Drugi dio
Prođe mnogo vremena od kada su utihnuli topovi, pucnji, samrtnički i ratni krici… Protutnjalo je sve. Od nekadašnje Žepe sada ostade samo ime, nekoliko godina je samo spominjaše, onako pustu i usamljenu dok je dozivala svoj narod, narod koji joj se nije mogao vratiti. Nove gazde Žepe postavili su natpise Lovište Sjemeć, misleći da su istrijebili ”štetočine”, za šta nas smatraše, pa se osjetiše da je humanije da na otetu zemlju nasele životinje, da prodaju skupocjene kože Švabama i Šveđanima, da se hvale sa novim lovištem… Prođe i to, pisaše o tome i novine, pripovjedaše o tome mnogi koji Žepu obilaziše, prikradajući se u nju kao da je ne smiju ni vidjeti. Trajalo je to pet i više godina, grizlo me i razdiralo. Brinuo sam se. Brinuo sam o drugoj mi majci u dalekim bespućima, hiljadama kilometara daleko. Sjetih se da sam rat dočekao mlad, zelen, i nadasve povrijeđen, ugrožen. Tad me to nagnalo da bilježim o onome što se počelo dešavati, i bilježio sam. Sve je to ostalo nedokučivo i predaleko. Vrijeme je gazilo sve pred sobom, kosmičkom brzinom se udaljavalo, prijetilo nestanku iz sjećanja. Nazirao sam zaborav i počeo mu se odupirati, čelično i odlučno kao nikada. Osvježavao sam pri svakom ukazanom trenutku sjećanja na Žepu, kako sebi tako i drugima, osjećajući lagodnost i čast. Počele su kružiti vijesti da se Žepljaci vraćaju, radovalo me pa se opet prisjećah kako sam bio prinuđen napustiti moju Bosnu, poslije svega, poslije Žepe u kojoj mi ostade sve što je moje. I tad mi bijaše teško i tad se nađoh u krizi u kojoj se osjećah poput dezertera, mada bijah odan Žepi sve do njenog istrjebljenja ’95. godine. Čitao sam u svemu što mi je došlo pod ruku, o povratku Žepljaka, o nekim programima i djelatnostima. Radovao sam se, mada počeh spoznavati da je povratak zanemarljivim dijelom ostvaren, ali je ipak trajao. U tom periodu vratila se jedna osoba, meni nadasve draga i mila, moja nena Zulejha. Nije mogla više truhnuti u betonskim zidovima Sarajeva, čeznuti za svetim joj mjestom u koje je ipak omogućen povratak. Jedina žena koja se pored još nekoliko muškaraca vratila. Sama je i brinem za nju, preostala joj je jedino Žepa poslije svih kojih je imala. Sve pobijeno i rasijano po svijetu, a ona neće da gazi granice Bosne, vani nikako, san koji je trajao pet godina ostvario joj se i našla je duši spokoj i mir. Trajao je povratak još neko vrijeme i ponovo se sve ušutjelo, shvatih da je interes Žepljaka uslovno rečeno nikakav. Vrati se samo desetak osoba i to bi sve.
Krivio sam i sam sebe, i druge, i prokletstvo koje nas udalji, pa nam ne dopušta da dođemo pameti, da se ponovo nađemo na okupu. Sam sebi postadoh glavni krivac razmatrajući mogućnosti da se vratim, da budem u Žepi. Odbacih krivice sa svih pa i sa sebe i shvatih da smo stvarno u prokletstvu, u tuđem svijetu, na drugim kontinentima, u muhadžerluku diljem Bosne, i nešto nam ne da da se vratimo. Pomirih se sa sudbinom, privremeno i poraženo, te i dalje ostadoh u svojim krhotinama života u kojima sam lebdio, tražio nešto i nadao se. Život je u istinu težak. Sva ta gonetanja stvarnosti gurala su me u misterije, tragedije i smrti iz prošlosti, u nepoštenja, u laži… Istrajao sam, brojao dane u kojima sam razabirao izgubljene dijelove mozaika prošlosti, u kojima sam lebdio. Dočekao sam da se računi počnu svoditi, da istina pomalo izviruje iza svih apsurdnih laži. Počeo je čitav svijet da ih traži i da dokazuje njihova zlodjela. Ponovo se pričalo o povratku, kuće se gradile svakim danom, kako kome, ali nikako da se narod vrati.
Sumnje da Žepljaci ne pobuđuju interese povratka kružile su štampom, internetom i mahalama. Sarajlije prigovaraše da se ne može skrhati vječni san Podrinjaca o nastanjivanju u Sarajevu. Donekle sam ih opravdavao, ali i prezirao. Prošlo je još nekoliko godina, dvije pa i treća nastala od kada su se počeli Žepljaci polahko približavati ognjištima na kojima gradiše skromne kuće uz pomoć cijelog svijeta. Tad su proradili nemiri mojom dušom i u savjesti pa poželjeh da obiđem Žepu. Biješe to ove godine, devet godina od kada zadnji put vidjeh Žepu sravnjenu do zemlje dok je pljačkaše bezdušnici srpskog roda.
Svih prethodnih godina osjećao sam se poput Vezira Jusufa koji je mislio o Žepi, iz koje su ga odveli u daleka Osmanska Carstva. Zaimao je Jusuf velika bogatstva pa tad riješio podizati zadužbine, hajire u Žepi. Ja samo poželjeh otići i vidjeti Žepu, potajno se nadajući da ću pronaći moje dnevničke zapise i uz Božiju pomoć objaviti ih, i tom istinom podsjetiti sve o jednoj Žepi, koja nikog ne zanima. Tad sam odlučio pisati i predati se nekom nepoznatom amanetu, valjda Božijem ili možda vapajima svih onih koji padoše za Žepu jedinu.
Dočekao sam i to, mjesec juni, četrnaesti dan, 2004. godina, kad me Bokšanica planina svojim oštrim zrakom ošamari i uvuče u zelene aleje u kojim sam nestajao beskonačno sretan.
Nastavice se