FUAD (SEJFULAH) MUFTIC
Fuad Muftic je rodjen 30.05.1932. godine u Rogatici. To su bile generacije cije je djetinjstvo bilo poremeceno Drugim svjetskim ratom a zatim poratnom neimastinjom. Pa i pored toga
Fuad zavrsava prvo zanat a potom se dalje skoluje.
Radio je u Osnovnoj skoli “Ragib Dzindo” u Rogatici kao nastavnik opstetehnickog obrazovanja. Rahmetli Fuad je bio i moj nastavnik, koji mi je dao prva znanja iz oblasti tehnike. Tu je radio sve do penzije.
Zarobljen je u svom stanu, zajedno sa porodicom i ostalim komsijama, Bosnjacima I odveden u crkveni dom a zatim i u rogaticki logor u srednjoskolskom centru. Od tada mu se gubi svaki trag i njegovo tijelo ni do danas nije pronadjeno.
Iza Fuada su ostali supruga Behija i kcerka Jasna.
Neka mu je vjecni rahmet.
[color=#825900][quote=”Hakija Muftic(citat)”] Moj brat Fuad bio je nastavnik na Osnovnoj skoli “Ragib Dzindo”-; predavao je osnove tehnickog obrazovanja. Njegova supruga Behija, bila je sluzbenica u preduzecu TPR, a sin Samir i kcerka Jasna djaci. Zivjeli su i radili u Rogatici, odrzavali dobre odnose sa svim gradjanima, pozdravljali se sa svima koje su susretali, s nekim bi prijateljski zastali, razgovarali i na rastanku jedni drugim zazeljeli sve najbolje. S komsijama i prijateljima odnosi su im bili jos srdacniji a susreti cesci. Razlike nikakve nisu pravili, ni po nacionalnom ni po bilo kojem drugom osnovu. Jos od ranije, iz generacije u generaciju u Rogatici je gajen gradski i gradjanski nacin zivljenja. Znalo se da si Rogatcanin, ostalo nije bilo bitno i nije se ni pitalo. Onda je to aprila/ maja 1992. godine sve pogazeno, sve prekinuto. Zaboravilo se na zajedncki suzivot, na sve dobro sto se godinama izgradivalo i postizalo. Poceli su progoni muslimanskog zivlja od strane agresora, cetnika i onih koji su im pomagali.
Fuad je sa svojom porodicom stanovao u stambenoj zgradi u Prvomajskoj ulici br. 2. Zbog straha od granata i puscanih metaka svi su stanari silazili i boravili u stanu u suterenu; tu su i spavali. Do njih je bio istovijetan stan gdje je stanovala srpska porodica, ali je tih dana stan bio prazan. Cetnici su, izgleda, saznali da je u onom stanu zbjeg muslimana stanara cijelog stubista i odluce da ubace rucnu bombu i sve pobiju. Dosuljali su se do stambene zgrade i ubacili bombu, likujuci da su pobili muslimane. Kako su bombu bacili u susjedni stan, gdje je stanovala neka Milka, stanari stubista u susjednom stanu su prezivjeli. Radost je bila kratkog vijeka. Isti dan su ih srpski vojnici pokupili i odveli u supu – kokosinjac – garazu kod pravoslavne crvke, gdje su bile vec zatvorene zene i djeca iz naselja Gracanica. U ovom malom i neuslovnom prostoru ostali su tri dana i noci. Svakog jutra je iz komsiluka popova zena donosila za djecu logorase ustipke, a rucak za sve donosili su Nerici. Nakon tri dana dosao je autobus kojim je vecina odvezena za Zepu. Putem do Zepe maltretirani su i zlostavljani. One zene i djecu koji nisu stali u autobus odvukli su u srednjoskolski centar na izlazu Rogatice, gdje je vec bio logor za muslimanske zene i djecu.
Behija i Jasna su. u ovom logoru zadrzane 15 dana, a zatim sa vecinom zena i djece potrpane u kamione i odvucene na liniju razgranicenja kod sela Manguric, nedaleko od Olova. Ovdje su ih cetnici ostavili, a zatim su sve prihvatili borci Armije BiH koji su tu drzali borbenu liniju. Nakon toga su prebaceni u Olovo.
U 2005 godini izmedju Rogatice i Seljana u sekundarnoj masovnoj grobnici nadjeni su ostaci tijela Ismeta Mehmedovica, Hedijinog muza, kojeg su cetnici 1992. godine zatvorili u Rogatici. U isto vrijeme zatvoreni su u cetnicki logor u Rogatici Fuad Muftic i njegov sin Samir, koji je imao samo 18 godina, Behijin muz i sin, a Jasnin tata i brat. O njima se nikad nista nije saznalo.
[/quote][/color]