Idući prema kući trnci su mi ponovo podilazili tijelom. Zastao sam na trenutak razmišljajući o tome kad će sve ovo prestati. Nisam osjećao strah, ali sam bio toliko naelektrisan da je iz mene izbijao neki bijes, uporedo sa gnjevom.
Grmljavinu granata u Pripečku ”pozdravljao” je PAM iz pravca Borika. Orkestru su se pridružili ubrzo iz pravca Laza i drugi instrumenti smrti, a čuo sam i osjećao negdje blizu, kako kugle paraju zrak. Nisam više obraćao pažnju na granatiranje, osvrnuh se na ”ove bliže”, dok sam se približavao kući do koje sam imao oko petnaest minuta hoda. Tamo me sigurno očekuju sa velikom brigom i nestrpljenjem. Već cijeli dan ne znaju ni gdje sam. Brinulo me što komšije, Srbi, oglašavajući se, sigurno stoje u nekom stanju pripravnosti. Vjerujem da se radi o nečem veoma strašnom. Podilazio me isti osjećaj kao onaj kada je počeo rat. Radi nam se ponovo o glavi. Ali kako se može nešto desiti ”demilitarizovanoj” zoni poput Žepe, Srebrenice, Goražda, Bihaća… O njima se brine cijeli svijet! Svi znaju da smo ”zaštićeni” i za nas je rat stao još 1993. godine. Da li stvarno ne postoji zakon svjetskih sila koji može obuzdati ”četničko – srpske” spodobe? Da li mi stvarno ličimo na tovilište pilića koji čekaju da porastu, da bi bili poklani? Ne, mučim se previše nekim stvarima, o kojima ili ne znam ili ne umijem pronaći pravu bit. Ne mogu živjeti s tim, vječno ili privremeno se time opterećivati. Morao sam se usredotočiti na novonastalu situaciju, ma kakva ona bila. Danas širom svijeta, osobe rođene kad i ja bar se prisjete da im je rođendan, i u lijepim okolnostima ga bar obilježe ili proslave sa radošću, u veselju i bez bojazni da li će sutra osvanuti.
Evo, pod plaštom zla koje neumorno lebdi i titra smrću, krećem se umorno i zabrinuto ka kući u nadi da ću sve svoje pronaći žive i zdrave, a strepim da možda već nisu četnici provalili u nezaštićeni dom. Dalje ne smijem ni da pomislim…
Prilazeći kući, na moju veliku radost ugledao sam ih ispred kuće, ali zabrinutih lica dok promatraju uskovitlan dim pogođenih kuća u Pripečku. Zabrinutost i strah nisu mogle sakriti. Gledale su me kao da očekuju odgovor od mene. Majka i moja starija sestra Đemka bile su u stanju panike. Majka je nervozno lomila prste, ibreteći* se, i ne pitajući me gdje sam bio izusti:
– Nemoj Boga ti sine da bi kud otiš’o!
Isti apel uslijedio je i od supruge mi Samire, kao i od sestara, Đemke i Munibe. Počele su plakati sve, osim nene Zulejhe. Ona je još uvijek gledala prema Pripečku, koji se vidio kao na dlanu. Nakon kraćeg vremena starica je zaplakala, vjerovatno se vratila, iz ne tako davne, prošlosti o kojoj je upravo razmišljala. Obgrlila me i sasvim tiho, preko plača, me zamolila da ne napuštam kuću.
– Muhidine, ovo će biti veliko krvoproliće. Čitavu noć nisam izašla iz najružnijih snova. Probudila sam se sva mokra! – reče plačući.
Supruga i sestre su me molile za isto, tako da sam došao u još lošiju situaciju iz koje sam izlaz vidio u osamljivanju. Rekoh im da ću uzeti dvogled i otići odakle se najbolje vidi okolina Žepe. U razmišljanju o novonastaloj situaciji i ne primijetih da sam se našao na uzvišenju iza kuće, koje se zvalo Alijin vrh, a odakle se vidjela cijela kotlina Žepe.
Nastavice se.