Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Uoči Kurban Bajrama
    3. april 1992. godine

    Evo već je 3. april 1992. godine. Sjedim u svojoj sobi, gledam i slušam Senada Hadžifejzovića, voditelja na Televiziji Sarajevo. Prikazani su snimci apela predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, Armiji (JNA) da zaštiti Bijeljinu. JNA to rado obećava, ali opravdanje za nepoduzimanje ozbiljnijih koraka traži u divljanju paravojnih formacija koje navodno ne mogu kontrolirati. U posljednjih sedam dana paravojne formacije kontroliraju: Foču, Čajniče, Višegrad, Zvornik, Bijeljinu, Bosanski Brod, Derventu… Mnogi gradovi su pali u brzoj akciji kao i Kupres, grad koji kontrolira glavni put za vitalne planine u zapadnoj i centralnoj Bosni. Po pravilu, JNA bez otpora okupira mjesta u BiH, pružajući totalnu potporu paravojnim formacijama kao što su ”Tigrovi” Željka Ražnjatovića Arkana, ”Beli Orlovi” Mirka Jovića, ”Četnici” Vojislava Šešelja.
    Pridrijemao sam, ali znam da neću moći zaspati pa evo švrljam. Još uvijek ne mogu sve da shvatim, a u očima mi stalno slika koju sam doživio 30. marta na Lijesci, prije dva dana. Svi oni bradati četnici, pesinave spodobe, i oni očajnički izrazi nedužnih ljudi koje prislonjene uz automobile, autobuse i kamione maltretiraju, pljačkaju i tuku samo zato što su Muslimani! Već je 22 i 30 i još je malo preostalo do polovine noći. Mislim da bi bilo dobro da odem do Đede Saliha jer znam da ne odmiče od radija i TV aparata. Svaki dan me zanima šta on kaže. Preživio je Drugi svjetski rat pa njegova iskustva ne mogu negirati.

    ***

    Vratio sam se u svoju sobu i evo već je 1 i 20 poslije pola noći. Đedo Salih je otišao vani. Ponio je sa sobom po običaju svoju lovačku pušku. Znam da ni noćas neće spavati, bdjet će nad nama.
    – Djeco, belaj će biti! Daj Bože da ne bude, al’ nije dobro!- govorio je svaki dan.
    Rekao je da je već kasno i da trebam ići na spavanje. Možda sam mu već i dosadio svojom znatiželjom o njegovim pretrpljenim ratnim danima. Propatio je. Bio je zarobljavan, prinudno odvođen na ratišta čak i u Rusiju. Nikad nije skrivao žaljenje za nama.
    – Ja sam već star! Sa mnom šta bude! Vi se morate pripaziti i sačuvati!- govorio bi nam Đedo.

    Nastavice se