Trasa je bila dvadesetak koraka široka i svo granje bilo je nabacano na ivice trase, tako da niko nije mogao preći trasu, a da ne nagazi na to suho granje. Vidjele su se dvije potezne mine koje su bile zapete od jednog do drugog kraja trase. Izgledalo je nemoguće proći liniju. Da se vratimo nemamo gdje, jer smo znali da je isto i na ostalim mjestima, a i hrane nam je ponestalo, tačnije neki već nisu imali ništa. Onda smo riješili da kad se pomrači probamo tu preći, pa što Bog da. Sabrija se vratio po ostale, a Merdan je iskoristio priliku i pretrčao u jednu smreku na polovini trase. Odatle mi je prstom pokazao nešto što se nije moglo vidjeti s mjesta gdje sam se ja nalazio. Na polovini brda nalazila se još jedna bajta. Ispred nje je sjedio četnik i gledao u našem pravcu, srećom nije nas primjetio. Po suncu sam zaključio da do mraka ima najmanje još tri sata. Prišli su i ostali. Znakovima sam im pokazao gdje se šta nalazi i da ćemo čekati mrak. Mislim da su to bila najduža tri sata u mom životu. Toplo, komarci ujedaju, a ne smiješ se pomaći. Minuta je bila ko’ godina. Kad se počelo smrkavati jedan od četnika se odvojio od ostalih, sjeo na obalu potoka stavio pušku preko koljena i počeo da mota cigaretu. Kakva sreća, straža i po noći. Ali šta je tu je.
Merdan je krenuo prvi. Jedva sam ga vidio u mraku. Prišao je mini i presjekao žicu. Prešao je preko trase, iza njega sam prešao ja, pa onda ostali i to tiho, jedan po jedan. Nevjerovatno, nije se čula ni jedna grančica. Ima Boga, pomislio sam. Kad smo svi uspješno prešli trasu, krenuli smo dalje i poslije nekoliko koraka zaključili da zbog gustog žbunja ne možemo dalje. Odlučili smo da je najbolje da tu dočekamo zoru, jer svakako nismo znali gdje je naša linija. Oko pola noći zazvonio je četnički telefon, sad smo jasno čuli šta govore. Izgleda da su neki napustili položaj. Tek što je počelo svitati krenuli smo dalje. Naišli smo na neki šumski nogostup koji se kasnije pretvorio u širi put. Pošto se put vraćao prema potoku, mi smo se odvojili od njega i pošli prema proplanku koji se nadvijao nad Goražde. Tu je Merdan opet skinuo minu koja je ovog puta bila zapeta u visini grudi. Na ivici proplanka vidjela se tranšea koja je bila okrenuta prema gradu. Malo više bio je veći bunker koji je isto bio okrenut prema gradu. Mada nam ništa nije bilo jasno, riješili smo da pređemo proplanak i iz tranšeje izvidimo gdje smo. Sa nama je bio jedan Edhem iz Luke koji nam je rekao da je išao u školu u Goražde i da dobro zna taj teren. On je sa mnom i Merdanom pošao do tranšeje da izvidimo kako ćemo dalje. Ostali su ostali da čekaju na ivici proplanka. Prešli smo proplanak bez problema i iz tranšeje vidjeli grad kao na dlanu. Narod se kretao ulicama kao da uopšte nije rat. Tako blizu, a tako daleko. Par stotina metara lijevo od nas bila je crkva u Kopačima, a sa desne strane punkt koji je pripadao UNPROFOR-u. Nismo ni znali da je bio napušten. Edhem se vratio po ostale. Kada su bili na pola proplanka iz bunkera je izašao četnik koji se izgleda tek probudio, jer je počeo da se proteže. Naši su ga vidjeli i krenuli da se prebace u žbunje ispod proplanka. Pukla je mina i pas koji je išao za nama čitavim putem, iako smo pokušali da ga se riješimo, zacvilio je. Četnik je samo zazviždao i vratio se u bunker. Imao sam predosjećaj da je Bego aktivirao minu. Brzo smo se prebacili preko tranšeje i spustili do naših. Bilo je tačno da je Bego aktivirao minu ali srećom nije ga zakačila. Poslije nekoliko trenutaka kad smo se smirili, dogovorili smo se da Merdan i ja siđemo na ulicu i tako ulicom uđemo u grad. Sišli smo kroz bašču, pored zapaljenih kuća, do puta koji je povezivao Goražde i Kopače. Otkočenih pušaka, jedan sa jedne drugi sa druge strane ulice, krenuli smo prema gradu. Odjednom u jednoj ruševini začuli su se glasovi. Mi smo ih vidjeli prvi. Mada smo pretpostavljali da su naši okrenuli smo puške prema njima. Nekoliko trenutaka kasnije i oni su primjetili nas. Predstavili smo se, a oni su pitali koliko nas ima i rekoše da nas očekuju već od pada Žepe. Desetak minuta poslije jedan od Goraždana i ja vratili smo se po ostale. I tako nakon dvanaest dana pažljivo, uz nadljudske napore i mnogo sreće ušli smo u Goražde.
Nastavice se