E L Č O
U sami akšam, pred polazak onog plavog lokalnog voza, uđe kondukter Džemo, krupni Kakanjac i veseljak i krenu sa pjesmom:
„ Zar si morala takva da se rodiš, ti lijepa ženo, nemirna rijeko,
Ko te sada čuva, ukradeni cvijete, u domu tuge negdje daleko“…
Nakon što je otpjeva, tužnog lica, gledajući u mene polahko prozbori:
„ Da sam znao da će te pogoditi, ne bih je majke mi poteg’o, nema para.“
Suznih očiju, stisnuta grla, jedva progovorih:
„ To je bila pjesma jednog takvog veseljaka kao što si ti. Podsjetila me na njega i na moj zavičaj“.
Ostavio me samog u kupeu da otplačem i olakšam zor izranjavanoj duši. Eto, jedne pokreće ljubav, druge rad, treće sport, a neke opet samo i jedino pjesma. I njega je. Kretati se sa onu stranu Rakitnice, a ne sresti njega i ne čuti njegovu pjesmu, bilo je, pa skoro nemoguće. Taj kršni meraklija bio je Hadžihasanović Elvedin. Rođen u višečlanoj porodici, veselih srca, srdačna smijeha i zvonkog pijeva najljepše pjesme što je duša tka, sevdalinke. Zvali smo ga: Hlevnjak, Manjak, Elčo, Hadžija. Naša generacija je pripadala Balaševićevoj iz pedeset i neke. Sam se nazvao Hlevnjak. U osnovnoj školi, kada bi se podijeli da igraj hlopte, Skender Mrkulić-Skendo bi reci:
– Ti u odbranu! Kako ti se zove onaj?
– Hlevnjak.
– E, Hlevnjak, odbrana!
Kad bi zaustavi napad protivničke ekipe, Elvedin bi počeo sam sebe bodriti, imatirajući onog spikera Edu Pecija: “ Loptu je oduzeo Hlevnjak. Hlevnjak je neprelazan. Hlevnjak se odvažio i ide u kontru.“
U starijim razredima počeše ga zvati Manjak. Vesela i radoznala narav ga je odvela na gradsku pijacu, gdje je upozao nekog Miku Srbijanca od Čačka, koji bi cijelo ljeto prodaji svoje povrće i lubenicu. Miko je volio cugnuti. Znao je povazdan provesti u „pomoćnoj“ kod dobroćudnog Murata Drakovca. Ostavi bi Elvedina da vodi tezgu. Kad bi se vrati, usporenog krivudavog koraka sa nakrivljenim šeširom na glavi, upitaj bi:
– Kako je bilo bre mali?
– Manjak!
– Kako bre?
– Eto, manjak bre?
Tako išlo mjesec dana, svaki dan. Miko bi breko i smiri bi se, jer mu je mali opet trebao. Ona raja okolo ubrzo dade nadimak, Manjak.
Ulaskom u momačko doba, svi ga zvaše, Elčo. I mi rogatička raja, tako smo ga zvali. Nekako nam je bio bliži. Onaj Mikin, Manjak, nama baš i nije anlais’o. Nije nam godio našoj čaršiji. Tako nam se tad činilo.
Elčo je život shvatio kao igru i tako ga je živio. Punim plućima, bez zadatih normi. Sve što je bilo omeđeno nekim ogradama, njega je više dražilo da ih preskače i na svoj im se način ruga. Pjesma mu je bila sve. Sa njom se budio, i sa njom lijegao. I dok je spavao, čini mi se da mu je duša pjevala. Životne nedaće je bjedio smijehom i šeretlukom.
Gladeći one žute brkove, Nurčo bi reci: “ Sav si mi nakav hašarijast, Hašar živi “.
Zatekosmo se pod vinovom lozom u raspjevanom sokaku, kod kuće rahmetli Ibrahima Hadžihasanovića. Bio je to muški famelijarni skup. Sale, Mesa, Eso, Elčo, Kena i Kena Ajanović. Dođe i najpoznatiji Rogatičanin, Hamdija. Krenu i pjesma. Pjevalo se i pomalo koja prozbori. Taman Eso završi jednu Safetovu, a Elčo će ti Hamdiji:
– Role, ja bih nešto da te pitam?
– Neka Elčo, kasnije.
I opet tako, dok Hamdija ne reče:
– E, hajde dobri si moj Elčo.
– Ma znaš, ono ti gore u Tvornici primaš podosta radnika u onu novu halu. Pred’o i ja papire. Pa, k’o velim, ako ima šanse.
– Šanse veliš. E, tu ima jedan problem?
– Kakav sad problem?
– Ima, ima!
– Koji???
– Šta ćeš ako te prime?
Nasta smijeh. Znao je Hamdija da Elčo voli život, a da su mu ograde smetnja, a TPR sav u žici.
Dođe i doba vojnikovanja. Ispratismo ga onakog plečatog, crne kratke četkaste kose, u vojsku u Doboj, iz kojeg nam se vrati sa nadimkom Hadžija. Dao mu ga onaj Bora-Čorba, kojem je naš Elčo bio desetar. Sjećam se da smo ga posjetili u Doboju, a pola sljedeće hefte završili u Beogradu sa njegovim vojnikom, kao gosti. Hadžija je opravd’o onaj nadimak, a i onom vojniku priliči i njegov. Na orijentu, kad hoće da kažu za nekog da je potanak k’o insan, onda namignu i izuste: – Čorba!
Negdje pred kraj ljeta vratismo se iz Subotice, sa nekog sleta. Što smo tamo bili, ni danas ne mogu da dokučim. Odlučismo prespavati u Sarajevu, te sutradan nastaviti u šeher Ćelebi Pazar. Obresmo se na korzou u sadašnjoj Ferhadiji, kod ekonomije. Elču privuče naka dreka. Neki špico sa Bistrika se der’o na onom ćošku na sav glas:
– Haj’mo vamo! Narode, narode, da vidiš ove zgode! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije! Hajmo žene! Navalite kod mene! Vruć, vruć, vruć u ruku!.
To je bila direktna i najbolja reklama za kuhani kukuruz. Za kratko vrijeme proda onaj špico oko dvjesta kukuruza. Elčo, osta’ zapanjen gutom love.
Ubrzo dođoše naši dani opštine. Mi frontalni kokuzi. Ode Elčo u komšiluk po robu. Meldova se u prolazu u parku, odmah do trafike. Montira neki stari lonac i neki „pretis“ lonac bez poklopca i uključi plin.
– Kako je onaj špico galamio?
Ponovih Elči od riječi do riječi. Vidim, znoji se.
– Šta je? Da nisi šta bolestan?
– Ma, jok to! Kako ću bolan? Lahko je onom špici zjaliti u Sarajvu. Hajde ti u ovom našem vilajetu. Sve će bolan kontati nakaradno. Šta ću reći Ramizu i Šuhri? Da se bolan ne obrukam? Ama, opet kud ću obrukaniji, kokuz. Ma, i u sred ljeta, kokuzu je zima. I meni. Zato se ja i znojim!?
Sabra se i otisnu:
– Vruć, vruć, vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije!
Priđe jedna dama iz Višegrada grada i reče: – Ne valja ti reklama.
– Šta bona? Šta sam posefio?
– Daj ga zagrij, pa ga odmah hladi!?
Ode, smijući se i ostavljajući nas zabezeknute i bez odgovora.
Sad se Elčo ćeška po glavi i promuca:
– Ja ću onako kako ja znam, pa makar me iz kuće izbacili.
Nakašlja se, proba jednu sevdalinku i gromko zagalami:
– Narode, narode, da vidiš ove zgode! Haj’mo žene, navalite kod mene! Vruć u ruku! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, prži ga kasnije!
Odoše kukuruzi k’o halva, a mi postasmo solventni dečki.
Nama je život sa Elčom bio fešta, sve dok ne nahrupi zvjersko doba.
Vihor rata ga odnese.
Njega i još mnoge.
Na hiljade.
Nastala u novembru 2013.godine Aci Tagor 1414
Kazujući u pero i slušajući stihove
„I umrijeću,prežalit vas neću“.