Ponovo na kućnom pragu
Petov Do, 4. august 1995. god.
Promjena plana koja se desila jučer poslije podne dovela nas je mojoj kući. Naime, vrlo brzo smo se odlučili da napustimo Križevac jer su nam kiša i magla bili od koristi. Prvo smo zaključili da ćemo izlaskom iz Križevca stupiti na terene koje bolje poznajemo, a i daleko je veća regija Vratara nego Ribioca. Drugo, odustavši jučer od Ribioca svakako smo imali plan Vratar, kao potez probijanja tim pravcem. Završivši moje bilješke u Fejzinoj pećini, neočekivano smo se odlučili za polazak, tako da smo se izašavši iz Križevca prebacili mojoj kući. Mjesto izlaska iz Križevca uspjeli smo pronaći kod kuće Age, odnosno Hamida Guhdije. Tu sam bio svoj na svome. Odatle smo procijenili da do kraja dana, naredna dva sata, pređemo oko kilometar i pol do Petov Dola. Procijenili smo da su pljačkaši vrlo zauzeti, iako se približavala noć, što nam je išlo u prilog. Bilo je i vojske, tu i tamo, uglavnom su bili grupisani u centru Vratara, kod kuće rahmetli Age Heljića, a preciznije nismo mogli vidjeti zbog magle koja se spuštala i povremeno dizala. Prolazak noću nam je također išao na ruku, ali smo konstatovali da je bolje da se prije mraka prebacimo, kako bi koliko-toliko mogli izvidjeti situaciju i njihova kretanja pred zoru. Pravac prebacivanja od Hamidove kuće je bio preko Podžinih livada, koje su bile prošarane ljeskovom šumom i stablima krušaka i jabuka. Kao zaklone pri hodanju i puzanju koristili smo ograde obrasle trnjem, mnoge neravnine i uvale na terenu. Nastavili smo preko Dugih njiva, pa preko Jasika na Glavice pored kuće Edhema Durmiševića. Jedva da je prošlo pola sata kad smo se primakli mojoj kući.
Na prvi pogled sve je izgledalo mirno i tiho. Suton je padao, ali se naglo razvedravalo. Gledali smo oblake kako munjevitom brzinom odlaze ka jugu, klizeći nebeskim plavetnilom kao gliseri površinom Drine. Primijetili smo da se ukazuju mjesečevi zraci koji su izlazili iza, sa istočne strane. Nijednog šuma nismo čuli. Ništa se nije oglašavalo. Pomalo jezivo!
– U svakom slučaju je sigurno!- šapnuo sam Edinu, te smo se uputili ka posjedu.
Mjesec je razbijao mrak dok smo se primicali kući. Oprezno kao dvije zalutale mačke, šunjam se rođenoj kući, koje nema. Drhtao sam, ali ne od straha. Ko sam ja? Šta ću ovdje? Sad sam poput stranca koji se prikrada da nešto ukrade. Još se nisam smirio od sinoć. Nešto me vraća nekom snu, kao da sam sanjao. Prolazeći sinoć ispod jedne štale ka drugoj, našao sam se tačno na mjestu gdje je svoj smrtni let završila granata koja mi je oduzela rahmetlije Đedu i Babu. Stajao sam sada u epicentru eksplozije. Žile su mi se sledile i vratio sam se na trenutak skoro tri godine unazad. Okrenuo sam se Edinu, koji je kao panter, tiho i oprezno, hodao okolo ispitujući teren. Nije se nikad dao iznenaditi. I mene je podučavao tom oprezu. Bio sam sretan što je sada sa mnom. Zajedno smo nešto veliko, bez obzira na rodbinske veze. Gledao je prema meni dok smo stajali na mjesečini koja je bila kao dan i znajući u kakvu sam krizu zapao, prišao mi je i rekao da će otići da nešto provjeri u neposrednoj blizini. Znam da me ostavio da “otpušem”.
Nastavice se