Bosna jednu Žepu ima!
Da biste u potpunosti razumjeli, prosudili i stekli približno pravu sliku o tragediji Žepe morali ste pročitati cijeli ovaj Dnevnik. Jedino tako je moguće primaći se istini, svemu onome što se nažalost desilo, golgotama i stradanjima naroda Žepe. Izmučeni, iznemogli, gladni, bosi i ojađeni, vjerovali smo u pobjedu istine i pravde. Tada, u tim vremenima, istina i pravda su bile nedokučive. Kada dođete do kraja ove knjige, i sami ćete postati svjedocima stradanja Žepe. Tih dana smo više nego ikada čelično vjerovali u opstanak, ali opstanak mnogi nisu doživjeli. Postali su žrtve krvave zločinačke politike i njenih izvršilaca iz srpskog naroda. Još uvijek vjerujemo u pravdu, u istinu i pokajanje onih koji počiniše zla i nedjela, a kojima povrijediše ili uništiše, pojedinačno ili u cjelini pripadnike vjerske, etničke i nacionalne grupe kao i sve vjerske, znamenite i kulturne objekte na tim prostorima. Ta zla i nedjela se nažalost odraziše i ostaviše teške fizičke i psihičke povrede mnogim pojedincima, a svjedoci smo i mnogih samoubistava onih koji su uspjeli preživjeti rat. Drugi, opet preživljavaju teret nostalgije, koji nekad ostavi kobne posljedice.
Cilj pisanja ove knjige nije poziv na osvetu. Ne želim ga poticati jer vjera i karakter mi ne dozvoljavaju. Sve što sam napisao istina je i ako u određenim trenucima izražavanje i moji osjećaji u ovom Dnevniku kulminiraju, dođu na granicu prijeteći raspirivanjem različitih osjećaja, naknadno to nisam htio mijenjati. Tada je tako bilo, ne pravdam se ako tako kažem, ali sam svjestan težine situacije, kako tada i sada. I zato nemojte to shvatiti kao raspirivanje mržnje, već se samo postavite u to vrijeme, u tu situaciju i sami sudite, pronađite se. Ne želim da se moja knjiga stavlja za čvrstoga svjedoka prema nekom pojedincu ili grupi, nije mi to ni bio cilj. Za slične stvari danas postoje sudovi ili institucije koje istražuju i kažnjavaju zločince. Stoga, moja knjiga može da se upotrijebi kao baza podataka, kako mojih tako i drugih, koji su svojim kazivanjem svjedočili o istini. Ja stojim iza svega što tamo piše i neka drugi sude svima za koje smatram ili smatraju da su krivi. Istina će ipak jednog dana pobijediti.
Ja sam pokušao približiti prošlost koja izmiče i u kojoj se gubi istina o ratu u Žepi. Želim da podsjetim na monstruoznu politiku, koja je prosipala krv u BiH i Žepi. Trebamo to držati u podsvijesti, osvrtati se na prošlost i ne zaboraviti da se to nije dogodilo preko noći. Svi mi znamo da se to pripremalo decenijama, a u stvarnoj biti bila je to historijska želja srpske fašističke politike kroz vjekove. Ipak, čast poštenim Srbima koji su u određenim trenucima i u određenim sredinama doprinijeli odbrani BiH kroz razne vidove pomoći. Također, želim da ukažem na istinu svim Srbima. Krivicu treba priznati u svoje ime i u ime svojih naraštaja, koji ne trebaju da žive u zabludi. Pad zaštićenih zona Žepe i Srebrenice pokrenuo je gomilu moralnih dilema širom svijeta. Sudski je potvrđen genocid u Srebrenici, kao kruna svim zločinima u cijeloj BiH. Dokazan je i priznali su ga! Priznali su ga i najviši predstavnici Republike Srpske, entiteta koji je nastao kao tvorevina agresije i genocida. I to je jasno kao dan. Proces suočavanja i priznavanja je pokrenut u cijelom svijetu, samo ne u srpskom narodu, ne žele ga i oni traže oprost. Od nas! Za što?
Umjesto da se stide svih nedjela svojih sunarodnjaka, svih zločina, oni to pokušavaju na svaki način pravno opravdati i čak se okoristiti. Gdje je ovdje stid? Njima u prilog mnogi strani pa i domaći subjekti pokušavaju potpuno i besramno izjednačiti žrtve i počinioce zločina. Pomažu svjesno u ostvarivanju takve politike, a uporedo pričaju o nekom suživotu do kojeg sporo dolazi i okrivljuju Bošnjake Muslimane. Sumnjam da iko može zaboraviti, jer tad bi svjesno ili nesvjesno sami sebi stali na dušu. Oni, Srbi, trebaju tražiti oprost, ali ne samo od nas živih. Trebaju tražiti oprost od svih nedužnih koji na razne načine stradaše od kama krvnika. Oprost trebaju tražiti od svih nedužnih malih bića, od djece kojima su prekratili nevine živote, vadeći im čak i oči. Od one osakaćene djece koja postadoše doživotni invalidi i sirotinje bez jednog ili oba roditelja. Od njih trebaju tražiti oprost, ne od nas. Oprost trebaju tražiti od svih silovanih Bošnjakinja širom BiH, od prognanih, strijeljanih sa povezom na očima, od onih u kojima su život ubili. Od mene ne, jer ja neću, ne mogu i ne smijem niti oprostiti niti zaboraviti. Zato svi vi nemojte da vam ja budem mjerilo ili uzor, imate svoju savjest i ja vas ne pozivam da ne oprostite, ali ja neću, jer su mi ubili i otuđili sve što se zvalo mojim! Ali da zaboravimo! E to ne smijemo! Ne smijemo zaboraviti naše najbliže kojih više nema, porušene džamije, uništenu kulturu, spaljene i opljačkane kuće, imovinu koju su sticali godinama u krvavom znoju. Probudimo se!
Zar da zaboravim ko sam!? I to su tražili od mene, od vas, od onog trenutka u 1992-oj godini, kada su pozivali na predaju, na lojalnost, kad su nas napali raznim oruđima i oružjima uz pomoć cijele Srbije, odnijevši hiljade života. Traži se to i danas, a veo zaborava širi svoje mrene koje nam pokrivaju napaćene oči. Ti koji traže da mi zaboravimo, da oprostimo, pa tek onda da živimo zajedno, krajnje su orijentirani nemoralno, bezobrazno i budale su!
Historija Bošnjaka Muslimana je kroz vjekove pisana krvlju. Krvlju nedužnih nažalost i dalje se piše. Zato svi oni koji su ubijali nevine Bošnjake, bili umazani nevinom krvlju, neka ne misle da trebaju samo da se okupaju i obriju. Nikad neće oprati okorjele, zvjerske i dušmanske duše i truhnuće u jadu i bijedi kukavičke duše. Zato se ponovo pitam kako to da skoro svi ostali Srbi i dalje podržavaju krvnike i smatraju ih ”herojima nebeskog naroda” a ne okreću se istini i Božijoj pravdi. A Božija kazna je golema. Ko je koga ubio, ko je kome nametnuo rat? I to se vidi i dokazalo se. Cijeli svijet je svjedok onoga što svi mi znamo. A tu je, hvala Bogu, i čuveni sud u Den Hagu. Polahko ali sigurno sve zločince napušta sila i razvrat bodren velikosrpskom politikom zatiranja i ubijanja, čak i priznaju. Božija kazna je neizbježna i čeka ih. Muči ih nesanica, nevine žrtve ih zovu, skaču iz sna, strepe sami pred sobom, bježe stranputicom. Takvi ne trebaju da budu uzor ostalom srpskom narodu koji pozivam da se urazumi i da se pokaje ako je čistih duša. Jedino takav način može biti preduvjet budućeg suživota.
Na prostorima Žepe se, kako znamo, desio zločin i progoni. U Srebrenici se desio genocid, dok je jedino Goražde opstalo od plana postizanja ”zelene transferzale” kako Srbi nazivaše zaštićene enklave do 1995. godine. Sjetimo se kako je Srebrenicu, kao i Žepu Holandski bataljon servirao Srbima. Shvatimo da je dokazano partnerstvo zapadnih sila i Srba, te da je jedan od dva fragmenta planiranog rata na Bošnjake bio uspio. Bili su ”etnički očistili” i Žepu i Srebrenicu. Postadosmo prekretnica rata koji se završi na našim leđima i negativno po sve nas. Sjetimo se koliko je vremena prošlo, pa se hvala Bogu narod počeo ponovo vraćati u ova mjesta i povratak još traje. Zato, želim da ne zaboravimo, jer činjenica je da smo ipak ravnodušni prema svojoj prošlosti i sudbini, odbacujemo uzajamnu podršku, ne poštujemo jedni druge. Naši osjećaji prema našoj kulturi kao da blijede, zapostavljaju se i te neodgovorne geste, naša historija nam neće oprostiti. Želja mi je da budemo oni stari, koje su samo dušmani prezirali zbog golemog prkosa i ponosa. Sad, više nego ikad, želim i obraćam se Žepljacima da se odužimo prostorima Žepe i BiH, sad kada smo mogućni i kad imamo vremena i načina, jer Žepa to zaslužuje. Žepu treba obnavljati sopstvenim sredstvima, crpeći razne resurse kojih imamo na pretek. Shvatite, bilo kako bilo, Bosna jednu Žepu ima!