Stiglo mi je i pismo od rođaka Adila Kurtića1, i sada ću ga staviti da bude prilog ovom dnevniku, jer i u njemu se govori upravo o dešavanjima oko nas:
„Dragi rođače, počet ću ti pisati od one večeri kad smo se rastali između Pripečka i Slapa. Kao što ti je poznato dogovoreno je da se polahko u grupama prebacimo do Križevca. Nas trojica: Bego, Merdan i ja te večeri smo oprezno prešli do nekih livada za prisadom. Tu smo dočekali jutro i onda smo se prebacili do Križevca. Toga dana čekajući da se vi pojavite, polahko smo pretraživali nezapaljene objekte prikupljajući hranu. Taj dan niko od vas se nije pojavio pa smo prenoćili u Križevcu. Sljedeći dan, poslijepodne, počeli smo se iskupljati. Prvo smo vidjeli Ahmeda kod njegove šupe a par sati kasnije primjetili smo kod Bećirove kuće i ostale. Svi smo bili na broju osim Edina, Mehmedalije i tebe. Pošto smo u Bećirovom trapu našli brašna i ostalih namirnica, riješili smo da skuhamo hrane za puta i da vas sačekamo neko vrijeme. Iza pola noći Bego i Etko koji su bili na straži, ušli su uzbuđeni u kuću i rekli da su vidjeli dvojicu i da bi mogao biti neko od naših.
Ujutro smo se povukli dublje u Križevac. Toga dana pojavio se Mehmedalija i rekao nam da ste vas dvojica pošli da pređete preko stijena, te da je on pao, izgubio hranu i da ne zna šta se sa vama desilo. Dogovorili smo se da vas sačekamo neko vrijeme. Ujedno, trebalo nam je vremena da se Mehmedalija oporavi. Poslije dva dana očigledno je bilo da se nećete pojaviti. Iako smo znali da Goražde nije najbolje rješenje, riješili smo da krenemo prema tamo. Preko dana Žepa i sela oko Žepe su vrvjela od četnika. Pljačkali su sve što su mogli. Te večeri, kad se sve stišalo, oprezno u koloni krenuli smo prema Strmcu. Noćili smo na Ravnici jer smo znali da ne možemo u Teslu zbog naših i četničkih mina. Prije nego što je počelo svitati, počeli smo se penjati prema Bokšanici. Na Šahmanovoj krčevini otkrili smo da su četnici pronašli mine koje smo bili postavili. Pomjerili smo se malo dalje prema dalekovodu i udarili na desetine četničkih rovova i privremenih zaklona.
Idući od rova do rova našli smo konzervi, ne mnogo ali dovoljno da nas žive dovedu do odredišta. Predvečer smo krenuli prema raskršću na Bokšanici. Plan je bio da tu pređemo Bokšanicu i preko Godimilja i Sjeverske dođemo u Šetiće. Par sati prije mraka približili smo se raskršću kod Mirsine ograde. Tu smo ostavili ostale a Merdan i ja smo krenuli prema raskršću. Naišli smo na dvije potezne mine koje smo samo prekoračili. Nismo ih dirali. Sa Bokšanice se pojavilo vozilo koje se zaustavilo na tom raskršću i šofer je počeo glasno razgovarati sa nekim. Iz njihovog razgovora zaključili smo da su četnici i da su tu postavili stražu. Poslije otprilike jednog sata čekanja, zaključili smo da se tu ne može proći. Vratili smo se ostalima i dogovorili da se vratimo i noćimo kod Čeke pa ćemo sutra pokušati prema Dobrom Polju. Tako smo i uradili. Kad smo ujutro došli do Dobrog Polja predložio sam da Sabrija i Šahin odu da izvide možemo li proći do Zečice (brdo kod Živaljevića). Pristali su i otišli, vrativši se sa vijestima da se tamo gdje je bila četnička linija čuju psi i da se tamo ne može proći.
Nastavice se