Pokret Edinove ruke da zalegnemo, bukvalno nas je prikovao uz zemlju. Prolazili su pored nas, tiho bez riječi. Onako u buljuku kretali su se u pravcu Brezja, odnosno u pravcu Krušev Dola i Luke. Gledajući tako sa nekih trideset, možda četrdeset metara, vidjeli smo da jedne grupe svoj pravac kretanja usmjeravaju uz jedan ”dol”, pokošen teren, koji vodi na Sjemač ili Pripečansku planinu.
Adil i Edin su dali pametan prijedlog da se počnemo kretati samo malo niže, i tako pratiti cestu do Pripečka. Četnička vojska je neprestano prolazila dok se iza njih počeše oglašavati motori tenkova, transportera i drugih vozila.
-Vidite, sad ne mogu čuti naše kretanje, a i male su šanse da nas primijete dok se budemo mimoilazili! – zaključi Adil.
Krenuli smo odmah i za pola sata bili smo ispod krivine iznad samog Pripečka. Tu su ”bradonje” ostavili obezbjeđenje od dvadesetak vojnika koji su razgovarali. Njihova neopreznost nam je išla u prilog, što smo iskoristili i uz velike napore savladali strmu kosu, te se spustili stotinjak metara do sela. U selu je bila jeziva slika: svuda su bili pljačkaši, palikuće, sa njima opet drugi koji jure stoku po baščama, pjevaju…
Dim zapaljenih kuća se dobro osjećao u plućima što nas je tjeralo i da kašljemo, prikrivajući kašalj svojim jaknama. Nismo se dali zbuniti te smo počeli prebacivanje kroz bašče, kako bi smo što prije stigli do sela prema Slapu. Ohrabreni našim napredovanjem kroz epicentar slamanja jednog velikog sela, doveli smo se u situaciju da smo se prošetali kroz prikupljače stoke.
Izvođači uništavanja imovine i pljačkaši bili su uglavnom srpski civili. Većina njih živjela je u ovim vrletima, iako u poznim godinama, siromašan i gotovo pasiji život. Tako su, rušeći moralne norme, došli da se okoriste tuđom mukom, haramom i hakom. Pomislih da će Borička visoravan biti preplavljena žepskom stokom, mašinama, vozilima. Uživat će u tuđoj muci, ne bojeći se Božje kazne i kletve poštenog domaćina.
Noć nas je uhvatila na Hrastu, pored kuće nekog Baše. Nedaleko od punkta UN-a nalazila se ukrajinska posada koja je ruskim pjesmama, izmiješanim sa srbijanskim, ličila na ograđeni kotar luđaka i manijaka. Slavili su! Zna se šta. Miris janjećeg pečenja golicao je nozdrve i napravio haos u praznoj utrobi. Udaljenost do njih bila je jedva stotinjak metara, tako da smo u jednom trenutku dogovarali da ih napadnemo i pobijemo, da bi smo uzeli hranu. Moglo se to izvesti, s obzirom kako su se opušteno ponašali, ali pitali smo se šta onda. Podignut će opću hajku za nama i hrana nam neće tada ni trebati. Udaljili smo se od puta desno prema Bašinoj kući koja je dogorijevala. Suho drvo je pucketalo i bacalo plamenčiće koji su obasjavali avliju.
Nastavice se