U Drugom svjetskom ratu nije bila uništena, ni bilo kada, a sad su došli oni najluđi, najsvirepiji i najmonstruozniji, koji ne ostavljaju ništa. Kula Redžep – paše, koja je bila zaštićena od strane UNESCO-a, stoji uspravno, ali bez krova. Most ne vidim i bojim se da je i on stradao, da je svojim oštrim lukovima zaronio u hladne žepske brzake. Pitam se odakle samo potiče toliki bijes i destrukcija?
Imam vremena i pomno pratim šta pljačkaši sve rade. Većina njih su civili isto kao i devedeset druge na Boričkoj visoravni. Valjda je pljačka dio njihovoga posla ili zaduženja, da odnose i uništavaju sve što može poslužiti nama u bijegu ili u slučaju povratka. Iz međusobnih dozivanja uspijevam razaznati da su to naše komšije. Slušam dozivanje neke žene, pa osobu koja se javlja dječačkim glasom, a onda vidim kako pomaže dvjema ženama da prikupe nečije krave i volove. Vidim ga jasno kroz dvogled i jedva da ima dvanaest godina. Neće niko iz Srbije dovesti dijete u pljačku po Žepi. To su naše komšije, sigurno, jer žene su mi čak poznate, ali ne mogu gubiti dušu da ih imenujem. Znam dosta osoba iz susjednih sela, onako iz prolaza, ali sam siguran da sam prepoznao Ranka Cvijetića sa Babljaka, Jakova Cvijetića i još neke, ali nisam siguran u identitet. Gledam ih malo prije nego što su zapalili kuću Sabrije Kurtića. Možda nisu oni, ali su tad otišli prema kući, nestali u baščama gdje je bilo oko pedesetak vojnika, koji su danas boravili u istoj kući, a koja je po njihovom napuštanju zapaljena. Preostale su još kuće Huseina Huska Durmiševića i kuća Hajrudina Ćeske. Primjećujem, u vidokrugu je još jedna čitava kuća, u kojoj borave četnici, nju je sagradio Jusuf Vatreš. Još uvijek nije zapaljena ni kuća Hilme Durmiševića u Rovilima, dok je ona u centru Vratara izgorjela prilikom prvog četničkog upada u selo 26. i 27. jula.
Pljačkaši svuda okolo samo rove, prekopavaju, traže, kao kopači zlata. Uhvatila ih ”pljačkaška groznica”. Neke kuće u Vrelu, zatim na Stopu, te oko centra Žepe još uvijek su netaknute. Dok jedne tek hvata plamen, druge opet dogorijevaju. Histerični klici dozivanja, vrištanje i radost podsjećaju na svemirsku ekspediciju, kao da su se pljačkaši spustili na novootkrivenu planetu. Svuda se zavlače, osvajaju. Njihov uspjeh, nažalost, ali je tako. Planeta Žepa je osvojena.
Vojska je svugdje još uvijek, sudeći po broju vozila koja napuštaju Žepu. Reklo bi se da oni glavni odlaze dalje. Ostat će ovi domaći da kontrolišu stanje i da konačno ”počiste” preostale balije i njihova imanja. Ja se pozabavih ovim osmatranjem i bilježenjem malo duže. Mislim da ćemo se još koji dan zadržati ovdje, pa ostavimo nešto i za sutra, ako se dočeka. Moramo do mraka promijeniti lokaciju za spavanje. Mislim da ćemo u šumarak iznad Gradine gdje je puno sigurnije, a i dalje ćemo imati pod kontrolom teren okolo. Još nikakvog traga od ostale grupe, a još uvijek se nadamo.
Nastavice se