Odjek granata iz Srebrenice
7. juli 1995. god.
Protekli dan me naprosto smorio. Tako umornoga dočekali su me u strininoj kući, sinoć oko 8:45 sa lošim vijestima: ”Dušmani danas napali Srebrenicu”. Te vijesti bile su kao hladan tuš koji je potvrdio sve one skrivene sumnje u dubini, kojima nisam htio dopustiti da me nadvladaju. Sada sam ih slušao, za trenutak nisam mogao povjerovati, kao da sam čuo za nečiju smrt. Mrak je tek padao, sjeo sam na travu, mokru od večernje rose koja je već osvježavala tlo. Vijest me dotukla. Zatražio sam vodu da bih oprao noge i bar malo došao k’ sebi. Upitao sam ih da li su imali ikakvu drugu vijest, blažu, veseliju, nešto da me odmori? Onda sam se povukao shvativši da su ozbiljno zabrinuti, te ponovno zatražio posudu hladne vode. Rekoše da su slušali sarajevski radio, a i srpska Srna objašnjava da su Muslimani oko Srebrenice počeli sa provokacijama i tome slično. Sve u svemu, svodilo se na jedno: napadnuta je ”zaštićena” zona. Napadnute Ujedinjene nacije. Dogodilo se nemoguće, (ne) očekivano… Zna se da smo sljedeći.
Gledali smo svjetleće projektile, puščane, kako svoj put završavaju negdje iznad sela Čavčića, ispaljenih sa položaja u selu Vrtače. Dvije granate na terenu Bokšanice, nekoliko u Pripečku…
Nena, najstarija među nama, sugerisala nam je da uđemo unutra:
– Puca, može šta zalutati. Akšam je, naograjsat’ ćete.
Poslušali smo je, a meni je posebno bilo drago da su me moje drūge poslušale, te se sklonile već dvije večeri kod strine u podrum. Pričao sam Enveru o našem izviđanju, uz stalne upite okupljenih o detaljima. Postavile su večeru na koju smo obratili posebnu pažnju, naročito ja. Jeo sam dobro prije dva dana, tako da sam završio večeru ne rekavši ni riječi.
Poslije večere Enver, nena Zulejha i ja duhanili smo po jednu cigaru savijušu, te sam otišao do kupatila. Po završetku tuširanja izašao sam sa Enverom vani. Već je padala lagana kiša, čisteći zrak i sada se jasnije nego ikad mogla čuti topovska paljba preko Žepske doline.
– Srebrenica! – rekli smo u glas obojica.
Dosta puta ranije slušali smo topovske paljbe u okolini Tuzle, posebno noću dok je u Srebrenici bilo mirno. Enver mi je rekao da ima neke zadatke na suprotnom dijelu naših položaja, te da je vrijeme za spavanje, ako se bude moglo.
– Slažem se, moja smjena straže počinje u 3:00!
Nisam bio raspoložen slušati jadikovanja žena, te sam se ispričavajući, uvukao u postelju. Probudile su me tačno u 2:00 sata i rekle mi da nisu mogle spavati od puškaranja i granata u okolini, što ja nisam čuo. Oprostili smo se uz moje obećanje da ću navratiti kad budem mogao. Suze, pojava koja me najviše proganja u ovom ratu, padale su ponovo jutros. Do kada ćemo se rastajati? Šahman je pozvao na doručak:
– Probudi ih sve da što prije otkačim doručak! Mora se spremati ručak, jer najavljen je dolazak još ljudstva! Majke ti, šta ti to jutros pišeš? Je l’ nisi spavao poslije straže?
– Nisam Šaca, ne mogu, pokvario bih dan, a pišem šta je jučer bilo!
– Pa i jučer si pisao, nego mi nezgodno da te pitam!
– Jučer je bilo za jučer, ili možda za dan ranije!
– I tako svaki dan? Ti nisi normalan!
– Možda i nisam. Ali niko ovdje nije ili neće biti normalan. A ako to ne zabilježim, nikome nikada i neće biti važno to što smo prestali biti kao drugi ljudi.
– Ma hajde, šalji smjenu straže, završimo sa doručkom!
– Dobro Šaca, ali se drži ako doručak bude sfušeren!
Bilo je krajnje vrijeme da ostavim ovo škrabanje. Poslije doručka znam šta mi je činiti, jer se nadam se da ću zabilježiti još ponešto.
Nastavice se.