A onda su mi se vratile sve te slike. Oni su poginuli baš nedaleko odavde, mirno doručkujući u dugo nekorištenoj štali, gdje se Đedo i Nena smjestiše kad nam je kuća izgorjela. Sjetih se tog kobnog jutra, te tragedije. Sjetih se muka obojice prije nego su otišli Bogu na ispovijest. Između njihove smrti i našeg života nema nikakve razlike. Mi smo ostali da živimo u svijetu koji traje, a njihove smrti ga obilježavaju. Našli su se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Možda griješim. Sudbina je ukinula nafaku. A mi, mi kao da smo izabrali da budemo odavde, jer došli smo ovdje. Jedino se usuđujem odlaziti odavde, jer mjesto rođenja nevažno je u poređenju sa mjestom smrti. Babo i Đedo su se rodili ovdje. Decenijama su živjeli tu, utočeni i učahureni sve do prvih mjeseci rata. Dočekali su da gledaju kuću koja gori, a koju su godinama gradili. Pitam se da li su ikad predosjećali svoju smrt?
Iz ovih razmišljanja me izvukao Edin. Reče mi da ima nešto živo u štali u kojoj je ranije bila smještena stoka. Pomislih da je samo miš, stahor koji je mogao praviti buku. Štala je bila zatvorena. Neko ju je zatvorio, a tamo se nešto micalo. Prvo smo prisluškivali sa odstojanja od jednog metra, da bi smo napokon zaključili da se radi o psu. Zacvilio je valjda kad je registrovao moj dolazak. Iskreno, bilo nam je škakljivo otvoriti štalu. Napokon smo je otvorili i cuko je skočio na mene radosno cvileći i skačući mi na prsa. Ipak me je neko dočekao… A da li ću se ikad sresti sa ostatkom porodice? To pitanje koje sebi svakodnevno postavljam mori me i dalje.
Ostatak noći proveli smo u štali u kojoj su nastradali Babo i Đedo. Tu smo zatekli isprevrtane stvari, kauč, šporet, kao i druge stvari, gdje su pljačkaši pokušali pronaći nešto njima interesantnije. Dobro je bilo da smo našli dva jorgana, jastuke, nekoliko deka i nešto malo ulja, šećera, čistog suđa, malo brašna. Uspravili smo šporet, donijeli drva i naložili vatru te smo nakon toga otišli do njive donijeti krompira, kukuruza (mogao se kuhati u vodi), luka i boranije. Provjerili smo bazen odakle je voda dovedena u kuću i do štala, kako bi smo bili sigurni da ga neko slučajno nije otvarao i možda zatrovao vodu. Brzo smo se kretali u samom pribavljanju potrepština od kojih smo se nahranili poslije dugo vremena. Mjesečina nam je poslužila pa smo zadovoljno sjedili poslije večere skoro do jutra, osjećajući se dosta bolje nego proteklih dana. Povremeno smo ulazili u štalu, izlazili, ali ipak nismo mogli biti potpuno mirni. Četnici su pjevali i dernečili gotovo cijelu noć u centru Vratara, i do nas su dopirali zvuci puščane paljbe, njihovog pjevanja i psovki. Vrijeme je sporo teklo. Odlučili smo se da uberemo i nešto duhana iako smo ga već imali dovoljno. Pušili smo duhan od kojeg su prsti dobili orahovu boju, a taj nekvalitetan dim se zavlačio u odjeću, pod kožu i danima je dobijao još teži, oporiji miris. Poželjeli smo kutiju pravih cigareta. Puno toga nam je nedostajalo, ali prvo je trebalo da se izvučemo odavde.
Bože, želim da što prije odem odavde, od kućnog praga!? Ništa čudno? Najgore stvari desile su se ovdje i ni sanjati više ne mogu šta bi se još moglo desiti. Sada imam samo želju da vidim porodicu. Pokušavamo u razgovoru da sebi dočaramo sliku trenutka kada se sretnemo, ako se to desi.
Nastavice se