Prvi maj, a rat
Petak, 1. maj 1992. god.
Sjećanjem na nekadašnji Praznik rada pokušavam osvježiti ove sumorne dane, onako samo za sebe. Pokušavam naći način kojim bi se razbila sva ova tama koja se nadvija, pritiskajući nas mračnim nabojima zla, koje se osjeća sve više, tu iznad naših glava. Cijeli prostor kao da se parča u mozaik koji se ne može više nikada sklopiti i stvara meni neki nepoznati ambijent u kojem se nezaustavljivo gubim. Našao sam se danas sa nekoliko jarana da malo sjednemo, nađemo neku nama dragu temu, tek toliko da se prisjetimo 1. maja. Ali svako sjećanje na nešto što je bilo lijepo razvedri i oblačan dan. Naprotiv, danas je bilo tako lijepo vrijeme. Čisto, prozirno, svježe, pravo proljeće. Livade su okićene u raznorazne cvjetiće. Tek poneki rafal koji bi se začuo sa Borika, Mislova i Babljaka vratio bi nas u stvarnost. Pa zar se baš više ne može normalno živjeti. Spremiš se za nešto lijepo, očekuješ idealan dan, živiš u nadi za bolje sutra, a onda ponovo uznemiravanje. Kao da su na toj strani tamo bolesnici, životinje, ili ni sam ne znam ko. Kao da ih je neko pustio iz kaveza i bježe od svake kontrole. Bježe od svake moralnosti i dobročinstva. Ne znam ni kakvu bi čovjek dao definiciju svih sljedbenika ludog psihijatra Radovana Karadžića. Daju se lahko zavesti, slijede luđake u stopu, kao slijepci, vjeruju u lažnu priču s Kosova polja i ideologiju Gorskog vijenca u kojima se hučkaju* k’o bijesni psi, a da ne govorim o Načertaniju Ilije Garašanina.
Naše malo poslijepodnevno druženje prekinula je vijest o događaju na Lazama. Rekoše da je u Žepu dolazio Juso Ćesko sa nekim porukama od Srba koji su već bili na Lazama. Neki Milisav iz Mislova je kao rekao da Lažani kao i Žepljaci moraju predati oružje kako bi živjeli u miru. Da živimo u miru! Pa da nije njih Srba, niko ne bi bio uznemiren i raseljen. Očigledan dokaz svih zbivanja u BiH, posebno u susjednom Višegradu koji više nego jasno ukazuju ko pravi nerede i ko ne živi u miru. Tek rođena djeca koju majke donose iz Višegrada ne znaju da su uznemirena. Eto danas sam upravo bio u društvu nekih momaka i cura koji se, kako kažu, ne smiju vratiti u Godimilje i u Živaljeviće, jer Srbi prijete i provociraju, a nama šalju recepte ”kako živjeti u miru”. Dok ovo pišem na Jeliku, gdje sam došao odmah po saznanju o Lazama, izašli smo pojačati danjsku kao i noćnu stražu. Nismo mi u izazovu, avanturi i slično. Mi smo valjda samo oni kojima se uskraćuje pravo na život više nego starijima i više osjećamo potrebu da se tome odupremo. Svi su više proživjeli od nas. Neki su već umorni od života i samo bi bistrili politiku koja nas polahko tjera u nestanak. Nisu izgleda ni svjesni šta se događa. Mi se ipak trudimo svojim angažovanjem i prisutnošću da pružimo svima osjećaj zaštićenosti, sigurnosti i na neki način odagnamo strah koji najavljuje razbuktavanje rata. Ne možemo mi spasiti svijet i zaustaviti vrijeme, ali možemo braniti naše pravo na život. Svakodnevno čujemo nove vijesti o stanju u Sarajevu, Goraždu itd. Nema nikakvih pozitivnih promjena i samo je sve gore i zategnutije. Zovu me na partiju remija dok nije mrak i u pravu su, jer sutra je novi dan i nova nafaka.
Nastavice se