[Kaza]

#32746

Pomoc Gorazdu

Osim kontakta s Gorazdem, Opcinskim stabom TO Gorazde i komandama jedinica, vrlo rijetko se radio-vezom, preko jednog veoma starog radio-uredjaja, moglo dobiti Sarajevo. Te kontakte su ostvarivali u pocetku, uz dosta improvizacija i mastovitosti, Samir Hasanbegovic i njegov brat Velija. Razgovore sa predstavnicima civilnih vlasti uglavnom je vodio Mehmed Trtkovic, a ti kontakti su bili podstreci, veliki motiv i nada da cemo uskoro lakse komunicirati i dobijati naredjenja.
Ovih julskih dana Gorazde je do sada najzesce napadnuto. Putem Radio Sarajeva, culi smo da je u Gorazdu pakao, da oko cetrdeset cetnickih tenkova napada Gorazde i javnu naredbu nacelnika Staba TO Republike Bosne i Hercegovine, Sefera Halilovica, da se sve jedinice koje se mogu borbeno probiti do Gorazda, pokrenu u pravcu Gorazda.
To je prva naredba koju sam cuo izrecenu putem medija. Slusajuci naredbu osjetio sam tezinu situacije u Gorazdu i ona mi je pomalo licila na vapaj, a iskreno sam ocekivao da ce se po toj naredbi pokrenuti nekoliko hiljada boraca iz cijele Bosne. Naredbu sam cuo prvi put 09.07.1992.godine u Crnom Vrhu, u razgovoru sa komandantom Staba TO, Mehmedom Trtkovicem. Zakljucili smo da treba pomoci i poslati jednu jedinicu u pomoc gorazdanskim braniocima. Predlozio sam da ja odaberem jedinicu i da podjem sa njom u Gorazde. Mehmed to nije odobrio do kraja, smatrao je da ja moram biti na vrucem bojistu Crnog Vrha. Razmisljajuci o tome, racunao sam da cetnici nece napasti dok napadaju intenzivno Gorazde i skupio jedinicu jacine jedne cete, oko osamdeset boraca, podijelio zadatke potcinjenim, prijavio Stabu odlazak i u noci II/12.07.1992.godine sa odabranim borcima, usao u Gorazde, tiho, uz male probleme i nekoliko prekida u koloni prilikom ulaska u grad. Smjestaj i prihvat smo imali u zgradi SUP-a Gorazde. Prihvaceni smo doista toplo, ali se u toku dana nismo mogli pomjeriti iz zgrade. Vec naredne noci sam otisao na prijem zadataka u Stab TO gdje su dolazili oficiri iz brigada, clanovi Staba kao i clanovi Ratnog predsjednistva Gorazda. Mnoge nisam poznavao, a nakratko su svi dolazili primati zadatke, predlagati rjesenja, preuzimati MTS i odlazili. Zadatak sam dobio od majora Husnije Hrapa, komandanta Staba TO Gorazde.Nas zadatak je bio osloboditi Bucje, zarobiti cetnike i MTS koji posjeduju. Na karti mi je predocen raspored snaga. Bilo mi je nelogicno da nasi vec dugo drze cetnike u uskom okruzenju te da ih pokusavaju eliminisati jer su velika prepreka u spajanju nasih jedinica i boljem uvezivanju linije odbrane 43.DUB, i u tome ne uspijevaju.
Odlucujuci uticaj za dodjelu ovog zadatka imao je Reko Amir Makedonac, koji je, kao komandant te jedinice, trazio pomoc u rjesavanju

————————————————

ovog zadatka. Naredne veceri je pokrenuta moja jedinica, a cetnici su uporno granatirali grad i pokusavali na svim linijama proci. Cini mi se da su ocekivali da ce zastrasiti nase borce u i oko Gorazda, demonstracijom razorne moci njihove tehnike i ubijanjem svega sto se krece. Na putu prema Trebeskom brdu, u mrkloj noci, iduci lagano korak po korak, Reko mi prisapta:
“Prolazimo ispod Bucja.” Ima li mogucnosti da nas cetnici iznenade?” upitah ga.
“Nema,” govorio je ekavski kao i vecina aktivnih oficira bivse JNA. “Tu su moji u obezbedjenju,” rece kratko. Sa mnom su, u licnom obezbjedjenju, u borbi bili: Ibro Kabaklija zvani Cimbur, Abdulah Sadikovic zvani Sandokan, Tabakovic Abdulah Tajson, Juso Kesmer kao i Dijana Marinova, sanitet – borac. Borci su noc predeverali spavajuci svuda po kucama, stalama i ostalim objektima, uglavnom po tri – cetiri na lezaj, a izmedju, koliko se nagura. Izjutra smo otisli na izvidjanje nedaleko od sela. Nakon dva-tri sata komandantsko-komandirskog izvidjanja smo sjeli i napravili zajednicki plan napada. Odabrali smo varijantu u kojoj ce cetnicima biti pruzena sansa za predaju, a prethodno cemo ih staviti u jos uze okruzenje, prici im sto je blize moguce radi brzog napada sa iznenadjenjem i radi sto manje distance izmedju nasih i njihovih jedinica, tako da njihova artiljerija sa drugih lokaliteta ne moze i ne smije djelovati u toku naseg napada.
Srocili smo zajednicko pismo, a Reko je otisao sa svojim borcima u donju stranu sela da po jednom od hrabrijih civila posalje to pismo cetnicima. Ja sam sa svim borcima i vodicima otisao da vodim napad na selo Bucje i prilikom rastanka Reko mi rece: “Cuvajte se, mi smo to pokusavali dva puta i nije moglo da se odradi.” Ispaljen je slucajno jedan metak u privlacenju selu, ali je nasa pozicija bila dosta dobra. Ispalio ga je Mujo Korac, primjeran borac koga sam poznavao samo sa fudbalskih terena. Njegovog brata Huseina poznavao sam puno bolje, jer smo jedno vrijeme bili najblize komsije, podstanari u Donjoj Crnci. Nije mu trebala kritika, propadao je u zemiju od osjecaja krivice. Srecom, bilo je bez posljedica. Nastavilo se sve po planu i zamisli za izvodjenje napada. Gledao sam borce nakon mojih dopunskih naredjenja komandirima jedinica kako veoma dobro savladuju prepreke i prilaze do samih kuca u kojima su cetnici. Bice to pravi heroji, pomislih.
Vidio sam da cetnici bjeze. Kontakt sa Rekom, nekom starom motorolom, nisam mogao ostvariti. Napad nije ni poceo, a cetnici su nas primijetili uz njihove kuce i bezglavo poceli bjezati. Ponuda za predaju je upailia sa malim zakasnjenjem i Bucje je oslobodjeno. Zarobljena su dvadeset cetiri cetnika i dvadeset cetiri puske i jedan RB te ostalog MTS-a

———————————————-

municije. Sadikovic Abdulah mi je poklonio zarobljeni Valter, njemacki oficirski revolver iz 1938. godine. Rekoh mu da ce mi to biti najdraza uspomena ako prezivim, a on samo rece: “Ako Bog da Insala.”
Ocekivali smo jos nekih zadataka. Ja sam ponudio Stabu u Gorazdu da odradimo jos nesto, ali nismo mogli naci rjesenje za vodice da oslobodimo i Visevice. Bio je to, cini mi se, i tezi zadatak. Sve je bilo nejasno. Stanje i podaci o neprijatelju su bili jako sturi. Moja jedinica je bila i voljna i spremna.
Gorazdu je malo lahnulo. Vritili smo se u Medjedju bez ranjenog borca, a sa dosta MTS-a. Bilo je otvorene kritike ovog poteza, moje odluke da odem sa borcima u pomoc Gorazdu, narodu i borcima, jer kazase nek clanovi Staba: “Ni oni nama ne pomazu, zasto bismo mi njima?’ “A ko su oni a ko mi?” upitah i ne dobih odgovor. Morao sam dodati da su bez slobodnog Gorazda i nase sanse da se odbranimo veoma male, sto im brzo bijase jasno.

Nastavice se

[Kaza]

#32750

Pomoc Gorazdu

Osim kontakta s Gorazdem, Opcinskim stabom TO Gorazde i komandama jedinica, vrlo rijetko se radio-vezom, preko jednog veoma starog radio-uredjaja, moglo dobiti Sarajevo. Te kontakte su ostvarivali u pocetku, uz dosta improvizacija i mastovitosti, Samir Hasanbegovic i njegov brat Velija. Razgovore sa predstavnicima civilnih vlasti uglavnom je vodio Mehmed Trtkovic, a ti kontakti su bili podstreci, veliki motiv i nada da cemo uskoro lakse komunicirati i dobijati naredjenja.
Ovih julskih dana Gorazde je do sada najzesce napadnuto. Putem Radio Sarajeva, culi smo da je u Gorazdu pakao, da oko cetrdeset cetnickih tenkova napada Gorazde i javnu naredbu nacelnika Staba TO Republike Bosne i Hercegovine, Sefera Halilovica, da se sve jedinice koje se mogu borbeno probiti do Gorazda, pokrenu u pravcu Gorazda.
To je prva naredba koju sam cuo izrecenu putem medija. Slusajuci naredbu osjetio sam tezinu situacije u Gorazdu i ona mi je pomalo licila na vapaj, a iskreno sam ocekivao da ce se po toj naredbi pokrenuti nekoliko hiljada boraca iz cijele Bosne. Naredbu sam cuo prvi put 09.07.1992.godine u Crnom Vrhu, u razgovoru sa komandantom Staba TO, Mehmedom Trtkovicem. Zakljucili smo da treba pomoci i poslati jednu jedinicu u pomoc gorazdanskim braniocima. Predlozio sam da ja odaberem jedinicu i da podjem sa njom u Gorazde. Mehmed to nije odobrio do kraja, smatrao je da ja moram biti na vrucem bojistu Crnog Vrha. Razmisljajuci o tome, racunao sam da cetnici nece napasti dok napadaju intenzivno Gorazde i skupio jedinicu jacine jedne cete, oko osamdeset boraca, podijelio zadatke potcinjenim, prijavio Stabu odlazak i u noci II/12.07.1992.godine sa odabranim borcima, usao u Gorazde, tiho, uz male probleme i nekoliko prekida u koloni prilikom ulaska u grad. Smjestaj i prihvat smo imali u zgradi SUP-a Gorazde. Prihvaceni smo doista toplo, ali se u toku dana nismo mogli pomjeriti iz zgrade. Vec naredne noci sam otisao na prijem zadataka u Stab TO gdje su dolazili oficiri iz brigada, clanovi Staba kao i clanovi Ratnog predsjednistva Gorazda. Mnoge nisam poznavao, a nakratko su svi dolazili primati zadatke, predlagati rjesenja, preuzimati MTS i odlazili. Zadatak sam dobio od majora Husnije Hrapa, komandanta Staba TO Gorazde.Nas zadatak je bio osloboditi Bucje, zarobiti cetnike i MTS koji posjeduju. Na karti mi je predocen raspored snaga. Bilo mi je nelogicno da nasi vec dugo drze cetnike u uskom okruzenju te da ih pokusavaju eliminisati jer su velika prepreka u spajanju nasih jedinica i boljem uvezivanju linije odbrane 43.DUB, i u tome ne uspijevaju.
Odlucujuci uticaj za dodjelu ovog zadatka imao je Reko Amir Makedonac, koji je, kao komandant te jedinice, trazio pomoc u rjesavanju

————————————————

ovog zadatka. Naredne veceri je pokrenuta moja jedinica, a cetnici su uporno granatirali grad i pokusavali na svim linijama proci. Cini mi se da su ocekivali da ce zastrasiti nase borce u i oko Gorazda, demonstracijom razorne moci njihove tehnike i ubijanjem svega sto se krece. Na putu prema Trebeskom brdu, u mrkloj noci, iduci lagano korak po korak, Reko mi prisapta:
“Prolazimo ispod Bucja.” Ima li mogucnosti da nas cetnici iznenade?” upitah ga.
“Nema,” govorio je ekavski kao i vecina aktivnih oficira bivse JNA. “Tu su moji u obezbedjenju,” rece kratko. Sa mnom su, u licnom obezbjedjenju, u borbi bili: Ibro Kabaklija zvani Cimbur, Abdulah Sadikovic zvani Sandokan, Tabakovic Abdulah Tajson, Juso Kesmer kao i Dijana Marinova, sanitet – borac. Borci su noc predeverali spavajuci svuda po kucama, stalama i ostalim objektima, uglavnom po tri – cetiri na lezaj, a izmedju, koliko se nagura. Izjutra smo otisli na izvidjanje nedaleko od sela. Nakon dva-tri sata komandantsko-komandirskog izvidjanja smo sjeli i napravili zajednicki plan napada. Odabrali smo varijantu u kojoj ce cetnicima biti pruzena sansa za predaju, a prethodno cemo ih staviti u jos uze okruzenje, prici im sto je blize moguce radi brzog napada sa iznenadjenjem i radi sto manje distance izmedju nasih i njihovih jedinica, tako da njihova artiljerija sa drugih lokaliteta ne moze i ne smije djelovati u toku naseg napada.
Srocili smo zajednicko pismo, a Reko je otisao sa svojim borcima u donju stranu sela da po jednom od hrabrijih civila posalje to pismo cetnicima. Ja sam sa svim borcima i vodicima otisao da vodim napad na selo Bucje i prilikom rastanka Reko mi rece: “Cuvajte se, mi smo to pokusavali dva puta i nije moglo da se odradi.” Ispaljen je slucajno jedan metak u privlacenju selu, ali je nasa pozicija bila dosta dobra. Ispalio ga je Mujo Korac, primjeran borac koga sam poznavao samo sa fudbalskih terena. Njegovog brata Huseina poznavao sam puno bolje, jer smo jedno vrijeme bili najblize komsije, podstanari u Donjoj Crnci. Nije mu trebala kritika, propadao je u zemiju od osjecaja krivice. Srecom, bilo je bez posljedica. Nastavilo se sve po planu i zamisli za izvodjenje napada. Gledao sam borce nakon mojih dopunskih naredjenja komandirima jedinica kako veoma dobro savladuju prepreke i prilaze do samih kuca u kojima su cetnici. Bice to pravi heroji, pomislih.
Vidio sam da cetnici bjeze. Kontakt sa Rekom, nekom starom motorolom, nisam mogao ostvariti. Napad nije ni poceo, a cetnici su nas primijetili uz njihove kuce i bezglavo poceli bjezati. Ponuda za predaju je upailia sa malim zakasnjenjem i Bucje je oslobodjeno. Zarobljena su dvadeset cetiri cetnika i dvadeset cetiri puske i jedan RB te ostalog MTS-a

———————————————-

municije. Sadikovic Abdulah mi je poklonio zarobljeni Valter, njemacki oficirski revolver iz 1938. godine. Rekoh mu da ce mi to biti najdraza uspomena ako prezivim, a on samo rece: “Ako Bog da Insala.”
Ocekivali smo jos nekih zadataka. Ja sam ponudio Stabu u Gorazdu da odradimo jos nesto, ali nismo mogli naci rjesenje za vodice da oslobodimo i Visevice. Bio je to, cini mi se, i tezi zadatak. Sve je bilo nejasno. Stanje i podaci o neprijatelju su bili jako sturi. Moja jedinica je bila i voljna i spremna.
Gorazdu je malo lahnulo. Vritili smo se u Medjedju bez ranjenog borca, a sa dosta MTS-a. Bilo je otvorene kritike ovog poteza, moje odluke da odem sa borcima u pomoc Gorazdu, narodu i borcima, jer kazase nek clanovi Staba: “Ni oni nama ne pomazu, zasto bismo mi njima?’ “A ko su oni a ko mi?” upitah i ne dobih odgovor. Morao sam dodati da su bez slobodnog Gorazda i nase sanse da se odbranimo veoma male, sto im brzo bijase jasno.

Nastavice se

[Kaza]

#32779

Izvuceni iz vatre

Veliki podvig, istovremeno dok su nasi borci u Gorazdu pomagali po naredbi Sefera Halilovica, izvrsili su borci na celu sa Zaimom Kusturom njih tridesetak, ubacivsi se kroz neprijateljske linije u dubinu trideset pet kilometara. Napad je uslijedio nakon pripreme naroda za evakuaciju sa podrucja Okrugle i sireg rejona, pa cak i iz grada Visegrada. Neki gradjani koji nisu imali mogucnosti da sami nadju rjesenja kako da pobjegnu, a da ih cetnici ne pobiju, su jedva docekali ovu sansu. Ipak, u ovoj aktivnosti daleko veci podvig je bio evakuisati oko sedamsto civila kroz bespuce, noseci stare nemocne i djecu, sve uz neprijatelja na ledjima. U tom podvigu, pored ostalih, izvucena je jedva ziva i Turjacanin Zehra, koja je ostala jedini zivi svjedok paljenja naroda u kuci Aljica Mehe, na Bikavcu, sto je jedno od redovnih djela cetnika na prostoru Visegrada u ovo vrijeme. Po zavrsetku velikog podviga cestitao sam starjesinama i borcima na izvrsenom zadatku, posebno Hodzi, Benku, braci Nihadu i Nijazu Dizdarevicu. Doktor Benko je preventivno nekoliko dana lijecio Zehru, koja je bila po cijelom tijelu opecena tako da joj je koza nedostajala, kao i kosa. Vrlo jezivo bi gledati taj poluugljenisani organizam.
Zehra je spasena i proslijedjena u bolnicu u Gorazde. Zbog alarmantnog stanja na podrucju Crnog Vrha, iz Medjedje je pokrenuta Hodzina jedinica jacine voda i dio jedinice iz Holijaka, u noci 23/24.07.1992. U istoj noci prosli smo u tri grupe kroz Osojnicu ispod Okolista, preko Crnce i Vidove gore do Crnog Vrha.

Nastavice se

[Kaza]

#32784

Izvuceni iz vatre

Veliki podvig, istovremeno dok su nasi borci u Gorazdu pomagali po naredbi Sefera Halilovica, izvrsili su borci na celu sa Zaimom Kusturom njih tridesetak, ubacivsi se kroz neprijateljske linije u dubinu trideset pet kilometara. Napad je uslijedio nakon pripreme naroda za evakuaciju sa podrucja Okrugle i sireg rejona, pa cak i iz grada Visegrada. Neki gradjani koji nisu imali mogucnosti da sami nadju rjesenja kako da pobjegnu, a da ih cetnici ne pobiju, su jedva docekali ovu sansu. Ipak, u ovoj aktivnosti daleko veci podvig je bio evakuisati oko sedamsto civila kroz bespuce, noseci stare nemocne i djecu, sve uz neprijatelja na ledjima. U tom podvigu, pored ostalih, izvucena je jedva ziva i Turjacanin Zehra, koja je ostala jedini zivi svjedok paljenja naroda u kuci Aljica Mehe, na Bikavcu, sto je jedno od redovnih djela cetnika na prostoru Visegrada u ovo vrijeme. Po zavrsetku velikog podviga cestitao sam starjesinama i borcima na izvrsenom zadatku, posebno Hodzi, Benku, braci Nihadu i Nijazu Dizdarevicu. Doktor Benko je preventivno nekoliko dana lijecio Zehru, koja je bila po cijelom tijelu opecena tako da joj je koza nedostajala, kao i kosa. Vrlo jezivo bi gledati taj poluugljenisani organizam.
Zehra je spasena i proslijedjena u bolnicu u Gorazde. Zbog alarmantnog stanja na podrucju Crnog Vrha, iz Medjedje je pokrenuta Hodzina jedinica jacine voda i dio jedinice iz Holijaka, u noci 23/24.07.1992. U istoj noci prosli smo u tri grupe kroz Osojnicu ispod Okolista, preko Crnce i Vidove gore do Crnog Vrha.

Nastavice se

[Kaza]

#32782

lzdaja?

Da bismo cetnicima pobrkali planove, Stab je odlucio da u nasem stilu napravimo nekoliko jakih iznenadjenja napadajuci ih na vise mjesta. Prethodno je izvrseno izvidjanje svih podrucja na kojima se nalaze objekti napada. Izvidjanju se pristupilo izuzetno ozbiljno, uz sve mjere sigurnosti, a zadatak je izdat na ustaljen nacin na sastanku komandira jedinica i clanova Staba. Po Crnom Vrhu je vrsljao veliki broj civila i malo njih je bilo sumnjivo, mada je bezbjednjak Camil Ramic pritvarao neke osobe. Nije mogao kontrolisati sve civile u njihovim postupcima. Od naseg iznenadjenja, dobili smo kontra iznenadjenje: neprijatelj kao da je znao gdje, kako i kada cemo ga napasti. Docekao nas je na svim mjestima. Sreca u ovoj nasoj nesreci je bila sto nisu sve jedinice istovremeno nastupile i sto su nekim komandirima date mogucnosti izbora mjesta za zasjedu u sirem rejonu pa nisu mogla sva biti pokrivena, inace bismo dozivljeli pravi pakao. Odmah poslije ranjavanja i nestanka izuzetnog starjesine, Dzevada Demira i ranjavanja jos nekoliko boraca, obustavljena je aktivnost, a moj zakljucak je bio da je neko prenio cetnicima nase zamisli.
Izgubljen je izuzetno hrabar, snalazljiv i nadaren starjesiiia Dzevad i borac Sabahudin Muhic. Uvjeren sam da bi cetnici dozivljell veliki poraz da nisu bili kvalitetno obavijesteni. Od koga? Ne znamo.
Eto, to je bio moj prvi veci povod za sumnju u izdaju ili spijunazu. Svi su provjeravani, ali niko od odgovornih nije i osumnjicen. Taj neko se nije, vjerovatno, dugo pojavljivao medju borcima i narodom koga je izdao. Dzevada smo pokusali pronaci, znali smo da je bio ranjen i da ima neke nade da makar tijelo nadjemo, ali cetiri dana smo bezuspjesno tragali ulazeci u vrlo teske situacije. Upornost je ipak bila najvise naglasena kod njegove supruge Sabahete koja je ulazila u vrlo rizicne situacije sa diverzantima da bi se sama uvjerila da ga nema. Tada se vidjelo da ona ima preveliku hrabrost i da ce biti veliki borac, ako brzo ne pogine zbog borackog neiskustva.

Nastavice se

[Kaza]

#32788

lzdaja?

Da bismo cetnicima pobrkali planove, Stab je odlucio da u nasem stilu napravimo nekoliko jakih iznenadjenja napadajuci ih na vise mjesta. Prethodno je izvrseno izvidjanje svih podrucja na kojima se nalaze objekti napada. Izvidjanju se pristupilo izuzetno ozbiljno, uz sve mjere sigurnosti, a zadatak je izdat na ustaljen nacin na sastanku komandira jedinica i clanova Staba. Po Crnom Vrhu je vrsljao veliki broj civila i malo njih je bilo sumnjivo, mada je bezbjednjak Camil Ramic pritvarao neke osobe. Nije mogao kontrolisati sve civile u njihovim postupcima. Od naseg iznenadjenja, dobili smo kontra iznenadjenje: neprijatelj kao da je znao gdje, kako i kada cemo ga napasti. Docekao nas je na svim mjestima. Sreca u ovoj nasoj nesreci je bila sto nisu sve jedinice istovremeno nastupile i sto su nekim komandirima date mogucnosti izbora mjesta za zasjedu u sirem rejonu pa nisu mogla sva biti pokrivena, inace bismo dozivljeli pravi pakao. Odmah poslije ranjavanja i nestanka izuzetnog starjesine, Dzevada Demira i ranjavanja jos nekoliko boraca, obustavljena je aktivnost, a moj zakljucak je bio da je neko prenio cetnicima nase zamisli.
Izgubljen je izuzetno hrabar, snalazljiv i nadaren starjesiiia Dzevad i borac Sabahudin Muhic. Uvjeren sam da bi cetnici dozivljell veliki poraz da nisu bili kvalitetno obavijesteni. Od koga? Ne znamo.
Eto, to je bio moj prvi veci povod za sumnju u izdaju ili spijunazu. Svi su provjeravani, ali niko od odgovornih nije i osumnjicen. Taj neko se nije, vjerovatno, dugo pojavljivao medju borcima i narodom koga je izdao. Dzevada smo pokusali pronaci, znali smo da je bio ranjen i da ima neke nade da makar tijelo nadjemo, ali cetiri dana smo bezuspjesno tragali ulazeci u vrlo teske situacije. Upornost je ipak bila najvise naglasena kod njegove supruge Sabahete koja je ulazila u vrlo rizicne situacije sa diverzantima da bi se sama uvjerila da ga nema. Tada se vidjelo da ona ima preveliku hrabrost i da ce biti veliki borac, ako brzo ne pogine zbog borackog neiskustva.

Nastavice se

[Kaza]

#32800

Otmica gluhonijeme sestre

Ovih dana smo pokusali na svim djelovima visegradsko-rudjanskog i rogatickog bojista sto vise uvezati jedinice i neprijatelju pruziti otpor. Ja sam sa svojom ekipom puno pjesacio, a “samohotke se nisu hladile.” Medjutim, cetnici nisu vodili rat samo oruzjem. Bili su to prljavi profesionalci u drugim oblicima ratovanja, a psiholosko – propagandnim narocito, i koristili su se svim mogucnostima da zastrase i ucijene. Imali su dosta dobre

——————————————–

obavjestajne podatke, a zarobljene su cijedili tako da nisu nikada bili zadovoljni izrecenom istinom i na kraju, najcesce ubijali. U pocetku agresije su ubacivali i spijune koje je bilo nemoguce uociti u masi naroda, a ti ljudi su morali biti muslimani.
Navratih kratko u selo, popodne drugog augusta, obilazeci liniju odbrane od Hamzica prema Hranjevcu, svratih u kucu mojih roditelja u kojoj ne poznah mnoge sto me ne zbuni a cim se poselamih vidjeh na licu majke da je nesto zabrinuta. Popricah kratko sa svima i rekoh kao i obicno: “Zurim Alahimanet.” “Neka ti je sa srecorn i nek te Alah cuva,” cuh iz mnostva glasova. Majka me isprati i rece “Ahmo, Fahre od jutros nema, jesi li je negdje vidio?” “Eto, zato si ti zabrinuta,” rekoh dodajuci: “Nisam majko, znas ti nju, mozda je tu negdje do Tuste medji ili Cakara otisla, vidjecu, nemoj mi se sekirati.” Sve to rekoh, ali odmah sam se pobojao najgoreg: da negdje pogodjena nekom granatom, jer je u toku dana bilo granatiranje svuda okolo. Nisam htio opterecivati majku svojim mislima, njoj je dosta da mene isprati i svaki put uzdahne bojeci se da joj ne jave da me vise nema. Cesto okrenem kada bih od nje odlazio i vidim, podignute ruke poluskriveno uci moli Allaha dz. s. da mi podari srecu u borbi za spas naroda i domovine. Sa desetak vojnika iz Zakirovog voda, da se to ne primijeti, tiho precesljasmo teren oko sela Drokan. Uputih kurira u Tustu Medj i produzih prema Cakarima. Moje sestre, gluhonijeme osobe, rodjene 1950.godine, vrlo ostroumne i druzeljubive, ne bi, a pretrazismo do veceri sva mjesta gdje po navici mogla otici. Ova noc mi je bila kao godina duga. Nisam mogao oka sklopiti, prelistavao sam njen zivot. Borcima nisam dozvolio da je traze u noci, bojao sam se iznenadjenja i tesko bi mi bilo da se, ne do’ Bog, desi nesto nekom od boraca u trazenju moje sestre. U svom zivotu nije imala prave trenutke srece. Kao beba je imala visoku temperaturu i strasnu upalu, od cijih posijedica je, vjerovatno, ostala gluhonijema. Gotovo kao majka nam je bila: kuhala, prala, peglala, kupovala od svojih mukom ustedjenih para nama slatkise, radila sve kucne poslove domacice.
Narocito otkada se udala druga sestra, Tima, starija od nje, cuvala je stoku, plela dzempere, kape i rukavice. Kada smo nas cetiri brata odrasli i poceli zivjeti sa svojim porodicama, osim najmladjeg Adema, ona je nasim suprugama i nasoj djeci pokusavala biti mehlem, sto je nekada prelazilo i u dosadu. Ipak je najvise voljela nasu djecu. Njena radost su bili vikendi kada bismo mi stigli na selo. Trudila se da nam udovolji sto je vise mogla. Njena inteligencija je bila zapanjujuca pa me cesto cudilo kako ona brzo zakljuci odredjene, vrlo komplikovane stvari. Kada sam pravio kucu imala je vrlo jakih prijedloga, a kada bismo opravljali neki uredjaj, sugerisala bi rjesenja koja bi mene zbunjivala, ali bih kasnije dolazio do slicnih. Za svakog covjeka kojeg je poznavala je imala odredjeni znak, sto je meni bilo nedokucivo sloziti

————————————————

u memoriju. Mimikom je znala objasniti sve sto zeli reci, a znala je napisano ime i prezime ponoviti nakon pet-sest godina, mada u skolu nije isla, niti je neki kurs pohadjala. Nocas, kao i mnogo puta ranije, razmisljah da li sam prema njoj bio dovoljno dobar brat i kakvi su moji clanovi porodice bili prema njoj. “Nisam i nismo,” ostao je da zvoni dugo moj odgovor meni u ovoj augustovskoj noci ’92.godine. Da je bar mogu nocas naci, da joj se bar nije najgore desilo, imao bih sanse da budem jos bolji, a ja sam bio dobar, reci ce to svi moji i komsije, ali ne dovoljno prema njoj koja je zivjela zivot bez zivota.
Njoj smo svi morali pokloniti vise. Traganje se nastavilo u sabah i cijeli naredni dan. Rezultat: nema ni traga da je negdje bila. Jos jedan tezak dan traganja bez rezultata, a majka i babo su izludili, bojao sam se za njih. Zamolio sam Zakira da pripazi na njih, jer je tu u selu sa jedinicom, a ja sam im rekao da ne pokusavaju nista, da cu ja vidjeti da li je zarobljena, ako budem ikako mogao. Kada sam pomisljao na najgore, uvijek je to bila njena smrt od granate, a sada vidim da to nije najgore. Najgore ce biti ako je cetnici budu zarobili, izivljavali se, mucili je i da na takvim mukama izdahne. Nisam mogao doznati da li je zarobljena, ali su nestajale nade da cu je vidjeti i da ce mi pripremiti pitu, donijeti sumskih jagoda punu veliku kantu, posluzivati nase stare roditelje i biti sretna kada smo na okupu.
Dok se na podrucju Crnog Vrha zesce borilo, na bojistu oko Medjedjeje bilo potpuno tiho sto je omogucilo borcima jedinice “16. maj” da odahnu, a u isto vrijeme komandirima jedinica sa crnovrskog bojista da traze da se angazuje i “16. maj” na podrucju Crnog Vrha. Stab TO Visegrad je ocijenio da bi lakse i efikasnije djelovao sa podrucja Medjedje, sto je izazvalo puno komentara, uglavnom losih. Moje misljenje je bilo da je to los potez, ali je receno da ce dio Staba ipak ostati u Crnom Vrhu. Pokretanjem Staba, krenuo je i dio gradjana, pa je to stvorilo nepotrebno veliku paniku u ostatku naroda, a posebno ranjenika iz naseg ratnog stacionara.
Doznavsi da se dio Staba privremeno prebacuje na lokalitet Medjedje, narod u uskom crnovrskom okruzenju se uznemirio. Jako zabrinut za sudbinu nestale sestre Fahrije, nisam mogao potpuno da se ukljucim u pripremu i osmisljavanje ovakve odluke Staba. Bio sam protiv odlaska dijela Staba sa prostora Crnog Vrha, ponajvise zbog toga sto je to znacilo i promjenu lokacije komandnog mjesta. Smatrao sam da ono treba da ostane u Crnom Vrhu, gdje je najteze i da daje sigurnost narodu i borcima da ostanu, da se ne pokrecu sa ovih prostora. Ono sto je bio “pravi,” razlog, a sto su komandant Staba Mehmed Trtkovic i jos neki clanovi istakli u odbrani ovakve odluke, je bila potreba za punim aktiviranjem raspolozivog potencijala ljudi i sredstava. Ustvari, u Medjedji je bila prava hladovina u poredjenju sa vrelim crnovrskim bojistem, pa su visoki stapski oficiri htjeli

—————————————————-

malo odmoriti u toj hladovini. Koliko moze narod uzbuniti jedna panicna osoba, tesko se moze predvidjeti, ali sirenje vijesti da dio Staba odlazi je uzbunilo narod do te mjere da su mnogi pomislili da Stab bjezi i ostavlja ih na cjedliu, na milost i nemilost cetnicima. Tako se u predvecerje 03.08.92. godine oko kuce u kojoj Stab je boravio u Crnom Vrhu okupilo, umjesto dvadesetak prioritetnih osoba, ranjenika ili bolesnih, preko dvjesta civila i taj broj se stalno povecavao. Pred polazak je kolona bila nepregledna . Vise se nije mogao ne odobriti odlazak, jer su mnogi vec otisli daleko naprijed, neki ce i sami proci kroz POT, koju cetnici potpuno blokiraju. Sve mjere obezbjedjenja kolone naroda su poduzete. Pored naroda, cuvamo i znacajne stapske oficire pa se moramo potpuno predati zadatku. Koliko je tezak put Crni Vrh – Medjedja, preko Hranjevca, Kopita, Dobrog polja i Dzankica mnogi koji su se odlucili uci u kolonu, sa svojim zavezljajima, krenuti i muhadzirluk, nisu mogli pretpostaviti. Za mnoge od njih ovaj put je neizdrzljiv, a ostanak u Crnom Vrhu je smrt na mukama, bogzna kakvim, pa su se u takvim razmisljanjima odlucili na ovaj put “biti ili ne biti.” Nasa uvjeravanja da bataljon “Cole” ostaje braniti ovaj prostor, kao i da ce se po potrebi ukljucivati i druge jedinice, nisu imala znacajniji uticaj na odluku mnogih. Kolona puna majki sa djecom, starih, sporih, nesposobnih za kretanje duze od jedan-dva kilometra, je puzala od Crnog Vrha prema Kopito tako sporo da sam razmisljao da odustanemo od blokade puta na Kopitu i obezbjedjenja prolaza naroda. Bojao sam se da ce neki tek u sabah izaci na Kopito, a to je tek trecina puta do Dzankica. U danu bi cetnici sigurno takvu kolonu primijetili. Dovoljno je samo da granatiraju, napravice pravi masakr. Puna tri sata je neprekidna kolona prelazila put na Kopitu. Neki su pokusavall volovskom zapregom, neki konjima, ali je sve to u ovoj augustovskoj noci bilo vrlo tesko. Gledajuci siluete ljudi koji prolaze pored mene dok stojim na asfaltnom putu na Kopitu, vidio sam njihovu veliku borbu za zivot i puno njihovih licnih muka. Na prelasku puta nakon dugog uspona od Hranjevca su podsjecali na pokusaje utopljenika da dodju do zraka. U stalnorn naporu da savladaju put zbog bolesti koje imaju, tereta na ledjima i rukama, tezine odlaska sa svojih pragova, straha od iznenadnog susreta sa cetnicirna, iznenadili su me disciplinom. Ne postoji kasalj, plac djeteta, bilo kakvo negodovanje pri hodu po vrlo teskom terenu. Sve sto se mora reci govori se sapatom na uho, kapi vode se daruju za povrat dusa, a jos nije pola puta. Svi trpe, duraju i napreduju sporo, ali napreduju. Nekima se cini da put bjezi ispred njih, da se stabla krecu, da je drugima teret na ledjima tezi od olovnog i pomalo se rjesavaju dijela tereta, a oni snazniji i borci pomazu onima kojima je najteze. Zahvalnost za pomoc je izrecena pogledom ponovnog rodjenja izmorenog muhadzira. Ali, ima i onih koje borba za sopstveni spas i strah da ne ostanu natjera da ostave svoje najmilije: staru

————————————————

majku, oca i svoje dalje i blize rodjake. Takve vracamo da isprave najteze greske, iscekujemo i pomazemo im. Troma kolona se stenjuci valjala ka Dzankicima a sunce je vec pokupilo gotovo sve zlatne kapi sa rosne planinske trave. Noc “biti ili ne biti”za mnoge je prosla.Oni su sada presli iz manjeg u veci obrucuc, sa nadom da ce lakse prezivjeti, a koliko? Alahbirum. To zna samo Allah dz.s. Naravno, imaju nadu i u borce, i u sebe. Nama, koji ih pratismo na ovom maratonu zivota i smrti, skinuse ogromnu stijenu s ledja kada stigosmo na Dzankice. Proveli smo kolonu bez gubitaka i stigli na vrijeme. “Da li je ovo nas najtezi zadatak do sada,” pitao sam se i uporedjivao ga sa vec izvrsenim. Po mnogo cemu, sigurno jeste. Nisam imao vremena niti da pokusam ponovo traziti sestru, a razmisljao sam o upadu u Donju Lijesku zarobljavanju nekih vaznih osoba tzv. vojvoda. Objektivno,säm nisam mogao sam uspjeti u tome, a da neke od mojih saboraca angazujem, bojao sam se da im sta ne bude.
Ako bi neko poginuo, poginuo bi zbog moje sestre koja nije borac. To ja ne bih mogao podnijeti. Nisam imao pravo na takvu naredbu, a sam bih poginuo za svoju sestru, u pokusaju da je spasim. Sigurno ne bih bio dovoljno razuman u tom nastojanju, a prema cetnicima bih vjerovatno bio okrutan. Iduci prema Medjedji dugo sam razmisljao o tome zasto je ne mogu traziti sto dana, ako treba i mnogo vise, jer ona mi je druga majka bila i nema toga sta ona za mene ne bi ucinila.
Polaskom u mnoge bitke, borci i starjesine, obicni gradjani i stariji ljudi su mi govorili: “Cuvaj se, sta bi mi da tebi sta bude, ti moras zbog nas da se cuvas, ako vec zbog sebe neces.” 0 tome sam razmisljao jos dugo osudjujuci sebe zasto nisam samo borac, bar bih mogao biti brat po osjecaju. Redale su se slike sestre na mukama cetnickim, pa onda ostalih clanova moje porodice, zatim susret sa sestrom i mnogo slicnih slika, a put do Dzankica je nocas (03/04.8.’92.) bio duzi i tezi nego ikad prije. lpak, i dalje sam se nadao i razmisljao, ako zarobimo nekog od cetnika ili znacajnih civila, cetnici ce ponuditi moju sestru za razmjenu i znacu makar da je ziva.

Nastavice se

[Kaza]

#32810

Otmica gluhonijeme sestre

Ovih dana smo pokusali na svim djelovima visegradsko-rudjanskog i rogatickog bojista sto vise uvezati jedinice i neprijatelju pruziti otpor. Ja sam sa svojom ekipom puno pjesacio, a “samohotke se nisu hladile.” Medjutim, cetnici nisu vodili rat samo oruzjem. Bili su to prljavi profesionalci u drugim oblicima ratovanja, a psiholosko – propagandnim narocito, i koristili su se svim mogucnostima da zastrase i ucijene. Imali su dosta dobre

——————————————–

obavjestajne podatke, a zarobljene su cijedili tako da nisu nikada bili zadovoljni izrecenom istinom i na kraju, najcesce ubijali. U pocetku agresije su ubacivali i spijune koje je bilo nemoguce uociti u masi naroda, a ti ljudi su morali biti muslimani.
Navratih kratko u selo, popodne drugog augusta, obilazeci liniju odbrane od Hamzica prema Hranjevcu, svratih u kucu mojih roditelja u kojoj ne poznah mnoge sto me ne zbuni a cim se poselamih vidjeh na licu majke da je nesto zabrinuta. Popricah kratko sa svima i rekoh kao i obicno: “Zurim Alahimanet.” “Neka ti je sa srecorn i nek te Alah cuva,” cuh iz mnostva glasova. Majka me isprati i rece “Ahmo, Fahre od jutros nema, jesi li je negdje vidio?” “Eto, zato si ti zabrinuta,” rekoh dodajuci: “Nisam majko, znas ti nju, mozda je tu negdje do Tuste medji ili Cakara otisla, vidjecu, nemoj mi se sekirati.” Sve to rekoh, ali odmah sam se pobojao najgoreg: da negdje pogodjena nekom granatom, jer je u toku dana bilo granatiranje svuda okolo. Nisam htio opterecivati majku svojim mislima, njoj je dosta da mene isprati i svaki put uzdahne bojeci se da joj ne jave da me vise nema. Cesto okrenem kada bih od nje odlazio i vidim, podignute ruke poluskriveno uci moli Allaha dz. s. da mi podari srecu u borbi za spas naroda i domovine. Sa desetak vojnika iz Zakirovog voda, da se to ne primijeti, tiho precesljasmo teren oko sela Drokan. Uputih kurira u Tustu Medj i produzih prema Cakarima. Moje sestre, gluhonijeme osobe, rodjene 1950.godine, vrlo ostroumne i druzeljubive, ne bi, a pretrazismo do veceri sva mjesta gdje po navici mogla otici. Ova noc mi je bila kao godina duga. Nisam mogao oka sklopiti, prelistavao sam njen zivot. Borcima nisam dozvolio da je traze u noci, bojao sam se iznenadjenja i tesko bi mi bilo da se, ne do’ Bog, desi nesto nekom od boraca u trazenju moje sestre. U svom zivotu nije imala prave trenutke srece. Kao beba je imala visoku temperaturu i strasnu upalu, od cijih posijedica je, vjerovatno, ostala gluhonijema. Gotovo kao majka nam je bila: kuhala, prala, peglala, kupovala od svojih mukom ustedjenih para nama slatkise, radila sve kucne poslove domacice.
Narocito otkada se udala druga sestra, Tima, starija od nje, cuvala je stoku, plela dzempere, kape i rukavice. Kada smo nas cetiri brata odrasli i poceli zivjeti sa svojim porodicama, osim najmladjeg Adema, ona je nasim suprugama i nasoj djeci pokusavala biti mehlem, sto je nekada prelazilo i u dosadu. Ipak je najvise voljela nasu djecu. Njena radost su bili vikendi kada bismo mi stigli na selo. Trudila se da nam udovolji sto je vise mogla. Njena inteligencija je bila zapanjujuca pa me cesto cudilo kako ona brzo zakljuci odredjene, vrlo komplikovane stvari. Kada sam pravio kucu imala je vrlo jakih prijedloga, a kada bismo opravljali neki uredjaj, sugerisala bi rjesenja koja bi mene zbunjivala, ali bih kasnije dolazio do slicnih. Za svakog covjeka kojeg je poznavala je imala odredjeni znak, sto je meni bilo nedokucivo sloziti

————————————————

u memoriju. Mimikom je znala objasniti sve sto zeli reci, a znala je napisano ime i prezime ponoviti nakon pet-sest godina, mada u skolu nije isla, niti je neki kurs pohadjala. Nocas, kao i mnogo puta ranije, razmisljah da li sam prema njoj bio dovoljno dobar brat i kakvi su moji clanovi porodice bili prema njoj. “Nisam i nismo,” ostao je da zvoni dugo moj odgovor meni u ovoj augustovskoj noci ’92.godine. Da je bar mogu nocas naci, da joj se bar nije najgore desilo, imao bih sanse da budem jos bolji, a ja sam bio dobar, reci ce to svi moji i komsije, ali ne dovoljno prema njoj koja je zivjela zivot bez zivota.
Njoj smo svi morali pokloniti vise. Traganje se nastavilo u sabah i cijeli naredni dan. Rezultat: nema ni traga da je negdje bila. Jos jedan tezak dan traganja bez rezultata, a majka i babo su izludili, bojao sam se za njih. Zamolio sam Zakira da pripazi na njih, jer je tu u selu sa jedinicom, a ja sam im rekao da ne pokusavaju nista, da cu ja vidjeti da li je zarobljena, ako budem ikako mogao. Kada sam pomisljao na najgore, uvijek je to bila njena smrt od granate, a sada vidim da to nije najgore. Najgore ce biti ako je cetnici budu zarobili, izivljavali se, mucili je i da na takvim mukama izdahne. Nisam mogao doznati da li je zarobljena, ali su nestajale nade da cu je vidjeti i da ce mi pripremiti pitu, donijeti sumskih jagoda punu veliku kantu, posluzivati nase stare roditelje i biti sretna kada smo na okupu.
Dok se na podrucju Crnog Vrha zesce borilo, na bojistu oko Medjedjeje bilo potpuno tiho sto je omogucilo borcima jedinice “16. maj” da odahnu, a u isto vrijeme komandirima jedinica sa crnovrskog bojista da traze da se angazuje i “16. maj” na podrucju Crnog Vrha. Stab TO Visegrad je ocijenio da bi lakse i efikasnije djelovao sa podrucja Medjedje, sto je izazvalo puno komentara, uglavnom losih. Moje misljenje je bilo da je to los potez, ali je receno da ce dio Staba ipak ostati u Crnom Vrhu. Pokretanjem Staba, krenuo je i dio gradjana, pa je to stvorilo nepotrebno veliku paniku u ostatku naroda, a posebno ranjenika iz naseg ratnog stacionara.
Doznavsi da se dio Staba privremeno prebacuje na lokalitet Medjedje, narod u uskom crnovrskom okruzenju se uznemirio. Jako zabrinut za sudbinu nestale sestre Fahrije, nisam mogao potpuno da se ukljucim u pripremu i osmisljavanje ovakve odluke Staba. Bio sam protiv odlaska dijela Staba sa prostora Crnog Vrha, ponajvise zbog toga sto je to znacilo i promjenu lokacije komandnog mjesta. Smatrao sam da ono treba da ostane u Crnom Vrhu, gdje je najteze i da daje sigurnost narodu i borcima da ostanu, da se ne pokrecu sa ovih prostora. Ono sto je bio “pravi,” razlog, a sto su komandant Staba Mehmed Trtkovic i jos neki clanovi istakli u odbrani ovakve odluke, je bila potreba za punim aktiviranjem raspolozivog potencijala ljudi i sredstava. Ustvari, u Medjedji je bila prava hladovina u poredjenju sa vrelim crnovrskim bojistem, pa su visoki stapski oficiri htjeli

—————————————————-

malo odmoriti u toj hladovini. Koliko moze narod uzbuniti jedna panicna osoba, tesko se moze predvidjeti, ali sirenje vijesti da dio Staba odlazi je uzbunilo narod do te mjere da su mnogi pomislili da Stab bjezi i ostavlja ih na cjedliu, na milost i nemilost cetnicima. Tako se u predvecerje 03.08.92. godine oko kuce u kojoj Stab je boravio u Crnom Vrhu okupilo, umjesto dvadesetak prioritetnih osoba, ranjenika ili bolesnih, preko dvjesta civila i taj broj se stalno povecavao. Pred polazak je kolona bila nepregledna . Vise se nije mogao ne odobriti odlazak, jer su mnogi vec otisli daleko naprijed, neki ce i sami proci kroz POT, koju cetnici potpuno blokiraju. Sve mjere obezbjedjenja kolone naroda su poduzete. Pored naroda, cuvamo i znacajne stapske oficire pa se moramo potpuno predati zadatku. Koliko je tezak put Crni Vrh – Medjedja, preko Hranjevca, Kopita, Dobrog polja i Dzankica mnogi koji su se odlucili uci u kolonu, sa svojim zavezljajima, krenuti i muhadzirluk, nisu mogli pretpostaviti. Za mnoge od njih ovaj put je neizdrzljiv, a ostanak u Crnom Vrhu je smrt na mukama, bogzna kakvim, pa su se u takvim razmisljanjima odlucili na ovaj put “biti ili ne biti.” Nasa uvjeravanja da bataljon “Cole” ostaje braniti ovaj prostor, kao i da ce se po potrebi ukljucivati i druge jedinice, nisu imala znacajniji uticaj na odluku mnogih. Kolona puna majki sa djecom, starih, sporih, nesposobnih za kretanje duze od jedan-dva kilometra, je puzala od Crnog Vrha prema Kopito tako sporo da sam razmisljao da odustanemo od blokade puta na Kopitu i obezbjedjenja prolaza naroda. Bojao sam se da ce neki tek u sabah izaci na Kopito, a to je tek trecina puta do Dzankica. U danu bi cetnici sigurno takvu kolonu primijetili. Dovoljno je samo da granatiraju, napravice pravi masakr. Puna tri sata je neprekidna kolona prelazila put na Kopitu. Neki su pokusavall volovskom zapregom, neki konjima, ali je sve to u ovoj augustovskoj noci bilo vrlo tesko. Gledajuci siluete ljudi koji prolaze pored mene dok stojim na asfaltnom putu na Kopitu, vidio sam njihovu veliku borbu za zivot i puno njihovih licnih muka. Na prelasku puta nakon dugog uspona od Hranjevca su podsjecali na pokusaje utopljenika da dodju do zraka. U stalnorn naporu da savladaju put zbog bolesti koje imaju, tereta na ledjima i rukama, tezine odlaska sa svojih pragova, straha od iznenadnog susreta sa cetnicirna, iznenadili su me disciplinom. Ne postoji kasalj, plac djeteta, bilo kakvo negodovanje pri hodu po vrlo teskom terenu. Sve sto se mora reci govori se sapatom na uho, kapi vode se daruju za povrat dusa, a jos nije pola puta. Svi trpe, duraju i napreduju sporo, ali napreduju. Nekima se cini da put bjezi ispred njih, da se stabla krecu, da je drugima teret na ledjima tezi od olovnog i pomalo se rjesavaju dijela tereta, a oni snazniji i borci pomazu onima kojima je najteze. Zahvalnost za pomoc je izrecena pogledom ponovnog rodjenja izmorenog muhadzira. Ali, ima i onih koje borba za sopstveni spas i strah da ne ostanu natjera da ostave svoje najmilije: staru

————————————————

majku, oca i svoje dalje i blize rodjake. Takve vracamo da isprave najteze greske, iscekujemo i pomazemo im. Troma kolona se stenjuci valjala ka Dzankicima a sunce je vec pokupilo gotovo sve zlatne kapi sa rosne planinske trave. Noc “biti ili ne biti”za mnoge je prosla.Oni su sada presli iz manjeg u veci obrucuc, sa nadom da ce lakse prezivjeti, a koliko? Alahbirum. To zna samo Allah dz.s. Naravno, imaju nadu i u borce, i u sebe. Nama, koji ih pratismo na ovom maratonu zivota i smrti, skinuse ogromnu stijenu s ledja kada stigosmo na Dzankice. Proveli smo kolonu bez gubitaka i stigli na vrijeme. “Da li je ovo nas najtezi zadatak do sada,” pitao sam se i uporedjivao ga sa vec izvrsenim. Po mnogo cemu, sigurno jeste. Nisam imao vremena niti da pokusam ponovo traziti sestru, a razmisljao sam o upadu u Donju Lijesku zarobljavanju nekih vaznih osoba tzv. vojvoda. Objektivno,säm nisam mogao sam uspjeti u tome, a da neke od mojih saboraca angazujem, bojao sam se da im sta ne bude.
Ako bi neko poginuo, poginuo bi zbog moje sestre koja nije borac. To ja ne bih mogao podnijeti. Nisam imao pravo na takvu naredbu, a sam bih poginuo za svoju sestru, u pokusaju da je spasim. Sigurno ne bih bio dovoljno razuman u tom nastojanju, a prema cetnicima bih vjerovatno bio okrutan. Iduci prema Medjedji dugo sam razmisljao o tome zasto je ne mogu traziti sto dana, ako treba i mnogo vise, jer ona mi je druga majka bila i nema toga sta ona za mene ne bi ucinila.
Polaskom u mnoge bitke, borci i starjesine, obicni gradjani i stariji ljudi su mi govorili: “Cuvaj se, sta bi mi da tebi sta bude, ti moras zbog nas da se cuvas, ako vec zbog sebe neces.” 0 tome sam razmisljao jos dugo osudjujuci sebe zasto nisam samo borac, bar bih mogao biti brat po osjecaju. Redale su se slike sestre na mukama cetnickim, pa onda ostalih clanova moje porodice, zatim susret sa sestrom i mnogo slicnih slika, a put do Dzankica je nocas (03/04.8.’92.) bio duzi i tezi nego ikad prije. lpak, i dalje sam se nadao i razmisljao, ako zarobimo nekog od cetnika ili znacajnih civila, cetnici ce ponuditi moju sestru za razmjenu i znacu makar da je ziva.

Nastavice se

[Kaza]

#32870

Stapska kritika

04.08.1992.godine je nakon napornog dana bilo puno prepirki oko rada Staba i svakog pojedinog clana, jer meni su komandiri jedinica upucivali pitanja, a ja sam znao i dobro osjetio da postoji velika razlika izmedju rada pojedninih clanova Staba, kao i razlika u radu komadira nizih jedinica i clanova Staba. Medjutim, dosao sam pod udar kritike tih nekih,
kako ih Hodza nazva “stapskih longosa.” Kazu da ima stvari koje smijem, a imaju neke druge koje ne smijem raditi, sto prihvatih, ali kada su pocele

—————————————————

kritike po izvedenim dejstvima, bez osnova i bez argumenata, onda sam puko’ ko’ petarda. Pojasnio sam da ja ipak radim vecinu poslova koje treba da radi taj Stab, i tu smo se razisli, uz moj zahtjev da se preispita rad komandanta Staba, posto je bilo insistiranje na preispitivanju mog rada. Dobro ljut sam napustio Stab. U ovom vremenu jedinica je djelovala kao brigada i imala cetiri bataljona, a komande brigade uopce nije bilo. Stab TO je bio daleko od toga da bude komanda ili stab te brigade. Oni su sebe vidjeli negdje vise, mada nije bilo vise jedinice. Od ovog sastanka vecina clanova Staba se trudi, i u dobroj mjeri uspijeva, da ometa rad komandanta i komandira jedinica.
Kada im je predlozeno da planiraju bitke ili vode jedinice, vecna njih nisu bili voljni ni da pokusaju. Neki su ipak i tu pokazali da mogu i znaju, kao sto je Hurem Nusret, cije su sposobnosti bile velike kao i samouvjerenost. Vjerovatno da sam ja trazio puno od tih ljudi, ali ako vec nisu mogli uraditi, onda su bar mogli postovati uradjeno i one koji to mogu. Oko ponoci 04.08.1992.godine, iz Staba mi je poruceno da ce o svemu biti obavijesten “glavni.” Ja sam se slozio i uzvratio:”Samo neka bude o istini obavijesten,” mada sam znao da nece, jer to bi bilo protiv njih samih.
Na sastanku sa komandirima jedinica, 06.08.1992.godine su analizirana i sporna pitanja koja su pokrenuta na sastanku Staba 04.08.1992.godine. Komandiri nizih jedinica su bili razocarani i podrzali moja nastojanja da se stvore zdravije pretpostavke za rad i vrlo kvalitetno analiziran plan daljih borbenih aktivnosti jedinice. Zadaci su pripremljeni i podijeljeni komandirima, a zbirnu evidenciju u brigadi, kao i opce pravne poslove, vodit ce ubuduce Sabaheta Demir-Mujkanovic. Te poslove za brigadu je do sada vrsio komandant brigade. Ubrzo je izvrseno i dejstvo prema klisuri Bursicima i Hadrovicima u kojem sam ostao da komandujem pistoljem i da se po ratistu krecem- prebacujem säm. Pusku sam dao Jusi Kesmeru, jednom od mojih pratilaca, i po nesreci, Juso se säm ranio u kretanju tom puskom. U toku borbe nije drzao ukocenu pusku, a gurnuo metak u cijev, sto je bilo jedno od dva ranjavanja u tom briljantnom dejstvu. Rezultati su bili dobri, ali izgubljena je mogucnost da se zarobi jedan broj cetnika. Za ovaj uspjeh najvise su bili zasluzni borci “16.maja” i policija. Moji pratioci su rijesili jedno uporiste, cime sam bio vrlo zadovoljan.

Nastavice se

[Kaza]

#32877

Stapska kritika

04.08.1992.godine je nakon napornog dana bilo puno prepirki oko rada Staba i svakog pojedinog clana, jer meni su komandiri jedinica upucivali pitanja, a ja sam znao i dobro osjetio da postoji velika razlika izmedju rada pojedninih clanova Staba, kao i razlika u radu komadira nizih jedinica i clanova Staba. Medjutim, dosao sam pod udar kritike tih nekih,
kako ih Hodza nazva “stapskih longosa.” Kazu da ima stvari koje smijem, a imaju neke druge koje ne smijem raditi, sto prihvatih, ali kada su pocele

—————————————————

kritike po izvedenim dejstvima, bez osnova i bez argumenata, onda sam puko’ ko’ petarda. Pojasnio sam da ja ipak radim vecinu poslova koje treba da radi taj Stab, i tu smo se razisli, uz moj zahtjev da se preispita rad komandanta Staba, posto je bilo insistiranje na preispitivanju mog rada. Dobro ljut sam napustio Stab. U ovom vremenu jedinica je djelovala kao brigada i imala cetiri bataljona, a komande brigade uopce nije bilo. Stab TO je bio daleko od toga da bude komanda ili stab te brigade. Oni su sebe vidjeli negdje vise, mada nije bilo vise jedinice. Od ovog sastanka vecina clanova Staba se trudi, i u dobroj mjeri uspijeva, da ometa rad komandanta i komandira jedinica.
Kada im je predlozeno da planiraju bitke ili vode jedinice, vecna njih nisu bili voljni ni da pokusaju. Neki su ipak i tu pokazali da mogu i znaju, kao sto je Hurem Nusret, cije su sposobnosti bile velike kao i samouvjerenost. Vjerovatno da sam ja trazio puno od tih ljudi, ali ako vec nisu mogli uraditi, onda su bar mogli postovati uradjeno i one koji to mogu. Oko ponoci 04.08.1992.godine, iz Staba mi je poruceno da ce o svemu biti obavijesten “glavni.” Ja sam se slozio i uzvratio:”Samo neka bude o istini obavijesten,” mada sam znao da nece, jer to bi bilo protiv njih samih.
Na sastanku sa komandirima jedinica, 06.08.1992.godine su analizirana i sporna pitanja koja su pokrenuta na sastanku Staba 04.08.1992.godine. Komandiri nizih jedinica su bili razocarani i podrzali moja nastojanja da se stvore zdravije pretpostavke za rad i vrlo kvalitetno analiziran plan daljih borbenih aktivnosti jedinice. Zadaci su pripremljeni i podijeljeni komandirima, a zbirnu evidenciju u brigadi, kao i opce pravne poslove, vodit ce ubuduce Sabaheta Demir-Mujkanovic. Te poslove za brigadu je do sada vrsio komandant brigade. Ubrzo je izvrseno i dejstvo prema klisuri Bursicima i Hadrovicima u kojem sam ostao da komandujem pistoljem i da se po ratistu krecem- prebacujem säm. Pusku sam dao Jusi Kesmeru, jednom od mojih pratilaca, i po nesreci, Juso se säm ranio u kretanju tom puskom. U toku borbe nije drzao ukocenu pusku, a gurnuo metak u cijev, sto je bilo jedno od dva ranjavanja u tom briljantnom dejstvu. Rezultati su bili dobri, ali izgubljena je mogucnost da se zarobi jedan broj cetnika. Za ovaj uspjeh najvise su bili zasluzni borci “16.maja” i policija. Moji pratioci su rijesili jedno uporiste, cime sam bio vrlo zadovoljan.

Nastavice se

[Kaza]

#32892

Licno obezbjedenje

Moje obezbjedenje u borbi cinili su momci koji su bili hrabri dovoljno da krenu u boj ispred mene da me zastite, ranjenog izvuku, izvide teren, dejstvuju iz svih oruzja i orudja, zaminiraju i razminiraju teren i ubace se duboko u POT (privremeno okupiranu teritoriju), prodju kroz neprijateljske

—————————————————-

linije, necujno bez tragova, da pucaju po mojoj komandi, ali i da budu strpljivi cekajuci cijeli dan povoljnu priliku.
Ponekad je ova ekipa prelazila pedeset kilometara bez odmora, a onda bi promijenili carape ili cesce oprali one iste i noge malo ohladili i ponovo pedeset kilometara. Bio je prisutan takmicarski duh, ko ce bolje, brze, preciznije, ko moze da prati komandanta. Mehmed Mesa Heco, Abdulah Tabakovic, Ibrahim Kabaklija, Juso Kesmer, Abdulah Sadikovic, Emir Karcic, a vrlo cesto Sabaheta i nesto rjedje Dijana, su bili clanovi te ekipe koja je sa mnom putovala po terenu. Uglavnom, gdje je bilo najteze sa mnom su obicno bila dva-tri clana ove ekipe. Nekada smo imali i srece, pa smo se koristlii vozilom kada se asfaltom moglo pribliziti bojistu. Pribojavao sam se voznje po makadamu zbog mogucih PT mina. Mi smo cetnicima pripremali cesta iznenadjenja postavljajuci mine na puteve kojim treba da stignu njihove interventne jedinice, sto nam je cesto bilo presudno za dobijanje bitaka. Bojao sam se da nam ne uzvrate jer su imali prostora i mogucnosti daleko vise nego mi. Nase linije nisu mogle biti uvezane kada je duzina linije odbrane bila preko pedeset kilometara a pusaka oko sto. Nase jedinice su manevarskog i prostornog tipa ujedno, i nikada do sada nismo bili blizu jednog borbenog kompleta za oruzja koja imamo. Pored nabrojane ekipe mog obezbjedjenja u borbi koja je cesto dobijala vrlo slozene i najteze zadatke, cesto bi bila pojacana ili bi pojacavala neke od jedinica i uz komandovanje odlucujuce pomagala da se bitka dobije.
Abdulah Sadikovic Sandokan, visok, zivahan, vitak i naizgled dobro mrsav covjek vrlo vedre naravi vec duboko je zagazio u sestu deceniju zivota. Po kretanju je bio nenadmasan i htio je biti uz mene, puno mi pomazuci savjetima i iskustvom, davao nam dodatnu snagu da izdrzimo sve napore. Duhovit, sa puno zelje da borbom pomogne u odbrani naroda ovog podrucja, brzo je ucio vojnu vjestinu i brzo bio spreman voditi jedinicu ranga cete, ako zatreba. Ja sam ga cuvao upravo za to. Imao je vec izgradjen jak autoritet medju borcima i starjesinama, a borbeni rezultati su mu bili besprijekorno cisti i ogromni za njegovu dob. Cesto je, da bi pokazao svoje vrline i fizicku sposobnost, nogom dohvatao plafone prostorija u kojim se zateknemo. Oni, koji ga nisu poznavali, su se cudili. Istinsku zelju da se bori je naglaseno pokazivao, a po sposobnostima i fizickoj snazi fenomen ovog vremena. Kristalno cist karakter, ljudska toplina, uvazavao je sve i pomagao onima kojima je pomoc potrebna, u ovom jadu sve je to kod njega bilo vrlo dobro slozeno, kao ogromna ljudska vrijednost. Prije agresije radio je u sumarstvu, pa je poznavao dio terena kojima smo se morali kretati. Mene je cijenio kao komandanta, a pazljiv bio kao prema sinu.
Heco Mehmed, djecackog izgleda u drugoj polovini trece decenije, nizak rastom, mrsav, smedje i obicno kratke kose, plavih ociju, male glave,

—————————————————-

spicasta lica ponekad zaraslog u smedju bradu. Reaguje izuzetno brzo, snalazljiv je, pokretijiv, dosta osjetljiv, a mine u neprijateljskim minskim poljima nalazi kao da ih je säm postavljao. Prije ulaska u ovu ekipu, imao je vrlo veliki licni rezultat postignut u borbi. Dosta emotivan i ponekad nespreman za salu, nakratko ljut i ponovo kao mehlem na ranu. Kao da je djetlnjstvo jos trajalo u njemu. Sve clanove ekipe je volio, a kao pojedinac, mogao je izvrsiti svaki zadatak i uvijek vise od drugih. Vise hrabar, vise snalazljiv i sposoban u borbi. To je mnogo puta pokazao.
Mene je impresionirao posebno snalazljivoscu i brzinom reakcije. Puno sam ga cijenio, ali ne i odvajao emotivno od drugih, mada sam to osjecao u sebi. Volio me, umjesto da me samo postuje i cijeni. Porodicu je vidjao uvijek nakratko i jedva je cekao da me upozna sa svojima.
Ibrahim Kabaklija, zvali smo ga Cimbur, njegov stari nadimak, bio je momak od tridesetak godina, srednjeg rasta, dobre konstitucije, vrlo jak i hrabar, smedje kose i nesto vece glave, vedra duha i brzih reakcija. Sposoban da odluci bitku kada to treba, ali i da vodi jedinicu. Prije mnogih se poceo boriti za Bosnu, a vrlo vjesto je rukovao oruzjem koje mu je dolazilo do ruke. Naizgled seprtljav, u kretanju je znao biti veoma spretan i tih da sebe ne cuje. Vedra duha najcesce se volio nasaliti, ponekad i na svoi racun, samo da atmosfera u ekipi bude dobra.
Juso Kesmer, vrlo stasit, visok, sportski gradjen, smedj, jak i brz, pricljiv ponekad, a za pravdu, koju realno u ovim okolnostima ne moze ni vidjeti, a kamoli osjetiti, bi poginuo. Tridesetak mu je godina, u najvecoj snazi, ozenjen iz Crnog Vrha, a rodjen u Crnci kod Visegrada. Sportski duh ga je puno krasio. Ipak, najjaca karakteristika mu je upornost, cini mi se beskonacna, sto mu je donijelo puno problema, ali i izgradilo cist karakter, dostojanstvo i cestitost.
Tabakovic Abdulah Tajson Tajla i slicno, je nadopunjavao sve nase slabosti: visok, mrsav, tih, najcesce crvenih obraza i stalno u nekim razmisljanjima, snanazljiv u svim situacijama, kako u borbi tako i van nje. Kada je trebalo pripremiti hranu za ekipu ili dogovoriti pitu koja se samo sanjati mogla u selima kroz koja smo prolazili, teglu kaj’maka za put, sve to u ovoj teskoj ’92. godini on rezirao. Bila je to velika radost ekipi i podstrek za dalji rad. Ozenjen, otac dvoje djece, tesko je nalazio vrijeme da svrati i vidi ih, a kamoli da se druzi, igra sa djecom i odmara. Njegov odmor je bio kad svi zaspe. Kao pravi domacin nas je opsluzivao. Oko tridesetak godina starosti, vrlo vitalan, cesto je vukao poteze koji su kasnije ekipu oblivali suzama smijeha. Kako i ne bi: na posljednjem navedenom borbenom zadatku, na lokalitetu Klisura, imao je bliski susret sa neprijateljem, krupnim cetnikom, koji mu je dosao iza ledja i upitao ga: “Ko si ti? Predaj se ili pucam!” A on je odgovorlo: “Ja sam “Es de stranka es” i zaskocio iza

—————————————————

kamene ograde. A Heco je pogodio cetnika direktno u glavu, dolazeci mu sa boka. Bilo je tih scena kasnije znatno vise.
Emir Karcic, takodje visok, sportski gradjen, tih, dvadesetpetogodisnjak, umjetnik na harmonici cije sam zvuke slusao cesto, dok sam bio podstanar kod njegovih. Moj blizi rodjak, jedini u toj ekipi je imao malo privilegija, ali cesto je bio i kritikovan. Imao je sve osobine pravog diverzanta. Rijetko je bilo sta komentarisao, ali je cesto razmisljao kako doci do rjesenja. Poslije jedne naporne relacije pjesacenja imao je velike plikove po nogama, tabanima, sto ja nisam mogao vjerovati da ga moze sprijeciti da idemo dalje. Kad sam se uvjerio, ostavili ga da odmori dva-tri dana. Nakon sto je zalijecen, htio je ici sa mnom u Stragacinu, ali mu nisam dozvolio i to ga je naljutilo pa je olahko prihvatio poziv Bekta za prelazak u njegovu jedinicu u Gorazde. Bio je kivan na cetnike, posebno poslije price
mog bivseg gazde, njegovog oca, kako su ga cetnicki “Bijeli orlovi” mucili trazeci novac.
Sabahetu i Dijanu smo povremeno imali u toj ekipi i nisu se nista po hrabrosti mogli navedeni borci izdvojiti od njih, osim po izrazitoj spretnosti nekih, ali one su bile vrlo jak podsticaj svim borcima i njihovim kolegicama koje su ulazile u jedinice slijedeci njihov primjer. Borci su se divili njihovom borbenom ucinku, a mnoge su zastidjele kada bi ostajale u borbi u paklenoj situaciji. Zato smo sigurno prema njima bili nesmotreni, nedovoljno pazljivi i njihov rezultat vrednovali kao rezultat muskaraca boraca koji su imali veliko predznanje sluzeci bivsu JNA i iskustva u prethodnom dijelu agresije.
Sabaheta, jedina visokoobrazovana zena (diplomirani pravnik) sa puskom. Vrlo odlucna da kao borac pomogne odbrani Bosne. Sa svojim muzem Dzevadoin Demirom je pravovremeno osjetila cetnicke namjere i vec u aprilu ’92. se ukljucila u pripremu otpora. Rodom iz Nemile kod Zenice, a pocetkom ’92. se udala za Dzevada, koji je skoro nestao u borbi. U potrazi za nestalim muzem ona je vec vise puta ulazila u vrlo teske situacije, ne bi li ga pronasla ili doznala njegovu sudbinu. Vrlo hrabra i odvazna zena. Nije se boiala ni u tim najtezim situacijama i tada je bila dodatna snaga u ekipi.
Dijana Marinova, Bugarka, koja se zatekla u Gorazdu ’92. godine odlucila je svojevoljno pomoci odbrani Bosne. Djevojka, koja je mogla da ode u Buigarsku bez problema, srodila se sa nama i svaku nasu pobjedu dozivljavala kao najsrecnija Bosanka. Ona je prva zena koju sam vidio da nosi pusku u odbrani Bosne. Sa oko tridesetak godina, srednjeg rasta, plave kose, puna snage i odlucnosti, bila je uzor mnogim zenama i primjer mnogim muskarcima borcima. Sa svim borcima je, kao i Sabaheta, bila istinski prijatelj.

—————————————————-

U ime Staba, a za prevoz na kratkim relacijama, uz angazovanje Avdije Sabanovica mobilisana su dva automobila. Automobil Golf, Rasima Suljkica, koji je angazovan kao vozac istog, i Mercedes, vlasnistvo Senada Sete iz Visegrada, koji je bio garaziran u Gorazdu. Mercedes je predat meni na privremeno koristenje za krace relacije oko Medjedje i do Gorazda. Medjedja je sva u nekoj velikoj rupi-dolini i okolo su losi makadamski putevi, tako da su Suljkic na pocetku i Hamed Guso kasnije, imali posla prevozeci nas tim kratkim relacijama. Naravno, auto mi je dodijeljeno prije mimoilazenja sa nekim clanovima Staba.
Veliki problem su mi predstavijali zahtjevi boraca za posjete porodicama. Nisam imao mogucnosti da udovoljim onima koji su trazili odlazak u Gorazde na dva dana, a kamoli na odsustvo od mjesec dana.
Bilo mi je vrlo tesko prihvatiti cinjenicu da nemam rjesenja, da borcima ne mogu pomoci da vide porodicu koja gladuje u Gorazdu ili se muci na sve nacine po svijetu. Kako da postupim, pitao sam se cesto, rezerve boraca nemam a moram omoguciti da vide porodice. Tu sam nacinio puno gresaka, sigurno, svjesno se bojeci da ne puknu linije i ne strada narod, da ne izgubimo teritoriju. Cini mi se da nisam imao izbora, morao sam.

Nastavice se

[Kaza]

#32899

Licno obezbjedenje

Moje obezbjedenje u borbi cinili su momci koji su bili hrabri dovoljno da krenu u boj ispred mene da me zastite, ranjenog izvuku, izvide teren, dejstvuju iz svih oruzja i orudja, zaminiraju i razminiraju teren i ubace se duboko u POT (privremeno okupiranu teritoriju), prodju kroz neprijateljske

—————————————————-

linije, necujno bez tragova, da pucaju po mojoj komandi, ali i da budu strpljivi cekajuci cijeli dan povoljnu priliku.
Ponekad je ova ekipa prelazila pedeset kilometara bez odmora, a onda bi promijenili carape ili cesce oprali one iste i noge malo ohladili i ponovo pedeset kilometara. Bio je prisutan takmicarski duh, ko ce bolje, brze, preciznije, ko moze da prati komandanta. Mehmed Mesa Heco, Abdulah Tabakovic, Ibrahim Kabaklija, Juso Kesmer, Abdulah Sadikovic, Emir Karcic, a vrlo cesto Sabaheta i nesto rjedje Dijana, su bili clanovi te ekipe koja je sa mnom putovala po terenu. Uglavnom, gdje je bilo najteze sa mnom su obicno bila dva-tri clana ove ekipe. Nekada smo imali i srece, pa smo se koristlii vozilom kada se asfaltom moglo pribliziti bojistu. Pribojavao sam se voznje po makadamu zbog mogucih PT mina. Mi smo cetnicima pripremali cesta iznenadjenja postavljajuci mine na puteve kojim treba da stignu njihove interventne jedinice, sto nam je cesto bilo presudno za dobijanje bitaka. Bojao sam se da nam ne uzvrate jer su imali prostora i mogucnosti daleko vise nego mi. Nase linije nisu mogle biti uvezane kada je duzina linije odbrane bila preko pedeset kilometara a pusaka oko sto. Nase jedinice su manevarskog i prostornog tipa ujedno, i nikada do sada nismo bili blizu jednog borbenog kompleta za oruzja koja imamo. Pored nabrojane ekipe mog obezbjedjenja u borbi koja je cesto dobijala vrlo slozene i najteze zadatke, cesto bi bila pojacana ili bi pojacavala neke od jedinica i uz komandovanje odlucujuce pomagala da se bitka dobije.
Abdulah Sadikovic Sandokan, visok, zivahan, vitak i naizgled dobro mrsav covjek vrlo vedre naravi vec duboko je zagazio u sestu deceniju zivota. Po kretanju je bio nenadmasan i htio je biti uz mene, puno mi pomazuci savjetima i iskustvom, davao nam dodatnu snagu da izdrzimo sve napore. Duhovit, sa puno zelje da borbom pomogne u odbrani naroda ovog podrucja, brzo je ucio vojnu vjestinu i brzo bio spreman voditi jedinicu ranga cete, ako zatreba. Ja sam ga cuvao upravo za to. Imao je vec izgradjen jak autoritet medju borcima i starjesinama, a borbeni rezultati su mu bili besprijekorno cisti i ogromni za njegovu dob. Cesto je, da bi pokazao svoje vrline i fizicku sposobnost, nogom dohvatao plafone prostorija u kojim se zateknemo. Oni, koji ga nisu poznavali, su se cudili. Istinsku zelju da se bori je naglaseno pokazivao, a po sposobnostima i fizickoj snazi fenomen ovog vremena. Kristalno cist karakter, ljudska toplina, uvazavao je sve i pomagao onima kojima je pomoc potrebna, u ovom jadu sve je to kod njega bilo vrlo dobro slozeno, kao ogromna ljudska vrijednost. Prije agresije radio je u sumarstvu, pa je poznavao dio terena kojima smo se morali kretati. Mene je cijenio kao komandanta, a pazljiv bio kao prema sinu.
Heco Mehmed, djecackog izgleda u drugoj polovini trece decenije, nizak rastom, mrsav, smedje i obicno kratke kose, plavih ociju, male glave,

—————————————————-

spicasta lica ponekad zaraslog u smedju bradu. Reaguje izuzetno brzo, snalazljiv je, pokretijiv, dosta osjetljiv, a mine u neprijateljskim minskim poljima nalazi kao da ih je säm postavljao. Prije ulaska u ovu ekipu, imao je vrlo veliki licni rezultat postignut u borbi. Dosta emotivan i ponekad nespreman za salu, nakratko ljut i ponovo kao mehlem na ranu. Kao da je djetlnjstvo jos trajalo u njemu. Sve clanove ekipe je volio, a kao pojedinac, mogao je izvrsiti svaki zadatak i uvijek vise od drugih. Vise hrabar, vise snalazljiv i sposoban u borbi. To je mnogo puta pokazao.
Mene je impresionirao posebno snalazljivoscu i brzinom reakcije. Puno sam ga cijenio, ali ne i odvajao emotivno od drugih, mada sam to osjecao u sebi. Volio me, umjesto da me samo postuje i cijeni. Porodicu je vidjao uvijek nakratko i jedva je cekao da me upozna sa svojima.
Ibrahim Kabaklija, zvali smo ga Cimbur, njegov stari nadimak, bio je momak od tridesetak godina, srednjeg rasta, dobre konstitucije, vrlo jak i hrabar, smedje kose i nesto vece glave, vedra duha i brzih reakcija. Sposoban da odluci bitku kada to treba, ali i da vodi jedinicu. Prije mnogih se poceo boriti za Bosnu, a vrlo vjesto je rukovao oruzjem koje mu je dolazilo do ruke. Naizgled seprtljav, u kretanju je znao biti veoma spretan i tih da sebe ne cuje. Vedra duha najcesce se volio nasaliti, ponekad i na svoi racun, samo da atmosfera u ekipi bude dobra.
Juso Kesmer, vrlo stasit, visok, sportski gradjen, smedj, jak i brz, pricljiv ponekad, a za pravdu, koju realno u ovim okolnostima ne moze ni vidjeti, a kamoli osjetiti, bi poginuo. Tridesetak mu je godina, u najvecoj snazi, ozenjen iz Crnog Vrha, a rodjen u Crnci kod Visegrada. Sportski duh ga je puno krasio. Ipak, najjaca karakteristika mu je upornost, cini mi se beskonacna, sto mu je donijelo puno problema, ali i izgradilo cist karakter, dostojanstvo i cestitost.
Tabakovic Abdulah Tajson Tajla i slicno, je nadopunjavao sve nase slabosti: visok, mrsav, tih, najcesce crvenih obraza i stalno u nekim razmisljanjima, snanazljiv u svim situacijama, kako u borbi tako i van nje. Kada je trebalo pripremiti hranu za ekipu ili dogovoriti pitu koja se samo sanjati mogla u selima kroz koja smo prolazili, teglu kaj’maka za put, sve to u ovoj teskoj ’92. godini on rezirao. Bila je to velika radost ekipi i podstrek za dalji rad. Ozenjen, otac dvoje djece, tesko je nalazio vrijeme da svrati i vidi ih, a kamoli da se druzi, igra sa djecom i odmara. Njegov odmor je bio kad svi zaspe. Kao pravi domacin nas je opsluzivao. Oko tridesetak godina starosti, vrlo vitalan, cesto je vukao poteze koji su kasnije ekipu oblivali suzama smijeha. Kako i ne bi: na posljednjem navedenom borbenom zadatku, na lokalitetu Klisura, imao je bliski susret sa neprijateljem, krupnim cetnikom, koji mu je dosao iza ledja i upitao ga: “Ko si ti? Predaj se ili pucam!” A on je odgovorlo: “Ja sam “Es de stranka es” i zaskocio iza

—————————————————

kamene ograde. A Heco je pogodio cetnika direktno u glavu, dolazeci mu sa boka. Bilo je tih scena kasnije znatno vise.
Emir Karcic, takodje visok, sportski gradjen, tih, dvadesetpetogodisnjak, umjetnik na harmonici cije sam zvuke slusao cesto, dok sam bio podstanar kod njegovih. Moj blizi rodjak, jedini u toj ekipi je imao malo privilegija, ali cesto je bio i kritikovan. Imao je sve osobine pravog diverzanta. Rijetko je bilo sta komentarisao, ali je cesto razmisljao kako doci do rjesenja. Poslije jedne naporne relacije pjesacenja imao je velike plikove po nogama, tabanima, sto ja nisam mogao vjerovati da ga moze sprijeciti da idemo dalje. Kad sam se uvjerio, ostavili ga da odmori dva-tri dana. Nakon sto je zalijecen, htio je ici sa mnom u Stragacinu, ali mu nisam dozvolio i to ga je naljutilo pa je olahko prihvatio poziv Bekta za prelazak u njegovu jedinicu u Gorazde. Bio je kivan na cetnike, posebno poslije price
mog bivseg gazde, njegovog oca, kako su ga cetnicki “Bijeli orlovi” mucili trazeci novac.
Sabahetu i Dijanu smo povremeno imali u toj ekipi i nisu se nista po hrabrosti mogli navedeni borci izdvojiti od njih, osim po izrazitoj spretnosti nekih, ali one su bile vrlo jak podsticaj svim borcima i njihovim kolegicama koje su ulazile u jedinice slijedeci njihov primjer. Borci su se divili njihovom borbenom ucinku, a mnoge su zastidjele kada bi ostajale u borbi u paklenoj situaciji. Zato smo sigurno prema njima bili nesmotreni, nedovoljno pazljivi i njihov rezultat vrednovali kao rezultat muskaraca boraca koji su imali veliko predznanje sluzeci bivsu JNA i iskustva u prethodnom dijelu agresije.
Sabaheta, jedina visokoobrazovana zena (diplomirani pravnik) sa puskom. Vrlo odlucna da kao borac pomogne odbrani Bosne. Sa svojim muzem Dzevadoin Demirom je pravovremeno osjetila cetnicke namjere i vec u aprilu ’92. se ukljucila u pripremu otpora. Rodom iz Nemile kod Zenice, a pocetkom ’92. se udala za Dzevada, koji je skoro nestao u borbi. U potrazi za nestalim muzem ona je vec vise puta ulazila u vrlo teske situacije, ne bi li ga pronasla ili doznala njegovu sudbinu. Vrlo hrabra i odvazna zena. Nije se boiala ni u tim najtezim situacijama i tada je bila dodatna snaga u ekipi.
Dijana Marinova, Bugarka, koja se zatekla u Gorazdu ’92. godine odlucila je svojevoljno pomoci odbrani Bosne. Djevojka, koja je mogla da ode u Buigarsku bez problema, srodila se sa nama i svaku nasu pobjedu dozivljavala kao najsrecnija Bosanka. Ona je prva zena koju sam vidio da nosi pusku u odbrani Bosne. Sa oko tridesetak godina, srednjeg rasta, plave kose, puna snage i odlucnosti, bila je uzor mnogim zenama i primjer mnogim muskarcima borcima. Sa svim borcima je, kao i Sabaheta, bila istinski prijatelj.

—————————————————-

U ime Staba, a za prevoz na kratkim relacijama, uz angazovanje Avdije Sabanovica mobilisana su dva automobila. Automobil Golf, Rasima Suljkica, koji je angazovan kao vozac istog, i Mercedes, vlasnistvo Senada Sete iz Visegrada, koji je bio garaziran u Gorazdu. Mercedes je predat meni na privremeno koristenje za krace relacije oko Medjedje i do Gorazda. Medjedja je sva u nekoj velikoj rupi-dolini i okolo su losi makadamski putevi, tako da su Suljkic na pocetku i Hamed Guso kasnije, imali posla prevozeci nas tim kratkim relacijama. Naravno, auto mi je dodijeljeno prije mimoilazenja sa nekim clanovima Staba.
Veliki problem su mi predstavijali zahtjevi boraca za posjete porodicama. Nisam imao mogucnosti da udovoljim onima koji su trazili odlazak u Gorazde na dva dana, a kamoli na odsustvo od mjesec dana.
Bilo mi je vrlo tesko prihvatiti cinjenicu da nemam rjesenja, da borcima ne mogu pomoci da vide porodicu koja gladuje u Gorazdu ili se muci na sve nacine po svijetu. Kako da postupim, pitao sam se cesto, rezerve boraca nemam a moram omoguciti da vide porodice. Tu sam nacinio puno gresaka, sigurno, svjesno se bojeci da ne puknu linije i ne strada narod, da ne izgubimo teritoriju. Cini mi se da nisam imao izbora, morao sam.

Nastavice se

[Kaza]

#32907

Zaim Imamovic

Boreci se u Gorazdu na pocetku agresije, cuh za nekog kapetana koji okupi narod u Ilovaci, pa onda sve sire cak do Hrenovice i ustroji vojsku veoma brzo u stilu pravog vojskovodje i ratnika, stece autoritet koji gromko odzvoni dolinom Drine. Ponovo u Medjedji cuh divne utiske boraca koji su ga upoznali, a Hodza mi rece da bi me volio upoznati taj, vec slavni, kapetan. Rekose da je aktivni oficir, da ne preza ni od koga, ni od cega, da jednostavno nastupa i govori iz duse te da je voljan pomoci nam jednim skromnim poklonom MTS-a. 12.08.92., oko ponoci, provukavsi se kroz gorazdansku vatrenu stihiju, stigoh na Sadbu, mjesto uz Drinu udaljeno desetak kilometara od Gorazda prema Foci, preko zicanog mosta koji se ljulja tako dobro, da bijase malo duzi zaspao bih hodajuci po njemu, umoran i iscrpljen. Odmah iza mosta, u vecoj zgradi gradjenoj u obliku domova mjesnih zajednica ili stanova za ucitelje, nastavnike, bijase smjestena Komanda Prve drinske brigade. Udjoh u Komandu kroz lavirint hodnika u mraku. Primijetih strazara na ulazu u drugi hodnik.
Slike ispred komandantove kancelarije podsjetise me na pravu vojnicku disciplinu. Ipak, nije bilo toliko strogo da bude sve pod konac. Primijetih to kada udjoh u kancelariju komandanta u kojoj je gorjelo nekoliko svijeca i gdje su, u zadimljenom ambijentu, sjedili tri-cetiri starjesine Komande. Rasirena karta, ucrtani znaci orudja, linija cetnicke odbrane koja mi

——————————————————

ne bijase potpuno jasna, pokazivali su da se radi i do kasno u noc. Rekoh ko sam i zasto sam
dosao, ali to ih mnogo ne zaintersova. Ponudise me sokom, kahvom ili cajem, sto prihvatih da
me razgali i malo odmori. Komandant Zaim Imamovic ce doci za sat rekose, javili su im sa
Brzace da je otisao. Nisam znao gdje je ta Brzaca, pa pogledah na karti, vidjeh da ce preci
pored same cetnicke linije kod Osanice. Upitah ove starjesine, hoce li biti problema ? Rekose:
Ma jok, prolazi Zaja tuda lagano.” Taj sat bijase duzi od mnogih, ali se predevera i odjednom
cuh kroz hodnik “Eto komandanta!” Starjesine se trznuse i stadose na noge i docekase
vojnicki svog komandanta. Mene je pozdravio i predstavio se kratko imenom, izvinio mi se i
rekao da malo pricekam dok on primi izvjestaje od potcinjenih. Slusao sam i shvatio da imaju
puno problema, ali da izvrsavaju dobijene zadatke. Brzo je primio izvjestaje vidno umoran, ali
ipak pun energije. Brzim pokretima, snaznim koracima stize do stola, sjede preko puta mene i
upita me:

„Prijatelju! kakoje kod tebe, imas li problema?”
“Ne ovakvih kao ti u ovoj borbi,” rekoh mu.
“Nase borbe su obicno kratkotrajne, diverzantskog tipa. Najveci problem su sredstva, oruzje i municija, sredstva veze i sanitetski materijal. Kod tebe je ovo vjerovatno rijeseno, ” rekoh.
“Jeste za sada, ali ce biti jos puno borbe u ovoj borbi,” uzdahnu Zaim i gorko nastavi: „Do sada je iz stroja izbaceno sezdeset pet boraca,” sto odzvoni u mojim usima. Umalo da pitam, pa kako, ali pogledah u kartu i sjetih se da ucestvuje pet bataljona na jednom pravcu napada, iz jedne brigade, a ucestvuju dvije brigade i jedan samostalni bataljon. Primijetih da se malo zamislio. U njegovim bistroplavim ocima, uronjenim u djecacko lice, ispod
plavosmedje blago kovrdjave kose, vidjeh da prelistava plan napada na neko od uporista. Pustih ga da razmislja cijeneci da je to znacajno. Nisam imao snage da ga prekinem. Kada je zaokruzio viziju moguceg rjesenja problema, vidjevsi mene preko puta, poce sa pitanjima. Interesovao se za sve sto mi dozivljavamo na visegradskom bojistu, ali se primijetila njegova briga za ishod borbe i zelja da bude sto uspjesnije okoncana. Osjetio sam da treba sto prije zavrsiti ovaj razgovor i omoguciti mu da odmara a on, uvidjevsi da sam pri polasku, upita:

„Sta ti treba prijatelju?”

U tom toplom pitanju, a posebno u onom prijatelju, vidjeh ogromnu sirinu i velicinu njegove licnosti, nesebicnosti u davanju onoga od cega zavisi sutrasnja bitka i uspjeh borbe, spremnost da otrgne dio sebe nekome koga prvi put vidi i vec tako puno cijeni. Osjetih toplinu zadovoljstva, ljudskog, obicnog, i bi mi jasno zasto ga toliko ljudi vole i cijene. Pomislih, u njemu su spojeni vrlo cvrsto hrabrost i emotivnost, snaga i

————————————————–

blagost, vojnicka disciplina i ljudska toplina, ozbiljnost i vedar duh, izuzetno vojno strucno znanje i prakticnost u vodjenju naroda, i jos mnogo toga sto je tesko spojivo u ljudima. Znam da ovaj covjek mora biti velik i bi mi drago sto ga upoznah. Odobri da ponesem sto mi treba i da mi do Vitkovica to odvezu autom a dalje je, rece, opasno pa neka prebace na biclklima. Pozdravismo se i ja odoh za Gorazde, a Zaim osta sa svojim planovima za veliko sutra.

[Kaza]

#32915

Zaim Imamovic

Boreci se u Gorazdu na pocetku agresije, cuh za nekog kapetana koji okupi narod u Ilovaci, pa onda sve sire cak do Hrenovice i ustroji vojsku veoma brzo u stilu pravog vojskovodje i ratnika, stece autoritet koji gromko odzvoni dolinom Drine. Ponovo u Medjedji cuh divne utiske boraca koji su ga upoznali, a Hodza mi rece da bi me volio upoznati taj, vec slavni, kapetan. Rekose da je aktivni oficir, da ne preza ni od koga, ni od cega, da jednostavno nastupa i govori iz duse te da je voljan pomoci nam jednim skromnim poklonom MTS-a. 12.08.92., oko ponoci, provukavsi se kroz gorazdansku vatrenu stihiju, stigoh na Sadbu, mjesto uz Drinu udaljeno desetak kilometara od Gorazda prema Foci, preko zicanog mosta koji se ljulja tako dobro, da bijase malo duzi zaspao bih hodajuci po njemu, umoran i iscrpljen. Odmah iza mosta, u vecoj zgradi gradjenoj u obliku domova mjesnih zajednica ili stanova za ucitelje, nastavnike, bijase smjestena Komanda Prve drinske brigade. Udjoh u Komandu kroz lavirint hodnika u mraku. Primijetih strazara na ulazu u drugi hodnik.
Slike ispred komandantove kancelarije podsjetise me na pravu vojnicku disciplinu. Ipak, nije bilo toliko strogo da bude sve pod konac. Primijetih to kada udjoh u kancelariju komandanta u kojoj je gorjelo nekoliko svijeca i gdje su, u zadimljenom ambijentu, sjedili tri-cetiri starjesine Komande. Rasirena karta, ucrtani znaci orudja, linija cetnicke odbrane koja mi

——————————————————

ne bijase potpuno jasna, pokazivali su da se radi i do kasno u noc. Rekoh ko sam i zasto sam
dosao, ali to ih mnogo ne zaintersova. Ponudise me sokom, kahvom ili cajem, sto prihvatih da
me razgali i malo odmori. Komandant Zaim Imamovic ce doci za sat rekose, javili su im sa
Brzace da je otisao. Nisam znao gdje je ta Brzaca, pa pogledah na karti, vidjeh da ce preci
pored same cetnicke linije kod Osanice. Upitah ove starjesine, hoce li biti problema ? Rekose:
Ma jok, prolazi Zaja tuda lagano.” Taj sat bijase duzi od mnogih, ali se predevera i odjednom
cuh kroz hodnik “Eto komandanta!” Starjesine se trznuse i stadose na noge i docekase
vojnicki svog komandanta. Mene je pozdravio i predstavio se kratko imenom, izvinio mi se i
rekao da malo pricekam dok on primi izvjestaje od potcinjenih. Slusao sam i shvatio da imaju
puno problema, ali da izvrsavaju dobijene zadatke. Brzo je primio izvjestaje vidno umoran, ali
ipak pun energije. Brzim pokretima, snaznim koracima stize do stola, sjede preko puta mene i
upita me:

„Prijatelju! kakoje kod tebe, imas li problema?”
“Ne ovakvih kao ti u ovoj borbi,” rekoh mu.
“Nase borbe su obicno kratkotrajne, diverzantskog tipa. Najveci problem su sredstva, oruzje i municija, sredstva veze i sanitetski materijal. Kod tebe je ovo vjerovatno rijeseno, ” rekoh.
“Jeste za sada, ali ce biti jos puno borbe u ovoj borbi,” uzdahnu Zaim i gorko nastavi: „Do sada je iz stroja izbaceno sezdeset pet boraca,” sto odzvoni u mojim usima. Umalo da pitam, pa kako, ali pogledah u kartu i sjetih se da ucestvuje pet bataljona na jednom pravcu napada, iz jedne brigade, a ucestvuju dvije brigade i jedan samostalni bataljon. Primijetih da se malo zamislio. U njegovim bistroplavim ocima, uronjenim u djecacko lice, ispod
plavosmedje blago kovrdjave kose, vidjeh da prelistava plan napada na neko od uporista. Pustih ga da razmislja cijeneci da je to znacajno. Nisam imao snage da ga prekinem. Kada je zaokruzio viziju moguceg rjesenja problema, vidjevsi mene preko puta, poce sa pitanjima. Interesovao se za sve sto mi dozivljavamo na visegradskom bojistu, ali se primijetila njegova briga za ishod borbe i zelja da bude sto uspjesnije okoncana. Osjetio sam da treba sto prije zavrsiti ovaj razgovor i omoguciti mu da odmara a on, uvidjevsi da sam pri polasku, upita:

„Sta ti treba prijatelju?”

U tom toplom pitanju, a posebno u onom prijatelju, vidjeh ogromnu sirinu i velicinu njegove licnosti, nesebicnosti u davanju onoga od cega zavisi sutrasnja bitka i uspjeh borbe, spremnost da otrgne dio sebe nekome koga prvi put vidi i vec tako puno cijeni. Osjetih toplinu zadovoljstva, ljudskog, obicnog, i bi mi jasno zasto ga toliko ljudi vole i cijene. Pomislih, u njemu su spojeni vrlo cvrsto hrabrost i emotivnost, snaga i

————————————————–

blagost, vojnicka disciplina i ljudska toplina, ozbiljnost i vedar duh, izuzetno vojno strucno znanje i prakticnost u vodjenju naroda, i jos mnogo toga sto je tesko spojivo u ljudima. Znam da ovaj covjek mora biti velik i bi mi drago sto ga upoznah. Odobri da ponesem sto mi treba i da mi do Vitkovica to odvezu autom a dalje je, rece, opasno pa neka prebace na biclklima. Pozdravismo se i ja odoh za Gorazde, a Zaim osta sa svojim planovima za veliko sutra.

[Kaza]

#32931

Mine u japaneru

Doprema dodijeljenog oruzja, orudja, municije i ostalog MTS-a iz Vitkovica je bila vrlo teska i neizvjesna, preko tri paklene dionice koje su u svakom trenutku kontrolisali cetnici, a to su: put Vitkovici-Bacci, dionica preko Srednjeg mosta u Gorazdu i od gradskog naselja Luke do Zeijeznog mosta kroz Kazagice i Hubjere, pa tek onda nesmetano do Medjedje. Sa Hodzom sam iz Bacaka biciklom otisao do Vitkovica u noci 13.08.’92.godine, da dobijeno naoruzanje koje sinoc nismo smjeli staviti u auto, nakon susreta sa kapetanom Zaimom. Nocas cemo, radi sigurnosti, necujno i neprimjetno probati biciklom. Ja sam tako “dobro” vozio u ovoj tamnoj noci da smo brzo sletjeli sa puta. Na nasu srecu, cetnici preko Drine nisu uopce reagovali. Nakon slijetanja Hodza rece: “Daj prijatelju da ja probam.” “Evo izvoli,” rekoh i brzo ponovo sletjesmo. Uvidjeh da je i biciklo hafifno, a Mersed Prljaca, komandant bataljona iz Bacaka, nam ga je dao tako od srca da nisam pomislio da je podvala. Posto u Vitkovicima uvidjesmo da nije moguce granate i ostalo spakovati na biciklo, a Mirsad Dragolj Mena, komandant Vitkovickog bataljona, ne nadje kolica, tzv. japaner. Odlucih da pretrcim relaciju do Bacaka i dotjeram kolica od Fatime, rodice moje supruge, kod koje su bili smjesteni moji, a ja samo povremeno. Upravo tako sam i uradio, ali i to je bilo opasno, jer islo se asfaltnim putem, i pored puno zrtava u sudarima vozila zbog nevidljivosti, brze voznje ili pogodaka cetnika sa druge strane Drine. Neki su morali da se prebace hitno, (teski ranjenici i bolesnici), tako da ni pjesaci nisu bili sigurni na putu, a ni blizu puta, jer se moze vrlo lahko sletjeti s puta u toj tami i strahu vozaca.
Zajedno sa mnom je prema Vitkovicima krenuo i Fatimin sin Mersudin Merso Hasovic, a Hodza me sacekao u Vitkovicima i pripremio nesto MTS-a za oklopni kombi, koji su nam dodijelili u Stabu TO Gorazdu za prevoz nas i MTS-a. Hodza je otisao kombijem i dio MTS-a bezbjedno prevezao, a Merso i ja smo lagano pjeske vozili granate, mine, kontejnere za osu i ono sto je bilo vece razorne moci i sto, radi sigurnosti, prilikom eventualnog pogotka cetnika kroz oklop kombi-transportera moze izazvati veliku eksploziju, pobiti ljude u kombiju. Inace, jedno vrijeme u pocetku agresije taj kombi je prevozio uspjesno ljude, najcesce ranjene, preko mosta do bolnice i nazad, ali su cetnici to uocili i onda su upotrebljavali kugle od tvrdog celika koje su probijale oko osam milimetara debeli zeljezni oklop kombitransportera. Propratismo kombi i bi puno radosti sto ga cetnici nisu upucali, a nas teret u kolicima vozismo gornjom stranom sto vise po kanalu kako bi bio sklonjen od slucajnog metka. Znao sam da cetnici posjeduju pasivne uredjaje,nocne dvoglede, i da mogu uociti narocito svjetlije predmete na ovako maloj udaljenosti (oko trista metara maksimalno). Cesto su se

——————————————–

pjesaci ovdje sudarali u tamnim nocima, sto nije bilo bolno i tiho, bez komentara se razilazeci U ovoj mrkloj noci, gurajuci kolica, sretoh mnogo ljudi koji uglavnom tiho, ali zurno promicase pored mene, a jedan, ciji sam glas cuo nekoliko puta do tada, upita me:“ Izvini, molim te, je li pucaju ovuda cetnici i da li mi je bezbjedno odavde do Vitkovica”.
Pitanje bijase tiho a odgovor jos tisi: Iza ove krivine bice vam malo sigurnije, iako skroz do Vitkovica pucaju”. “Hvala i sretno,” rece i produzi na biciklu. Dugo sam razmisljao o tom glasu, ali tek ujutro saznah da je to bio Edin Vranj, sluzbenik u Policiji, snimatelj u pripremi “Babe,” koga sam otjerao da ne snima bojeci se da ti snimci ne budu za nesto sto nece biti opca korist i historijska vrijednost. Stigosmo u Backe. Mali Merso, koji jos nije imao osamnaest godina, ode kuci, a ja kod svojih vec provjerenih prijatelja Prleta ( Prljacu Mersada ) i Zoke ( Zorlak Mustafe) svratih da odmorim. Malo popricasmo, dopunise me municijom i nesto cigareta i prevezose do Staba u Gorazdu. Bio sam im zahvalan uvijek za takvu pomoc koju su meni i mojim borcima pruzali, a ona je bila i mala i ogromna u ovom vremenu. Dalje prebacivanje do Medjedje je proteklo bez problema. U sami sabah sam bio na Ustipraci, a veci dio MTS-a je istog dana dijeljen u Medjedji, poslan jedinicama na liniji odbrane.

Nastavice se

[Author]

Posts