– Nadam se da si to ti? – pružio mi je papirić.
Gledao sam ga, pokušavajući prepoznati nepoznato lice. Zahvalio sam mu se i pokazao mu drugi pravac koji mu je trebao. Otvorio sam papir i pročitao poruku: ”Večeras u 7:30, sastanak na Strmcu, hitno, obavezno naoružan”, a u potpisu je stajalo ”komandir čete”.
Papir sam spalio, izgrlio se sa svima, poselamio, uz sugestiju da shvate ozbiljno ono što sam naredio i da me poslušaju. Odlazeći u pravcu Jelika osjećao sam neku tegobu. Ni sam ne znam po koji put sam se upitao: Da li će stvarno ovaj juli 1995. ličiti onom maju 1992. godine? Da li je došao novi početak smaknuća, gladi, patnji na hiljade načina, da li…
Na Strmcu sam zatekao dvadesetak ljudi, a svakoga trena pristizao je još neko novi. Nisam primijetio nikog od komandira, pa sam upitao ima li ikog na Jeliku, ako nema da ode desetak ljudi odmah. Rekoše da je jedna veća grupa tokom cijele smjene, kojoj je krajnji dan sutra, već tamo, a da manji dio boravi na Strmcu. Saznao sam da dolaze neki iz Štaba, pa mi je bilo jasno da je situacija ozbiljna. Po samom dolasku, poslije pozdravljanja ponaosob, skratiše priču, obrazlažući alarmantnu situaciju oko Srebrenice, te da hitno moraju da obiđu zamišljenu liniju odbrane i daju sugestije ili naredbe. Do mraka bijaše ostalo još sat vremena te smo vrlo brzo obišli teren i dogovorili se da za početak osnujemo jake straže (24 sata) i izvidnice u što širem rejonu zone odgovornosti.
Po odlasku ljudi iz Štaba ostali smo se dogovarati. Prisutni su bili svi komandiri vodova, odjeljenja i komandir čete. Cijelu noć smo proveli u bajti*, te uspostavili sistem odbrane koji treba što prije proširiti i učvrstiti na već postojećim položajima iz 1993. godine. Tokom noći čuli su se sporadični pucnji uz još poneku granatu u Pripečku. Nije mi to smetalo da završim dnevnik proteklog dana, na moj rođendan i evo već je 3:30 ujutro, četvrtak, 6. juli 1995. godine. Improvizirani fitilj u nekoj zdjeli punoj ulja polahko dogorijeva, šireći zagušljivi smrad, ali ipak se vidi. Oblici predmeta i lica ljudi u prostoriji, oivičeni svjetlom uljanice, dobili su nove, drugačije konture, kao i ovi dani, kada u ratu otpočinje novi rat, a mi smo nespremni. A ko može za rat i biti spreman.
Nastavice se.