Prepričavamo prošle dane. Žalimo za danima koje nam oteše ovi divljaci, zločinci, neljudi…. Sada ponovno vraćamo u razgovor temu kuda ćemo pokušati izvršiti prodor na slobodne teritorije. Na polasku sa Poljanica cilj je bio Goražde, odnosno rejon Vratara i Bokšanice, a odatle je lakše bilo kuda.
Odlučili smo da ne spavamo u štali, nego da se izmjestimo u jedan šumarak koga smo zvali Ivnjak. On se nalazi ispod kuće strine Behke. Tamo smo prenijeli potrebne stvari i oko 4:00, pred zoru zanoćili. Jedva da smo utonuli u san kad je pas koji se nije odvajao od nas, počeo da reži. Skočio sam i stegao ga uz sebe držeći ga čvrsto za čeljusti. Nismo mogli ocijeniti šta se dešava sve dok nismo čuli nečiji kašalj i zveckanje nekog metala, što je dolazilo iz pravca Behkine kuće. Zatim su se začuli koraci koji su lomili travu pod sobom i tiho razgovaranje kroz smijeh. Nije bilo teško da kroz prosjek između šiblja vidimo kolonu od dvadeset osam srpskih vojnika, koje smo lahko prebrojali na mjesečini koja se polahko gubila preko Bokšanice.
Nismo nastavili spavati kada su oni prošli, nego smo sačekali svitanje tu i evo još uvijek smo budni. Vratili smo se sa jutarnjeg obilaženja terena na Strmcu, Jeliku, Podteslom, obišli smo sva mjesta gdje bi se eventualno mogli naći sa ostatkom grupe od dvanaest ljudi. Uzalud, ni traga od njih. Pričekat ćemo još dan – dva pa možda novi plan. Već smo nešto pojeli. Osmatramo sve moguće prelaze, kojima bi se naši mogli kretati u potrazi za nama. Sjedimo evo na Glavicama, tačnije kod bunara ”Baba”, a odatle imamo idealan pregled u širokom luku. Vrijeme je da se malo i odmorimo. Poslije nekoliko krajnje iscrpljujućih dana, a ovako ”sitog stomaka” može se biti i strpljiviji i rahatniji. Na redu je kupanje koje možemo priuštiti, obzirom da smo pored jakog izvora (bunara), pa onda malo češljanje terena i uvid u kakvim se uvjetima nalazimo. Pribilježit ćemo još ponešto.
Nastavice se