A sad odoh posjetiti grob moga djeteta i popraviti bašluk koji se malo nageo. Bio sam tu i jučer. Grobove oca i Đede sam ovih dana često posmatrao dvogledom. Bilo mi je rizično silaziti dolje da ih obiđem, da im proučim fatihu, a mogu i odavde da im kažem da i ja odlazim, da ostaju sami, da im neće niko čistiti oko grobova i učiti fatihe i da sam posljednji iz familije koji mora otići. Život nas je i onako već rastavio. Moje sestre bijahoše male kad izgubiše oca i Đedu, pa je moguće da ih gube iz sjećanja u iščekivanju da se bar ja pojavim. Znam teško im je svima: majci, mojoj voljenoj supruzi koja nosi moje dijete, tek tri mjeseca začeto. Da li će ovaj put porod biti u redu? Prvo je umrlo na porodu i eto danas sam makar njegov mezar vidio. Da li će ovo dijete koje će se ako Bog da tek roditi, ikada ugledati oca, koji evo već sad brine o njemu? I o meni se svi brinu, ne znaju gdje sam, a ja sam na svojoj pradjedovini. Volio bih kad bih imao vremena i mogućnosti da budem ovdje, da pišem šta stvarno osjećam, šta se sve spustilo na moja iznemogla pleća, šta me pritiska i progoni odavde odakle nikako da krenem. Crna prošlost, surova sadašnjost i mračna budućnost trgaju me, razvlače i cijede do iznemoglosti. Progone me kao i ovi četnici što vršljaju okolo. Svi me gone, progone. Bježim od svakoga i svačega što mi nije u karakteru, a druge mi nema. Postao sam bjegunac kao životinja za odstrel. Bježim od vremena, ne vidim izlaz, a spas još manje.
Nastavice se