Partija remija pred pad enklave
9. juli 1995. god.
Oko Srebrenice se steže sve jači obruč. Linije odbrane popuštaju. Panika zahvata grad. Mještani okolnih sela napuštaju svoje domove. Rijeke prognanika lutaju ulicama Srebrenice. Upućujemo posljednji apel Vladi Bosne i Hercegovine, Generalštabu, Ujedinjenim nacijama:
– Srebrenica je pred padom!- odjekivao je zvonki glas Nihada Nine Ćatića, ratnog izvještača iz Srebrenice.
Neko je donio radiokasetofon i akumulator tako da su svi, osim straže, sjedili u sabijenom krugu oko radija. Nastavak emisije Radio Sarajeva nisam htio saslušati sa čime su se složili i ostali izviđači po našem dolasku u logor. Tražili smo večeru koja je već bila gotova, uz srdačnu dobrodošlicu našeg Šace. On nas je smireno i ukratko izvijestio, te nam savjetovao da odigramo bar jednu partiju remija.
– Ulja za rasvjetu bajte imamo i previše! Samo još da napravim rezerve fitilja! Sad će i mrak!- rekao je Šaca, trljajući svoje neumorne šake.
Poslao sam nekoga da kaže mojima da neću doći večeras. Trebalo mi je odmora jer hodanja mi je i previše, a osim toga ponovo radimo na izviđanju. Radije bih noćio kod svojih, ali stvarno me ubija to rastajanje. Znam da su dobro, a i Enver je s njima te još neko od rodbine. Bitno je da je za sada sve u redu, a za dalje ćemo vidjeti.
Ponovo ništa ozbiljnije oko zone odgovornosti, to će komandiri detaljnije referisati u knjizi dnevne zapovijesti. Možda ću to prepisati sutra. Bilo je rijetkog granatiranja i sporadične pucnjave, dok se u daljini oko Srebrenice čulo skoro neprestano granatiranje teškim oruđima.
To bi bilo sve za danas. Čekaju me za partiju remija čime ćemo bar na kratko prestati misliti na ovu ružnu stvarnost.
Nasavice se.