokan ka Visegradu.Tek sto smo izasli uz prvu uzbrdicu, Adi ce panicno: “Joj, Halile, stani, zaboravio sam vojnu kujizicu!” Halil zaustavi uz negodovanje: „Pa kako ces to zaboraviti?” “Na sta si misilo?”. Idi, Ahmo, trkom, donesi je”! Adi mi objasni i ja otrcah. Kroz selo bi onih logicnih pitanja: „Sto si se vratio?” „Sta ste zaboravili?” a ja da ne pricam bruku kratko odgovorih: “Nista.” Uzeh knjizicu i ustrcah uz uspon do mjesta koje smo zvali Zelenka a Adi mi otvorl vrata. Dajuci mu knjizicu upitah ga: “Gdje ti je poziv i licna karta?”
Tad se Adi uhvati za glavu i panicno rece: “Nisam ponio nista,” opet se Halil poce cuditi i postavljati Adiju pitanja. A ovaj, ne mogavsi naci odgovore, zamoli me da ponovo trcim do kuce da uzmem poziv i licnu. Ja sam se vec dobro zapuhao i umorio, ali nisam razmisljao puno, idem sto prije, jer zakasnicemo na autobus za Sarajevo. Adi je iz Sarajeva produzavao za Split i dalje za Divulje. Upravo u tim Divuljama je vojni rok u JNA sluzio i nas rodjak Izet Sejdic oko cijeg je sluzenja bilo puno vise komicnih scena. Ovom sto nam je Adi priredio oko njegovih dokumenata, smijali smo se mnogo puta poslije toga prepricavajuci, najcesce u porodicnom krugu, kako se ono desilo, evocirajuci uspomene na ovaj komican dogadjaj. Pred agresiju Adem je radio u Azotu Vitkovici i cupao se da nadje neko perspektivnije rjesenje, jer su plate bile male i neredovne. Tako je i uzeo dvadeset cetiri licna dohotka u robi amonijum – nitrat i napustio, a honorarno je radio kao profesor u srednjim skolama u Gorazdu.U ovom gradu su ga poznavali mnogi, i uglavnom, se izuzetno lijepo pricalo o njemu.Ja sam bio ponosan na njega, ali u ovom susretu on mi rece da je on ponosan na mene te da je on “moj brat” a da je ocekivao da sam ja “njegov brat,” bar u Gorazdu u

————————————————

kom ga mnogi znase pred agresiju i dobro uvazavase. Pricasmo te veceri o svemu, o nestanku Fahrije ponajvise, i njegovom boravku i angazovanju u Sarajevu, i o prelasku preko Grepka, a zatim smo otisli do roditelja u Medjedji.
Dirljiv, kao i mnogi, bio je njihov susret sa Ademom. Nakon sto smo se dobro ispricali, ja sam otisao spavati, a brat Adi je ostao sa roditeljim u kuci Redze Resica. Nisam mogao dugo zaspati, razmisijao sam o svemu a ponajvise o tome koliko je on bio uporan da dodje do nas, prije mnogih ciji su najblizi ostali sami i za ciju sudbinu nista ne znaju. U snazi da izvrsi tu svoju odluku vidjela se velicina ljubavi i postovanja prema nama, patriotizam i
zudnja za Gorazdem. I eto, uspio je, svaka mu cast! Znajuci njegov temperament, eksplozivnost i nestrpljivost, pribojavao sam se da ce odmah uci u teske situacije, ali nisam imao pravo ni razmisljati da ga sakrijem i zastitim od mirisa baruta. U eventualnim dejstvima koja se ocekuju, trebaju se prilagoditi uslovima i nacinu ratovanja svi koj i su dosli ovih dana, a njih je tridesetak u ovoj grupi za visegradsku brigadu. Nakon nekoliko dana pokazali su malo nervoze i zelje da pokazu sta znaju., ali nije bilo prave prilike jer su trajale razmjene i bilo je to neko primirje, mada je povremeno narusavano od strane cetnika.

Nastavice se

[Kaza]

#33436

Pomoc i brat su stigli

23.11.1992.godine na podrucje gorazdanske slobodne teritorije je stigla grupa od stotinjak boraca od kojih je tridesetak bilo Visegradjana. Predvodili su ih Enver Kulovac i Podzic Fikret, dokazani borci sa sarajevskog bojista, izrasli u vrsne starjesine sa dosta dobijenih teskih bitaka. Stigli su sa odredjenim zadacima i ovlastenjima, uglavnom da pomognu da
dodje do sto brzeg oslobadjanja novih prostora i jacanja Prve visegradske brigade. Podzic je imao i odredjene zadatke u ustrojavanju jedinica,a narocito u rjesavanju kadrovskih problema i angazovanju svih potencijalnih kadrova u brigadu. Pitanje Staba je bilo jedno od bitnijih koje je namjeravao rijesiti. U prvom susretu me iznenadilo koliko su inforrnisani o stanju jedinica, a narocito o povremenom destruktivnom djelovanju clanova Staba prema Komandi brigade. Oni ce to brzo rijesiti, rekose, i da od njih mogu ocekivati punu podrsku u radu, sto mene i moje blize saradnike Hodzu, doktora, Zakira i ostale, obradova. Sa Enkom i Podzom stiglo je tridesetak Visegradjana od kojih je onaj veci broj djelovao vrlo odvazno i poznavao nas u Komandi. Jednog od boraca koji su stigli sam sa posebnom zeljom iscekivao i eto, stigao je on, moj najmladji brat Adi, Adem Sejdic. Nas susret, kao i cesto prije agresije, bio je pun srdacnosti i vrlo jednostavnih pitanja sa mnogo poziva na proslost i neke komicne situacije. Tako je izgledao i ovaj susret ispred Komande IBOG-a. “Dje si burazeru,” rece i prigrli me muskl stezuci ruku. Poljubismo se bratski sa puno skrivenih suza koje su se mogle svaki cas prosuti kod obojice i pokvariti ovaj susret cvrstih i usko privrzenih jedan drugom, susret dvojice od cetvorice brace iz porodice Ibre i Zemke Sejdic. Da se to ne dogodi, poceo sam sa pitanjima koja ce nas razvedriti.
“Jel’ to ti hoces Sarajevo da deblokiras pa tek onda da nas obidjes. Dje zapelo, da braco pogura.” Ti nisi moj brat, nego ja tvoj u Gorazdu” rece Adi i dodade: “Cestitam, svi mi pricaju uglavnom dobro o tebi.” A ja mu doskocih: “Ono sto su meni o tebi pricali je previse i trebali bi da odvade. Spominju puno nekih “koka,” a ti nisi od tog posla.” “Znas da nisam, ko ni ti,” , i grohotom se nasmija. Za Adija me vezivalo puno uspomena iz zajednickog djetinjstva. Od one koju sam zapamtio kao prvu; kada nas je nasa starija sestra Fatima Tima natjerala pod sporet da bi generalno uredila, ocistila dnevni boravak i kada nismo smjeli plakati vec smo trpili toplotu koja je u pocetku godila, a kasnije, kad smo zaspali, probudila nas potpuno mokre od znoja. Majka je bila odsutna u carsiji, Visegradu, pa je sestra pokusala malo da nas urikta jer smo bili jako nemirni.
Kada se majka pojavila, prijavili smo sestru pa ju je majka zestoko kritikovala, ali nismo zeljeli da je majka siba jer smo je voljeli a, bogami, i bojali se. Sta poslije ? Sjecam se Adijevih gegova sa zabacivanjem obiju

————————————————

nogu iza vrata sto je bila rijetkost da ko moze osim sportista koji su imali gipko tijelo, a to je kao djecak mogao. Meni je to bilo nemoguce, jer gipkost moga tijela nije ni blizu i cini mi se da sam bio puno krut i debeo, a on mrsav i uvijek nejak. Njega su vise bolesti lomile nego mene. Sjecam se, zuticu je bolovao jedino on u nasoj porodici, a bila je prelazna. Eto, na mene nije htiela. Kao stariji brat cesto sam bio i pomalo grub prema njemu pokazujuci da sam ja taj stariji brat, jer je to u djetinjstvu, u nasoj sredini, bilo kao normalno. Oba smo bili tvrdoglavi i bitno je bilo cija je zadnja, a ja sam uvjek bio jaci i brzi. Kada bi neko drugi htio da povrijedi ili tuce Adija, tada sam bio vrlo eksplozivan, mada je to bilo rijetko jer smo mi izbjegavali sukobe sa djecacima sa kojima smo se druzili. Adi je imao losiji rukopis od mene, isto kao Enes od Halila (moja starija braca). Sportove smo pratili, a rekreativno mnoge i igrali sto je nametalo i takmicarsku atmosferu tamo gdje je to bilo moguce. Ja sam bio vrlo uporan i teze podnosio poraze, a on se znatno bolje znao radovati i ljepse provocirati, sto je cesto mene puno nerviralo. Ponekad je to bio pocetak nasih prepiraka koje su zavrsavale njegovim povlacenjem, a ponekad se desi i sitna carka. Kada je to u kuci, onda babo reaguje, ako je tu, ili majka.
Sah je bio cesta oblast u kojoj smo odmjerivali snage i uglavnom sam bio bolji, ali kada Adi dobije, tada je atmosfera bila uzburkana. Improvizovani stoni tenis u kucnom ambijentu, na stolicama ili vani na vratima stavljenim na stalak, smo cesto do iznemoglosti igrali dokazujuci ko je bolji. Fudbal, kosarka i ostali timski sportovi su takodje bili podrucja gdje smo rekreacijom cesto dozivljavali poraze i pobjede, ali je uvijek bio prisutan naglasen takmicarski duh i upornost da se uspije vise i bolje. Zajedno smo dijelili svaki, pa i najsitniji dzeparac a dobijali ga na razne nacine od babe koji je i pijan vrlo cesto za nas odvajao da imamo kupiti sebi nesto kada se vracamo iz skole. Razlika od dvije godine nije bila prevelika tako da smo sazrijevali zajedno. Od najstarijeg brata Halila, rodjenog 1953., smo dosta toga naucili, a ostavio nam je aparat za slikanje i aparaturu za izradu fotografija, kako bismo slikajuci, a kasnije i radeci fotografije, zaradili nesto novca. Ovim poslom, kojem nas je brzo obucio, Halil je i sam zaradjivao ponesto novca za skolovanje i dzeparac u Sarajevu na studiju sedamdesetih godina. Ovaj brzo nauceni zanat smo dobro iskoristili za dzeparac, a cesto i mnogo vise od toga, cime bismo kupovali nesto od odjece. Ponekad smo od ovako zaradjenog novca placali smjestaj i ishranu za vrijeme studija. Pored dobre zarade na gradjevini i puno ulozenog rada i truda, otac nam je mogao priustiti samo jedan dio nasih prohtjeva koji su bili u vrijeme naseg izrastanja gotovo egzistencijalne prirode. Otac Ibro je bio priucen majstor za gradjevinske poslove. Veoma brzo je postao vodeci majstor u ovoj oblasti na nasem kraju,

———————————————

a strucnost koju je posjedovao otvarala mu je siroko vrata napretka i prolaz gdje mnogi gradjevinski inzenjeri nisu mogli.
Zaradjivao je puno novaca radeci privatne kuce koje je vrlo rijetko pogadjao “udjuturu” a najcesce radio za dnevnicu koja je bila ista kao i majstora koji su sa njim radili, uvijek skromna za njegov ucinak, odnosno vrijednost tog ucinka. Mnoge kuce na kojima su kvazi-majstori, praveci propuste, dolazili u bezizlazne situacije, babo je popravljajuci velike greske
zavrsavao, narocito na krovnim konstrukcijama.Kada bi zavrsavao kucu dobivao bi puno darova na „sljeme“ koje je nesebicno rasporedjivao radnicima i majstorima koji su mu
pomagali.Ipak, njegovi dolasci poslije zavrsetka nekog objekta (obicno privatnih kuca) su bili veliki ugodjaj nama, njegevoj djeci, a samo iscekivanje je bila vjecnost znatizelja i radost.
U vremenu koje ja pamtim, babo najcesce je dolazio mortus pijan i to robe sa sljemena bilo bi uglavnom prljavo od njegovih padanja po putu. Mada su ga najcesce dovozili autom u tim prilikama, zbog velikog uspona u povratku, vozaci nisu rizikovali da ga dovezu do nase kuce. Novac, koji je nosio po svim dzepovima, bio je zguzvan i cesto uprljan blatom, a puno novca
izgubljeno po kafanama i putem do kuce. Vjerovatno su sitni lopovi ponekad njega imali kao svog klijenta i uzimali svoj dio. Moj brat Adi i ja smo cekali uprljanu i zguzvanu stoju (sto dinara) da kupimo knjige, sveske, tene, farmerice ili da odemo na neki od teferica kada smo odrasli.
I pijan i trijezan, otac nas je pazio, ali puno prohtijeva je pijan imao. Majka mu je, koliko je mogla, izlazila u susret, ali to je imalo svoju konacnost, a tada nastaju problemi, psovke i maltretiranja. Mnogo je noci, nespavanih zbog alkohola s kojim se babo druzio vrlo aktivno, moja majka provela cekajuci da se razidju, da se otrijezni babo. Kada bi se otrijeznio, pitao je mnogo toga sto mi nismo znali odgovoriti. Izmedju ostalog, koliko je para donio i da li je nama dao. Obicno je davao meni i Ademu isto, a i kada to nije bilo tako, dijelili smo jer smo tako uceni od majke. Majka i otac su nas voljeli vise od starije brace koji su vec krenuli u bijeli svijet i postajali svoji ljudi.
Kao i najstariji barat Halil, Adem je zavrsio gimnaziju i upisao se na Elektrotehnicki fakultet u Sarajevu. Ja sam po zavrsetku Skole ucenika privredi, upisao sumarstvo, tako da smo skolsku 82/83. zapoceli zajedno, ja kao apsolvent sa dva ispita do diplomskog, a on kao brucos. U to vrijeme sam ga mnogo cemu pokusao nauciti, ali se i sam veoma dobro snalazio boraveci u studentskom domu Nedzarici. U tom vremenu sam morao biti ilegalac povremeno kod njega. Tada sam vidio da je inteligentniji od svojih cimera, ali i to, da ce druzeci se sa tom ekipom, imati puno problema da u redovnom roku zavrsi studij. Pokazalo se da sam ispravno procijenio. Ipak, studij je zavrsio u razumnom roku.

———————————————

Ja sam gotovo potpuno pobjegao od toga, Halil pogotovu, a Adi je znao priustiti i sebi nesto sto je njegovo drustvo nametalo: zapaliti cigaretu, popiti pice i to je bila sva ljepota uzitka od mogucih poroka i to mu je nametnulo drustvo koje je cijenio. Muziku je volio i ona ga je mnogo odmarala, a dolaskom u Sarajevo mog suraka Muharema koji je vec dobro prebirao gitaru, pronasao je ahbaba da se povremeno opusti i otpjeva pokoju. Znam, pjevali su cesto “Dirliju” i hitove Crvene jabuke. Uz puno teskog u nasem djetinjstvu, dozivjeli smo i vrlo finih trenutaka, ali i komicnih scena koje smo priredjivali vrlo cesto.Jedna takva se je dogodila prilikom njegovog odlaska na obavezno sluzenje vojnog roka (JNA). U to vrijeme svaki ispracaj regruta u vojsku je bio popracen velikim veseljem jer je taj cin smatran cinom ponosa roditelja i sazrijevanja njihovog sina. Upravo tako je ispracen i moj brat Adi, uz puno radosti, ali bogami, i suza prilikom rastanka. Majka je govorila da je on premlad, tek devetnaest godina, te da nije prosao svijeta i bojala se da se nece snaci tako miran i patrijarhalno odgojen.Nakon Adijevog pozdravljanja sa rodbinom, komsijama i prijateljima, usli smo u Halilov auto, ficu, i krenuli iz sela Drokan ka Visegradu.Tek sto smo izasli uz prvu uzbrdicu, Adi ce panicno: “Joj, Halile, stani, zaboravio sam vojnu kujizicu!” Halil zaustavi uz negodovanje: „Pa kako ces to zaboraviti?” “Na sta si misilo?”. Idi, Ahmo, trkom, donesi je”! Adi mi objasni i ja otrcah. Kroz selo bi onih logicnih pitanja: „Sto si se vratio?” „Sta ste zaboravili?” a ja da ne pricam bruku kratko odgovorih: “Nista.” Uzeh knjizicu i ustrcah uz uspon do mjesta koje smo zvali Zelenka a Adi mi otvorl vrata. Dajuci mu knjizicu upitah ga: “Gdje ti je poziv i licna karta?”
Tad se Adi uhvati za glavu i panicno rece: “Nisam ponio nista,” opet se Halil poce cuditi i postavljati Adiju pitanja. A ovaj, ne mogavsi naci odgovore, zamoli me da ponovo trcim do kuce da uzmem poziv i licnu. Ja sam se vec dobro zapuhao i umorio, ali nisam razmisljao puno, idem sto prije, jer zakasnicemo na autobus za Sarajevo. Adi je iz Sarajeva produzavao za Split i dalje za Divulje. Upravo u tim Divuljama je vojni rok u JNA sluzio i nas rodjak Izet Sejdic oko cijeg je sluzenja bilo puno vise komicnih scena. Ovom sto nam je Adi priredio oko njegovih dokumenata, smijali smo se mnogo puta poslije toga prepricavajuci, najcesce u porodicnom krugu, kako se ono desilo, evocirajuci uspomene na ovaj komican dogadjaj. Pred agresiju Adem je radio u Azotu Vitkovici i cupao se da nadje neko perspektivnije rjesenje, jer su plate bile male i neredovne. Tako je i uzeo dvadeset cetiri licna dohotka u robi amonijum – nitrat i napustio, a honorarno je radio kao profesor u srednjim skolama u Gorazdu.U ovom gradu su ga poznavali mnogi, i uglavnom, se izuzetno lijepo pricalo o njemu.Ja sam bio ponosan na njega, ali u ovom susretu on mi rece da je on ponosan na mene te da je on “moj brat” a da je ocekivao da sam ja “njegov brat,” bar u Gorazdu u

————————————————

kom ga mnogi znase pred agresiju i dobro uvazavase. Pricasmo te veceri o svemu, o nestanku Fahrije ponajvise, i njegovom boravku i angazovanju u Sarajevu, i o prelasku preko Grepka, a zatim smo otisli do roditelja u Medjedji.
Dirljiv, kao i mnogi, bio je njihov susret sa Ademom. Nakon sto smo se dobro ispricali, ja sam otisao spavati, a brat Adi je ostao sa roditeljim u kuci Redze Resica. Nisam mogao dugo zaspati, razmisijao sam o svemu a ponajvise o tome koliko je on bio uporan da dodje do nas, prije mnogih ciji su najblizi ostali sami i za ciju sudbinu nista ne znaju. U snazi da izvrsi tu svoju odluku vidjela se velicina ljubavi i postovanja prema nama, patriotizam i
zudnja za Gorazdem. I eto, uspio je, svaka mu cast! Znajuci njegov temperament, eksplozivnost i nestrpljivost, pribojavao sam se da ce odmah uci u teske situacije, ali nisam imao pravo ni razmisljati da ga sakrijem i zastitim od mirisa baruta. U eventualnim dejstvima koja se ocekuju, trebaju se prilagoditi uslovima i nacinu ratovanja svi koj i su dosli ovih dana, a njih je tridesetak u ovoj grupi za visegradsku brigadu. Nakon nekoliko dana pokazali su malo nervoze i zelje da pokazu sta znaju., ali nije bilo prave prilike jer su trajale razmjene i bilo je to neko primirje, mada je povremeno narusavano od strane cetnika.

Nastavice se

[Kaza]

#33443

Oslobadjanje i pad Holijaka

Kada smo zavrsili cetvrtu razmjenu, cetnici su ocekivali i petu u kojoi su trazili Micu Obradovica, Brana Simsica i Slobodana Tanaskovica. U njima svojstvenom stilu, nakon sto mi nismo prihvatili ponudjene uslove za razmjenu 03.12.1992.godine uz zestoku podrsku su zauzeli nase pozicije od HE Visegrad na lijevoj obali do Vlasenja, iz drugog jaceg pokusaja u istom danu. Stigao sam iz Medjedje u Orahovce po pozivu vezom kada je sve bilo gotovo.
Do mraka se nije znalo koliko je boraca poginulo, jer se izvlacenje jedinice vrsilo neorganizovano. Osnovni razlozi za pad ovog prostora su objektivni: ukupno mali broj boraca, veliki prostor, duga linijä odbrane, i subjektivni: slaba budnost na liniji odbrane i nedovoljna utvrdjenost linije odbrane. Jedinica iz Holijaka je izgubila komandante koji su imali izuzetno veliki autoritet i vec stekli znacajno iskustvo, sto je ovu jedinicu, u pogledu rukovodjenja i komandovanja, znacajno oslabilo. Novi komandant jedinice, Karaman Fadil,je izrastao u dobrog starjesinu, sticuci znanja u bitkama, nije mogao mnogo uciniti u ovom zestokom napadu cetnika, sa artiljerijskom podrskom koja djeluje zastrasujuce. Nakon uspostavljanja nove linije odbrane sa vrlo malim brojem boraca, izdao sam jednu vrlo neobicnu naredbu ciju sustinu su borci shvatili tek sutradan. Naredio sam da grupa boraca na celu sa Liskom Kasimom pridje cetnicima sto blize i da sa vise

—————————————————

razlicitih mjesta od ponoci drzi cetnike pod opterecenjem, pucajuci prema njima povremeno sa M-48 i garabinima, priblziava se kroz sumu, a zatim oko tri sata ujutro prekine pucati i zvizducima se doziva, simulirajuci pripremu za napad. Znao sam da cetnici ne poznaju tako dobro ovaj teren da se upute u nocni pretres terena kroz sumu, narocito, jer mogu ocekivati puno razlicitih iznenadjenja, a za nocno granatiranje tesko mogu prijaviti mjesto cilja koje treba da gadjaju. Ocekivao sam da ce bjezati, u najgorem slucaju da ce biti cijelu noc budni i sutra iscrpljeni, tako da ce nasim napadom udariti “fuk.”
Naredba je izvrsena, cetnici su pobjegli, a mi nismo bili sigurni u to pa je isto trebalo provjeriti necujnim pretresom terena. Za ovaj zadatak su se prijavile Sarajlije, momci koji su stigli iz Sarajeva kao nase pojacanje. Nisam mogao da ih uvjerim da moze biti puno opasno, ali sam ocekivao da cu iduci sa njima moci da ih zaustavim prije eventualnih teskih situacija i izvuci ih iz istih. Iz Medjedje smo se prebacili vozilima, zureci da stignemo sto prije na kotu Vrhovi, jer su izvjestaji sa Bukvice i Vrhova govorili da nigdje ne vide cetnike. Bojao sam se da se ne vrate i ponovo posjednu liniju, prije nas. Stigavsi na Bukvicu, pregledah dvogledom pojas oko prethodne izgubljene linije i ne uocih nista sto bi ukazivalo da su cetnici prisutni, osim paljevine dima nekih objekata na Pocivalima, blize liniji odbrane. Sa Vrhova, vise kote udaljene oko trista metara od dominantne kote Vlasenje, posmatrao sam ponovo posebno Vlasenje koje su cetnici morali pokriti, ako jos drze liniju odbrane koju su, privremeno, juce zaposjeli. Juce smo izgubili i samohotku i dio MTS-a, zarobljenog u prethodnim dejstvima na Meremislju, ali nadam se da cemo to vratiti. Primijetih da te samohotke nema na mjestu gdje je sinoc, u mrak, bila. Momci iz Sarajeva su se vrlo dobro kretali po terenu i koristeci masku i zaklon, pratili mene i borce sa ovog prostora u stopu. Posebno su me odusevili Enko Kulovac, Podzic Fikret i Taib Dervisevic u skladu pokreta, medjusobnom sporazumijevanju i koncentraciji na neprijatelja. Djelovali su samouvjereno i zastrasujuce, bili su blizu mene radi signala. Mic po mic, necujno stigosmo na Vlasenje, zatim mala pauza i silazak na Pocivala. Kada sam bio siguran da cetnici nisu prisutni, otvoreno sam presao cistinu od sume do kuhinje na Pocivalima, sto je iznenadilo Sarajlije. Fadil Karaman je sa ekipom dosao sa stijena iznad HE Visegrad, preko Konja, i na Pocivala smo stigli zajedno. Odahnuli smo kod kuhinje, pogledali okolne objekte, pazljivo, nadajuci se iznenadjenjima koja su cetnici mogli postaviti ukoliko su se organizovano izvlacili u toku prethodne noci. Iz uocenog na terenu bilo je ocigledno da su cetnici pobjegli sa ovih pozicija neorganizovano, vjerovatno bez komande, bojeci se da ih mi u noci ne iznenadimo. Jako zadovoljan sto smo vratili pozicije oko Holijaka, pozvao sam komandira Karamana, izdao mu zadatke da formira liniju odbrane po prethodnoj. Borci iz Sarajeva da budu interventni uz liniju odbrane, ako zatreba da pomognu, sto su Enko i

—————————————————–

Podzic prihvatili sa zadovoljstvom. To zadovoljstvo je bilo vidljivo na njihovim licima jer postigli su pocetni, vrlo znacajni uspjeh, ne ispucavsi ni metka. “A sta ce biti kada zarafalamo”, glasno su razmisljali. I ja ocekujem puno dobrih rezultata i puno pomoci borcima u bitkama i meni u komandovanju. lznenada, kurir iz veze u Holijacima koja je osposobljena odmah i koju cetnici nisu dograbili, prijavi tesko stanje na Dzankicima i potrebu da se javim vezom sto prije, ili da idem na Dzankice po trazenju komandira jedinice koja je branila vruce podrucje od Zaglavka preko Dugog Cajra do Klisure.
Dobivsi pojasnjenja stanja na Dzankicima odlucih otici sto prije uz angazovanje interventne jedinice iz Medjedje. Dao sam dodatna uputstva Fadilu i uputio se prema autu, koje je vec stiglo do Pocivala. Moje licno obezbjedjenje danas su Juso Kesmer i Abaz Cosibegovic. Abaz je pristigli borac iz Sarajeva, inace momak kojeg sam odlicno poznavao prije rata i blizi rodjak moje supruge Dzevade. Prateci sa Drinska, cetnici su uocili nase kretanje po bojistu i uputili nekoliko granata u sumu, pedesetak metara iznad puta kojim smo se kretali trenutno nas trojica, prema autu koje je bilo uvuceno maskirano u sumarku. Vidjevsi pogotke granata, ocijenih da ce sljedeca serija vjerovatno biti po putu gdje se sada nalazimo. Ostro naredih: “Idemo trkom sto prije do auta, naci ce nas granatama”! Juso je prihvatio i izvrsio naredbu prateci mene u brzini trcanja, a Abaz je jeo hljeb i popravljao pertle cipela. Okrenuvsi se prema njemu proderah se: “Hajde, trci brzo, ostavi to vezanje cipela.” Imao sam predosjecaj da ce granata pasti na mjesto gdje se on tada nalazio. Pretrcao, je tridesetak metara a jedna od tri upucene granate je pala tacno na mjesto gdje se Abaz prije nekoliko trenutaka nalazio i popravljao pertlu cipele. “Umalo ne pogiboh” rece Abaz i pogleda me blijeda lica iz koga probijaju krupne graske znoja.
Auto nas je cekao u sumom obraslom dolu, a zurba je bila velika, jer kriticno stanje na Dzankicima prijetilo je da izgubimo najznacajnije pozicije za odbranu slobodne teritorije oko Medjedje. U toku voznje prema Medjedji iz Orahovaca, tek sto smo nagazili asfalt, iz centra veze vezista Beri mi javi sifrovano da su Holijaci ponovo pali. “Nemoguce”, rekoh, ali me on uvjeri da mu je tako javljeno. Sta se moglo desiti za petnaestak minuta otkada smo otisli, nikako mi nije bilo jasno. Da li je moguce da smo ponovo izgubili Holijake? “Pa sta su radili ovi nasi? Zasto se nisu branlii?”, upitah naglas. Abaz i Juso sa cudjenjem komentarisase da to nije moguce. “Okreni! Idemo ponovo u Holijake”, rekoh vozacu Hamedu, a on smota u tunelu i okrenu. Trazio sam da vozi sto brze kako bismo na vrijeme stigli. Na putu prema Holijacima sretosmo neke borce iz ekipe koja je stigla iz Sarajeva, a predvodili su je Enko Kulovac i Fikret Podzic. Govorili su da je sve palo, da su ih cetnici iznenadili i da je puno mrtvlh. Na moje pitanje gdje su Fikro i

————————————————–

Enko, rekose da su kod dzamije i da me cekaju. Na moje pokusaje da ih vratim, ovi borci su na razne nacine izvrdavali da krenu ka Holijacima. Djelovali su jako preplaseno, sto je bilo dovoljno da shvatim da nece ispostovati naredbu, ali moja ekipa mora ici, gore su ostali borci koji su pruzali otpor. Njima moramo pomoci! Enka i Podzica nije bilo kod dzamije, a vidjeni su da idu ka dzamiji pa mi bi cudno gdje su nestali. Auto ostavismo ispod dzamije u Orahovcima i zurno nastavismo pjeske.
Zijo Kustura, Hodzin brat, nam se pridruzi na prilazu Bukvici, kao i Cero Jasmin, a doktora Benka zatekosmo na Bukvici. Pokusava dvogledom pribliziti i razjasniti situaciju na Pocivalima, koja su zaselak na vrhu sela Holijaci. Jos uvijek nije siguran da li ima nasih i smije li gadjati snajperom. „Sta ovo bi Sejdicu”? upita me sav zacudjen i blijed. “Reci ti meni doktore, ja sam ostavio cisto stanje, sta uradiste? Kako ih pustiste?” ljutito upitah. “Nisam ni ja bio gore na vrhu, samo sam u jednom momentu cuo zestoku paljbu i vidio da neki nasi vec bjeze. Nije mi bila jasna situacija i povukao sam se do ovog mjesta. Sta sad da radimo?” u ocaju me upita. “Jebite se svi kad ste pustili, idemo ponovo uzeti,” rekoh sa puno ogorcenja. “Dajte mi nadjite Enka i Podzica odmah!” naredih Abazu i Jusi. “A, Zijo i Cero, vidite koga ima od nasih na Vrhovima i prenesite njima da smo ovdje, da se pripreme za protivnapad, a da ce konkretniji zadatak dobiti brzo.
Enka i Podzica nisu nasli, a pregledom bojista utvrdio sam da su cetnici zaposjeli nase linije i samo okrenuli puskarnice u suprotnom smijeru iz nasih zaklona. Radilo se o velikom broju cetnika koji su djelovali jako oprezno i spretnije od domacih u svim radnjama koje su se mogle zapaziti dvogledom sa udaljenosti od oko osamsto metara. Pokusali smo ih iznenaditi snajperskom paljbom, ali nije bilo uspieha. Enka i Podzica nismo pronasli do aksama, a od boraca iz njihove grupe izgleda nije niko ostao. Svi su produzili za Medjedju.
Kada sam pomislio da je medju onima koji su panicno otisli ka Medjedji i moj brat Adem, on se pojavio sa jednim saborcem. Rekose uglas: “Jedva smo uspjeli izvuci se!” Djelovali su vrlo iscrpljeno, izgrebani od trnja u izvlacenju. Ostali su zadnji i odsjeceni, a da to nisu sami znali. Izvukli su se uz puno srece iz prve vrlo teske situacije na vrelom visegradskom bojistu. Adem je bio uporan u svojoj zelji da doprinese sto vise odbrani ovih, vrlo bitnih pozicija za nas, jer ocekivao da cemo vrlo skoro on i ja ici u nase rodno selo i iz te pozicije pripremati ulazak u Visegrad, a do tada ce iz Sarajeva stici puno boraca i jedinica, nadasmo se. Ademova odlucnost je bila naglasenija stalnim prisustvom misli da ne osramoti brata za koga je cuo da ovdje kao borac ne poznaje strah i ne vidi nerjesive situacije. Tesko je bilo to opravdati u ovako dramaticnim borbama kakva je bila danas. Adem i njegov saborac ostadose sa nama, a Fadil Karaman izvijesti da nije u mogucnosti

———————————————-

prikupiti cijelu jedinicu, odnosno, da ima samo borce na Vrhovima, dominantnom objektu oko dvjesto metara iznad nas. Odlucih da ih ne povlaci jer je to najznacajnija pozicija za novu liniju odbrane a o daljim dejstvima cu odluciti nocas, nakon sto izvijestim komandanta IBOG-a. U prvi sumrak, upravo kada sam razmisljao da sa svojom ekipom krenem ka Medjedji, nakon sto sam izdao zadatke o formiranju nove linije odbrane i njenom posjedanju, iznenadi me i trenutno malo zastrasi doktor Benko, koji panicno protrca pored mene govoreci “Tenk! Bjezi, Sejdicu, bjezimo. Evo ga tu, ispred nas!”
Vidjevsi Benka kako panicno trci i znajuci da nemamo nista od protivoklopnih sredstava, okrenuh se, a za mnom i ostali, i strcah nizbrdo, stotinjak metara, i zastadoh iza jedne vece bukve. Benko je trazio da trcimo jos do potoka jer smo na zaustavljenoj poziciji u slucaju izlaska tenka u velikoj opasnosti. Ono sto me je natjeralo da stanem bilo je cudjenje, kako to da tenk ne cujem na sto metara od mene, a ne puca niko okolo niti se granatira. “Cuje li neko od vas tenk?” upitah. Svi se pretvorise u uho i pokusase da cuju neki zvuk motora tenka, ali niko ne potvrdi da cuje. Neko od prisutnih boraca prokomentarisa: “Mozda su ga ugasili da pjesadijom izadju na Bukvicu, da ne rizikuju tenk.” Prihvatih tu mogucnost i okrenuh se da nastavim, ali ugledah u Cere Jasmina RPG i dvije granate. „Pa sto nisi iznio na Bukvicu maloprije, daj to ovamo odmah!” ljutito zagalamih na njega, a on se spetlja u frci, pa umalo ne pade, posrnuvsi na zile debele bukve. Granata je vec bila u cijevi RPG-a. “lzvolite,” zamuca i dodade: “Ja sam vas trazio da kazem da je RPG u ovoj kuci ispod nas.” Nastupi tajac da ponovo osluhnemo cuje li se taj famozni tenk, sada sam ga prizeljkivao mnogo vise nego maloprije. Podjoh uz brdo ka tenku. Juso i Abaz su isli uz mene i govorili: “Nemoj ti sam, nemoj prvi komandante, ne mozes i puskom i RPG-om”. A ja kratko odgovorih: “Zasto ste vi tu.” Vracali smo se, mic po mic, ka Bukvici, doktor Benko se lagano vraco i nije mogao vjerovati da tenk jos nije izronio na Bukvicu. Izadjosmo vrlo disciplinovano na Bukvicu, a ja odoh na poziciju sa koje je doktor Benko vidio tenk.
Ta pozicija je bila usjek puta Pocivala-Orahovci na prevoju Bukvica, a pedesetak metara nize je jedna jaka krivina u pravcu HE Visegrad. Iz tog pravca, sa krivine, bljesnuse svjetla direktno u moje oci kroz usjek puta. Podigoh RPG, a u istom trenutku uocih jos neka svjetla okolo: dva velika fara koja su obasjavala podrucje odbrane do Holijaka i Bukvice. Shvatih da se doktor prepao svjetala sa brane HE Visegrad. Pozvah doktora, a on laganim, necujnim korakom dodje do mene. “Eno ti tenka, pucaj!” nasalim se. On se nasmija i rece: “Isto ko farovi vozila.” E moj doktore”, bijase moj komentar. Na ovaj previd, doktor je prozivan mnogo puta kasnije. Fadil Karaman je ostao sa jedinicom uredjivati nasu liniju odbrane, a mi smo otisli u Medjedju da primimo izvjestaje o danasnjem gubljenju pozicija na

——————————————————

Pocivalima. Medjutlm, Enka i Podzica nismo nasli, niti su svracali u Komandu brigade.To mi je bilo vrlo cudno, jer sam ocijenio da se radi o jako odgovornim starjesinama, a borci koje su vodili, su uglavnom produzili za Gorazde. Ovo danas je njima bilo previse da izdrze. Odluke su donijeli sami, jer nisu od Holijaka vidjeli svoje pretpostavljene. Mene i moje naredbe su uvazavali dok sam uz njih a cim smo se razisli hvatali su krivinu. Punoje bilo razlicitih, nesigurnih i neprovjerenih informacija da su Enko i Podzic prosli kroz Medjedju, a ja sam u zadatak dao Fadilu da se proceslja teren u sirem rejonu Orahovaca i da me veceras, do 24.00 sata izvijesti o rezultatu. U danasnjoj bici je poginuo borac koji me impresionirao zustroscu i stilom kretanja u borbi, rahmetli Taib Dervisevic, koji je u Sarajevu vec postigao velike rezultate kao borac.

On je brat, u Sarajevu mnogo poznatijeg, Azema Dervisevica Zenge. Otac Azemov i Taibov, Nurko Dervisevic je bio u logoru Uzamnica, prijavijen za razmjenu do koje nije doslo jer su cetnici htjeli civile poput Nurke razmijeniti za njihove vojvode. Sinovi ovog iscrpljenog starca su se borili kao istinski heroji za Bosnu u kojoj nece biti logora za civile, a u toj borbi za neprijatelja su imali one kojima smeta sve sto nije u duhu velikosrpstva. U ponoc mi stize izvjestaj da su Fadilovi borci pretresli teren do pred sama Pocivala, ali da Enka ni Podzica nisu pronasli. Ujutro su vec stigle poznate price “vidjeni u Gorazdu,” “prosli kroz Ustipracu,” “vec su u Zorovicima, i spremaju se preko Grepka” i slicno, sto je davalo nadu da su jos zivi. Bio sam uvjeren da bi se bar javili radio-vezom da napustaju i objasnili zasto, jer su na mene ostavili izuzetno pozitivan i snazan utisak visokomoralnih osoba te nikako nije bilo spojivo to sto su neki pricali da su se tiho izvukli. I do sada je bilo pojedinaca koji su trazili svoje mjesto po osnovu ispricanih lazi, u kojima su smisljene gadosti zestoke sadrzine. Kada bi to ispricao neki anonimni gradjanin, borci su pitali ko mu je to pricao. Odgovor je cesto bio: neko iz Opcinskog staba : Avdija, Trte, Dine, Esef ili Nedzad.

Ovu situaciju Avdija Sabanovic je iskoristio da lansira zanimljivu pricu i uputio je ka Gorazdu i Sarajevu, prema obicnim gradjanima, ali i prema civilnoj i vojnoj bezbjednosti (posredno). Sustina njegove prljavstine je bila u tome da sam ja zrtvovao, ili cak sumnje da sam ja ubio Erika i Podzica, jer su mi oni bili konkurenti kao borci i starjesine, sve u cilju da sto bolje prosperiram pa makar i preko njihovih tijela. Te i takve lazi brzo su odbacili svi oni koji su Avdiju upoznali bolje, a borci su ga ignorisali u svim situacijama. Avdija i ostali iz Staba su takvim pricama zatvarali sebi i ono malo otvorenih vrata na koja su mogli uci, narocito po Gorazdu. Imali su vrlo rijetke pojedince, istomisljenike, a Stab su forsirali kao pokrice svog angazovanja. Takav Opcinski stab nije imao pravu funkciju u vodjenju otpora

—————————————————

agresoru pa je te funkcije odavno preuzela IBOG, ali stapski oficiri se nisu mirili s tim da su preko poznatih u Sarajevu pokusali iznuditi papir kojim ce oni, ipak, komandovati. Ti pokusaji nisu srecom donijeli uspjeh, jer je tesko vjerovati da poslije svega sto su do sada ucinili imaju povjerenje boraca i starjesina, pa i od naroda koji sve pamti. Ova bljuvotina Avdije Sabanovica je stigla do Zenge, Azema Dervisevica, i on je insistirao da se cujemo radiovezom. To nije bilo moguce istog dana jer sam ja bio daleko od radio-uredjaja u izvidjanju, pa smo se culi narednog dana, odmah poslije Nove ’93.godine, nakon sto su pronadjena tijela Podzica i Enke rahmetli. Njihova tijela su nadjena duboko u nasoj teritoriji iza novoformirane linije odbrane Vrhovi- Bukovica – Prznica 01.01.1993.god.
Poginuli su od granate krecuci se ka Medjedji, jednom precicom pored dzamije u Orahovcima. Ovaj put im je nedostajalo malo srece jer su se kretali ivicom jednog suhog potoka, a granata koja ih je ubila pala je uz samu ivicu, dva-tri metra od njih. U vremenu njihove pogibije ja sam bio na Bukvici sa ekipom i niko nije cuo ni jedan krik, a udaljenost je oko trista metara. Sve vidjeno na terenu ukazuje da su brzo izdahnuli. Ovako sam objasnio Zengi njihovu smrt, a za smrt svoga brata je vec saznao od saboraca koji su stigli u Sarajevo. Zenga je upozorio da ce on sa mnom rascistiti. Prihvatio sam da dodje, ako moze, rekavsi da se ja istine ne plaslm. Rekao sam mu jos da oni koji su mu lansirali takvu pricu nisu moji, a vjerovatno ni njegovi prijatelji te da ih ne slusa vec da sve sam provjeri. Eto, Avdija je nasao svoju ulogu i pokusao njemu svejstvenim nacinom, podloscu, napraviti jos veci gubitak i pomoci neprijatelju da nas manje ostane u odbrani Bosne. Nije uspio. Saznavsi istinu, Zenga mi se izvinio. Veliki borci, istinski heroji, rahmetli Enko i Podzic, nisu ispunill svoju poslednju zelju da udju u Visegrad pobjedonosno. Ukopani su u gorazdanskom groblju 03.01.1993.godine.

Nastavice se

[Kaza]

#33451

Oslobadjanje i pad Holijaka

Kada smo zavrsili cetvrtu razmjenu, cetnici su ocekivali i petu u kojoi su trazili Micu Obradovica, Brana Simsica i Slobodana Tanaskovica. U njima svojstvenom stilu, nakon sto mi nismo prihvatili ponudjene uslove za razmjenu 03.12.1992.godine uz zestoku podrsku su zauzeli nase pozicije od HE Visegrad na lijevoj obali do Vlasenja, iz drugog jaceg pokusaja u istom danu. Stigao sam iz Medjedje u Orahovce po pozivu vezom kada je sve bilo gotovo.
Do mraka se nije znalo koliko je boraca poginulo, jer se izvlacenje jedinice vrsilo neorganizovano. Osnovni razlozi za pad ovog prostora su objektivni: ukupno mali broj boraca, veliki prostor, duga linijä odbrane, i subjektivni: slaba budnost na liniji odbrane i nedovoljna utvrdjenost linije odbrane. Jedinica iz Holijaka je izgubila komandante koji su imali izuzetno veliki autoritet i vec stekli znacajno iskustvo, sto je ovu jedinicu, u pogledu rukovodjenja i komandovanja, znacajno oslabilo. Novi komandant jedinice, Karaman Fadil,je izrastao u dobrog starjesinu, sticuci znanja u bitkama, nije mogao mnogo uciniti u ovom zestokom napadu cetnika, sa artiljerijskom podrskom koja djeluje zastrasujuce. Nakon uspostavljanja nove linije odbrane sa vrlo malim brojem boraca, izdao sam jednu vrlo neobicnu naredbu ciju sustinu su borci shvatili tek sutradan. Naredio sam da grupa boraca na celu sa Liskom Kasimom pridje cetnicima sto blize i da sa vise

—————————————————

razlicitih mjesta od ponoci drzi cetnike pod opterecenjem, pucajuci prema njima povremeno sa M-48 i garabinima, priblziava se kroz sumu, a zatim oko tri sata ujutro prekine pucati i zvizducima se doziva, simulirajuci pripremu za napad. Znao sam da cetnici ne poznaju tako dobro ovaj teren da se upute u nocni pretres terena kroz sumu, narocito, jer mogu ocekivati puno razlicitih iznenadjenja, a za nocno granatiranje tesko mogu prijaviti mjesto cilja koje treba da gadjaju. Ocekivao sam da ce bjezati, u najgorem slucaju da ce biti cijelu noc budni i sutra iscrpljeni, tako da ce nasim napadom udariti “fuk.”
Naredba je izvrsena, cetnici su pobjegli, a mi nismo bili sigurni u to pa je isto trebalo provjeriti necujnim pretresom terena. Za ovaj zadatak su se prijavile Sarajlije, momci koji su stigli iz Sarajeva kao nase pojacanje. Nisam mogao da ih uvjerim da moze biti puno opasno, ali sam ocekivao da cu iduci sa njima moci da ih zaustavim prije eventualnih teskih situacija i izvuci ih iz istih. Iz Medjedje smo se prebacili vozilima, zureci da stignemo sto prije na kotu Vrhovi, jer su izvjestaji sa Bukvice i Vrhova govorili da nigdje ne vide cetnike. Bojao sam se da se ne vrate i ponovo posjednu liniju, prije nas. Stigavsi na Bukvicu, pregledah dvogledom pojas oko prethodne izgubljene linije i ne uocih nista sto bi ukazivalo da su cetnici prisutni, osim paljevine dima nekih objekata na Pocivalima, blize liniji odbrane. Sa Vrhova, vise kote udaljene oko trista metara od dominantne kote Vlasenje, posmatrao sam ponovo posebno Vlasenje koje su cetnici morali pokriti, ako jos drze liniju odbrane koju su, privremeno, juce zaposjeli. Juce smo izgubili i samohotku i dio MTS-a, zarobljenog u prethodnim dejstvima na Meremislju, ali nadam se da cemo to vratiti. Primijetih da te samohotke nema na mjestu gdje je sinoc, u mrak, bila. Momci iz Sarajeva su se vrlo dobro kretali po terenu i koristeci masku i zaklon, pratili mene i borce sa ovog prostora u stopu. Posebno su me odusevili Enko Kulovac, Podzic Fikret i Taib Dervisevic u skladu pokreta, medjusobnom sporazumijevanju i koncentraciji na neprijatelja. Djelovali su samouvjereno i zastrasujuce, bili su blizu mene radi signala. Mic po mic, necujno stigosmo na Vlasenje, zatim mala pauza i silazak na Pocivala. Kada sam bio siguran da cetnici nisu prisutni, otvoreno sam presao cistinu od sume do kuhinje na Pocivalima, sto je iznenadilo Sarajlije. Fadil Karaman je sa ekipom dosao sa stijena iznad HE Visegrad, preko Konja, i na Pocivala smo stigli zajedno. Odahnuli smo kod kuhinje, pogledali okolne objekte, pazljivo, nadajuci se iznenadjenjima koja su cetnici mogli postaviti ukoliko su se organizovano izvlacili u toku prethodne noci. Iz uocenog na terenu bilo je ocigledno da su cetnici pobjegli sa ovih pozicija neorganizovano, vjerovatno bez komande, bojeci se da ih mi u noci ne iznenadimo. Jako zadovoljan sto smo vratili pozicije oko Holijaka, pozvao sam komandira Karamana, izdao mu zadatke da formira liniju odbrane po prethodnoj. Borci iz Sarajeva da budu interventni uz liniju odbrane, ako zatreba da pomognu, sto su Enko i

—————————————————–

Podzic prihvatili sa zadovoljstvom. To zadovoljstvo je bilo vidljivo na njihovim licima jer postigli su pocetni, vrlo znacajni uspjeh, ne ispucavsi ni metka. “A sta ce biti kada zarafalamo”, glasno su razmisljali. I ja ocekujem puno dobrih rezultata i puno pomoci borcima u bitkama i meni u komandovanju. lznenada, kurir iz veze u Holijacima koja je osposobljena odmah i koju cetnici nisu dograbili, prijavi tesko stanje na Dzankicima i potrebu da se javim vezom sto prije, ili da idem na Dzankice po trazenju komandira jedinice koja je branila vruce podrucje od Zaglavka preko Dugog Cajra do Klisure.
Dobivsi pojasnjenja stanja na Dzankicima odlucih otici sto prije uz angazovanje interventne jedinice iz Medjedje. Dao sam dodatna uputstva Fadilu i uputio se prema autu, koje je vec stiglo do Pocivala. Moje licno obezbjedjenje danas su Juso Kesmer i Abaz Cosibegovic. Abaz je pristigli borac iz Sarajeva, inace momak kojeg sam odlicno poznavao prije rata i blizi rodjak moje supruge Dzevade. Prateci sa Drinska, cetnici su uocili nase kretanje po bojistu i uputili nekoliko granata u sumu, pedesetak metara iznad puta kojim smo se kretali trenutno nas trojica, prema autu koje je bilo uvuceno maskirano u sumarku. Vidjevsi pogotke granata, ocijenih da ce sljedeca serija vjerovatno biti po putu gdje se sada nalazimo. Ostro naredih: “Idemo trkom sto prije do auta, naci ce nas granatama”! Juso je prihvatio i izvrsio naredbu prateci mene u brzini trcanja, a Abaz je jeo hljeb i popravljao pertle cipela. Okrenuvsi se prema njemu proderah se: “Hajde, trci brzo, ostavi to vezanje cipela.” Imao sam predosjecaj da ce granata pasti na mjesto gdje se on tada nalazio. Pretrcao, je tridesetak metara a jedna od tri upucene granate je pala tacno na mjesto gdje se Abaz prije nekoliko trenutaka nalazio i popravljao pertlu cipele. “Umalo ne pogiboh” rece Abaz i pogleda me blijeda lica iz koga probijaju krupne graske znoja.
Auto nas je cekao u sumom obraslom dolu, a zurba je bila velika, jer kriticno stanje na Dzankicima prijetilo je da izgubimo najznacajnije pozicije za odbranu slobodne teritorije oko Medjedje. U toku voznje prema Medjedji iz Orahovaca, tek sto smo nagazili asfalt, iz centra veze vezista Beri mi javi sifrovano da su Holijaci ponovo pali. “Nemoguce”, rekoh, ali me on uvjeri da mu je tako javljeno. Sta se moglo desiti za petnaestak minuta otkada smo otisli, nikako mi nije bilo jasno. Da li je moguce da smo ponovo izgubili Holijake? “Pa sta su radili ovi nasi? Zasto se nisu branlii?”, upitah naglas. Abaz i Juso sa cudjenjem komentarisase da to nije moguce. “Okreni! Idemo ponovo u Holijake”, rekoh vozacu Hamedu, a on smota u tunelu i okrenu. Trazio sam da vozi sto brze kako bismo na vrijeme stigli. Na putu prema Holijacima sretosmo neke borce iz ekipe koja je stigla iz Sarajeva, a predvodili su je Enko Kulovac i Fikret Podzic. Govorili su da je sve palo, da su ih cetnici iznenadili i da je puno mrtvlh. Na moje pitanje gdje su Fikro i

————————————————–

Enko, rekose da su kod dzamije i da me cekaju. Na moje pokusaje da ih vratim, ovi borci su na razne nacine izvrdavali da krenu ka Holijacima. Djelovali su jako preplaseno, sto je bilo dovoljno da shvatim da nece ispostovati naredbu, ali moja ekipa mora ici, gore su ostali borci koji su pruzali otpor. Njima moramo pomoci! Enka i Podzica nije bilo kod dzamije, a vidjeni su da idu ka dzamiji pa mi bi cudno gdje su nestali. Auto ostavismo ispod dzamije u Orahovcima i zurno nastavismo pjeske.
Zijo Kustura, Hodzin brat, nam se pridruzi na prilazu Bukvici, kao i Cero Jasmin, a doktora Benka zatekosmo na Bukvici. Pokusava dvogledom pribliziti i razjasniti situaciju na Pocivalima, koja su zaselak na vrhu sela Holijaci. Jos uvijek nije siguran da li ima nasih i smije li gadjati snajperom. „Sta ovo bi Sejdicu”? upita me sav zacudjen i blijed. “Reci ti meni doktore, ja sam ostavio cisto stanje, sta uradiste? Kako ih pustiste?” ljutito upitah. “Nisam ni ja bio gore na vrhu, samo sam u jednom momentu cuo zestoku paljbu i vidio da neki nasi vec bjeze. Nije mi bila jasna situacija i povukao sam se do ovog mjesta. Sta sad da radimo?” u ocaju me upita. “Jebite se svi kad ste pustili, idemo ponovo uzeti,” rekoh sa puno ogorcenja. “Dajte mi nadjite Enka i Podzica odmah!” naredih Abazu i Jusi. “A, Zijo i Cero, vidite koga ima od nasih na Vrhovima i prenesite njima da smo ovdje, da se pripreme za protivnapad, a da ce konkretniji zadatak dobiti brzo.
Enka i Podzica nisu nasli, a pregledom bojista utvrdio sam da su cetnici zaposjeli nase linije i samo okrenuli puskarnice u suprotnom smijeru iz nasih zaklona. Radilo se o velikom broju cetnika koji su djelovali jako oprezno i spretnije od domacih u svim radnjama koje su se mogle zapaziti dvogledom sa udaljenosti od oko osamsto metara. Pokusali smo ih iznenaditi snajperskom paljbom, ali nije bilo uspieha. Enka i Podzica nismo pronasli do aksama, a od boraca iz njihove grupe izgleda nije niko ostao. Svi su produzili za Medjedju.
Kada sam pomislio da je medju onima koji su panicno otisli ka Medjedji i moj brat Adem, on se pojavio sa jednim saborcem. Rekose uglas: “Jedva smo uspjeli izvuci se!” Djelovali su vrlo iscrpljeno, izgrebani od trnja u izvlacenju. Ostali su zadnji i odsjeceni, a da to nisu sami znali. Izvukli su se uz puno srece iz prve vrlo teske situacije na vrelom visegradskom bojistu. Adem je bio uporan u svojoj zelji da doprinese sto vise odbrani ovih, vrlo bitnih pozicija za nas, jer ocekivao da cemo vrlo skoro on i ja ici u nase rodno selo i iz te pozicije pripremati ulazak u Visegrad, a do tada ce iz Sarajeva stici puno boraca i jedinica, nadasmo se. Ademova odlucnost je bila naglasenija stalnim prisustvom misli da ne osramoti brata za koga je cuo da ovdje kao borac ne poznaje strah i ne vidi nerjesive situacije. Tesko je bilo to opravdati u ovako dramaticnim borbama kakva je bila danas. Adem i njegov saborac ostadose sa nama, a Fadil Karaman izvijesti da nije u mogucnosti

———————————————-

prikupiti cijelu jedinicu, odnosno, da ima samo borce na Vrhovima, dominantnom objektu oko dvjesto metara iznad nas. Odlucih da ih ne povlaci jer je to najznacajnija pozicija za novu liniju odbrane a o daljim dejstvima cu odluciti nocas, nakon sto izvijestim komandanta IBOG-a. U prvi sumrak, upravo kada sam razmisljao da sa svojom ekipom krenem ka Medjedji, nakon sto sam izdao zadatke o formiranju nove linije odbrane i njenom posjedanju, iznenadi me i trenutno malo zastrasi doktor Benko, koji panicno protrca pored mene govoreci “Tenk! Bjezi, Sejdicu, bjezimo. Evo ga tu, ispred nas!”
Vidjevsi Benka kako panicno trci i znajuci da nemamo nista od protivoklopnih sredstava, okrenuh se, a za mnom i ostali, i strcah nizbrdo, stotinjak metara, i zastadoh iza jedne vece bukve. Benko je trazio da trcimo jos do potoka jer smo na zaustavljenoj poziciji u slucaju izlaska tenka u velikoj opasnosti. Ono sto me je natjeralo da stanem bilo je cudjenje, kako to da tenk ne cujem na sto metara od mene, a ne puca niko okolo niti se granatira. “Cuje li neko od vas tenk?” upitah. Svi se pretvorise u uho i pokusase da cuju neki zvuk motora tenka, ali niko ne potvrdi da cuje. Neko od prisutnih boraca prokomentarisa: “Mozda su ga ugasili da pjesadijom izadju na Bukvicu, da ne rizikuju tenk.” Prihvatih tu mogucnost i okrenuh se da nastavim, ali ugledah u Cere Jasmina RPG i dvije granate. „Pa sto nisi iznio na Bukvicu maloprije, daj to ovamo odmah!” ljutito zagalamih na njega, a on se spetlja u frci, pa umalo ne pade, posrnuvsi na zile debele bukve. Granata je vec bila u cijevi RPG-a. “lzvolite,” zamuca i dodade: “Ja sam vas trazio da kazem da je RPG u ovoj kuci ispod nas.” Nastupi tajac da ponovo osluhnemo cuje li se taj famozni tenk, sada sam ga prizeljkivao mnogo vise nego maloprije. Podjoh uz brdo ka tenku. Juso i Abaz su isli uz mene i govorili: “Nemoj ti sam, nemoj prvi komandante, ne mozes i puskom i RPG-om”. A ja kratko odgovorih: “Zasto ste vi tu.” Vracali smo se, mic po mic, ka Bukvici, doktor Benko se lagano vraco i nije mogao vjerovati da tenk jos nije izronio na Bukvicu. Izadjosmo vrlo disciplinovano na Bukvicu, a ja odoh na poziciju sa koje je doktor Benko vidio tenk.
Ta pozicija je bila usjek puta Pocivala-Orahovci na prevoju Bukvica, a pedesetak metara nize je jedna jaka krivina u pravcu HE Visegrad. Iz tog pravca, sa krivine, bljesnuse svjetla direktno u moje oci kroz usjek puta. Podigoh RPG, a u istom trenutku uocih jos neka svjetla okolo: dva velika fara koja su obasjavala podrucje odbrane do Holijaka i Bukvice. Shvatih da se doktor prepao svjetala sa brane HE Visegrad. Pozvah doktora, a on laganim, necujnim korakom dodje do mene. “Eno ti tenka, pucaj!” nasalim se. On se nasmija i rece: “Isto ko farovi vozila.” E moj doktore”, bijase moj komentar. Na ovaj previd, doktor je prozivan mnogo puta kasnije. Fadil Karaman je ostao sa jedinicom uredjivati nasu liniju odbrane, a mi smo otisli u Medjedju da primimo izvjestaje o danasnjem gubljenju pozicija na

——————————————————

Pocivalima. Medjutlm, Enka i Podzica nismo nasli, niti su svracali u Komandu brigade.To mi je bilo vrlo cudno, jer sam ocijenio da se radi o jako odgovornim starjesinama, a borci koje su vodili, su uglavnom produzili za Gorazde. Ovo danas je njima bilo previse da izdrze. Odluke su donijeli sami, jer nisu od Holijaka vidjeli svoje pretpostavljene. Mene i moje naredbe su uvazavali dok sam uz njih a cim smo se razisli hvatali su krivinu. Punoje bilo razlicitih, nesigurnih i neprovjerenih informacija da su Enko i Podzic prosli kroz Medjedju, a ja sam u zadatak dao Fadilu da se proceslja teren u sirem rejonu Orahovaca i da me veceras, do 24.00 sata izvijesti o rezultatu. U danasnjoj bici je poginuo borac koji me impresionirao zustroscu i stilom kretanja u borbi, rahmetli Taib Dervisevic, koji je u Sarajevu vec postigao velike rezultate kao borac.

On je brat, u Sarajevu mnogo poznatijeg, Azema Dervisevica Zenge. Otac Azemov i Taibov, Nurko Dervisevic je bio u logoru Uzamnica, prijavijen za razmjenu do koje nije doslo jer su cetnici htjeli civile poput Nurke razmijeniti za njihove vojvode. Sinovi ovog iscrpljenog starca su se borili kao istinski heroji za Bosnu u kojoj nece biti logora za civile, a u toj borbi za neprijatelja su imali one kojima smeta sve sto nije u duhu velikosrpstva. U ponoc mi stize izvjestaj da su Fadilovi borci pretresli teren do pred sama Pocivala, ali da Enka ni Podzica nisu pronasli. Ujutro su vec stigle poznate price “vidjeni u Gorazdu,” “prosli kroz Ustipracu,” “vec su u Zorovicima, i spremaju se preko Grepka” i slicno, sto je davalo nadu da su jos zivi. Bio sam uvjeren da bi se bar javili radio-vezom da napustaju i objasnili zasto, jer su na mene ostavili izuzetno pozitivan i snazan utisak visokomoralnih osoba te nikako nije bilo spojivo to sto su neki pricali da su se tiho izvukli. I do sada je bilo pojedinaca koji su trazili svoje mjesto po osnovu ispricanih lazi, u kojima su smisljene gadosti zestoke sadrzine. Kada bi to ispricao neki anonimni gradjanin, borci su pitali ko mu je to pricao. Odgovor je cesto bio: neko iz Opcinskog staba : Avdija, Trte, Dine, Esef ili Nedzad.

Ovu situaciju Avdija Sabanovic je iskoristio da lansira zanimljivu pricu i uputio je ka Gorazdu i Sarajevu, prema obicnim gradjanima, ali i prema civilnoj i vojnoj bezbjednosti (posredno). Sustina njegove prljavstine je bila u tome da sam ja zrtvovao, ili cak sumnje da sam ja ubio Erika i Podzica, jer su mi oni bili konkurenti kao borci i starjesine, sve u cilju da sto bolje prosperiram pa makar i preko njihovih tijela. Te i takve lazi brzo su odbacili svi oni koji su Avdiju upoznali bolje, a borci su ga ignorisali u svim situacijama. Avdija i ostali iz Staba su takvim pricama zatvarali sebi i ono malo otvorenih vrata na koja su mogli uci, narocito po Gorazdu. Imali su vrlo rijetke pojedince, istomisljenike, a Stab su forsirali kao pokrice svog angazovanja. Takav Opcinski stab nije imao pravu funkciju u vodjenju otpora

—————————————————

agresoru pa je te funkcije odavno preuzela IBOG, ali stapski oficiri se nisu mirili s tim da su preko poznatih u Sarajevu pokusali iznuditi papir kojim ce oni, ipak, komandovati. Ti pokusaji nisu srecom donijeli uspjeh, jer je tesko vjerovati da poslije svega sto su do sada ucinili imaju povjerenje boraca i starjesina, pa i od naroda koji sve pamti. Ova bljuvotina Avdije Sabanovica je stigla do Zenge, Azema Dervisevica, i on je insistirao da se cujemo radiovezom. To nije bilo moguce istog dana jer sam ja bio daleko od radio-uredjaja u izvidjanju, pa smo se culi narednog dana, odmah poslije Nove ’93.godine, nakon sto su pronadjena tijela Podzica i Enke rahmetli. Njihova tijela su nadjena duboko u nasoj teritoriji iza novoformirane linije odbrane Vrhovi- Bukovica – Prznica 01.01.1993.god.
Poginuli su od granate krecuci se ka Medjedji, jednom precicom pored dzamije u Orahovcima. Ovaj put im je nedostajalo malo srece jer su se kretali ivicom jednog suhog potoka, a granata koja ih je ubila pala je uz samu ivicu, dva-tri metra od njih. U vremenu njihove pogibije ja sam bio na Bukvici sa ekipom i niko nije cuo ni jedan krik, a udaljenost je oko trista metara. Sve vidjeno na terenu ukazuje da su brzo izdahnuli. Ovako sam objasnio Zengi njihovu smrt, a za smrt svoga brata je vec saznao od saboraca koji su stigli u Sarajevo. Zenga je upozorio da ce on sa mnom rascistiti. Prihvatio sam da dodje, ako moze, rekavsi da se ja istine ne plaslm. Rekao sam mu jos da oni koji su mu lansirali takvu pricu nisu moji, a vjerovatno ni njegovi prijatelji te da ih ne slusa vec da sve sam provjeri. Eto, Avdija je nasao svoju ulogu i pokusao njemu svejstvenim nacinom, podloscu, napraviti jos veci gubitak i pomoci neprijatelju da nas manje ostane u odbrani Bosne. Nije uspio. Saznavsi istinu, Zenga mi se izvinio. Veliki borci, istinski heroji, rahmetli Enko i Podzic, nisu ispunill svoju poslednju zelju da udju u Visegrad pobjedonosno. Ukopani su u gorazdanskom groblju 03.01.1993.godine.

Nastavice se

[Kaza]

#33482

Fahro je poginuo

Crni Vrh je u decembru mjesecu ’92.godine bio meta stalnih napada cetnika i mjesto pravog herojstva nasih sezdesetak boraca koji su ga branili iz jednog uskog okruzenja, naizgled bezizlazne situacije, ali za borce bataljona “Cole” koje je predvodio Fahro Racic, onaj isti Fahro, koji je prve metke ispucao za Bajram 11.06.92. iz Plistina gadjajudi cetnike na Kosi pored mog rodnog sela Drokana.
Fahro je napredovao jako brzo i u oktobru vec je vodio cetu iz Kostica koja je bila problematicna u pogledu discipline. Ustrojio je tu jedincu, izvodio sa njom i odbrambena i napadacka dejstva da bi, zeleci da bude u svom kraju, trazio odlazak za Crni Vrh sto sam mu i udovoljio. Sjecam se njegove radosti kada je zarobio prvu osamdesetcetvorku “sijac

————————————————

smrti,” 16.10.92. na Meremislju, kao i dana kada smo pred agresiju cesto igrali fudbal u istoj ekipi, pa igre bilijara po cijelu noc kod njegovog rodjaka Smaje. Prvih dana pooctka agresije u Visegradu, bijase moj kurir i brzo mu dosadi. Od mene je skoro trazio da pokusam pronaci naocare jer je one koje je imao unistio potpuno. Nekoliko puta ih je lijepio pa ih vise ne moze koristiti. U Gorazdu je bilo obecanja i na kraju je receno da ce naruciti da se donesu iz Sarajeva. Kada sam Fahri saopcio da treba da stignu iz Sarajeva, on se nasmijao i rekao: ipak ja moram traziti cetnika sa mojom dioptrijom, ostali me ne zanimaju.” Imao je smisla za salu i bio je vrlo duhovit kada je raspolozen, a rijetko kada nije bio dobro raspolozen. 12.12.1992. godine od granate, u jednom zestokom udaru cetnika na Crnom Vrhu je poginuo izlazeci prema cetnicima. Njegovom pogibijom izgubili smo velikog borca, starjesinu, komandira i buduceg komandanta, borca koji je brze napredovao od svlh. Autoritetom i hrabroscu bio je nenadmasan.
lznesen je kroz cetnicke linije preko Kopita i ukopan u Medjedji. Nije dobio cak ni naocale koje je toliko zelio. Poslednje brilijantne rezultate i izvjestaj je posalo sa D.Lijeske, bio je nezadrziv, ali nas uspjeh nije bio poptun zbog pogibije Hece, Bekte, Bezdroba i ostalih. Ovaj gubitak mi je tesko pao, ali sam skupio snage gledajuci gorcinu lica njegovih i mojih saboraca u toku njegove dzenaze. U njihovim licima vidjeh sve misli tako jasno, da se upitah, da li je to san i odakle ta moc? Svi su zeljeli osvetu. Te zelje sam se pribojavao, jer i ta osveta je morala ici po razumu i komandi, viteski, a radi spasa naroda Bosne, a ne radi zadovoljavanja licnog osjecaja.Upravo u ovom kontekstu govorih na dzenazi, mada mi bi jako tesko. Ne zaplakah.

Nastavice se

[Kaza]

#33490

Fahro je poginuo

Crni Vrh je u decembru mjesecu ’92.godine bio meta stalnih napada cetnika i mjesto pravog herojstva nasih sezdesetak boraca koji su ga branili iz jednog uskog okruzenja, naizgled bezizlazne situacije, ali za borce bataljona “Cole” koje je predvodio Fahro Racic, onaj isti Fahro, koji je prve metke ispucao za Bajram 11.06.92. iz Plistina gadjajudi cetnike na Kosi pored mog rodnog sela Drokana.
Fahro je napredovao jako brzo i u oktobru vec je vodio cetu iz Kostica koja je bila problematicna u pogledu discipline. Ustrojio je tu jedincu, izvodio sa njom i odbrambena i napadacka dejstva da bi, zeleci da bude u svom kraju, trazio odlazak za Crni Vrh sto sam mu i udovoljio. Sjecam se njegove radosti kada je zarobio prvu osamdesetcetvorku “sijac

————————————————

smrti,” 16.10.92. na Meremislju, kao i dana kada smo pred agresiju cesto igrali fudbal u istoj ekipi, pa igre bilijara po cijelu noc kod njegovog rodjaka Smaje. Prvih dana pooctka agresije u Visegradu, bijase moj kurir i brzo mu dosadi. Od mene je skoro trazio da pokusam pronaci naocare jer je one koje je imao unistio potpuno. Nekoliko puta ih je lijepio pa ih vise ne moze koristiti. U Gorazdu je bilo obecanja i na kraju je receno da ce naruciti da se donesu iz Sarajeva. Kada sam Fahri saopcio da treba da stignu iz Sarajeva, on se nasmijao i rekao: ipak ja moram traziti cetnika sa mojom dioptrijom, ostali me ne zanimaju.” Imao je smisla za salu i bio je vrlo duhovit kada je raspolozen, a rijetko kada nije bio dobro raspolozen. 12.12.1992. godine od granate, u jednom zestokom udaru cetnika na Crnom Vrhu je poginuo izlazeci prema cetnicima. Njegovom pogibijom izgubili smo velikog borca, starjesinu, komandira i buduceg komandanta, borca koji je brze napredovao od svlh. Autoritetom i hrabroscu bio je nenadmasan.
lznesen je kroz cetnicke linije preko Kopita i ukopan u Medjedji. Nije dobio cak ni naocale koje je toliko zelio. Poslednje brilijantne rezultate i izvjestaj je posalo sa D.Lijeske, bio je nezadrziv, ali nas uspjeh nije bio poptun zbog pogibije Hece, Bekte, Bezdroba i ostalih. Ovaj gubitak mi je tesko pao, ali sam skupio snage gledajuci gorcinu lica njegovih i mojih saboraca u toku njegove dzenaze. U njihovim licima vidjeh sve misli tako jasno, da se upitah, da li je to san i odakle ta moc? Svi su zeljeli osvetu. Te zelje sam se pribojavao, jer i ta osveta je morala ici po razumu i komandi, viteski, a radi spasa naroda Bosne, a ne radi zadovoljavanja licnog osjecaja.Upravo u ovom kontekstu govorih na dzenazi, mada mi bi jako tesko. Ne zaplakah.

Nastavice se

[Kaza]

#33507

Stigli Fikret Cocalic i Nijaz Nuhanovic

U decembru ’92. iz Sarajeva je stigao major Nijaz Nuhanovic, profesionalni starjesina bivse JNA sa izrazenom zeljom da doprinese oslobadjanju Visegrada i ucestvuje u radu Komande Prve visegradske brigade. Odmah se ukljucio i pomagao koliko je mogao. Imalo se sta nauciti od Nijaza. Veoma bitna i dugo iscekivana licnost bio je predsjednik Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad u Sarajevu i predsjednik Opcine pred agresiju, Fikret Cocalic. U valu izbjeglica napustio je Visegrad i zadrzao se u Sarajevu odakle je, nakon nekoliko slusanja radio-vezom, eto, odlucio doci u Medjedju da pomogne svom narodu u organizaciji zivota i prvenstveno radu civilne vlasti koju je ovdje predstavljao opet Mehmed Tvrtkovic Trte. On je kontaktirao glavnog, kako je on zvao vjerovatno predsjednika Izetbegovica i paralelno u Crnom Vrhu vodeci Opcinski stab TO Visegrad, vodio i Ratno predsjednistvo i Stranku demokratske akcije. To mu je omogucavalo suvereno vladanje situacijom, uz malo ucesce u odbrani od neprijatelja i pripremi dejstava.
Fikreta sam poznavao kratko pred rat kroz druzenje nasih supruga u toku njihovog zajednickog anagazovanja u preduzecu “Panos” u Visegradu. Nasi kontakti su bili vrlo rijetki, a katkad bi on odvezao moju suprugu i dijete iz obdanista, ili ja njegove. Djelovao mi je vrlo ozbiljan, slabo komunikativan i povucen u sebe, a nije bilo elemenata po kojim bismo se mogli znacajnije pribliziti. Ozbiljnost ratne situacije nas je priblizila i ja sam se njemu prijavio da ucestvujem u organizovanju otpora neprijatelju. Fikretovim odlaskom za Sarajevo, sto su mu mnogi pa i ja, zamjerali, civilna vlast nije adekvatno ozbiljnosti situacije formirana, a narod i borci Visegrada su to dobro osjetili u dosadasnjem toku agresije. O Fikretu i njegovim kvalitetama te o nestanku problema iz oblasti koju organizuju civilne vlasti, govorio mi je puno Zaim Hodza. Ponekad je u tome i pretjerivao, ali sam se iskreno nadao i mnogo ocekivao od Fikreta. Svega dobrog nam je falilo, a pogotovo ljudi od iskustva, pametnih i sposobnih. Fikret je poceo vrlo dobro saradjivati sa mnom i sa clanovima Komande, ali sto je duze boravio u Stabu sve se vise osjecao uticaj stapskih “longosa.” Stapski oficiri su u dobroj mjeri Fikreta filovali i podlim pricama. Jedna od tih je da sam ja rekao da cemo ga strijeljati ili objesiti u toku nekog informisanja postrojene jedinice, sto je samo jedna u nizu prljavih lazi. Fikret je, vjerovatno, istu prihvatio kao istinu a o tome mene pitao tek mnogo kasnije. Nakon mog odgovora i dalje je sumnjao, a ja se nisam trudio puno da ga uvjerim.
Brzo se Komandi brigade Ratno predsjednistvo obratilo aktima provokativne i vrlo nekorektne sadrzine. Posto sam ja potpisivao odgovore na te akte i zastupao interese boraca i starjesina brigade, dosao sam pod stalni

———————————————-

udar gospode iz Staba i Ratnog predsjednistva. Kada bi brigada postigla znacajan rezultat, tada su to bili drugi nastupi, drugi ljudi, sa puno obecanja i zelja za pomoci: Komandi, borcima, meni “sta nam god zatreba”. Hodza je brzo pokazao razocarenje Fikretovim uticajem na clanove Staba, odnosno, njihovim uticajem na Fikreta. U svemu sto sam zamjerao onima koji su pobjegli najvise me pogadjalo to sto ne pomisljaju da se vrate pa mi je Fikretov povratak bio odlucujuci da o njemu razmisljam kao odlucnom i hrabrom predsjedniku Ratnog predsjednistva. Ipak, on me je brzo razocarao. U mojoj odsutnosti bio sam izabran za clana Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad u Sarajevu, sto sam saznao Fikretovim dolaskom, a sto je clanovima Staba malo teze palo ali ni to nije dugo trajalo, jer sam smijenjen opet u mojoj odsutnosti od strane stapskih oficira, longosa.
Gospodin Hadzo Efendic, predsjednik Ratnog predsiednistva Opcine Gorazde, nakon boravka u Sarajevu me pozva na razgovor kako bi saznao stvarno stanje na visegradskom bojistu i pomogao u eventualnom rjesavanju problema, prvenstveno logisticke podrske. Mene je Hadzo upoznao u pocetku agresije, pa je sa rezervom primio “uvale” koje su ispricali neki stapski oficiri o meni u njegovom odsustvu, pa me upita: „Sta oni to rade?” Sto su se okrenuli protiv tebe?” Mislim da znas koliko je potrebno da zakljucis,” odgovorih mu.

Hadzo mi rece da bi iz Beograda moglo uskoro da se uputi dvije hiljade tona hrane za narod i borce gorazdanskog regiona i to preko Visegrada, sto nisam vjerovao, ali sam se potajno nadao. „Iz Srbije za nas samo salju placenike,” rekoh Hadzi a on klimnu glavom i rece:” Svijet ih tjera da posalju hranu, oni sami to sigurno ne bi.” Ipak, u rokovnik, pored
ovoga upisah “apsurd” sto se ubrzo potvrdi. Ova rijec mi je puno govorila i sve pojasnjavala.

Mobilizacija vojnih obveznika

Kontrola kretanja v/o

Nastavice se

[Kaza]

#33512

Stigli Fikret Cocalic i Nijaz Nuhanovic

U decembru ’92. iz Sarajeva je stigao major Nijaz Nuhanovic, profesionalni starjesina bivse JNA sa izrazenom zeljom da doprinese oslobadjanju Visegrada i ucestvuje u radu Komande Prve visegradske brigade. Odmah se ukljucio i pomagao koliko je mogao. Imalo se sta nauciti od Nijaza. Veoma bitna i dugo iscekivana licnost bio je predsjednik Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad u Sarajevu i predsjednik Opcine pred agresiju, Fikret Cocalic. U valu izbjeglica napustio je Visegrad i zadrzao se u Sarajevu odakle je, nakon nekoliko slusanja radio-vezom, eto, odlucio doci u Medjedju da pomogne svom narodu u organizaciji zivota i prvenstveno radu civilne vlasti koju je ovdje predstavljao opet Mehmed Tvrtkovic Trte. On je kontaktirao glavnog, kako je on zvao vjerovatno predsjednika Izetbegovica i paralelno u Crnom Vrhu vodeci Opcinski stab TO Visegrad, vodio i Ratno predsjednistvo i Stranku demokratske akcije. To mu je omogucavalo suvereno vladanje situacijom, uz malo ucesce u odbrani od neprijatelja i pripremi dejstava.
Fikreta sam poznavao kratko pred rat kroz druzenje nasih supruga u toku njihovog zajednickog anagazovanja u preduzecu “Panos” u Visegradu. Nasi kontakti su bili vrlo rijetki, a katkad bi on odvezao moju suprugu i dijete iz obdanista, ili ja njegove. Djelovao mi je vrlo ozbiljan, slabo komunikativan i povucen u sebe, a nije bilo elemenata po kojim bismo se mogli znacajnije pribliziti. Ozbiljnost ratne situacije nas je priblizila i ja sam se njemu prijavio da ucestvujem u organizovanju otpora neprijatelju. Fikretovim odlaskom za Sarajevo, sto su mu mnogi pa i ja, zamjerali, civilna vlast nije adekvatno ozbiljnosti situacije formirana, a narod i borci Visegrada su to dobro osjetili u dosadasnjem toku agresije. O Fikretu i njegovim kvalitetama te o nestanku problema iz oblasti koju organizuju civilne vlasti, govorio mi je puno Zaim Hodza. Ponekad je u tome i pretjerivao, ali sam se iskreno nadao i mnogo ocekivao od Fikreta. Svega dobrog nam je falilo, a pogotovo ljudi od iskustva, pametnih i sposobnih. Fikret je poceo vrlo dobro saradjivati sa mnom i sa clanovima Komande, ali sto je duze boravio u Stabu sve se vise osjecao uticaj stapskih “longosa.” Stapski oficiri su u dobroj mjeri Fikreta filovali i podlim pricama. Jedna od tih je da sam ja rekao da cemo ga strijeljati ili objesiti u toku nekog informisanja postrojene jedinice, sto je samo jedna u nizu prljavih lazi. Fikret je, vjerovatno, istu prihvatio kao istinu a o tome mene pitao tek mnogo kasnije. Nakon mog odgovora i dalje je sumnjao, a ja se nisam trudio puno da ga uvjerim.
Brzo se Komandi brigade Ratno predsjednistvo obratilo aktima provokativne i vrlo nekorektne sadrzine. Posto sam ja potpisivao odgovore na te akte i zastupao interese boraca i starjesina brigade, dosao sam pod stalni

———————————————-

udar gospode iz Staba i Ratnog predsjednistva. Kada bi brigada postigla znacajan rezultat, tada su to bili drugi nastupi, drugi ljudi, sa puno obecanja i zelja za pomoci: Komandi, borcima, meni “sta nam god zatreba”. Hodza je brzo pokazao razocarenje Fikretovim uticajem na clanove Staba, odnosno, njihovim uticajem na Fikreta. U svemu sto sam zamjerao onima koji su pobjegli najvise me pogadjalo to sto ne pomisljaju da se vrate pa mi je Fikretov povratak bio odlucujuci da o njemu razmisljam kao odlucnom i hrabrom predsjedniku Ratnog predsjednistva. Ipak, on me je brzo razocarao. U mojoj odsutnosti bio sam izabran za clana Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad u Sarajevu, sto sam saznao Fikretovim dolaskom, a sto je clanovima Staba malo teze palo ali ni to nije dugo trajalo, jer sam smijenjen opet u mojoj odsutnosti od strane stapskih oficira, longosa.
Gospodin Hadzo Efendic, predsjednik Ratnog predsiednistva Opcine Gorazde, nakon boravka u Sarajevu me pozva na razgovor kako bi saznao stvarno stanje na visegradskom bojistu i pomogao u eventualnom rjesavanju problema, prvenstveno logisticke podrske. Mene je Hadzo upoznao u pocetku agresije, pa je sa rezervom primio “uvale” koje su ispricali neki stapski oficiri o meni u njegovom odsustvu, pa me upita: „Sta oni to rade?” Sto su se okrenuli protiv tebe?” Mislim da znas koliko je potrebno da zakljucis,” odgovorih mu.

Hadzo mi rece da bi iz Beograda moglo uskoro da se uputi dvije hiljade tona hrane za narod i borce gorazdanskog regiona i to preko Visegrada, sto nisam vjerovao, ali sam se potajno nadao. „Iz Srbije za nas samo salju placenike,” rekoh Hadzi a on klimnu glavom i rece:” Svijet ih tjera da posalju hranu, oni sami to sigurno ne bi.” Ipak, u rokovnik, pored
ovoga upisah “apsurd” sto se ubrzo potvrdi. Ova rijec mi je puno govorila i sve pojasnjavala.

Mobilizacija vojnih obveznika

Kontrola kretanja v/o

Nastavice se

[Kaza]

#33542

Foca je jos daleko

Uz puno kvalitetnih priprema, angazovanjem svih raspolozivih jedinica, izvrsen je pokusaj oslobadanja podrucja do Foce, sa lijeve i desne obale Drine. Osim znacajnog pocetnog dobrog rezultata nekih jedinica i mnogo izuzetno dobro osmisljenih elemenata, nije postignut ukupan uspjeh ni blizu ocekivanog, a gubici nasih jedinica su bili znacajni, sto je u analizi potvrdjeno kao rezultat nepostivanja komande i neizvrsavanja naredjenja. Nisam bio pristalica odlaska u borbu dobrovaljaca, vec boraca i jedinica koje dobiju zadatak. Jedinica iz Prve visegradske brigade je na takav nacin formirana i uz neophodne pripreme upucena na izvrsavanje zadatka. Ja sam, zbog intenzivnih napada neprijatelja u zoni odbrane brigade,da se ne desi veliko iznenadjenje, ostao sa oko sedamsto boraca i sto pedeset pusaka da odbranimo slobodnu teritoriju.
U drugoj fazi ovih dejstava ucestvovao sam i zajedno sa borciina usao u neprijateljska utvrdjenja ispod Stoca, izuzetno znacajnog vrha kojeg su cetnici cvrsto drzali. Sa jedinicom iz nase brigade napadali su i borci Prve drinske brigade. Bego Mrso, odvazni komandir cete iz Ilovace koji je svojom hrabroscu razbijao strah kod saboraca i Hasan Turcalo, iskusni komandant 5.bataljona Prve drinske brigade,koji je poznavao svaku stopu ovog terena i provodio neumorno mnoge konvoje do Grepka, su vodili svoje jedinice koji su poznavale ove terene puno bolje od boraca iz nase jedinice. Bego Mrso je posao sa pedeset boraca, a pri kraju bitke sa njim je ostalo pet boraca. Kada sam ga upitao: “Gdje su ostali borci?” zacrveni se i ljutito rece: “Ne znam, jebem im mater, sve cu ih pobiti.” Tesko je podnio da ga ostave njegovi borci i to ispred svojih kuca, a da Visegradjani i Rudjani iz visegradske brigade vode borbu do kraja, bez povlacenja, izuzev po mojoj komandi. To sto smo mi probili neprijateljsku liniju nije iskoristeno jer jedinice, koje su napadale Zebinu sumu, nisu zadrzale pocetni uspjeh i kada je komandant Buljubasic javio da se povucemo, bilo mi je tesko prenijeti to starjesinama jedinica. Moje lice je bilo svo izgrebano, nesto od provlacenja kroz smreke a jos vise od dejstva osom iz tih smreka i kovitlanja iglica nakon dejstva. Prije ovog oslobadjanja i posjedanja linija na dijelu Nekopi-Stolac, u pokusaju zauzimanja Stoca, dominantne kote na ovom prostoru, poginuo je Nere, vrstan borac iz Zakirove jedinice i brat jog poznatijeg hrabrog borca Cimbura, Kabaklije Ibrahima. U istom pokusaju lakse je ranjen Zakir Jamak i odvezen u bolnicu, a dejstva su nastavljena. Ipak, sve je zavrseno bez ukupnog veceg uspjeha. Ostali smo na istim pozicijama, neprijatelj je imao vece gubitke, ali to nam nije bio cilj, vec oslobadjanje teritorija oko Foce, pa mozda i Foce.

Nastavice se

[Kaza]

#33551

Foca je jos daleko

Uz puno kvalitetnih priprema, angazovanjem svih raspolozivih jedinica, izvrsen je pokusaj oslobadanja podrucja do Foce, sa lijeve i desne obale Drine. Osim znacajnog pocetnog dobrog rezultata nekih jedinica i mnogo izuzetno dobro osmisljenih elemenata, nije postignut ukupan uspjeh ni blizu ocekivanog, a gubici nasih jedinica su bili znacajni, sto je u analizi potvrdjeno kao rezultat nepostivanja komande i neizvrsavanja naredjenja. Nisam bio pristalica odlaska u borbu dobrovaljaca, vec boraca i jedinica koje dobiju zadatak. Jedinica iz Prve visegradske brigade je na takav nacin formirana i uz neophodne pripreme upucena na izvrsavanje zadatka. Ja sam, zbog intenzivnih napada neprijatelja u zoni odbrane brigade,da se ne desi veliko iznenadjenje, ostao sa oko sedamsto boraca i sto pedeset pusaka da odbranimo slobodnu teritoriju.
U drugoj fazi ovih dejstava ucestvovao sam i zajedno sa borciina usao u neprijateljska utvrdjenja ispod Stoca, izuzetno znacajnog vrha kojeg su cetnici cvrsto drzali. Sa jedinicom iz nase brigade napadali su i borci Prve drinske brigade. Bego Mrso, odvazni komandir cete iz Ilovace koji je svojom hrabroscu razbijao strah kod saboraca i Hasan Turcalo, iskusni komandant 5.bataljona Prve drinske brigade,koji je poznavao svaku stopu ovog terena i provodio neumorno mnoge konvoje do Grepka, su vodili svoje jedinice koji su poznavale ove terene puno bolje od boraca iz nase jedinice. Bego Mrso je posao sa pedeset boraca, a pri kraju bitke sa njim je ostalo pet boraca. Kada sam ga upitao: “Gdje su ostali borci?” zacrveni se i ljutito rece: “Ne znam, jebem im mater, sve cu ih pobiti.” Tesko je podnio da ga ostave njegovi borci i to ispred svojih kuca, a da Visegradjani i Rudjani iz visegradske brigade vode borbu do kraja, bez povlacenja, izuzev po mojoj komandi. To sto smo mi probili neprijateljsku liniju nije iskoristeno jer jedinice, koje su napadale Zebinu sumu, nisu zadrzale pocetni uspjeh i kada je komandant Buljubasic javio da se povucemo, bilo mi je tesko prenijeti to starjesinama jedinica. Moje lice je bilo svo izgrebano, nesto od provlacenja kroz smreke a jos vise od dejstva osom iz tih smreka i kovitlanja iglica nakon dejstva. Prije ovog oslobadjanja i posjedanja linija na dijelu Nekopi-Stolac, u pokusaju zauzimanja Stoca, dominantne kote na ovom prostoru, poginuo je Nere, vrstan borac iz Zakirove jedinice i brat jog poznatijeg hrabrog borca Cimbura, Kabaklije Ibrahima. U istom pokusaju lakse je ranjen Zakir Jamak i odvezen u bolnicu, a dejstva su nastavljena. Ipak, sve je zavrseno bez ukupnog veceg uspjeha. Ostali smo na istim pozicijama, neprijatelj je imao vece gubitke, ali to nam nije bio cilj, vec oslobadjanje teritorija oko Foce, pa mozda i Foce.

Nastavice se

[Kaza]

#33552

Dzankici padaju ako …

Upravo kada smo pripremali organizovani brojniji odlazak boraca na Grebak po hranu za brigadu i za porodice boraca, neprijateij je kao i svakog mjeseca i ovog zadnjeg vikenda pokusao napadom na nase linije ugroziti nase pozicije na najvaznijim mjestima, Zaglavak i Dzankici. Cetnici su uspjeu zauzeti Zaglavak bez znacajnijeg otpora nasih boraca koji su samo dnevnim patrolama kontrolisali ovaj siroki i znacajni plato, a zatim su, uz zestoku artiljerijsku podrsku, napali Dzankice 30.12.’92. Oko 10 sati ujutro mi je javljeno da je napad poceo i da ucestvuje mnogo cetnika, da su cetnici na Zaglavku i da tenkom dejstvuju po skoli na Dzankicima i nasoj l/o, a oko 12.00 sati da je kriticno i da ce, ako pomoc ne stigne hitno, Dzankici pasti brzo. Krenuo sam sa pet-sest boraca i naredio da nas stigne interventna
jedinica iz kasarne u Medjedji. Znao sam da ce biti kriticno i da ce izvlacenjem ranjenih i poginulih brzo biti oslabljena, inace, nasa najtvrdja linija. Nas dolazak mora ohrabriti borce i bitno je da stignemo na vrijeme prije nego cetnici izadju nad Dzankice. Istrcali smo do Dzankica vrlo brzo, a uz put sam vratio nekoliko boraca koji su “nosili ranjene,” a nisu bili neophodni. Vidio sam u njima prisutan strah i paniku, ali su isli za nama. Bilo je i onih koji su
izvrdavali neprimijetno fuknuli ka Medjedji. Izasavsi na stjenoviti plato ispod prodavnice, cusmo da neko puca iz tih stijena. Rekose mi da su Zakir i njegova ekipa tamo: “A sta je sa ostalim ?“ upitah borce koji su bili na ovoj liniji i ne cuh odgovor. PAM, koji je Semso Dzanko, komandir jedinice sa Dzankica, poslao na opravku u Medjedju sam vratio da pogledam moze li se popraviti. Upravo to mi se ucinilo najbitnijim kako bismo mogli upotrijebiti ovo efikasno i zastrasujuce orudje i sprijeciti pad Dzankica. Pokusao sam, ali
je bilo ocigledno da municija nije odgovarala pa sam trazio drugu. U iscekivanju odgovarajuce municije, pokusao sam pripremiti MG-ovku za dejstvo.Oko mene je bilo desetak boraca. Iznenada nas je pokosio rafal sa nase pozicije, oko sto metara udaljene u borovini iznad prodavnice. Pao je jedan borac, Hasib Omerovic, a ostali su se panicno bacili u stjencice koje nisu mogle biti dobar zaklon, ali borci su se priljubili, utopili u njih. PAM je ostao na totalnoj cistini kao i MG-ovka , a ja sam ostao bez oruzja izuzimajuci pistolj “Valter”, koji sam nosio uvijek. Esedu Dzanki, Semsinom bratu koji je bio najblize MG-ovki, sapnuh tiho: “Ja cu pucati iz pistolja dok se ti ne prebacis i zgrabis MG-ovku.” Nisam imao blizu mene nikoga sa puskom u tom momentu. Nalo Munir, jedan energican borac, cuvsi sta sam naredio Dzanki Esedu, prebaci se do mene i zatrazi da on puca papovkom da stiti Eseda, a Esed sav premro, inace vrlo plasljlv borac za razliku od brata Semse, kroz zube u stranu procijedi: “ubi me komadante, ne smijem.” “Kako ne smijes? Vidis da smo im ko na dlanu, da se ne mozemo nigdje pomaci, sve

————————————————-

ce nas pobiti”, dodadoh pun ogorcenja. “Dzaba, ne smijem ubi, me, drhtavim glasom rece Esed. Vidjevsi da su Halco Halil Gegic i Juso Kesmer moji pratioci i licno obezbjedjenje u borbi, dalje od mene, sapnuh Muniru Nali da puca dok ja pretrcim do MG-ovke i vratim se, da me pokusa zastiti. Razdaljinu od desetak metara cistine pretrcao sam brze nego ikad, cini mi se uz prethodnu pripremu i dejstvo iz pistolja, a kasnije podrskom Munira i papovke. U toku mog pretrcavanja cuo sam jedan duzi cetnicki rafal ali hvala Bogu, nisam osjetio udar po tijelu. Oko mene su zvizdale kugle i samo sudbina, ogromna sreca i malo spretnosti su mi pomogli. Ponovo sam se prilijepio uz stjencice iz kojih sam virio makar polovinom tijela, ali sada imam u rukama MG-ovku. Mogu uzvratiti efikasno, a saborci su dobili dodatnu snagu nakon sto sam ja uspio doci do MG-ovke. Odmah sam dejstvovao i prebacio cilj koji je bio dobro maskiran i borovima zasticen od direktnog efikasnog dejstva, tako da sam morao gadjati pod velikim uglom kako bi granata pala, kao iz neba, izmedju borova u nase zaklone koje su cetnici preuzeli. Posto je daljina oko sto metara vrlo mala, ovo ubacivanje granate je bilo tesko postici, pogotovu sa samo sest granata na raspolaganju. Ipak, druga a zatim i treca granata su pogodile cilj. Cetnici su pobjegli sa pozicije o kojoj su sanjali da je preuzmu i sa koje su Dzankici vec pod punom kontrolom, bez sansi da se brane. Vidjevsi da su cetnici nestali, moji saborci su oprezno krenuli ka borovima, a iz velikih stijena, nize od nas, pojavio se Zakir sa svojom ekipom. Zakir me kratko izvijestio sta se ovdje desavalo od jutros, a zatim se pridruzio pretresu terena. Onaj famozni PAM jos uvijek nije proradio a meni je bila zelja da njim podsprajcamo cetnike u njihovom izvlacenju ne bi li ostavili MTS-a ili ranjene i mrtve. Ponovo sam prisao sa Jusom Kesmerom tom PAM-u da provjeri donesenu municiju. Ponovo je to municija veceg kalibra, a druge nemamo na Dzankicima. Tek sto smo rijesili da ostavimo PAM, cetnici nas zasuse granatama oko nas. Napravili smo veliku gresku zadrzavanjem na istom mjestu vec petnaestak minuta.
Jedna granata MB 82 mm pala je jedan-dva metra od mene i Juse. Detonacija nas je zdrmala zestoko, zasula nas je kamena prasina, ali nijedne ogrebotina nije ostala na nasim tijelima. Nismo mogli vjerovati da smo zivi a kamoli da nismo ranjeni. Saborci su, u pretresu koje je vodio Zakir, ostali bez daha. Nisu mogli vjerovati da nismo gotovi, panicno su zavikali: „Pogibe komandant,” a zatim, nakon sto se prasina od granate oko mene i Juse rastjerala, sa cudjenjem upitase: “Jeste li zivi?” i “Treba li pomoc“. Vidjevsi da se krecemo prema njima, nisu mogu prikriti cudjenje i radost sto se to tako sretno zavrsilo. Imao sam osjecaj da sam danas zasticen od neprijatelja, da mi nista niko ne moze kao i mojim borcima pa sam, vidjevsi da su cetnici u panicnom bijegu, odlucio da krenemo za njima. Neki od boraca, poslije ovog prethodno prezivljenog, nisu mogu prikriti strah koji ih je tek sada uhvatio i

———————————————-

tesko im pade ova moja odluka, ali kako smo isli dalje ka Zaglavku tako su i oni bili jaci voljom i samopouzdanjem. Ovom gonjenju cetnika prikljucio se i Semso Dzanko sa ostatkom svoje jedinice. Veci dio njegove jedinice je, noseci ranjene, otisao ka Medjedji. Cetnici se nisu zaustavili do Kocarima, a mi smo odustali od gonjenja ispod Zaglavka jer je dalje bilo jako neizvjesno, sa puno mogucnosti iznenadjenja, zasjeda i sl. od strane cetnika. U odbrani Dzankica danas su poginuli Meho Cakar, Dzevad Kahriman i Hasib Omerovic. A meni i mojim saborcima, narocito Jusi, 30.12.92. je bio dan srece i pomoci Allaha dz.s. Najznacajnija linija za nasu odbranu danas je bila pred padom i ponovo je velikom hrabroscu spasena i odbranjena u nevjerovatnim okolnostima.
Danas se potvrdilo da su borci ove brigade najaci kada to najvise treba, a ja sam jos sigurniji da ovi borci mogu pobijediti mnogo jaceg neprijatelja boreci se za odbranu Bosne i svih naroda koji tu Bosnu istinski vole i zele. Nocas, 30/31.12.’92. moj umor je bio ogroman, ali mi san nije mogao na oci. Da li sam ja odabran da ostanem ziv? Ako jesam, onda, zasto bas ja? Ako sam to necim zasluzio onda time sto sam stao u odbranu nevinih i nejakih ulazuci zivot za taj cilj, a takvlh je vec puno poginulo i njihove pogibije su me boljele. Zasto i oni nisu sacuvani da neprijatelja pobijedimo brze i lakse, bez puno zrtava, da i oni osjete ljepotu sutrasnje slobode? Da li cu i ja ostati ziv i docekati tu slobodu nastavim li izazivati sudbinu u borbama rizikujuci tako cesto zivot? Imam li pravo da se zaustavim i promijenim, da budem samo komandant? Da li ja uopce i znam kako cu se osjecati kada ne budem kao borac mogao pomoci borcima da oslobode ili odbrane nove kote naselja ili gradove? Ove, i slicne misli su me proganjale cijelu noc, a u sabah dva-tri sahata dobrog sna bila su dovoljna da se naspavam i odmorim. Novu godinu ’93. smo obiljezili kao svaku drugu noc: ko je od boraca imao cigaru da zapali u toj noci, je bio pun zadovoljstva. Ovim borcima je bilo zadovoljstvo da su oslobodjeni boravka na l/o u toj noci, a vrlo mali broj boraca je stigao do svojih porodica. U Gorazdu se Nova godina docekivala mnogo bolje, a ja sam se u to uvjerio nakratko uz obilazak po pozivima.
Na festama u Gorazdu vidio sam jos mnogo toga sto je mogao samo biti san u Medjedji, a ni moje raspolozenje nije bilo na potrebnom nivou, jer mi savjest nije dozvoljavala opustanje a opterecenost situacijom na bojistu i cinjenicom da moji saborci nisu u mogucnosti da odahnu, a kamoli otfestaju, nisu mi dozvolili da kvalitetno osjetim ljepotu uzitka. To sam mogao samo u Medjedji, medju svojim borcima i svojim saradnicima. Za mene je bilo znacajno da obidjem jedinice na l/o 01.01.`93. i cestitam Novu godinu borcima, ali i da provjerim stanje, posebno budnost boraca i popunjenost jedinica. Cesti sastanci Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad bili su sansa da se pronadju kvalitetnija rjesenja u saradnji za prevazilazenje i savladavanje

———————————————-

ukupno ogromnih problema. Medjutim, i dalje su se pravile gluposti koje su najdirektnije utjecale na slabljenje volje za saradnjom. Na jednom od sastanaka Ratnog predsjednistva i Staba TO u Komisiju za boracko-invalidska pitanja uvrstena je i Bakira Hasecic, osoba koju su bezbjednjaci provjeravali i koja je imala puno ruznih komentara kada je u pitanju Komanda brigade zbog cega smo Hodza, Benko i ja bili protiv, ali to nije pilo vode. E, kad je spalo predstavljanje boraca i invalida na Bakiru i vise uvazavanje Bakire nego tri kljuicna oficira iz Komande brigade, onda je jasno da neko zeli da potcijeni borce i invalide, pa onda i one koji ih vode. Mi smo odustali do daljnjeg od ucesca u radu Ratnog predsjednistva. Brzo nas je razrijesila stapska gospoda koja na to, vjerovatno, nije imala pravo, a nas to vise i nije plaho boljelo znajuci u kojim okolnostima i od koga je.

Nastavice se

[Kaza]

#33564

Dzankici padaju ako …

Upravo kada smo pripremali organizovani brojniji odlazak boraca na Grebak po hranu za brigadu i za porodice boraca, neprijateij je kao i svakog mjeseca i ovog zadnjeg vikenda pokusao napadom na nase linije ugroziti nase pozicije na najvaznijim mjestima, Zaglavak i Dzankici. Cetnici su uspjeu zauzeti Zaglavak bez znacajnijeg otpora nasih boraca koji su samo dnevnim patrolama kontrolisali ovaj siroki i znacajni plato, a zatim su, uz zestoku artiljerijsku podrsku, napali Dzankice 30.12.’92. Oko 10 sati ujutro mi je javljeno da je napad poceo i da ucestvuje mnogo cetnika, da su cetnici na Zaglavku i da tenkom dejstvuju po skoli na Dzankicima i nasoj l/o, a oko 12.00 sati da je kriticno i da ce, ako pomoc ne stigne hitno, Dzankici pasti brzo. Krenuo sam sa pet-sest boraca i naredio da nas stigne interventna
jedinica iz kasarne u Medjedji. Znao sam da ce biti kriticno i da ce izvlacenjem ranjenih i poginulih brzo biti oslabljena, inace, nasa najtvrdja linija. Nas dolazak mora ohrabriti borce i bitno je da stignemo na vrijeme prije nego cetnici izadju nad Dzankice. Istrcali smo do Dzankica vrlo brzo, a uz put sam vratio nekoliko boraca koji su “nosili ranjene,” a nisu bili neophodni. Vidio sam u njima prisutan strah i paniku, ali su isli za nama. Bilo je i onih koji su
izvrdavali neprimijetno fuknuli ka Medjedji. Izasavsi na stjenoviti plato ispod prodavnice, cusmo da neko puca iz tih stijena. Rekose mi da su Zakir i njegova ekipa tamo: “A sta je sa ostalim ?“ upitah borce koji su bili na ovoj liniji i ne cuh odgovor. PAM, koji je Semso Dzanko, komandir jedinice sa Dzankica, poslao na opravku u Medjedju sam vratio da pogledam moze li se popraviti. Upravo to mi se ucinilo najbitnijim kako bismo mogli upotrijebiti ovo efikasno i zastrasujuce orudje i sprijeciti pad Dzankica. Pokusao sam, ali
je bilo ocigledno da municija nije odgovarala pa sam trazio drugu. U iscekivanju odgovarajuce municije, pokusao sam pripremiti MG-ovku za dejstvo.Oko mene je bilo desetak boraca. Iznenada nas je pokosio rafal sa nase pozicije, oko sto metara udaljene u borovini iznad prodavnice. Pao je jedan borac, Hasib Omerovic, a ostali su se panicno bacili u stjencice koje nisu mogle biti dobar zaklon, ali borci su se priljubili, utopili u njih. PAM je ostao na totalnoj cistini kao i MG-ovka , a ja sam ostao bez oruzja izuzimajuci pistolj “Valter”, koji sam nosio uvijek. Esedu Dzanki, Semsinom bratu koji je bio najblize MG-ovki, sapnuh tiho: “Ja cu pucati iz pistolja dok se ti ne prebacis i zgrabis MG-ovku.” Nisam imao blizu mene nikoga sa puskom u tom momentu. Nalo Munir, jedan energican borac, cuvsi sta sam naredio Dzanki Esedu, prebaci se do mene i zatrazi da on puca papovkom da stiti Eseda, a Esed sav premro, inace vrlo plasljlv borac za razliku od brata Semse, kroz zube u stranu procijedi: “ubi me komadante, ne smijem.” “Kako ne smijes? Vidis da smo im ko na dlanu, da se ne mozemo nigdje pomaci, sve

————————————————-

ce nas pobiti”, dodadoh pun ogorcenja. “Dzaba, ne smijem ubi, me, drhtavim glasom rece Esed. Vidjevsi da su Halco Halil Gegic i Juso Kesmer moji pratioci i licno obezbjedjenje u borbi, dalje od mene, sapnuh Muniru Nali da puca dok ja pretrcim do MG-ovke i vratim se, da me pokusa zastiti. Razdaljinu od desetak metara cistine pretrcao sam brze nego ikad, cini mi se uz prethodnu pripremu i dejstvo iz pistolja, a kasnije podrskom Munira i papovke. U toku mog pretrcavanja cuo sam jedan duzi cetnicki rafal ali hvala Bogu, nisam osjetio udar po tijelu. Oko mene su zvizdale kugle i samo sudbina, ogromna sreca i malo spretnosti su mi pomogli. Ponovo sam se prilijepio uz stjencice iz kojih sam virio makar polovinom tijela, ali sada imam u rukama MG-ovku. Mogu uzvratiti efikasno, a saborci su dobili dodatnu snagu nakon sto sam ja uspio doci do MG-ovke. Odmah sam dejstvovao i prebacio cilj koji je bio dobro maskiran i borovima zasticen od direktnog efikasnog dejstva, tako da sam morao gadjati pod velikim uglom kako bi granata pala, kao iz neba, izmedju borova u nase zaklone koje su cetnici preuzeli. Posto je daljina oko sto metara vrlo mala, ovo ubacivanje granate je bilo tesko postici, pogotovu sa samo sest granata na raspolaganju. Ipak, druga a zatim i treca granata su pogodile cilj. Cetnici su pobjegli sa pozicije o kojoj su sanjali da je preuzmu i sa koje su Dzankici vec pod punom kontrolom, bez sansi da se brane. Vidjevsi da su cetnici nestali, moji saborci su oprezno krenuli ka borovima, a iz velikih stijena, nize od nas, pojavio se Zakir sa svojom ekipom. Zakir me kratko izvijestio sta se ovdje desavalo od jutros, a zatim se pridruzio pretresu terena. Onaj famozni PAM jos uvijek nije proradio a meni je bila zelja da njim podsprajcamo cetnike u njihovom izvlacenju ne bi li ostavili MTS-a ili ranjene i mrtve. Ponovo sam prisao sa Jusom Kesmerom tom PAM-u da provjeri donesenu municiju. Ponovo je to municija veceg kalibra, a druge nemamo na Dzankicima. Tek sto smo rijesili da ostavimo PAM, cetnici nas zasuse granatama oko nas. Napravili smo veliku gresku zadrzavanjem na istom mjestu vec petnaestak minuta.
Jedna granata MB 82 mm pala je jedan-dva metra od mene i Juse. Detonacija nas je zdrmala zestoko, zasula nas je kamena prasina, ali nijedne ogrebotina nije ostala na nasim tijelima. Nismo mogli vjerovati da smo zivi a kamoli da nismo ranjeni. Saborci su, u pretresu koje je vodio Zakir, ostali bez daha. Nisu mogli vjerovati da nismo gotovi, panicno su zavikali: „Pogibe komandant,” a zatim, nakon sto se prasina od granate oko mene i Juse rastjerala, sa cudjenjem upitase: “Jeste li zivi?” i “Treba li pomoc“. Vidjevsi da se krecemo prema njima, nisu mogu prikriti cudjenje i radost sto se to tako sretno zavrsilo. Imao sam osjecaj da sam danas zasticen od neprijatelja, da mi nista niko ne moze kao i mojim borcima pa sam, vidjevsi da su cetnici u panicnom bijegu, odlucio da krenemo za njima. Neki od boraca, poslije ovog prethodno prezivljenog, nisu mogu prikriti strah koji ih je tek sada uhvatio i

———————————————-

tesko im pade ova moja odluka, ali kako smo isli dalje ka Zaglavku tako su i oni bili jaci voljom i samopouzdanjem. Ovom gonjenju cetnika prikljucio se i Semso Dzanko sa ostatkom svoje jedinice. Veci dio njegove jedinice je, noseci ranjene, otisao ka Medjedji. Cetnici se nisu zaustavili do Kocarima, a mi smo odustali od gonjenja ispod Zaglavka jer je dalje bilo jako neizvjesno, sa puno mogucnosti iznenadjenja, zasjeda i sl. od strane cetnika. U odbrani Dzankica danas su poginuli Meho Cakar, Dzevad Kahriman i Hasib Omerovic. A meni i mojim saborcima, narocito Jusi, 30.12.92. je bio dan srece i pomoci Allaha dz.s. Najznacajnija linija za nasu odbranu danas je bila pred padom i ponovo je velikom hrabroscu spasena i odbranjena u nevjerovatnim okolnostima.
Danas se potvrdilo da su borci ove brigade najaci kada to najvise treba, a ja sam jos sigurniji da ovi borci mogu pobijediti mnogo jaceg neprijatelja boreci se za odbranu Bosne i svih naroda koji tu Bosnu istinski vole i zele. Nocas, 30/31.12.’92. moj umor je bio ogroman, ali mi san nije mogao na oci. Da li sam ja odabran da ostanem ziv? Ako jesam, onda, zasto bas ja? Ako sam to necim zasluzio onda time sto sam stao u odbranu nevinih i nejakih ulazuci zivot za taj cilj, a takvlh je vec puno poginulo i njihove pogibije su me boljele. Zasto i oni nisu sacuvani da neprijatelja pobijedimo brze i lakse, bez puno zrtava, da i oni osjete ljepotu sutrasnje slobode? Da li cu i ja ostati ziv i docekati tu slobodu nastavim li izazivati sudbinu u borbama rizikujuci tako cesto zivot? Imam li pravo da se zaustavim i promijenim, da budem samo komandant? Da li ja uopce i znam kako cu se osjecati kada ne budem kao borac mogao pomoci borcima da oslobode ili odbrane nove kote naselja ili gradove? Ove, i slicne misli su me proganjale cijelu noc, a u sabah dva-tri sahata dobrog sna bila su dovoljna da se naspavam i odmorim. Novu godinu ’93. smo obiljezili kao svaku drugu noc: ko je od boraca imao cigaru da zapali u toj noci, je bio pun zadovoljstva. Ovim borcima je bilo zadovoljstvo da su oslobodjeni boravka na l/o u toj noci, a vrlo mali broj boraca je stigao do svojih porodica. U Gorazdu se Nova godina docekivala mnogo bolje, a ja sam se u to uvjerio nakratko uz obilazak po pozivima.
Na festama u Gorazdu vidio sam jos mnogo toga sto je mogao samo biti san u Medjedji, a ni moje raspolozenje nije bilo na potrebnom nivou, jer mi savjest nije dozvoljavala opustanje a opterecenost situacijom na bojistu i cinjenicom da moji saborci nisu u mogucnosti da odahnu, a kamoli otfestaju, nisu mi dozvolili da kvalitetno osjetim ljepotu uzitka. To sam mogao samo u Medjedji, medju svojim borcima i svojim saradnicima. Za mene je bilo znacajno da obidjem jedinice na l/o 01.01.`93. i cestitam Novu godinu borcima, ali i da provjerim stanje, posebno budnost boraca i popunjenost jedinica. Cesti sastanci Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad bili su sansa da se pronadju kvalitetnija rjesenja u saradnji za prevazilazenje i savladavanje

———————————————-

ukupno ogromnih problema. Medjutim, i dalje su se pravile gluposti koje su najdirektnije utjecale na slabljenje volje za saradnjom. Na jednom od sastanaka Ratnog predsjednistva i Staba TO u Komisiju za boracko-invalidska pitanja uvrstena je i Bakira Hasecic, osoba koju su bezbjednjaci provjeravali i koja je imala puno ruznih komentara kada je u pitanju Komanda brigade zbog cega smo Hodza, Benko i ja bili protiv, ali to nije pilo vode. E, kad je spalo predstavljanje boraca i invalida na Bakiru i vise uvazavanje Bakire nego tri kljuicna oficira iz Komande brigade, onda je jasno da neko zeli da potcijeni borce i invalide, pa onda i one koji ih vode. Mi smo odustali do daljnjeg od ucesca u radu Ratnog predsjednistva. Brzo nas je razrijesila stapska gospoda koja na to, vjerovatno, nije imala pravo, a nas to vise i nije plaho boljelo znajuci u kojim okolnostima i od koga je.

Nastavice se

[Kaza]

#33578

Dobijaju se nove bitke

Smjestaj jedinica u kasarske uslove je bio jedan od zadataka koji smo dobili od pretpostavljene komande sto smo odmah, u skladu sa mogucnostima, izvrsili i tako imali, medju prvima u Oruzanim snagama R BIH, u jednoj brigadi objedinjene prostorne jedinice i manevarske koje su bile u kasarskim uslovima. Svi borci su prolazili uloge odbrane prostora, interventnosti i napada, tako da su svakim danom postajali jaci, spremniji i kompletniji. Rezerve i dalje nismo imali, a umjesto da se povecava, broj boraca se svakim danom smanjivao sto je predstavljalo vrlo tezak problem. Bilo je previse dezerterstva preko Grepka pa je iz IBOG-a naredjeno da se pojaca kontrola na Grepku i Bjelasnici, a radi izlaska u susret borcima koji zele obici porodice po Bosni i inostranstvu, odobreno je da deset do petnaest boraca dobije odsustvo od petnaest do trideset dana, a po njihovom povratku isti broj novih boraca. Ovim je malo smanjeno dezerterstvo i bjezanija, ali su se pojedinci snalazili raznim putevima i nacinima. Medju prvih petnaest boraca koji su dobili moje odobrenje i dozvolu komandanta Ferida Buljubasica bio je i Jamak Zakir, kako u mom rokovniku zapisah, “Migoje”, novi nadimak po nekom njegovom daljem komsiji koji je bio “veseliji”. Zakir je svojim rezultatima zasluzio mnogo vise od tog odlaska porodici u Sloveniju, ali se nije mogla obezbijediti ni sigurnost do Sarajeva, a kamoli papiri i bezbijedan put do Slovenije.
Privremeno ostajemo bez vrlo vrijednog sardnika, odgovornog komandanta bataljona i borca za sve zadatke, cesto i previse slobodnog. Ipak, nadamo se da ce se vratiti brzo. Do tada cemo ojacati i napredovati, akobogda. Sve izvidacko-diverzantske jedinice Prve visegradske brigade su na izvidjackim zadacima u cilju prikupljanja sto vise kvalitetnih podataka o neprijatelju. Podatke o neprijatelju smo svakodnevno azurirali a izvidacko-

——————————————

diverzantske jedinice su ubacivanjem u privremeno okupiranu teritoriju donosile nove, izuzetno znacajne podatke. Posto su izvidjanja vrsena u vise pravaca, starjesine i borci nisu mogli pretpostaviti sa sigurnoscu u kom pravcu ce uslijediti nasi napadi, a sa raspolozivim snagama mogli smo napasti manje prostore i manje jedinice, maksimalno bataljon cetnika. Za veca dejstva bi nam se pridruzivale jedinice iz ostalih brigada sa gorazdanske regije. Poslije samo pocetnog uspjeha u dejstvima prema Foci, radi jacanja kolektivnog morala i podsticaja u narednim dejstvima, bila je potrebna jedna briljantna pobjeda nad neprijeteljem. Vrlo znacajnu bitku dobili smo u vrijeme intenzivnih priprema nekoliko razlicitih dejstava, a ona je izvojevana u odbrani. Neprijateljska sredstva informisanja, tacnije Radio -Visegrad, objavila su da je Visegrad napadnut sa svih strana od strane muslimanskih fundamentalista i da mu je potrebna pomoc rodoljuba iz svih krajeva Jugoslavije. Meni i starjesinama Komande je to bio dodatak da shvatimo da zele napasti jace pa smo pojacali odbranu i pripremili iznenadjenja. 12/13.01.1993. godine cetnici su upotrijebili specijalne jedinice koje su se koristile samo ruskim jezikom opremljene uredjajima za nocna borbena dejstva, ali su i nakon pocetnog uspjeha i one dozivjele krah, a nase jedinice su jos vise ojacale poslije ovog iskustva. Drugu, vrlo bitnu pobjedu, ostvarili su borci Prve visegradske, tacnije entuzijasti, okupljeni oko pomocnika za moral u brigadi gdje Sabahete, koja je puno truda ulozila zajedno sa mojim bratom Ademom, Nijazom Memisevicem i jos nekim borcima i uz pomoc umjetnika iz Gorazda napravila priredbu koja ce se dugo pamtiti. Gorazdani su govorili da sala Doma kulture nikada, otkad pamte, nije bila punija a temperatura u sali je bila oko pet stepeni. Danas, 15.01.`93.godine, vidjelo se da jos imamo izuzetno mnogo duha i da nismo zaboravili pjevati, recitovati, saliti se i takmiciti.

Nastavice se

[Kaza]

#33584

Dobijaju se nove bitke

Smjestaj jedinica u kasarske uslove je bio jedan od zadataka koji smo dobili od pretpostavljene komande sto smo odmah, u skladu sa mogucnostima, izvrsili i tako imali, medju prvima u Oruzanim snagama R BIH, u jednoj brigadi objedinjene prostorne jedinice i manevarske koje su bile u kasarskim uslovima. Svi borci su prolazili uloge odbrane prostora, interventnosti i napada, tako da su svakim danom postajali jaci, spremniji i kompletniji. Rezerve i dalje nismo imali, a umjesto da se povecava, broj boraca se svakim danom smanjivao sto je predstavljalo vrlo tezak problem. Bilo je previse dezerterstva preko Grepka pa je iz IBOG-a naredjeno da se pojaca kontrola na Grepku i Bjelasnici, a radi izlaska u susret borcima koji zele obici porodice po Bosni i inostranstvu, odobreno je da deset do petnaest boraca dobije odsustvo od petnaest do trideset dana, a po njihovom povratku isti broj novih boraca. Ovim je malo smanjeno dezerterstvo i bjezanija, ali su se pojedinci snalazili raznim putevima i nacinima. Medju prvih petnaest boraca koji su dobili moje odobrenje i dozvolu komandanta Ferida Buljubasica bio je i Jamak Zakir, kako u mom rokovniku zapisah, “Migoje”, novi nadimak po nekom njegovom daljem komsiji koji je bio “veseliji”. Zakir je svojim rezultatima zasluzio mnogo vise od tog odlaska porodici u Sloveniju, ali se nije mogla obezbijediti ni sigurnost do Sarajeva, a kamoli papiri i bezbijedan put do Slovenije.
Privremeno ostajemo bez vrlo vrijednog sardnika, odgovornog komandanta bataljona i borca za sve zadatke, cesto i previse slobodnog. Ipak, nadamo se da ce se vratiti brzo. Do tada cemo ojacati i napredovati, akobogda. Sve izvidacko-diverzantske jedinice Prve visegradske brigade su na izvidjackim zadacima u cilju prikupljanja sto vise kvalitetnih podataka o neprijatelju. Podatke o neprijatelju smo svakodnevno azurirali a izvidacko-

——————————————

diverzantske jedinice su ubacivanjem u privremeno okupiranu teritoriju donosile nove, izuzetno znacajne podatke. Posto su izvidjanja vrsena u vise pravaca, starjesine i borci nisu mogli pretpostaviti sa sigurnoscu u kom pravcu ce uslijediti nasi napadi, a sa raspolozivim snagama mogli smo napasti manje prostore i manje jedinice, maksimalno bataljon cetnika. Za veca dejstva bi nam se pridruzivale jedinice iz ostalih brigada sa gorazdanske regije. Poslije samo pocetnog uspjeha u dejstvima prema Foci, radi jacanja kolektivnog morala i podsticaja u narednim dejstvima, bila je potrebna jedna briljantna pobjeda nad neprijeteljem. Vrlo znacajnu bitku dobili smo u vrijeme intenzivnih priprema nekoliko razlicitih dejstava, a ona je izvojevana u odbrani. Neprijateljska sredstva informisanja, tacnije Radio -Visegrad, objavila su da je Visegrad napadnut sa svih strana od strane muslimanskih fundamentalista i da mu je potrebna pomoc rodoljuba iz svih krajeva Jugoslavije. Meni i starjesinama Komande je to bio dodatak da shvatimo da zele napasti jace pa smo pojacali odbranu i pripremili iznenadjenja. 12/13.01.1993. godine cetnici su upotrijebili specijalne jedinice koje su se koristile samo ruskim jezikom opremljene uredjajima za nocna borbena dejstva, ali su i nakon pocetnog uspjeha i one dozivjele krah, a nase jedinice su jos vise ojacale poslije ovog iskustva. Drugu, vrlo bitnu pobjedu, ostvarili su borci Prve visegradske, tacnije entuzijasti, okupljeni oko pomocnika za moral u brigadi gdje Sabahete, koja je puno truda ulozila zajedno sa mojim bratom Ademom, Nijazom Memisevicem i jos nekim borcima i uz pomoc umjetnika iz Gorazda napravila priredbu koja ce se dugo pamtiti. Gorazdani su govorili da sala Doma kulture nikada, otkad pamte, nije bila punija a temperatura u sali je bila oko pet stepeni. Danas, 15.01.`93.godine, vidjelo se da jos imamo izuzetno mnogo duha i da nismo zaboravili pjevati, recitovati, saliti se i takmiciti.

Nastavice se

[Author]

Posts