Prije zore krenuli smo dalje, preko Šarana, Šljivna, Duba do Pokrivenika. Cijelo vrijeme išli smo u istoj formaciji: Merdan i ja naprijed, otprilike trideset metara ispred ostalih. Iza nas sam postavio Begu jer sam jedino u njega imao puno povjerenje da će nas štiti ako dođe do nečeg nepredviđenog. Ostali su išli jedan za drugim u razmaku od deset koraka. Predvečer smo došli do kanjona Prače. Odlučili smo da tu prenoćimo. Ujutro smo, niz neki potok koji je presušio i kroz propust ispod ceste, stigli do Prače. Nju smo na jednom mjestu, koje je bilo pliće, pregazili i počeli da se penjemo uz Trovrh. Nismo žurili. Sjeli smo u pola brda da se dogovorimo kako ćemo dalje. Do sada nam je put bio poznat, ali sada više niko nije bio siguran, pa smo odlučili da ne žurimo, jer dan prije ili dan poslije nije bitno. Par sati prije mraka popeli smo se na Trovrh odakle smo odlično vidjeli četničku liniju. Bili smo svjesni da je došao najopasniji dio puta. Pitali smo se kako proći četničku liniju i kako se javiti našima. Već je padao mrak pa smo riješili da prenoćimo.
Najvjerovatnije te noći niko nije oka sklopio. Pao sam u duboku depresiju i sve mi se skupilo. Do prije mjesec dana svi smo bili skupa pa iako je bio rat sve je izgledalo nekako veselije. Sad se sve razišlo na različite strane:Babo najvjerovatnije u Srbiju, Mestrefa, Rasim i mama nekuda konvojem. Malo dalje od mene Bego je ležao, a čuo sam ga da uzdiše i znao sam da i njega isto muči. Poslije mnogo pokušaja da prođe prema Sarajevu (gdje mu je supruga), završiće u Goraždu, za koje smo znali da nije u boljoj situaciji nego Žepa. Kad je svanulo počeli smo da osmatramo brdo koje je bilo prekriveno četnicima i četničkom artiljerijom. Nije nam bio potreban dvogled da bi lijepo vidjeli šta se sve tamo nalazi. Poslije par sati izviđanja dogovorili smo se da priđemo bliže i da probamo obići to brdo. Ostali su ostali čekati da se neko vrati po njih. Došli smo otprilike pedesetak metara do njihovog položaja. Sad smo ih vidjeli ko na dlanu. Vidio se VBR, nekoliko beztrzajnih topova, pamova, patova i mnoštvo minobacača. Sve je to bilo usmjereno prema gradu Goraždu. Četnika smo vidjeli otprilike oko pedeset, dok su doručkovali. U podnožju tog brda primijetili smo mali potok koji je bio obrastao gustim žbunjem. Pretpostavljali smo da on teče prema Drini. Bez priče, samo znakovima, dogovorili smo se da polako siđemo do potoka i da pokušamo tu preći liniju. Tako smo i učinili. Tu smo se dogovorili da se Sabrija vrati po ostale, a da Merdan i ja još bolje osmotrimo to područje. Kad se poslije nekoliko sati Sabrija vratio sa ostalima krenuli smo u istoj formaciji kao i dosad ivicom potoka. Prešli smo jedan asfaltirani put koji je prelazio preko potoka i išao na drugo brdo. Iz pravca četničkog logora pojavilo se vozilo i svi smo polijegali po zemlji, gdje se ko zadesio. Nismo bili primijećeni.
Oprezno smo sišli u udolinu u kojoj je bilo mnogo napuštenih rovova. Mislili smo da je to stara neprijateljska linija koja je iz nekog razloga napuštena. Idući dalje niz potok, poslije nekih stotinjak koraka čuli smo glasove sa lijeve strane potoka. Primirili smo se neko vrijeme osluškujući šta se dešava. Bilo je očigledno da se ne baš velika grupa četnika nalazi ispred nas. Iz razgovora smo zaključili da se ne kreću. Pošto se kroz gusto granje ništa nije moglo vidjeti, a od žubora potoka nije se moglo dobro čuti, Merdan, Sabrija i ja smo prišli malo bliže. Poslije desetak koraka došli smo do prokrčene trase, koja se protezala od brda gdje se nalazila artiljerija kroz potok prema drugom brdu. Na samoj obali potoka vidjeli smo bajtu ispred koje je sjedilo nekoliko četnika i koji su glasno razgovarali. Mada smo bili dovoljno blizu od žubora potoka nismo mogli čuti šta pričaju.
Nastavice se