Istovremeno me izluđivao jak žubor i pljuskanje brze rijeke udaljene stotinjak metara. Žubor koji je u mojim ušima potiskivao sve druge zvukove, nadjačavao ih, činio je žed sve nepodnošljivijom. Odlučio sam se približiti kući Hasiba Omanovića. Vjerovao sam da bih se tu mogao opskrbiti vodom. Ali pokušaj je bio uzaludan i samo sam imao ludu sreću pa tu nisam pognojio livadu. U trenutku kad sam se puzeći primakao Hasibovoj kući, oko koje sam vidio na desetine četnika, našao sam se u nezgodnoj situaciji. Kuća, odnosno dvije kuće, ličile su na neki sabirni ili možda komandni centar četnika. Bio sam udaljen oko pedeset metara odatle. Osmatrajući, tražio sam način da pripužem do česme kod štale, koja se nalazila na pola puta od kuće. Kad sam se primakao na pet – šest metara do česme, puzeći ispod ograde obrasle šibljem pored puta, odjednom su se začuli glasovi sa moje lijeve strane. Na toj strani je bila nova štala koju sam gledao preko čiste livade, koja nas je dijelila. Počeli su silaziti sa gornjeg dijela štale, jedan po jedan, njih šesnaest. Zadnji je sklonio merdevine i prislonio ih sa strane uz štalu. Ništa me nije zaklanjalo i sve su prilike bile da će me uočiti jer sam bio udaljen svega dvadesetak metara od njih. Nije mi jasno kako mi je mozak iznenađujuće brzo djelovao. Ostao sam pribran! Uočio sam da mi se maskirna uniforma stapala sa travom i žbunjem iza mene. Samo sam se oprezno namjestio i izvukao dva okvira municije iz rapa sa lijevoga boka. Nisam imao izbora. Pritajio sam se maksimalno dok sam pratio pokrete svih ispred. Znao sam kako moram djelovati ako me ugledaju: precizna paljba po svima koja će ih iznenaditi i dati mi na prednosti. Misli su se munjevitom brzinom preplitale u samo nekoliko sekundi. Otkopčao sam džep na hlačama gdje se nalazila ručna bomba, jer sam pomislio da je došao trenutak biti il’ ne biti. Žbunjem obrasli krak ograde sve do česme zaklanjao me u potpunosti od četnika koji su sa druge strane dolazili da naliju vode. Čuo sam da pričaju o zaklanoj stoci koju pripremaju za večeru i za naredni dan. Neko je spominjao Hasiba, gazdu kuće i posjeda.
– E, da nas vidi Asib (Hasib), i šta se radi, mislim da bi crk’o!
– Tvoj je jaran, tebi bi oprostio, a nas i ne zna! – dodao je drugi.
– Jebi ti njega, što je bilo, bilo je! Nikad više Asib ne prošeta ovom avlijom!
– Valjda ga neće uvatiti ili pretući, a valj’o mi je dosta puta! Šta ću mu ja što nije Srbin!
Bile su to riječi koje se usadiše u pamćenje. U trenucima su me razdirale do bijesa, kao da sam ja Hasib. Jedva sam se suzdržao da ne ustanem i otvorim vatru na đubrad pa šta bude, ali podsvijest je imala jači plan: izbjeći sve sa ciljem prikrivanja pred samim čeljustima zla i progona, istrajati, ma kako to bilo, i gledati u daleko svjetlo na kraju tunela, koji se kao u inat izmiče. Trenuci su bili vječnost u iščekivanju da se izvučem neopaženo. Grupa ispred štale se pokrenula prema kući, skoro u mom pravcu, žučno komentarišući prethodnu noć derneka i slave. Žalili su se na smještaj, psovali nekog ko nije obezbijedio njihovoj jedinici jednu sobu u kući, dok je jedan dobacio:
Nastavice se