Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Počelo se glasno raspravljati, osuđivati. Pomislio sam da neće biti dobro. U glavi mi se vrte oni pripremljeni ”konaci”, gdje će četnici sigurno doći da bi tu bili pred zoru, u slučaju kretanja ”odbjeglih muslimana” gdje bi pali u zasjedu. Lijevo i desno bilo je možda dvadesetak takvih mobilnih ležaja. Prošlo je već možda sat vremena da sam došao u situaciju kad sam ”pukao”. Prvo što sam rekao bilo to da nije pametno tako se raspravljati u neposrednoj blizini četnika, te da ako se boje ili su u panici samo mogu napraviti grešku koja bi nas mogla skupo koštati.
    – U njihovim smo čeljustima i zato moramo probati tiho i neopaženo izaći odavde pa kasnije prosuđujte, pametujte! – rekoh. Dosta mi je svega! Pokušavam da se iz ovog pakla izvučem živ, a kako, ne znam! Ipak ću pokušati! Sad odlazim od vas. Ne ostavljam vas i ne bježim. Neću da budem sevep* nekome ili neko meni. Želim vam sreću i ako se svi vi i ja izvučemo na drugu obalu rijeke, u naredna tri dana ćemo se probati ponovo sakupiti u Križevcu.
    Šutjeli su. Samo je Mehmedalija svojim komentarom, onako šapatom odobrio moju odluku. Šahin je dobacio:
    – Muha sretno i vidimo se! Glas pun prijateljstva i suosjećanja dugogodišnjeg vjernog jarana me skoro rasplakao.
    Bilo mi je teško istrajati u odluci. Rukovao sam se sa svima: Edinom, Šahinom, sa Mehmedalijom se izgrlio, pogledao prema Koritniku i bez riječi nestao u mjesečini. Penjući se korak po korak, od graba do graba, veoma oprezno, uspinjao sam se pored kamenitog točila koje je vodilo prema krivini Vraca. Tako se zvalo i točilo pored kojeg sam se uspeo do same krivine i pronašao malu zaravan, obraslu u mahovinu. Bilo je 4:25 pred zoru. Mjesečina je još obasjavala kotlinu. Slavljeničke pjesme su već davno utihnule. Male užarene tačkice, tik pored Drine, gasile su se kao da to nikad nisu bili vjekovni mirni domovi čestitih Slapovića. Posljednje čega se sjećam od jutros, prije nego što me san savladao je presijavanje u bljeskovima naše Drine i žubor neumorne rijeke Žepe.
    I evo još uvijek sam tu kod Vraca. Već jutros sam odlučio da ću da provedem dan ovdje, s ciljem sagledavanja situacije u toku dana i u pripremi da se prebacujem dalje. Stoga sam odlučio da uporedo s tim, dok mirujem, ubilježim bar prethodni dan. Sad je već 13:25. Pakleno je vruće. Nalazim se u kamenjaru. U mom borbenom rancu imam komadić bajatog hljeba, kilogram soli, dva kuhana krompira i dvije glavice mladog luka. Pored oskudne hrane imam još dvije bombe, tri kutije metaka, tromblon, nešto zavoja, joda, morfija, neku kabanicu, jedan veš, vunene čarape i košulju. Gledam šta bih odbacio, ali sve mi treba jer odavno mi je sve postalo preteško. Pored puške tu su i dva rapa municije, tri slijepljena okvira na puški, čuturica s možda jednim gutljajem vode, a strašno sam žedan. Razmišljam o tome kako će mi dalje putovanje biti više nego naporno i već maštam da kad dođem kući u Vratar, kako ću se bar nahraniti dovoljno ljetinom sakupljenom po njivama. Neću biti žedan i bit će mi lakše u narednoj etapi putovanja prema mojim najdražim. Znao sam da su njive pune usjeva, cijeli Vratar, pa možda se nađe i nešto brašna.
    Sada moram dalje. Stanje je malo povoljnije. Moram doći do rijeke, prvenstveno zbog žeđi. Ne znam da li bih mogao reći nekoliko povezanih riječi. Grlo mi je suho. Cijelo tijelo drhti. Ali… Plan već imam. Dvogledom sam dovoljno izvidio. Opreznost četnika je popustila, a moje strpljenje je pobijedilo velikog neprijatelja – moj strah i nevjericu, koja me u jednom trenutku, još nedavno, bila ophrvala. Razmišljao sam o trenucima koje sam preživio prethodnih nekoliko dana. Zbog prisustva ”mase” bio sam drugačiji, nestabilniji, uplašeniji, kakav nisam bio tokom proteklih godina. Puno straha sam imao samo jednom ’92. prije nego sam opalio prve puščane metke na dušmane. Sad, iako sam sâm, vidim da sam tek sada onaj stari neustrašivi Pele, kako me zvaše. Snaći ću se ako Bog da. Moj moto u ovom trenutku je: ”Samo naprijed”.

    Nastavice se