Dvogled sam uperio u pravcu Pripečka. Uočio sam kretanje ljudi, vjerovatno su gasili objekte u kraćim pauzama granatiranja. Granatiranje je još uvijek trajalo, doduše smanjenim intenzitetom, dok su se oglašavali plotuni pješadijskog oružja oko Laza, Godimilja, Babljaka, Borika…
Skrenuo sam pažnju na Laze, udaljene oko pet kilometara, duže od dvije godine ozloglašeno četničko uporište. Nisam razaznavao slike i pokrete zbog loše vidljivosti. Dalje sam usmjerio pogled prema centru Žepe, ispred Komande Brigade, gdje je bilo mnogo ljudi. Komešali su se u kretanju.
– Nešto se odigravalo, neko organizovanje! – pomislih.
Ista situacija je bila i u Vrataru, centru Vratara. Mnogo ljudi u odvojenim skupinama se komešalo. Uputio sam se kući u namjeri organizovanja same porodice, a s ciljem da ih sklonim ili prikrijem od eventualnog granatiranja. Dočekaše me ovaj put sa mnoštvom pitanja. Saopćio sam im da se moraju spakovati i pripremiti hranu, odjeću i ostale neophodne stvari te da će noćiti kod nekoga ko ima dobar podrum, da ne razmišljam je li granata pogodila tanki šindreni krov novosagrađene drvene kuće. Ponovo su počele sugerirati i moliti da se ne udaljavam od njih. Bilo mi je teško kao nikad prije. Duže od dvije godine me smatraju glavom porodice, od kako su poginuli rahmetli Babo i Đedo, i podržavaju me u pročelju. Sve više me pokušavaju zaštiti, one tako nemoćne. Od sudbine me ne mogu oteti, svjestan sam toga odavno. Samim tim mi iz dana u dan povećavaju neku šuhvu o samom mom nestanku, uvlačeći mi neki strah kojeg sam se davno riješio, strah od onoga dana kad sam opalio prvi metak na dušmanina. Razdiru me tako da u jednom momentu imam hiljade misli u uskovitlanom mozgu. Imam osjećaj da ludim na momente. Shvatam, sin sam, brat sam, muž i unuk, jedan jedini, a uporedo znam da se neko mora suprotstaviti krvavom dušmaninu, inače nema nikoga. Nestali bi svi. Svi nam to žele i već odavno smo tome svjedoci. Onda sam sebe upitah da li stvarno počinje novi ciklus prisilne smrti, jer osjećam je svud okolo. Ponovo će biti: neko danas, neko sutra, ali to ratno ludilo stalo je prije dvije godine, kada su nam iz Ujedinjenih naroda rekli da ” smo zaštićeni ”, mada za mene nije nikad to stalo, dužni su mi za sva vremena. Nesređene misli mi najednom počeše udarati u školjku lubanje, dobuju, zviždi mi u ušima. Nakratko sam izašao vani. Vrativši se unutra rekao sam im, naredio kao vojnicima:
-Večeras ako ostanem van kuće, o čemu ću vas izvijestiti, prespavat ćete kod Behke (strine mi). Dalje, ako bi se išta ozbiljnije dešavalo, znat ćete i povlačiti se dublje u teritoriju, u čemu ću vam pomoći ako Bog da. Ja moram otići na Jelik. Gore bi trebao biti neko na redovnoj smjeni a do mraka je ostalo još oko dva sata. Neko će iz Komande sigurno doći jer ovo granatiranje nije puka slučajnost. Korisniji ću vam biti ako budem bio gore. Jedino tako vas mogu zaštiti. I pored toga imam dužnost da povedem računa, s vremena na vrijeme, o stanju oko Jelika, što mi je i moralna dužnost. Odlazim na branik i ne idem da ubijam nikog nevinog, idem da nas branim ako to bude potrebno! – potajno misleći da je sve prolazna kriza.
Uplakane i očajne, njih pet, koje su mi sve što imam i kojima sam ja sve što imaju, gledale su me kao da im je to posljednji put. Ubrzo sam bio spreman. Zavezao sam čizme i zatražio nešto hrane i vode, ono što mi je bilo preostalo. Scenu rastanka prekinuo je nepoznat glas:
Nastavice se