Konačno voda za piće
Križevac 2. august 1995. god.
Neprespavana noć nije mi pokvarila optimistično raspoloženje od jučer, iako sam još uvijek umoran i promrznut! Dan jedva da je odmakao dva-tri sata, a kiša poče dobovati po lišću na okolnom drveću, odjekujući kroz noć, ubrzo se pretvorivši u hučanje. Zemlju je opet pritisnula magla. Umotan sam u šatorsko krilo i sjedim zagledan u plamen pored slabe vatrice u nekoj maloj pećini. Sada više nisam sam. Kako se to desilo sada ću pojasniti. Jučer kad sam se pomjerio sa prostora Vraca, s ciljem prodiranja preko rijeke, zapao sam u mnogo neprilika. Evo, moj rođo Edin me propitkuje zašto to moram bilježiti i znam li da me to može koštati, imam li pametnija posla itd.
Zbog surovih uslova u kojima sam se zadesio i nezamislivo teškoga terena koji sam jučer morao preći (iako je bio veoma kratak), probijajući se u Zađel, bukvalno sam se satr’o! Prvi pokušaj da prateći cestu Pripečak – Žepa dođem do Zađela, bio je bezuspješan. Proveo sam skoro tri sata u šunjanju na 400-500 kvadratnih metara, bez napredovanja. Naime, teren Zađela koji je bio naseljen sa desetak kuća, a nisu bile sve izgorjele, vrvio je od pljačkaša i vojske. Slušao sam naredbe da se požuri sa prikupljanjem stoke i povrća, kako bi se na vrijeme obezbijedila večera za ”srpske junake”.
Bila je to tužna slika koju sam gledao. Paraziti su sakupljali tuđe stvari: usjeve i stoku, a nakon toga, svaku opljačkanu kuću za nekoliko minuta gutao je plamen. Tim pravcem nisam uspio, mada je bio najpogodniji zbog same konfiguracije terena. Razmišljao sam kako je onda teren u samom centru Žepe prepun pljačkaša i vojske, ako je ovako ovdje i u Slapu, a udaljeni su četiri kilometra.
Vratio sam se na polaznu tačku, te odlučio da se spuštam ukoso i blago desno prema Zađelu, između ceste i rijeke. Taj dio puta je bio teži, obzirom da sam morao rasijecati trasu ispred sebe metar po metar. Gusto žbunje isprepleteno ostrugom maline i trnova izraslih iz kamenitih neravnina bukvalno su me izmasakrirali. Jedina olakšica mi je bio moj oštri nož. Savladao sam teren za nepuna dva sata i sišao na stari put Žepa – Slap. Tu sam pojeo svu zalihu hrane utolivši žeđ sa samo jednim gutljajem vode, a prethodni gutljaj sam već odavno popio. To mi je bila sva zaliha vode za cijeli dan proveden u napornom pentranju po vrelom kamenju. Osjećao sam neki vakuum u samom sebi, tijela isušenog od žeđi, sa velikim naporom otvaram usta, osjećajući kako mi usne pucaju.
Nastavice se