Mustafa Muhidin Kurtić
[b]Žepa
ratni dnevnik[/b]
Izdavač: BMG Bosanska medijska grupa
Za izdavača: Elvira Jaranović
Mustafa Muhidin Kurtić ”Žepa, ratni dnevnik”, 2006.
Urednik: Mehmed Pargan
Tehničko uređenje: Tarik Ibrahimović
Uređivački kolegij: Mehmed Pargan, Elvira Jaranović, Hazim Karić, Ramiz Salkić, Aida Pargan, Nikola Ivanović, Mehmed Đedović, Indira Jaranović, Amel Emrić
Recenzenti: Nikola Ivanović i Hazim Karić
Lektor i redaktor: Elvira Jaranović, Mehmed Pargan
Dizajn: Indira Jaranović i Benjamin Muhamedbegović
Fotografija: Amel Emrić
Ilustracije (nastale u logoru Šljivovica): Mujo Kulovac
PREDGOVOR
Da bi smo govorili o jednom narodu, njegovom određenju, bitna su tri elementa: porijeklo, mjesto rođenja i mjesto u kojem živi.
Zato nemojmo to prepustiti zaboravu. Mada se historijski dokazuje da smo stoljećima živjeli u vrlo složenim okolnostima, koje su svakog savjesnog Bošnjaka – Muslimana tjerale da razmišlja o sebi. Stoga se predajmo jednom od najvećih iskušenja ovozemaljskog života ”upitanosti”. Odgonetnimo ko smo, odakle smo, gdje idemo, gdje smo i čemu nas vodi ovozemaljski život.
To su vrlo bitni faktori razmišljanja svakog pojedinca, koji će nas najbliže primaći našem ”identitetu”. Mjesto i sredina u kojoj se nalazim dok sam ovo pisao, hiljadama kilometara je daleko od mjesta gdje sam rođen, odrastao i odgojen u bošnjačko – muslimanskom duhu. Daleko sam od prelijepe Žepe, daleko od grobova najmilijih, bez starih jarana, daleko od svega što se zove ”moje”. Pored svega toga još uvijek sam uz svoju vjeru, tradiciju i kulturu koju njegujem u ovim dalekim bespućima i teškim vremenima.
Stoga se osjećam velikim dužnikom prema mojoj rodnoj grudi, mojoj Žepi, mojoj Bosni, te želim da svojim kazivanjima i svjedočenjem probudim uspavanu svijest ostalima koji polahko, ali sigurno zaboravljaju. Zaboravljaju ko su i odakle dolaze, prihvataju tuđe, promovišu se novim bićima, prodali se… Kolovoz života im odmiče…
Mnogo je onih koji su rođeni i koji su prve korake tamo naučili, prve riječi tamo progovorili a danas se odriču naše svete Bosne i Žepe jedine. Gaze i blate ”herojsku” krv prolivenu, kojom se branila Bosna i Hercegovina. Krv i hiljade šehida koji bijahu cijena naših života i opstanka. Sve to gaze i dalje odgajaju djecu na pogrešnom putu, a ne u bošnjačko – muslimanskom duhu, interesa radi u tuđem svijetu, a da im niko ne zabranjuje.
Gdje god da nas ima, trebamo zračiti izrazom i vrijednošću našeg naroda, posebno odgajanjem naših naraštaja i njihovim izvođenjem na pravi put, put istine. Ukazati na jednu istinu, na mračnu prošlost koja nas ne smije zadesiti ponovo.
Ne odričimo se rodnog mjesta, ne zaboravljajmo ga, pričajmo djeci o njemu, upozoravajmo ih na ono što se desilo. Kažimo im da se tamo desilo nešto što je najgore, a zove se rat. Upozorimo na to ”ko ga je nametnuo”, ko nas je ubijao do istrebljenja, ko nas je protjerao pa nismo tamo.
Naime, sve što ću napisati odnosno urednije prepisati iz moga ratnog dnevnika, neće biti štivo koje će nekog zabaviti. Ne, ne pokušavam napisati ni jednu riječ neistine, napraviti neki ratni triler i tome slično. Uistinu, nisam tome ni vičan. Ne pravim umjetničko djelo jer to ne umijem, a niti posjedujem virtuoznost kazivanja. Bit će dnevnik, a neće to biti, bit’ će hronika, a neće to biti, ili neki memoari, ali ne ni oni. Bit će to preživljeni događaji u ratnom holokaustu, pretočeni u gnjev i srdžbu koji iznjedriše moja kazivanja.
Sve mi izlazi samo po sebi, spontano i valjda zato što prisutnost vječnog gnjeva, jada i tuge oivičavaju cjelinu mog kazivanja o stradanju naroda Žepe.
Zlo zatiranja Bošnjaka – Muslimana Žepe, pa i BiH jednostavno je nagnalo moju dušu da kroz smrt i prolivenu krv mojih najmilijih i svih šehida i gazija Bosne i Hercegovine progovara.
Pitam se čemu ćutanje? Čemu predavanje zaboravu svega onoga što pomaže u prikrivanju zločina i njihovih izvršioca? Daleko je bio i jedan dan šutnje o svemu što se zbilo.
Zar da zaboravimo tu, tada pridošlu divljinu koja svojom stihijom smrti i zatiranja stade na put tek procvjetalim mladostima, tek rođenoj djeci, sretnom i prelijepom životu.
Otvorimo oči…
Mustafa M. Kurtić, Atlanta, Georgija, 2005. godina.