-
“Cini nesto, komandante”
Pripremljena je jedinica i ponovo smo u podnevnim satima startali sa Dzankica racunajuci da cemo iznenaditi neprijatelja i proci neopazeno. Cetnici su blokirali poznati prelaz puta i oceklvali su nas. Nase kretanje je bilo veoma oprezno, tako da smo im prisli do same komunikacije i upali u neke rovove. Heco Mesa je, kao i obicno, trcao naprijed i presao put, a onda poceo razminiravati neka minska polja. Jedna grupa iz jedinice “16.maj” se komotno kretala komunikacijom ne vidjevsi prisustvo cetnika. U toj grupi su bili, pored ostalih, i Omer Omerovic Beca i Avdo Duran, hrabriji borci ove jedinice. Vjerovatno su ih cetnici primijetili i traizili pomoc. Culi smo zvuk motora vozila. Dozvali smo ih pravovremeno da dotrce do nas preko brisanog prostora. Da su deset sekundi zakasnili, stigao bi ih cetnieki transporter. Otpocela je borba u kojoj su se nasi borci dobro snasli i vecina radi iskljucivo po komandi. Medjutim, Heco je odlutao dalje i to säm, Pokusao sam mu prici i sacekati transporter, ali nisam uspio. Ratni izvjestac, Semso Tucakovic, koji je zelio zabiljeziti nesto o dejstvima oko Visegrada i krenuo sa nama iz Medjedje, u jednom momentu straha rece:
“Cini nesto, komadante? Svi cemo izginuti.”
Pogledah ga i mirno rekoh: “Ako mislis da je tvoja glava skuplja od nasih, cini sto zelis ili radi po mojoj komandi.” Ostao je bez komentara do zavrsetka bitke. Cetnici su bili rastjerani a mi smo morali ranjenika Mensura Dervisevica evakuisati ka Dzankicima i dalje ka bolnici u Medjedji, pa smo se iskljucivo radi toga povukli.U ovom okrsaju prvi put je upotrijebljen minobacac 60 mm sa nase strane na visegradskom bojistu i to je cetnicima stvorilo puno problema. Samo ispaljivanje granate je ulijevalo ogromni strah a aktiviranje i detonacije jos veci, jer nisu stigli da se utvrde pa je postojala mogucnost od slucajnog ili planiranog pogotka pravog cilja. Takodje, prvi smo upotrijebili rucni bacac granata, RPG, koji je stigao preko Grepka, u jednom od rijetkih kontingenata MTS-a koji je dosao do Medjedje. Mnogi su zaustavljeni na putu prema nasoj jedinici. Mozda je to jedan od presudnih momentata zbog kojih ova jedinica nije usla u Visegrad i oslobodila ga, bar privremeno. Nasi su, iza mojih ledja, u medjuvremnu, ubili dva cetnika, a—————————————–
ostali cetnici iz grupe koja je pokusala da nas napadne sa ledja ili stavi u okruzenje, su pobjegli. To su bili cetnici sa Kocarima, koji izuzetno dobro poznaju ovaj teren. Moje prvo dejstvovanje RPG-om je bilo uz malo treme i puno odgovornosti, i vise je zastrasilo neprijatelja nego sto je bilo efikasno.Za efikasnost je nedostajalo strucnije poznavanje ovog protivoklopnog sredstva, ili bar probno gadjanje. Meni je ovo bilo probno u pravoj vatri. Ipak, treci projektil je pao uz sam transporter koji je odmah “pobjegao” u sumu da bi bio maskiran. Glavnina jedinice je bila u pratnji ranjenika, a ja sam sa pet-sest boraca i mojom pratnjom, zadrzavao neprijatelja oko tridesetak minuta i povukao se nazad.
Po dolasku na slobodnu tertoriju, Semso Tucakovic mi je odao priznanje da sam izuzetno hladnokrvan i vrlo snalazljiv, a ja njemu da je vrlo panican i da mora vise vjerovati borcima ove jedinice. Zazelio je da napravi fotografske snimke, sto mu je omoguceno, ali slike nikad nismo dobili. U ovoj bici je bilo i komicnih situacija. Jedna mi je ostala duboko u sjecanju. Iz moje pratnje, dok jos bitka nije pocela, Mesa Heco se udaljlo da u svom stilu pokusa odlucujuce djelovati i iznenaditi cetnike na putu. Tajson je moje naredbe prenosio i izvjestavao me je o stanju, tako da vise nije bio uz mene nego sto je bio, a Sabaheta je htjela gadjati iz RPG-a, pa je u iscekivanju pratila stanje okolo. Munir je rasporedjivao jedinicu po sumi uz komunikaciju, a ja odlucih da pridjem uz komunikaciju i sacekam tenk sa RPG-om, a pusku dadoh Enesu Lemezanu koji se motao oko mene kao i Dzemo Muharemovic (preko sto dvadest kilograma tezak, galamdzija, brdo od covjeka). Oba su bili izuzetno strasivi. Isli su izvidjacki iza mene sa puskama na gotovs, a ja sa RPG-om ispred njih. Sabaheta, koja nas sustize, upita ih tiho i ljutito: „Sto ne idete ispred komandanta, vidite da ne nosi pusku, a cetnika ima svuda okolo,” i podje ona ispred njih, a oni se zgledase pa rekosa drhtavim glasom istovremeno: “Pa, cuvamo ledja komadantu!”
Dugo se ova scena prepricavala u jedinici, a eto, prosli smo bez posljedica, jer sam imao obezbjedjenje ledja “izuzetno odvazno.”
Heco Mehmed je tek ujutro stigao na Dzankice. Malo zbog zelje da cetnicima nanese vece gubitke, a malo i zbog nepoznavanja terena, izgubio je orijentaciju i dosao iznad Kocarima. Umalo da dodje pravo u ruke cetnicima. Izvukao se vrlo vjesto, na svoj nacin. Mi smo mislili da je otisao u Crni Vrh, ali i pribojavali se. Sta ako nije? Ipak, sve se sretno zavrsilo. Heco je jos jednom pokazao svoje vrline.
Nastavice se
“Cini nesto, komandante”
Pripremljena je jedinica i ponovo smo u podnevnim satima startali sa Dzankica racunajuci da cemo iznenaditi neprijatelja i proci neopazeno. Cetnici su blokirali poznati prelaz puta i oceklvali su nas. Nase kretanje je bilo veoma oprezno, tako da smo im prisli do same komunikacije i upali u neke rovove. Heco Mesa je, kao i obicno, trcao naprijed i presao put, a onda poceo razminiravati neka minska polja. Jedna grupa iz jedinice “16.maj” se komotno kretala komunikacijom ne vidjevsi prisustvo cetnika. U toj grupi su bili, pored ostalih, i Omer Omerovic Beca i Avdo Duran, hrabriji borci ove jedinice. Vjerovatno su ih cetnici primijetili i traizili pomoc. Culi smo zvuk motora vozila. Dozvali smo ih pravovremeno da dotrce do nas preko brisanog prostora. Da su deset sekundi zakasnili, stigao bi ih cetnieki transporter. Otpocela je borba u kojoj su se nasi borci dobro snasli i vecina radi iskljucivo po komandi. Medjutim, Heco je odlutao dalje i to säm, Pokusao sam mu prici i sacekati transporter, ali nisam uspio. Ratni izvjestac, Semso Tucakovic, koji je zelio zabiljeziti nesto o dejstvima oko Visegrada i krenuo sa nama iz Medjedje, u jednom momentu straha rece:
“Cini nesto, komadante? Svi cemo izginuti.”
Pogledah ga i mirno rekoh: “Ako mislis da je tvoja glava skuplja od nasih, cini sto zelis ili radi po mojoj komandi.” Ostao je bez komentara do zavrsetka bitke. Cetnici su bili rastjerani a mi smo morali ranjenika Mensura Dervisevica evakuisati ka Dzankicima i dalje ka bolnici u Medjedji, pa smo se iskljucivo radi toga povukli.U ovom okrsaju prvi put je upotrijebljen minobacac 60 mm sa nase strane na visegradskom bojistu i to je cetnicima stvorilo puno problema. Samo ispaljivanje granate je ulijevalo ogromni strah a aktiviranje i detonacije jos veci, jer nisu stigli da se utvrde pa je postojala mogucnost od slucajnog ili planiranog pogotka pravog cilja. Takodje, prvi smo upotrijebili rucni bacac granata, RPG, koji je stigao preko Grepka, u jednom od rijetkih kontingenata MTS-a koji je dosao do Medjedje. Mnogi su zaustavljeni na putu prema nasoj jedinici. Mozda je to jedan od presudnih momentata zbog kojih ova jedinica nije usla u Visegrad i oslobodila ga, bar privremeno. Nasi su, iza mojih ledja, u medjuvremnu, ubili dva cetnika, a—————————————–
ostali cetnici iz grupe koja je pokusala da nas napadne sa ledja ili stavi u okruzenje, su pobjegli. To su bili cetnici sa Kocarima, koji izuzetno dobro poznaju ovaj teren. Moje prvo dejstvovanje RPG-om je bilo uz malo treme i puno odgovornosti, i vise je zastrasilo neprijatelja nego sto je bilo efikasno.Za efikasnost je nedostajalo strucnije poznavanje ovog protivoklopnog sredstva, ili bar probno gadjanje. Meni je ovo bilo probno u pravoj vatri. Ipak, treci projektil je pao uz sam transporter koji je odmah “pobjegao” u sumu da bi bio maskiran. Glavnina jedinice je bila u pratnji ranjenika, a ja sam sa pet-sest boraca i mojom pratnjom, zadrzavao neprijatelja oko tridesetak minuta i povukao se nazad.
Po dolasku na slobodnu tertoriju, Semso Tucakovic mi je odao priznanje da sam izuzetno hladnokrvan i vrlo snalazljiv, a ja njemu da je vrlo panican i da mora vise vjerovati borcima ove jedinice. Zazelio je da napravi fotografske snimke, sto mu je omoguceno, ali slike nikad nismo dobili. U ovoj bici je bilo i komicnih situacija. Jedna mi je ostala duboko u sjecanju. Iz moje pratnje, dok jos bitka nije pocela, Mesa Heco se udaljlo da u svom stilu pokusa odlucujuce djelovati i iznenaditi cetnike na putu. Tajson je moje naredbe prenosio i izvjestavao me je o stanju, tako da vise nije bio uz mene nego sto je bio, a Sabaheta je htjela gadjati iz RPG-a, pa je u iscekivanju pratila stanje okolo. Munir je rasporedjivao jedinicu po sumi uz komunikaciju, a ja odlucih da pridjem uz komunikaciju i sacekam tenk sa RPG-om, a pusku dadoh Enesu Lemezanu koji se motao oko mene kao i Dzemo Muharemovic (preko sto dvadest kilograma tezak, galamdzija, brdo od covjeka). Oba su bili izuzetno strasivi. Isli su izvidjacki iza mene sa puskama na gotovs, a ja sa RPG-om ispred njih. Sabaheta, koja nas sustize, upita ih tiho i ljutito: „Sto ne idete ispred komandanta, vidite da ne nosi pusku, a cetnika ima svuda okolo,” i podje ona ispred njih, a oni se zgledase pa rekosa drhtavim glasom istovremeno: “Pa, cuvamo ledja komadantu!”
Dugo se ova scena prepricavala u jedinici, a eto, prosli smo bez posljedica, jer sam imao obezbjedjenje ledja “izuzetno odvazno.”
Heco Mehmed je tek ujutro stigao na Dzankice. Malo zbog zelje da cetnicima nanese vece gubitke, a malo i zbog nepoznavanja terena, izgubio je orijentaciju i dosao iznad Kocarima. Umalo da dodje pravo u ruke cetnicima. Izvukao se vrlo vjesto, na svoj nacin. Mi smo mislili da je otisao u Crni Vrh, ali i pribojavali se. Sta ako nije? Ipak, sve se sretno zavrsilo. Heco je jos jednom pokazao svoje vrline.Nastavice se
Drinsko
Krajem auguista 1992.godine vrlo detaljno, u velikoj tajnosti, spremala su se dejstva prema Drinsku i Brodaru. To su dvije jako bitne pozicije za stvaranje uslova za oslobodilacka dejstva prema Visegradu, Dobrunu i Rudom. U pripremu je utroseno puno vremena, angazovani mnogi, a najvise jedan vrlo hrabar borac i starjesina, Ramiz Salic, rodom sa tog podrucja. On je poznavao svaki grm i svaku stazu, kao i jos neki borci iz bataljona “Dzemo” nazvanom po imenu neustrasivog mitraljesca Dzema Sinanovica, koji pogibe braneci Holujake u jednom od bezbroj cetnickih napada na ovoj liniji. Salic je zivio za trenutak da udje u Drinsko kao oslobodilac. Mjesec dana je uvjeravao mene i ostale starjesine da je sve nadohvat ruke i da cemo cetnike razvaliti ako ih uspijemo iznenaditi, sto je lahko moguce. Jedva sam izdvojio vrijeme da odem na ovo izvidjanje sa Maidom Covrkom, koji sada komanduje bataljonom “Dzemo,” Ramizom Salicem i mojom grupom, jer sam uglavnom inerventno odlazio tamo gdje su borbe i vracao se u Medjedju. Veliki nedostatak su nam bila sredstva veze, jer smo imali nekoliko policijskih kanalnih motorola, koje smo zakrpili vec mnogo puta, ali preko njih nisam mogao komunicirati sa jedinicama pa sam najcesce morao fizicki stici do svih jedinica ili koristiti se kurirskom vezom. Ovo izvidjanje, a kasnije i izvodjenje borbenih dejstava po istom, je imalo svoju veliku prepreku koja se zvala Drina. Ujedno, to je bio i garant izenadjenja, jer cetnici nisu ni sanjali da mi mozemo forsirati Drinu na mjestu gdje je njena sirina sto metara, jer jezero je na podrucju ispod Holijaka presiroko, a prema Medjedji je kontrolisu cetnici kod Brodara, gdje je usce sa Limom i dalje kontrolisu Lim.
Pronasli smo rjesenje za camac, izvrsili izvidanje bez imalo poteskoca. Dosta kvalitetne podatke smo imali nakon cjelodnevnog izvidjanja sa veoma bliske distance. Drina je preveslana u noci 28/29.08. i 29/30.08.92. (povratak) a camac sakriven u gusto granje uz jezero. Poduzete su aktivnosti da se izvrse sve pripreme kako bi ova bitka uspjela. Jedinica od oko sto pedeset boraca je trebala da napadne uporista cetnika na Drinsku, a oko pedeset boraca je trebalo da blokira puteve kojim je mogla stici pomoc cetnicima i napadnu neka uporista inscenirajuci napad i na tim podrucjima vezu neprijatelja za sebe, kako ne bi mogao pregrupisati snage. Nijedna bitka do tada nije pripremana toliko detaljno, za mnoge nije bilo ni vremena da se isplaniraju. Ova bitka je imala izuzetno veliki znacaj u taktickom pogledu. Nasim uspjehom otvrala su se vrata prema Visegradu. U moralnom je davala podstreke za pripremu oslobadanja HE Visegrad i Visegrada. Sa Drinska su cetnici artiljerijski vrlo precizno djelovali po Holujacima, sto je bilo jos jedan veliki razlog da se oslobodi Drinsko, a cetnicka artiljerija usmjeri na cetncke——————————————-
pozicije oko grada. Zadatke sam izdao za sesnaest grupa koje su imale posebno izdvojene objekte napada i svi komandiri grupa su se dobro pripremili za izvrsenje zadatka, a zapovijest sam u rukopisu procitao svima i dopunio u dva navrata, sa dalje i blize distance na terenu. U noci 4/5.09.1992 godine pocelo je prebacivanje jedinice, forsiranje Drine sa dva mala i jednin vecim camcem. Tridesetak boraca se bez problema prebacilo, a onda se desilo nesto sto je bilo tesko predvidjeti.Veci camac sa borcima se prevrnu (borci iz jedinice “Lim” ugalvnom su tada prebacivani). Svi borci su spaseni jer je to bilo uz samu obalu, a puske i camac su potopljeni. Ti borci s povuceni, a nastavak prebacivanja je tekao dosta kilavo. Ja sam o svemu kasno obavijesten, a vec sam bio visoko iznad obale na podrucju Drinska. Odluku o napadu pomjerio sam za dvadeset cetiri sata, a naredio da se prebacivanje ostalih izvrsi u toku naredne noci, jer je u sabah, petog septembra, nedostajalo oko osamdeset boraca. Dan je iskoristen za dodatna izvidjanja, a pokusali smo, roneci po Drini, naci camac koji je potopljen. Bio sam dosta uporan kao i Maid Covrk, ali nije bilo uspjeha. U jednom pokusaju zaronio sam dosta duboko i vidio zutu siluetu camca, vjerovatno, ali bol od pritiska u usima nije mi dozvolila da dublje ronim. Naredne noci bilo je jos puno problema, pa se kasno startalo sa prebacivanjem a camci su bili premali za brzo prebacivanje boraca, pa je grupa od tridesetak uspjela da se prebaci tek u sabah, a vise od pedeset je ostalo na lijevoj obali. Pozvao sam komadnire jedinica, bili su odlucni da izvrse zadatak sutra, sestog septembra bez obzira sto nekih grupa uopce nema. Pregrupisali smo dio jedinica na glavni pravac a sa mnom je ostalo moje obezbjedenje sa pet boraca da napadne Kosu, kljucni objekat i da to bude pocetak napada. Ekipe su pravovremeno upucene na izvrsenje zadatka. U ovim okolnostima shvatio sam da taj pocetak mora uspjeti. Heco Mesa je u svom stilu, kao macka, vec vidnom kisovitom jutru isao prema satorima. Bojao sam se za njega, jer cetnicki strazar je bio deset metara ispred njega okrenut ledjima.
Posao sam pazljivo iza njega i prisao uz sami sator, a za mnom je isao ostatak grupe. Vidjevsi da ga pratimo, osjetih da se Mesino lice ozari. Rukom mu pokazah da cu baciti bombu ispred satora, da se pazi i da bude spreman da zarafala po satoru, a ovaj strazar je moj. Bilo je to skolski izvedeno u dva minuta. Mesa je vec bio u satoru, a ja za PAM-om. Ipak, dva cetnika su pobjegla niz strminu kotrljajuci se vise nego sto su trcali. Pocele su i ostale grupe, cuo se vrisak na Kiku, dominantnoj koti iznad Drinska. To bi mogli biti nasi, svi smo se radovali i prizeljkivali da jos cujemo Ramiza Salica, koji je sa Maidom Covrkom i jednom grupom napadao na kucu, gdje je bila komanda ove cetnicke jedinice, vjerovatno ojacane cete. Magla, koja se polahko razbijala, koliko nam je u pocetku pomogla toliko je kasnije smetala i otezavala situaciju. Jedna nasa zasjeda je zavrsila posao vrlo brzo——————————————
lahko bez gubitaka. Unisteno je motorno vozilo, a cetnici bjeze. Sve je islo dobro osim veze koja je zakazala. Kurira je na neke pozicije bilo gotovo nemoguce poslati, jer svuda je stanje nejasno. Nismo zavrsili bitku u prvom talasu. Cetnici su se osvijestili, a artiljeriju su ukljucili tek nakon dva sata borbe. Ramiz i Maid su imali probleme koje nisu uspjeli rijesiti. Cetnici su ih iznenadili i Maid je vrlo tesko ranjen, a Salic Ramiz poginuo. Htio je da se sto prije javi sa bogatim plijenom, eto, nije mu se ostvarila najveca zelja, a nakon njegove pogibije i Maidovog ranjavanja, ova grupa je djelovala izgubljeno.
Pokusao sam ukljuciti pomoc, ali je vec bilo kasno. Oko deset sati sam tek doznao od Maida za rezultat. Shvatio sam da nam predstoji tezak nastavak dana i teske borbe, ali jos uvijek sam se nadao. Minobacaclija Smajovic, angazovan iz Rogatcke brigade, pokusao je sa prvim zarobljenim MB 82 mm i MB 60 mm da paralise cetnicka uporista, ali ga nije islo nikako. Prepao se, pa mi rece da mu je komandant naredio da bude u jedinici prije aksama. To me iznerviralo pa mu ljutito odobrih da ide, ako mora. Pokusavali su nam pomoci i borci koji su se danas prebacili i culi da je bitka dobro pocela. Borci iz ostalih grupa su drzali pozicije koje su zauzeli, a moja grupa je vrlo efikasno djelovala okolo, tako da nas cetnici nisu mogli pjesadijski ugrozavati. Prvi PAM koji smo zarobili je bio potpuno iskoristen, mada niko do tada nije iz njega gadjao. Brdske topove nismo zatekli, mada su na prothodnom izvidjanju bili na Kosi koju smo mi napali i lagano oslobodili. U ovoj bici je zarobljen i prvi MB 82 mm i jos puno MTS-a, sto mene nije odusevljavalo. Tesko sam mogao prihvatiti da Drinsko necemo zadrzati, sto je vec u podne bilo jako izvjesno, jer su cetnici artiljerijom i oklopnim sredstvima razarali nase pozicije, koje uopce nisu bile utvrdjene. Cetnici se na Drinsku nisu utvrdjivali, jer mi nismo imali nicim, osim metkom, i to stedljivo, da ih ugrozimo. Svi borci su pokusavali dati sve od sebe da ovu bitku dobijemo, a ja sam ispalio cetrnaest RPG projektila da unistim cetiri stabilna cetnicka uporista i jedan transporter u pokretu. Transporter sam pogodio iz drugog pokusaja sa daljine od oko cetiristo metara, sto je moj najbolji dosadasnji boracki rezultat. Taj pogodak je preporodio borce, radost je bila neizmjerna, ali ne i preduga.
Magacin sa neprijateljskim MTS-om je takodje pogodjen i komandno mjesto je sprzeno, tome se nisam puno obradovao. Ocekivao sam da cemo to zarobiti. Ipak sam morao u to ja gadjati, kao i u utvrdjenje sa baterijom MB 60 mm i novim PAM-om blizu cetnickog komandnog mjesta. Sve grupe su napravile rezultat, ali nismo ga sinhronizovali. Nismo imali potrebnu vezu i rezervnu jedinicu. Morali smo odustati. Oko izvlacenja jedinica u toku dana bilo je puno problema, zato smo odlucili da to izvrsimo nocu, a velika prepreka je Drina koju treba preveslati sa ranjenim. U————————————————-
izvlacenju jedinice smo imali i poginulih. Jedna kobna granata je ubila dva borca na pet metara od mene. Ja sam bio na skarpi iznad njih. Moji saborci narocito Tajson, su vidjevsi gdje je granata pala, vrisnuli: ” komandant!” Ponovo sam imao srece. Dijana i Sabaheta su pokazale izuzetnu hrabrost kao borci, i sanitet. Mene je mucila pogiblja Raimza Salica
vise od svega ostalog i nisam mogao da se pomorim s tim da je to istina. To jedno veliko iskusenje od Alaha dz.s., zakljucih dok sam prelazio Drinu.
Saznao sam da su cetnici bili u velikoj frci, te da su Visegrad praznili bjezeci ka Srbiji. Ipak, nedostajalo nam je puno toga u ovoj bici i malo srece. Tesko mi je pala ova bitka, a puno sam ulozio u sve i vodio racuna o svim detaljima.Analizom bitke utvrdjeno je da smo uzeli puno MTS-a, ubijeno je ranjeno, vjerovatno, puno cetnika. Ja sam uvijek vjerovao samo vidjenom rezultatu. Neki borci su zasluzili nagrade, ali nisam imao kada ni pomisliti da ih nagradim, niti imao cim. Kazniti sam mogao pet-sest dezertera, ali nisam imao snage. Raspolozenje je bilo na nuli. 0sjecao sam bolove u glavi
i jako zujanje u usima od detonacija oko mene i dejstva RPG-om, bez zastitnih sredstava. Znacajno sam ostetio sluh.
U Medjedji me cekala vijest da Bekto zeli da oslobodimo Brodar i da ce on dotjerati PAT kao podrsku i pomoc sa svojih dvadesetak boraca. Zelio je ici na izvidjanje 7.9.1992.godine, ali ja sam oklijevao, nisam imao ni snage. Ipak, su me popodne ubijedili da izadjem na Kosticku Gradinu. Pozicija Gradine je omogucavala da, kao na dlanu, snimimo sve potrebne elemente za napad na Brodar. Prethodno smo u mnogo navrata, gotovo neprekidno, sa podrucja Pisanje osmatrali i prilazili na uzvisenja nad komunikacijom Visegrad – Medjedja preko Drine, naspram Brodara. Sa tih pozicija smo snimili sve elemente za odluku o napadu na cetnicko uporiste Brodar. Pozicija koju su cetnici drzali je bila vrlo povoljna, takticki posmatrajuci za odbranu, jer je rijecna prepreka prema nama bila sa obiju strana. Misleci da mi ne mozemo forsirati rijeke Lim ili Drinu, cetnici su bili sigurni i na Drinsku, ali smo ih iznenadili. I na ovoj poziciji, i to poslije Drinska, odlucio sam da forsiramo Lim po prijedlogu Bekta, Hodze i Redze Mutapcica, borca sa naglasenim smislom za dobre borbene odluke koji je ovaj kraj dobro poznavao i predlagao varijantu upotrebe jedinice. Sa izvidjanja smo se vratili predvece, a moje opterecenje i zal za Drinskom me je tjeralo da prelistavam bitku i detalje analiziram uz stalno pitanje: “Jesmo li vise i jesam li mogao vise?”Na kraju duboki uzdah i neizrecen zakljucak, nije bila sudbina. Pogibija boraca je otkidala i dio mene, a pogotovo kada su to bili izuzetni borci i ljudi kao sto je bio rahmetli Salic Ramiz. A tako je zelio osloboditi svoju kucu i svoje selo! Susret sa njegovom porodicom je bio nesto sto mi je pokazalo jos jednu kriticnu stranu surovosti ove agresije i jos jednu potrebu
—————————————————
za dodatno snagom i sposobnoscu komandanta da saopci najblizim da su ostali bez oca, muza, sina, brata, unuka itd. i da prezivi zajedno prve najbolnije trenutke soka najblizih. To ni profesionalni vojnici nisu ucili niti se u normalanom zivotu moglo nauciti. Gledajuci Ramizovih troje djece u selu Crijep kod Medjedje, u jednoj staroj trosnoj kuci, sjetih se da smo prije desetak dana jedva izdvojili pola sata vremena i svratili do njih, osjetili toplinu porodicne harmonije, a sada sam u gorcini bola i teskih scena besvijesti njegovih najmilijih. Osjecam krivicu za njegovu pogibiju jer je sa mnom bio, jer sam ja komandovao u toj bici. Od mene se ocekuje da spasim sve one koji mogu da poginu, mada mi niko nije do sada rekao da sam kriv za neciju pogiblju.
Pitao sam se ponekad, koga bi moralno krivili da ja poginem? Cesto su mi te slike bile prisutne. Odogovor je, vjerovatno, mene, jer sam srljao, isao naprijed cetnicima u susret. Tesko je bilo teret komandanta na ovom bojistu nositi. Morao si stvoriti sve preduslove za odbranu ,a nisi imao ni spretnog vojnika,niti MTS-a,niti potreban kadar,zakonsko uporiste niti pretpostavljenu komandu, niti hranu, odjecu i obucu, cigarete, a kamoli platu i ostalo. Imao si pocetnu volju za borbu kod dijela boraca, koju si morao stalno dogradjivati. Cime? Samo licnim primjerom.
Drinsko
Krajem auguista 1992.godine vrlo detaljno, u velikoj tajnosti, spremala su se dejstva prema Drinsku i Brodaru. To su dvije jako bitne pozicije za stvaranje uslova za oslobodilacka dejstva prema Visegradu, Dobrunu i Rudom. U pripremu je utroseno puno vremena, angazovani mnogi, a najvise jedan vrlo hrabar borac i starjesina, Ramiz Salic, rodom sa tog podrucja. On je poznavao svaki grm i svaku stazu, kao i jos neki borci iz bataljona “Dzemo” nazvanom po imenu neustrasivog mitraljesca Dzema Sinanovica, koji pogibe braneci Holujake u jednom od bezbroj cetnickih napada na ovoj liniji. Salic je zivio za trenutak da udje u Drinsko kao oslobodilac. Mjesec dana je uvjeravao mene i ostale starjesine da je sve nadohvat ruke i da cemo cetnike razvaliti ako ih uspijemo iznenaditi, sto je lahko moguce. Jedva sam izdvojio vrijeme da odem na ovo izvidjanje sa Maidom Covrkom, koji sada komanduje bataljonom “Dzemo,” Ramizom Salicem i mojom grupom, jer sam uglavnom inerventno odlazio tamo gdje su borbe i vracao se u Medjedju. Veliki nedostatak su nam bila sredstva veze, jer smo imali nekoliko policijskih kanalnih motorola, koje smo zakrpili vec mnogo puta, ali preko njih nisam mogao komunicirati sa jedinicama pa sam najcesce morao fizicki stici do svih jedinica ili koristiti se kurirskom vezom. Ovo izvidjanje, a kasnije i izvodjenje borbenih dejstava po istom, je imalo svoju veliku prepreku koja se zvala Drina. Ujedno, to je bio i garant izenadjenja, jer cetnici nisu ni sanjali da mi mozemo forsirati Drinu na mjestu gdje je njena sirina sto metara, jer jezero je na podrucju ispod Holijaka presiroko, a prema Medjedji je kontrolisu cetnici kod Brodara, gdje je usce sa Limom i dalje kontrolisu Lim.
Pronasli smo rjesenje za camac, izvrsili izvidanje bez imalo poteskoca. Dosta kvalitetne podatke smo imali nakon cjelodnevnog izvidjanja sa veoma bliske distance. Drina je preveslana u noci 28/29.08. i 29/30.08.92. (povratak) a camac sakriven u gusto granje uz jezero. Poduzete su aktivnosti da se izvrse sve pripreme kako bi ova bitka uspjela. Jedinica od oko sto pedeset boraca je trebala da napadne uporista cetnika na Drinsku, a oko pedeset boraca je trebalo da blokira puteve kojim je mogla stici pomoc cetnicima i napadnu neka uporista inscenirajuci napad i na tim podrucjima vezu neprijatelja za sebe, kako ne bi mogao pregrupisati snage. Nijedna bitka do tada nije pripremana toliko detaljno, za mnoge nije bilo ni vremena da se isplaniraju. Ova bitka je imala izuzetno veliki znacaj u taktickom pogledu. Nasim uspjehom otvrala su se vrata prema Visegradu. U moralnom je davala podstreke za pripremu oslobadanja HE Visegrad i Visegrada. Sa Drinska su cetnici artiljerijski vrlo precizno djelovali po Holujacima, sto je bilo jos jedan veliki razlog da se oslobodi Drinsko, a cetnicka artiljerija usmjeri na cetncke——————————————-
pozicije oko grada. Zadatke sam izdao za sesnaest grupa koje su imale posebno izdvojene objekte napada i svi komandiri grupa su se dobro pripremili za izvrsenje zadatka, a zapovijest sam u rukopisu procitao svima i dopunio u dva navrata, sa dalje i blize distance na terenu. U noci 4/5.09.1992 godine pocelo je prebacivanje jedinice, forsiranje Drine sa dva mala i jednin vecim camcem. Tridesetak boraca se bez problema prebacilo, a onda se desilo nesto sto je bilo tesko predvidjeti.Veci camac sa borcima se prevrnu (borci iz jedinice “Lim” ugalvnom su tada prebacivani). Svi borci su spaseni jer je to bilo uz samu obalu, a puske i camac su potopljeni. Ti borci s povuceni, a nastavak prebacivanja je tekao dosta kilavo. Ja sam o svemu kasno obavijesten, a vec sam bio visoko iznad obale na podrucju Drinska. Odluku o napadu pomjerio sam za dvadeset cetiri sata, a naredio da se prebacivanje ostalih izvrsi u toku naredne noci, jer je u sabah, petog septembra, nedostajalo oko osamdeset boraca. Dan je iskoristen za dodatna izvidjanja, a pokusali smo, roneci po Drini, naci camac koji je potopljen. Bio sam dosta uporan kao i Maid Covrk, ali nije bilo uspjeha. U jednom pokusaju zaronio sam dosta duboko i vidio zutu siluetu camca, vjerovatno, ali bol od pritiska u usima nije mi dozvolila da dublje ronim. Naredne noci bilo je jos puno problema, pa se kasno startalo sa prebacivanjem a camci su bili premali za brzo prebacivanje boraca, pa je grupa od tridesetak uspjela da se prebaci tek u sabah, a vise od pedeset je ostalo na lijevoj obali. Pozvao sam komadnire jedinica, bili su odlucni da izvrse zadatak sutra, sestog septembra bez obzira sto nekih grupa uopce nema. Pregrupisali smo dio jedinica na glavni pravac a sa mnom je ostalo moje obezbjedenje sa pet boraca da napadne Kosu, kljucni objekat i da to bude pocetak napada. Ekipe su pravovremeno upucene na izvrsenje zadatka. U ovim okolnostima shvatio sam da taj pocetak mora uspjeti. Heco Mesa je u svom stilu, kao macka, vec vidnom kisovitom jutru isao prema satorima. Bojao sam se za njega, jer cetnicki strazar je bio deset metara ispred njega okrenut ledjima.
Posao sam pazljivo iza njega i prisao uz sami sator, a za mnom je isao ostatak grupe. Vidjevsi da ga pratimo, osjetih da se Mesino lice ozari. Rukom mu pokazah da cu baciti bombu ispred satora, da se pazi i da bude spreman da zarafala po satoru, a ovaj strazar je moj. Bilo je to skolski izvedeno u dva minuta. Mesa je vec bio u satoru, a ja za PAM-om. Ipak, dva cetnika su pobjegla niz strminu kotrljajuci se vise nego sto su trcali. Pocele su i ostale grupe, cuo se vrisak na Kiku, dominantnoj koti iznad Drinska. To bi mogli biti nasi, svi smo se radovali i prizeljkivali da jos cujemo Ramiza Salica, koji je sa Maidom Covrkom i jednom grupom napadao na kucu, gdje je bila komanda ove cetnicke jedinice, vjerovatno ojacane cete. Magla, koja se polahko razbijala, koliko nam je u pocetku pomogla toliko je kasnije smetala i otezavala situaciju. Jedna nasa zasjeda je zavrsila posao vrlo brzo——————————————
lahko bez gubitaka. Unisteno je motorno vozilo, a cetnici bjeze. Sve je islo dobro osim veze koja je zakazala. Kurira je na neke pozicije bilo gotovo nemoguce poslati, jer svuda je stanje nejasno. Nismo zavrsili bitku u prvom talasu. Cetnici su se osvijestili, a artiljeriju su ukljucili tek nakon dva sata borbe. Ramiz i Maid su imali probleme koje nisu uspjeli rijesiti. Cetnici su ih iznenadili i Maid je vrlo tesko ranjen, a Salic Ramiz poginuo. Htio je da se sto prije javi sa bogatim plijenom, eto, nije mu se ostvarila najveca zelja, a nakon njegove pogibije i Maidovog ranjavanja, ova grupa je djelovala izgubljeno.
Pokusao sam ukljuciti pomoc, ali je vec bilo kasno. Oko deset sati sam tek doznao od Maida za rezultat. Shvatio sam da nam predstoji tezak nastavak dana i teske borbe, ali jos uvijek sam se nadao. Minobacaclija Smajovic, angazovan iz Rogatcke brigade, pokusao je sa prvim zarobljenim MB 82 mm i MB 60 mm da paralise cetnicka uporista, ali ga nije islo nikako. Prepao se, pa mi rece da mu je komandant naredio da bude u jedinici prije aksama. To me iznerviralo pa mu ljutito odobrih da ide, ako mora. Pokusavali su nam pomoci i borci koji su se danas prebacili i culi da je bitka dobro pocela. Borci iz ostalih grupa su drzali pozicije koje su zauzeli, a moja grupa je vrlo efikasno djelovala okolo, tako da nas cetnici nisu mogli pjesadijski ugrozavati. Prvi PAM koji smo zarobili je bio potpuno iskoristen, mada niko do tada nije iz njega gadjao. Brdske topove nismo zatekli, mada su na prothodnom izvidjanju bili na Kosi koju smo mi napali i lagano oslobodili. U ovoj bici je zarobljen i prvi MB 82 mm i jos puno MTS-a, sto mene nije odusevljavalo. Tesko sam mogao prihvatiti da Drinsko necemo zadrzati, sto je vec u podne bilo jako izvjesno, jer su cetnici artiljerijom i oklopnim sredstvima razarali nase pozicije, koje uopce nisu bile utvrdjene. Cetnici se na Drinsku nisu utvrdjivali, jer mi nismo imali nicim, osim metkom, i to stedljivo, da ih ugrozimo. Svi borci su pokusavali dati sve od sebe da ovu bitku dobijemo, a ja sam ispalio cetrnaest RPG projektila da unistim cetiri stabilna cetnicka uporista i jedan transporter u pokretu. Transporter sam pogodio iz drugog pokusaja sa daljine od oko cetiristo metara, sto je moj najbolji dosadasnji boracki rezultat. Taj pogodak je preporodio borce, radost je bila neizmjerna, ali ne i preduga.
Magacin sa neprijateljskim MTS-om je takodje pogodjen i komandno mjesto je sprzeno, tome se nisam puno obradovao. Ocekivao sam da cemo to zarobiti. Ipak sam morao u to ja gadjati, kao i u utvrdjenje sa baterijom MB 60 mm i novim PAM-om blizu cetnickog komandnog mjesta. Sve grupe su napravile rezultat, ali nismo ga sinhronizovali. Nismo imali potrebnu vezu i rezervnu jedinicu. Morali smo odustati. Oko izvlacenja jedinica u toku dana bilo je puno problema, zato smo odlucili da to izvrsimo nocu, a velika prepreka je Drina koju treba preveslati sa ranjenim. U————————————————-
izvlacenju jedinice smo imali i poginulih. Jedna kobna granata je ubila dva borca na pet metara od mene. Ja sam bio na skarpi iznad njih. Moji saborci narocito Tajson, su vidjevsi gdje je granata pala, vrisnuli: ” komandant!” Ponovo sam imao srece. Dijana i Sabaheta su pokazale izuzetnu hrabrost kao borci, i sanitet. Mene je mucila pogiblja Raimza Salica
vise od svega ostalog i nisam mogao da se pomorim s tim da je to istina. To jedno veliko iskusenje od Alaha dz.s., zakljucih dok sam prelazio Drinu.
Saznao sam da su cetnici bili u velikoj frci, te da su Visegrad praznili bjezeci ka Srbiji. Ipak, nedostajalo nam je puno toga u ovoj bici i malo srece. Tesko mi je pala ova bitka, a puno sam ulozio u sve i vodio racuna o svim detaljima.Analizom bitke utvrdjeno je da smo uzeli puno MTS-a, ubijeno je ranjeno, vjerovatno, puno cetnika. Ja sam uvijek vjerovao samo vidjenom rezultatu. Neki borci su zasluzili nagrade, ali nisam imao kada ni pomisliti da ih nagradim, niti imao cim. Kazniti sam mogao pet-sest dezertera, ali nisam imao snage. Raspolozenje je bilo na nuli. 0sjecao sam bolove u glavi
i jako zujanje u usima od detonacija oko mene i dejstva RPG-om, bez zastitnih sredstava. Znacajno sam ostetio sluh.
U Medjedji me cekala vijest da Bekto zeli da oslobodimo Brodar i da ce on dotjerati PAT kao podrsku i pomoc sa svojih dvadesetak boraca. Zelio je ici na izvidjanje 7.9.1992.godine, ali ja sam oklijevao, nisam imao ni snage. Ipak, su me popodne ubijedili da izadjem na Kosticku Gradinu. Pozicija Gradine je omogucavala da, kao na dlanu, snimimo sve potrebne elemente za napad na Brodar. Prethodno smo u mnogo navrata, gotovo neprekidno, sa podrucja Pisanje osmatrali i prilazili na uzvisenja nad komunikacijom Visegrad – Medjedja preko Drine, naspram Brodara. Sa tih pozicija smo snimili sve elemente za odluku o napadu na cetnicko uporiste Brodar. Pozicija koju su cetnici drzali je bila vrlo povoljna, takticki posmatrajuci za odbranu, jer je rijecna prepreka prema nama bila sa obiju strana. Misleci da mi ne mozemo forsirati rijeke Lim ili Drinu, cetnici su bili sigurni i na Drinsku, ali smo ih iznenadili. I na ovoj poziciji, i to poslije Drinska, odlucio sam da forsiramo Lim po prijedlogu Bekta, Hodze i Redze Mutapcica, borca sa naglasenim smislom za dobre borbene odluke koji je ovaj kraj dobro poznavao i predlagao varijantu upotrebe jedinice. Sa izvidjanja smo se vratili predvece, a moje opterecenje i zal za Drinskom me je tjeralo da prelistavam bitku i detalje analiziram uz stalno pitanje: “Jesmo li vise i jesam li mogao vise?”Na kraju duboki uzdah i neizrecen zakljucak, nije bila sudbina. Pogibija boraca je otkidala i dio mene, a pogotovo kada su to bili izuzetni borci i ljudi kao sto je bio rahmetli Salic Ramiz. A tako je zelio osloboditi svoju kucu i svoje selo! Susret sa njegovom porodicom je bio nesto sto mi je pokazalo jos jednu kriticnu stranu surovosti ove agresije i jos jednu potrebu
—————————————————
za dodatno snagom i sposobnoscu komandanta da saopci najblizim da su ostali bez oca, muza, sina, brata, unuka itd. i da prezivi zajedno prve najbolnije trenutke soka najblizih. To ni profesionalni vojnici nisu ucili niti se u normalanom zivotu moglo nauciti. Gledajuci Ramizovih troje djece u selu Crijep kod Medjedje, u jednoj staroj trosnoj kuci, sjetih se da smo prije desetak dana jedva izdvojili pola sata vremena i svratili do njih, osjetili toplinu porodicne harmonije, a sada sam u gorcini bola i teskih scena besvijesti njegovih najmilijih. Osjecam krivicu za njegovu pogibiju jer je sa mnom bio, jer sam ja komandovao u toj bici. Od mene se ocekuje da spasim sve one koji mogu da poginu, mada mi niko nije do sada rekao da sam kriv za neciju pogiblju.
Pitao sam se ponekad, koga bi moralno krivili da ja poginem? Cesto su mi te slike bile prisutne. Odogovor je, vjerovatno, mene, jer sam srljao, isao naprijed cetnicima u susret. Tesko je bilo teret komandanta na ovom bojistu nositi. Morao si stvoriti sve preduslove za odbranu ,a nisi imao ni spretnog vojnika,niti MTS-a,niti potreban kadar,zakonsko uporiste niti pretpostavljenu komandu, niti hranu, odjecu i obucu, cigarete, a kamoli platu i ostalo. Imao si pocetnu volju za borbu kod dijela boraca, koju si morao stalno dogradjivati. Cime? Samo licnim primjerom.
Brodar
Priprema odluke za Brodar trajala je do kasno u noc, a u toku pripreme su mi javili da je na podrucju Holijaka, na lokalitetu Butkove stijene, u izvidjanju i pokusaju da se sto vjernije novinarima BBC-a prezentira situacija, poginuo Salem Sabanovic i da je novinarka bila u opasnosti da pogine. To je uticalo na koncentraciju za pripremu odluke, ali sam bio uporan i sa Bektom i Hodzom dogovorio detalje. Stab smo upoznali. Nisu imali primjedbi na odluku,kao i obicno. Precizirani su zadaci za pripremu jedinica, MTS-a i ostalog. U roku dvadeset cetiri sata PAT 37 mm je dovezen i ukopan na Pisanji, pripremljen za dejstvo, ali i nedovoljno maskiran i utvrdjen, sto je bio razlog da odgodimo napad za dvadeset cetiri sata. Moja odluka, sa kojom se i Bekto slozio, je bila da u noci prebacimo glavninu jedinica preko Lima, da se do podneva tiho prebacuju ka Brodaru ispod Gradine (Strmicke) i da nakon posjedanja pozicija za zasjede i juris, izvrse dodatno izvidjanje sa bliske distance, a po prijavi spremnosti na moj signal sa Viktorije pocne dejstvo PAM-a i PAT-a. Moja pozicija, komandno mjesto, bilo je udaljeno osamsto metara vazdusne linije preko usca Lima u Drinu, nasuprot neprijateljskog tenka, a PAT je bio sasvim iza mojih ledja i linija nisanjenja PAT-a na glavno cetnicko uporiste je prolazila desetak metara desno od nase pozicije, u istoj visini, sto sam odmah u pripremi uocio, ali sam dobio dovoljnu sigurnost, kada smo PAT ucvrstili po pravcu i izdao naredbu da se ne smije pomjerati, osim po visini. Komandno mjesto su uredjivali Heco, Tajson i neki borci iz “16. maja,” ali je dosta lose uradjeno, pa sam po dolasku na tu poziciju naredio kako da se i doradi i utvrdi.
Pratim na kanalnoj motoroli stanje u grupama. Niko se ne javlja. To je dobro, nadam se da ide sve po planu. Vizuelno sam mogao potpuno vladati situacijom i pomno sam pratio teren, a narocito dio blizu tunela, gdje Bekto sa svojima treba da stigne. Gledajuci sam razmisljao: Moze li biti nekih nepredvidjenih problema?” Pogled mi se zadrza na tenku, oko njega cetnici leskare, a sta ce biti ako udju u njega ili ako neko vec bude u njemu? Mene i moju ekipu ima ko’ na dlanu. PAT je nesto bolje maskiran, ali i njega moze gadjati. Ne smije dejstvovati, rekoh u sebi. Moramo ga poklopiti vatrom. Dokle ce cetnici biti u prednosti u mocnom oruzju? Ima li pravde i kada ce stici? Sta bi bilo da smo mi u njihovoj situaciji? Nista, ne bismo ratovali, jer nismo mi navikli tuci nejake. Ponovo nas sabur, merhamet i ponos, ali neka, to vise vrijedi od sveg oruzja i orudja, osvojene zemlje i blaga. Njima zemlja nece trebati, oni ce prije zemlji, a sto ne pogine u agresiji na Bosnu, brzo ce kao bijeda i jad ginuti u medjusobnom klanju, jer oni su to navikli. Toliko dugo ratuju, a nisu neki veliki ratnici. Vitestvo im je nepoznat pojam, a svoj bijes za neuspiehe na bojistima iskaljuju na civilima, zenama i djeci. Eto, te i————————————
takve cetnike trebamo napadati i danas da bismo ih vratili sa tog prljavog puta srama i ocaja, a koji im njihovi, nazovi vrhovni ljudi prezentiraju kao sveti put uspjeha i prosperiteta, put ka “slobodi otadzbine” nekakve srpske drzave, a i prethodna je bila najvise srpska i nije im bilo dovoljno. Bekto i njegovi odvazni diverzanti se pojavise neposredno pred ulazom u tunnel. Hodza je na poziciji za zasjedu, a Pena Enver Kustura, mlad i obrazovan rezervni oficir, bilecanac, je blizu svoje pozicije za zasjedu. Nije se moglo puno cekati zbog Bektine pozicije, a cetnici su se poslije rucka jedva kretali vrlo lose rasporedjeni za bilo kakvu odbranu.
Rukom sam mahnuo da PAT pocne i zasjeo za PAM, sto ga zarobismo na Drinsku. Kod cetnika je zavladao haos, nije se znalo ko ce gdje. Pratili smo samo tenk. Oko njega je bilo desetak cetnika. Krili se iza tenka i cekali prekid dejstva da pobjegnu vise u sumu ili da uskoce u tenk, cega sam se najvise pribojavao. Municije za PAT i PAM nije bilo previse, tako da se puno stedjelo. Iznenada je, iza Bektinih ledja, projurio asfältnim putem iz pravca Strmice oklopni kamion i uletio u tunel. Dobro je proslo, ja sam morao gadjati preko glave Bektovih boraca, sto je bilo veoma rizicno, ali eto bilo je bez posljedica, hvala Bogu. Pozvah Hodzu i upitah: “Kako ti prodje ovaj kamion,” on izgubljeno uzvrati “Ne znam kako prolece.” Je li sve u redu kod Bekte?“ upita Hodza. “Jeste,” rekoh mu da pazi da se ovo ne ponovi! “Nece sigurno,” rece. Razgovor je isao sifrovan samo djelimicno. Cetnici su razbijeni. Pokusaji da im stigne pomoc su sprijeceni i poceo i bezglavi fuk uz brdo ka Meremislju. Pena se nije na vrijeme pojavio na mjestu za blokadu tog dijela sto je dovelo do toga da veci dio cetnika pobjegne ka Meremislju. Musa Adzem iz Gorazda, sa svojim borcima, koji su bili dio Bektine jedinice, i borcima sa ovog terena, nije pravovremeno stigao do mjesta zasjede, sto je omogucilo da i taj pravac za bjezanje bude bezbjedan cetnicima. Da smo to uspjeli blokirati, cetnici bi imali Drinu i Lim ili predaju. Zbog ovih momenata, a vidjevsi da cetnici bjeze, mi smo prenijeli vatru sa tenka, oko kojeg nije vise bilo cetnika na one sto bjeze, kada se pojave na cistinama. Bitka je dobijena, treba ocuvati postignuti rezultat lagano dovesti bitku do kraja.Heco je bio nestrpljiv i zamolio me da ode do tenka, da pretrci most. Nisam to dozvoljavao, cetnici su sa okolnih poziciia granatirali nasumice pokusavajuci naci PAT i PAM i nase pozicije. Iznenada se culo jako ispaljenje granate. Pogledah u tenk. Dimi se, zatim i druge granate. Pomislih da neko od nasih gadja RPG-om, ali odmah shvatih da to nije dim od granate RPG-a jer je ispod mene odjeknula prvo jedna, a zatim i druga eksplozija tenkovskog projektila. Gadjali smo po tenku sto je, izgleda, zbunilo cetnika, koji je uletio u tenk ili je cijelo vrijeme bio u unutra i nije odmah smio dejstvovati. Nisam dugo znao sta je gadjao tenk, jer nije ni komandno
——————————————
mjesto, moju ekipu, a niti poziciju PAT-a. Ispod nas nije trebao biti niko pa sam pomislio da su to bili ocajnicki pokusaji. Od tog dejstva, od jedne granate, poginulo je sedam boraca koji su, u znatizelji i radosti, htjeli sto prije da vide nasu pobjedu i oslobadanje Brodara, bez icije naredbe krenuli putem direktno na Brodar. Njihova pogibija, rano povlacenje Bektove jedinice prije potpunog izvrsenja zadataka i slaba blokada prema Meremislju su osnovni razlog da ova bitka ne bude briljantno izvedena, kao sto je i zamisljena. Ponovo je pokazana izuzetna hrabrost Bektinih diverzanata, “Hodzinih jastrebova” i ostalih, a Heco Mesa je ipak prvi pretrcao most i stigao do tenka, brzo i nevidljivo, u stilu velikog borca i heroja, vrlo vjesto i sa punom sigurnoscu. Vratio se na komandno mjesto i donio im danas zarobljenu municiju za PAM. Cetiri kutije.
Uporni smo bili da bitku dovedemo do kraja, mada su sutradan po nama dejstvovali avioni, ciljali su komandno mjesto i PAT-ovu poziciju. Pokusao sam PAM-om uzvratiti prvo ja, pa onda i ostali clanovi ekipe, ali bezuspjesno. Letjeli su visoko i brzo, zato nisu ni oni mogli biti precizni, srecom. Cetnici, koji su izabrali tunel kao svoju zastitu, su bili jako uporni. Tek nakon nekoliko dana su savladani. Zbog nasih slabosti pokrivanja tunela na Brodaru,neki cetnici su uspjeli pobjeci iz tunela, koristeci noc i nase propuste. Iznenadili su me iskazanom hrabroscu. Pogotovu oni cetnici koji su ostali do kraja u tunelu. Ponovo sam analiziro, cim dobih slobodan trenutak. Bitku smo dobili, dosta MTS-a zarobili, prvi tenk, samohotku i jos mnogo ostalog MTS-a, pobili dosta cetnika, unistili tri vozila, zarobili oklopno, ali imali i nepotrebne gubitke. Da li je to peh, iskusenje ili sudbina koja je ponekad okrutna prema nama koje napadaju sa ciljem istrebljenja? Zlikovci kojim bi trebala sudbina vratiti isto, a vraca im nasom snagom, hrabroscu i mudroscu da rukama zaustavljamo tenkove. Ima li pravde o kojoj citasmo u velikim djelima i gledasmo u dobrim filmovima ili je ona samo u beskonacnom zivotu, poslije ovozemaljske smrti, kako to u velikom Kur’anu pise? Bojim se da je u ovom zemaljskom zivotu pravda jos prisutna u bajkama, a da smo mi svijet koji je izgubio vrijednost pravde i istine. Ipak, nadam se da cemo uz Allahovu pomoc izdrzati. Opet je svaki borac morao forsirati rijeku i sta ako bude ranjen, pa jos tesko po nesreci, a mi nikada
nismo mogli imati dovoljno nosaca ranjenih, vec su to bili borci iz bitke, sto je cesto bilo odlucujuce.
Bitku smo prekidali da spasimo ranjenog.Na Brodaru je bilo komicnih scena. Ponovo je Taison bio u glavnoj ulozi. Ovaj put on i Hajtic Ahmet, moj kurir za ovu bitku, mladi borac iz bataljona “16. maj“ su pokusali prevariti pcele i uzeti med iz kosnica koje su bile izmedju nas i cetnika. Dogodilo se sljedece: Poslovi oko meda zahtijevaju poznavanje cudi pcela, a ovi veliki borci su se ponasali kao sa zarobljenim
———————————————
pcelama i med, kao da je bio njihov proizvod,pokusali samo istresti iz kosnica. Upali su u zasjedu, pcele su sa svih strana dolijetale i poljupcima zaoka dokazivale im da su suvereni vladari svog praga i svoje muke. Njih dvojca bi mozda i odustali, ali obecali su svom komandantu donijeti med i sad nema druge, ili poginuti ili doci s medom. Meda su donijeli za jedne dobre tegle od dva kilograma, a odnijeli su kantu od petnestak kilograma, ali su oni zato dobro nadebljali. Interesantno, med uopce nisu jeli, a u licu a bogami i po tijelu, bijahu dobro debeli. Prvi je stigao Tajson maskiranih ociju kao nikad do sada, nagulio suncane naocale, slozio mrzovoljnu facu skrivajuci pogled od mene. Stize drugi dan na komandno mjesto na Viktoriji i upita Hecu i Sabahetu: Ima li sta novo?” a oni prsnuse u smijeh. Tajson se pridruzi, skide djozle iza kojih se otkrise male, potpuno slijepljene japanske okice, a lice rumenije, nikad vidjeno zaduhlo, pa nam je nas spicastoliki Tajson dosao ko stokilas gledajuci samo glavu. Nisam mogao izdrzati da i ja ne prsnem u smijeh.Zaboravih na cetnike, rat i Viktoriju od silnog smijeha, suze mi udarise iz ociju, a moradoh sjesti kako se u smijehu ne bih zatumbao niz litice stijena koje su okruzivale nase komandno mjesto.
.”Sta to bi?” upitah Tajsona. “Nista je ovo, gospodine komandante, kako je kurir prosao, ja sam dobar”, nasmijavsi se odgovori Tajson. Eto, Tajson je i ovaj zadatak obavio kao i sve koje je dobio, a moja ekipa i ja smo se u ovom smijehu dobro rasteretili.
Nikad nisam znao da li sam umoran i koliko, jednostavno zato sto se nije odmaralo. Cini mi se da u ovom vremenu, nisam smio, ili bolje receno, nisam imao kad biti bolestan. Hvala Bogu, zdravlje je izuzetno dobro, iz dana u dan sam sve jaci i brzi. Umor je, ipak, prisutan u meni kao i u vecini boraca, ali ga nisam osjecao ni psihicki ni fizicki, tako da su povremena istinska odusevljenja i duhoviti dozivljaji, vjerovatno, psiholoski rasterecivali sve nas i davali nam dodatnu energiju da prihvatimo buduce napore. Poslije bitke na Brodaru, dodje nam u posjetu na komandno mjesto i komandant staba TO Visegrad gospodin Tvrtkovic Mehmed. U toku dana cetnici su granatirali prostor oko Brodara, a mi smo imali slabe zaklone i dobru srecu, hvala Bogu. Prazne cahure od PAM-ove municije smo cuvali, a samo ostecene bacali niz stijene. Ove cahure su okrecuci se oko uzduzne ose pravile zvuk vrlo slican zvuku prodora MB granate, neposredno pred pad na zemlju. To Mesa Heco iskoristi uz moj mig okom i baci jednu cahuru, a nas komandant Staba zalijeze uz stijenu, utopi se u nju kao da je tu rodjen i ceka kad ce eksplodirati. Tajson je prvi eksplodiro u smijeh a onda i ostali, ipak, ne previse jer je to nas komandant, doduse sa puno toga sto fali i da bude postovan istinski od svih boraca.
Poslije Drinska i Brodara dolazile su razne informacije o cetnickim gubicima, od onih da su cetnici izgubili preko dvjesto boraca u tim bitkama———————————————-
do onih realnijih da su izgubli sto, pa onda sezdeset i tako dalje. U vijestima sa bojista srpski Radio Visegrad je javljao da je deset hiljada muslimanskih fundamentalista i Alijinih bojovnika napalo u dolini Drine neduzni srpski narod. U stvari, kako- tako naoruzanih boraca kod nas je bilo dvjesta do trista najvise. To, kao i mnogi drugl vapaji, podstaklo je neke velike cetnike da se pokrenu iz Srbije i Crne Gore i dodju na vruce drinsko bojiste, oprze se i pobjegnu, ili vjecito ostanu kao zrtva svoje zablude i ludih ideja spasa cetnistva.
Nastavice se
Brodar
Priprema odluke za Brodar trajala je do kasno u noc, a u toku pripreme su mi javili da je na podrucju Holijaka, na lokalitetu Butkove stijene, u izvidjanju i pokusaju da se sto vjernije novinarima BBC-a prezentira situacija, poginuo Salem Sabanovic i da je novinarka bila u opasnosti da pogine. To je uticalo na koncentraciju za pripremu odluke, ali sam bio uporan i sa Bektom i Hodzom dogovorio detalje. Stab smo upoznali. Nisu imali primjedbi na odluku,kao i obicno. Precizirani su zadaci za pripremu jedinica, MTS-a i ostalog. U roku dvadeset cetiri sata PAT 37 mm je dovezen i ukopan na Pisanji, pripremljen za dejstvo, ali i nedovoljno maskiran i utvrdjen, sto je bio razlog da odgodimo napad za dvadeset cetiri sata. Moja odluka, sa kojom se i Bekto slozio, je bila da u noci prebacimo glavninu jedinica preko Lima, da se do podneva tiho prebacuju ka Brodaru ispod Gradine (Strmicke) i da nakon posjedanja pozicija za zasjede i juris, izvrse dodatno izvidjanje sa bliske distance, a po prijavi spremnosti na moj signal sa Viktorije pocne dejstvo PAM-a i PAT-a. Moja pozicija, komandno mjesto, bilo je udaljeno osamsto metara vazdusne linije preko usca Lima u Drinu, nasuprot neprijateljskog tenka, a PAT je bio sasvim iza mojih ledja i linija nisanjenja PAT-a na glavno cetnicko uporiste je prolazila desetak metara desno od nase pozicije, u istoj visini, sto sam odmah u pripremi uocio, ali sam dobio dovoljnu sigurnost, kada smo PAT ucvrstili po pravcu i izdao naredbu da se ne smije pomjerati, osim po visini. Komandno mjesto su uredjivali Heco, Tajson i neki borci iz “16. maja,” ali je dosta lose uradjeno, pa sam po dolasku na tu poziciju naredio kako da se i doradi i utvrdi.
Pratim na kanalnoj motoroli stanje u grupama. Niko se ne javlja. To je dobro, nadam se da ide sve po planu. Vizuelno sam mogao potpuno vladati situacijom i pomno sam pratio teren, a narocito dio blizu tunela, gdje Bekto sa svojima treba da stigne. Gledajuci sam razmisljao: Moze li biti nekih nepredvidjenih problema?” Pogled mi se zadrza na tenku, oko njega cetnici leskare, a sta ce biti ako udju u njega ili ako neko vec bude u njemu? Mene i moju ekipu ima ko’ na dlanu. PAT je nesto bolje maskiran, ali i njega moze gadjati. Ne smije dejstvovati, rekoh u sebi. Moramo ga poklopiti vatrom. Dokle ce cetnici biti u prednosti u mocnom oruzju? Ima li pravde i kada ce stici? Sta bi bilo da smo mi u njihovoj situaciji? Nista, ne bismo ratovali, jer nismo mi navikli tuci nejake. Ponovo nas sabur, merhamet i ponos, ali neka, to vise vrijedi od sveg oruzja i orudja, osvojene zemlje i blaga. Njima zemlja nece trebati, oni ce prije zemlji, a sto ne pogine u agresiji na Bosnu, brzo ce kao bijeda i jad ginuti u medjusobnom klanju, jer oni su to navikli. Toliko dugo ratuju, a nisu neki veliki ratnici. Vitestvo im je nepoznat pojam, a svoj bijes za neuspiehe na bojistima iskaljuju na civilima, zenama i djeci. Eto, te i————————————
takve cetnike trebamo napadati i danas da bismo ih vratili sa tog prljavog puta srama i ocaja, a koji im njihovi, nazovi vrhovni ljudi prezentiraju kao sveti put uspjeha i prosperiteta, put ka “slobodi otadzbine” nekakve srpske drzave, a i prethodna je bila najvise srpska i nije im bilo dovoljno. Bekto i njegovi odvazni diverzanti se pojavise neposredno pred ulazom u tunnel. Hodza je na poziciji za zasjedu, a Pena Enver Kustura, mlad i obrazovan rezervni oficir, bilecanac, je blizu svoje pozicije za zasjedu. Nije se moglo puno cekati zbog Bektine pozicije, a cetnici su se poslije rucka jedva kretali vrlo lose rasporedjeni za bilo kakvu odbranu.
Rukom sam mahnuo da PAT pocne i zasjeo za PAM, sto ga zarobismo na Drinsku. Kod cetnika je zavladao haos, nije se znalo ko ce gdje. Pratili smo samo tenk. Oko njega je bilo desetak cetnika. Krili se iza tenka i cekali prekid dejstva da pobjegnu vise u sumu ili da uskoce u tenk, cega sam se najvise pribojavao. Municije za PAT i PAM nije bilo previse, tako da se puno stedjelo. Iznenada je, iza Bektinih ledja, projurio asfältnim putem iz pravca Strmice oklopni kamion i uletio u tunel. Dobro je proslo, ja sam morao gadjati preko glave Bektovih boraca, sto je bilo veoma rizicno, ali eto bilo je bez posljedica, hvala Bogu. Pozvah Hodzu i upitah: “Kako ti prodje ovaj kamion,” on izgubljeno uzvrati “Ne znam kako prolece.” Je li sve u redu kod Bekte?“ upita Hodza. “Jeste,” rekoh mu da pazi da se ovo ne ponovi! “Nece sigurno,” rece. Razgovor je isao sifrovan samo djelimicno. Cetnici su razbijeni. Pokusaji da im stigne pomoc su sprijeceni i poceo i bezglavi fuk uz brdo ka Meremislju. Pena se nije na vrijeme pojavio na mjestu za blokadu tog dijela sto je dovelo do toga da veci dio cetnika pobjegne ka Meremislju. Musa Adzem iz Gorazda, sa svojim borcima, koji su bili dio Bektine jedinice, i borcima sa ovog terena, nije pravovremeno stigao do mjesta zasjede, sto je omogucilo da i taj pravac za bjezanje bude bezbjedan cetnicima. Da smo to uspjeli blokirati, cetnici bi imali Drinu i Lim ili predaju. Zbog ovih momenata, a vidjevsi da cetnici bjeze, mi smo prenijeli vatru sa tenka, oko kojeg nije vise bilo cetnika na one sto bjeze, kada se pojave na cistinama. Bitka je dobijena, treba ocuvati postignuti rezultat lagano dovesti bitku do kraja.Heco je bio nestrpljiv i zamolio me da ode do tenka, da pretrci most. Nisam to dozvoljavao, cetnici su sa okolnih poziciia granatirali nasumice pokusavajuci naci PAT i PAM i nase pozicije. Iznenada se culo jako ispaljenje granate. Pogledah u tenk. Dimi se, zatim i druge granate. Pomislih da neko od nasih gadja RPG-om, ali odmah shvatih da to nije dim od granate RPG-a jer je ispod mene odjeknula prvo jedna, a zatim i druga eksplozija tenkovskog projektila. Gadjali smo po tenku sto je, izgleda, zbunilo cetnika, koji je uletio u tenk ili je cijelo vrijeme bio u unutra i nije odmah smio dejstvovati. Nisam dugo znao sta je gadjao tenk, jer nije ni komandno
——————————————
mjesto, moju ekipu, a niti poziciju PAT-a. Ispod nas nije trebao biti niko pa sam pomislio da su to bili ocajnicki pokusaji. Od tog dejstva, od jedne granate, poginulo je sedam boraca koji su, u znatizelji i radosti, htjeli sto prije da vide nasu pobjedu i oslobadanje Brodara, bez icije naredbe krenuli putem direktno na Brodar. Njihova pogibija, rano povlacenje Bektove jedinice prije potpunog izvrsenja zadataka i slaba blokada prema Meremislju su osnovni razlog da ova bitka ne bude briljantno izvedena, kao sto je i zamisljena. Ponovo je pokazana izuzetna hrabrost Bektinih diverzanata, “Hodzinih jastrebova” i ostalih, a Heco Mesa je ipak prvi pretrcao most i stigao do tenka, brzo i nevidljivo, u stilu velikog borca i heroja, vrlo vjesto i sa punom sigurnoscu. Vratio se na komandno mjesto i donio im danas zarobljenu municiju za PAM. Cetiri kutije.
Uporni smo bili da bitku dovedemo do kraja, mada su sutradan po nama dejstvovali avioni, ciljali su komandno mjesto i PAT-ovu poziciju. Pokusao sam PAM-om uzvratiti prvo ja, pa onda i ostali clanovi ekipe, ali bezuspjesno. Letjeli su visoko i brzo, zato nisu ni oni mogli biti precizni, srecom. Cetnici, koji su izabrali tunel kao svoju zastitu, su bili jako uporni. Tek nakon nekoliko dana su savladani. Zbog nasih slabosti pokrivanja tunela na Brodaru,neki cetnici su uspjeli pobjeci iz tunela, koristeci noc i nase propuste. Iznenadili su me iskazanom hrabroscu. Pogotovu oni cetnici koji su ostali do kraja u tunelu. Ponovo sam analiziro, cim dobih slobodan trenutak. Bitku smo dobili, dosta MTS-a zarobili, prvi tenk, samohotku i jos mnogo ostalog MTS-a, pobili dosta cetnika, unistili tri vozila, zarobili oklopno, ali imali i nepotrebne gubitke. Da li je to peh, iskusenje ili sudbina koja je ponekad okrutna prema nama koje napadaju sa ciljem istrebljenja? Zlikovci kojim bi trebala sudbina vratiti isto, a vraca im nasom snagom, hrabroscu i mudroscu da rukama zaustavljamo tenkove. Ima li pravde o kojoj citasmo u velikim djelima i gledasmo u dobrim filmovima ili je ona samo u beskonacnom zivotu, poslije ovozemaljske smrti, kako to u velikom Kur’anu pise? Bojim se da je u ovom zemaljskom zivotu pravda jos prisutna u bajkama, a da smo mi svijet koji je izgubio vrijednost pravde i istine. Ipak, nadam se da cemo uz Allahovu pomoc izdrzati. Opet je svaki borac morao forsirati rijeku i sta ako bude ranjen, pa jos tesko po nesreci, a mi nikada
nismo mogli imati dovoljno nosaca ranjenih, vec su to bili borci iz bitke, sto je cesto bilo odlucujuce.
Bitku smo prekidali da spasimo ranjenog.Na Brodaru je bilo komicnih scena. Ponovo je Taison bio u glavnoj ulozi. Ovaj put on i Hajtic Ahmet, moj kurir za ovu bitku, mladi borac iz bataljona “16. maj“ su pokusali prevariti pcele i uzeti med iz kosnica koje su bile izmedju nas i cetnika. Dogodilo se sljedece: Poslovi oko meda zahtijevaju poznavanje cudi pcela, a ovi veliki borci su se ponasali kao sa zarobljenim
———————————————
pcelama i med, kao da je bio njihov proizvod,pokusali samo istresti iz kosnica. Upali su u zasjedu, pcele su sa svih strana dolijetale i poljupcima zaoka dokazivale im da su suvereni vladari svog praga i svoje muke. Njih dvojca bi mozda i odustali, ali obecali su svom komandantu donijeti med i sad nema druge, ili poginuti ili doci s medom. Meda su donijeli za jedne dobre tegle od dva kilograma, a odnijeli su kantu od petnestak kilograma, ali su oni zato dobro nadebljali. Interesantno, med uopce nisu jeli, a u licu a bogami i po tijelu, bijahu dobro debeli. Prvi je stigao Tajson maskiranih ociju kao nikad do sada, nagulio suncane naocale, slozio mrzovoljnu facu skrivajuci pogled od mene. Stize drugi dan na komandno mjesto na Viktoriji i upita Hecu i Sabahetu: Ima li sta novo?” a oni prsnuse u smijeh. Tajson se pridruzi, skide djozle iza kojih se otkrise male, potpuno slijepljene japanske okice, a lice rumenije, nikad vidjeno zaduhlo, pa nam je nas spicastoliki Tajson dosao ko stokilas gledajuci samo glavu. Nisam mogao izdrzati da i ja ne prsnem u smijeh.Zaboravih na cetnike, rat i Viktoriju od silnog smijeha, suze mi udarise iz ociju, a moradoh sjesti kako se u smijehu ne bih zatumbao niz litice stijena koje su okruzivale nase komandno mjesto.
.”Sta to bi?” upitah Tajsona. “Nista je ovo, gospodine komandante, kako je kurir prosao, ja sam dobar”, nasmijavsi se odgovori Tajson. Eto, Tajson je i ovaj zadatak obavio kao i sve koje je dobio, a moja ekipa i ja smo se u ovom smijehu dobro rasteretili.
Nikad nisam znao da li sam umoran i koliko, jednostavno zato sto se nije odmaralo. Cini mi se da u ovom vremenu, nisam smio, ili bolje receno, nisam imao kad biti bolestan. Hvala Bogu, zdravlje je izuzetno dobro, iz dana u dan sam sve jaci i brzi. Umor je, ipak, prisutan u meni kao i u vecini boraca, ali ga nisam osjecao ni psihicki ni fizicki, tako da su povremena istinska odusevljenja i duhoviti dozivljaji, vjerovatno, psiholoski rasterecivali sve nas i davali nam dodatnu energiju da prihvatimo buduce napore. Poslije bitke na Brodaru, dodje nam u posjetu na komandno mjesto i komandant staba TO Visegrad gospodin Tvrtkovic Mehmed. U toku dana cetnici su granatirali prostor oko Brodara, a mi smo imali slabe zaklone i dobru srecu, hvala Bogu. Prazne cahure od PAM-ove municije smo cuvali, a samo ostecene bacali niz stijene. Ove cahure su okrecuci se oko uzduzne ose pravile zvuk vrlo slican zvuku prodora MB granate, neposredno pred pad na zemlju. To Mesa Heco iskoristi uz moj mig okom i baci jednu cahuru, a nas komandant Staba zalijeze uz stijenu, utopi se u nju kao da je tu rodjen i ceka kad ce eksplodirati. Tajson je prvi eksplodiro u smijeh a onda i ostali, ipak, ne previse jer je to nas komandant, doduse sa puno toga sto fali i da bude postovan istinski od svih boraca.
Poslije Drinska i Brodara dolazile su razne informacije o cetnickim gubicima, od onih da su cetnici izgubili preko dvjesto boraca u tim bitkama———————————————-
do onih realnijih da su izgubli sto, pa onda sezdeset i tako dalje. U vijestima sa bojista srpski Radio Visegrad je javljao da je deset hiljada muslimanskih fundamentalista i Alijinih bojovnika napalo u dolini Drine neduzni srpski narod. U stvari, kako- tako naoruzanih boraca kod nas je bilo dvjesta do trista najvise. To, kao i mnogi drugl vapaji, podstaklo je neke velike cetnike da se pokrenu iz Srbije i Crne Gore i dodju na vruce drinsko bojiste, oprze se i pobjegnu, ili vjecito ostanu kao zrtva svoje zablude i ludih ideja spasa cetnistva.
Nastavice se
- You must be logged in to reply to this topic.