Već smo se normalizovali, ali samo privremeno. Predosjećamo šta nas čeka u narednom periodu. Predložio sam Edinu kojim putem da krenemo, ali nisam znao kako da stignemo do Kladnja. Znao sam odlično teren oko Babljaka, Rađevića, Zabrežja, Mislova i Rudice, i mogućnost kretanja šumskim stazama. U tim predjelima se sigurno mogu snaći, a za dalje ćemo pokušati pronaći rješenje. Čuo sam za Devetak planinu i da se završava na sjeverozapadu od Vratara. U tom podnožju znam da postoje sela Mičivode i Kute, a to je prema mojoj procjeni otprilike i pravac prema Kladnju. Znao sam da se od Mičivoda mora kretati malo sjevernije, ako se želi doći u Kladanj. A kako sve to znam? Odgovor je u samom legendarnom Numi Krluču koji je trenutno negdje na teritoriji Sarajeva ili Tuzle. Numo nije bio u ovoj našoj katastrofi. To je momak koji je rodom iz sela Mrče (Prodola) i poznavao je te iste terene, ali sa one strane Devetaka. On je provodio grupe civila do Kladnja 1993. i 1994. godine. Jednom prilikom je, kao moj dobar jaran, boravio kod mene kući, i tom prilikom mi je pričao o svojim avanturama na putu prema Kladnju, što sam, kao da sam znao da će mi zatrebati, vrlo dobro upamtio. Pitao sam ga onako informativno, tada 1994. god. u kojem pravcu je Kladanj, gledano odavde sa Petova Dola. Izvadio je vojnu kartu za koju kaže da mu ne treba, ali eto ima je pri ruci, i pokazao mi rukom preko Dobrotuša, ali za jednu podlanicu desno, ako ispružiš ruku preko Dobrotuša.
Bilo je predveče i sunce je zalazilo lijevo od Dobrotuša, preko Jelika. Ispružio sam ruke spojivši raširene šake odredivši pravac sjeverozapadno. To sam upamtio i o tome sam pričao sinoć sa Edinom, tako da smo ovaj pravac uzeli kao zvijezdu vodilju. Sve što mi preostaje, prije polaska, jeste da ovo što piskaram sklonim zajedno sa mojim bilješkama od 1992. godine na ovamo. Bilješke sam sklonio već 19. jula ove godine, kad su bili pregovori na Bokšanici sa četnicima. Taj dan je bilo primirje, te sam sa svojima skupio sve moje papiriće u jednu veliku staklenu bocu za rakiju, pletenku zapremine 20 litara, dobro začepio i ostavio u jednom gustom grmu u kamenjaru kod pruge. Jučer sam to pronašao. Milo mi je da nije ništa stradalo. Vlaga nije mogla ući i nadam se da ću ako preživim sve ovo, jednog dana to naći i imati za sebe, ako neko drugi ne zabode nos baš tu. Znam da je staklo najbolja ambalaža i neću zakopavati pod zemlju. Samo ću dobro zatvoriti otvor pletenke, pa šta bude. Ostavit ću jednu kratku poruku u litarskoj flaši pored pletenke, tek toliko, ako neko drugi pronađe, makar to bio i Srbin. Naglasit ću da se moja familija nalazi u Zenici, ako se ja nikad ne pojavim. Ostavit ću samo mali trag iza sebe.
Nastavice se