Prije polaska Sabrija nam predloži da odemo na neki greben, lijevo od nas, prema Drini, zove se Mrdež. Kaže da se odatle vidi dobar dio sela višegradske teritorije i tok rijeke Drine. Za manje od pola sata bili smo na Mrdežu. Pogled odatle je zaista bio idealan i moglo se vidjeti daleko. Nasuprot nas gledali smo Stolovaš, brdo ili vrh približno iste visine kao i Mrdež, dok su se u pozadini, nizvodno, Drinom prostirala sela Kamenica i Zemljice. U podnožju brda Babina Gora, mogla se vidjeti cesta koja je spajala Višegrad sa Kamenicom. Za oko nam je zapela dugačka kolona autobusa i kamiona, kako vojnih tako i civilnih, u pratnji vojnih oklopnih vozila. Kolona se kretala iz pravca Višegrada, prema Zemljicama, te smo s nesigurnošću konstatovali da idu prema Jagošticama, odredištu svih onih koji su otišli predati se u Srbiju. Nismo bili sigurni da li istom cestom mogu vozila iz Zemljica proći u Jagoštice, obzirom da smo znali da se jedan veliki potok između Zemljica i Jagoštica slijeva u Drinu. Mislim da se taj potok zove Brusnički. Sve u svemu naša konstatacija bila je da upravo ta vozila odvezoše po ”svježe meso” iz Žepe. Pomislih da su hrabri oni koji su se opredijelili za Srbiju.
– Sve će ih odvesti u Višegrad, na ćupriju, a tamo po četničkoj tradiciji!- neko je sa žaljenjem rekao.
Nismo se dugo zadržali, a onda smo se uputili rubom stijena prema Pripečku. Nakon desetak minuta hoda došli smo pred jednu planinsku kuću. Iz sulinara proturenoga ispod strehe, podizao se lagan, svijetli dim. Brzo i oprezno smo upali u kuću, ali u njoj nikoga nismo zatekli. Stari šporet je još bio vruć i u njemu su dogorijevale posljednje glavnje. Sudeći po svemu što smo vidjeli unutar kuće, neko ju je napustio možda prije sat vremena. Nije bilo tragova četničkih vojnih čizama ili nečeg što bi ukazivalo na njihovo prisustvo. Ipak smo se ponašali kao da su gosti kuće bili upravo četnici.
– Pripečani, sigurno!- reče Šahin, jer zna čija je kuća.
Put smo nastavili u grupama po dvojica do nekih litica blizu Pripečka, a po dogovoru odatle ćemo sići u poleđinu sela. Sabrija reče da zna put, valjda neke lovačke staze. Sakupili smo se ponovno, sada na liticama o kojima sam govorio i odmah smo krenuli u potragu za ”lovačkim” stazicama koje nismo našli iako smo čitav sat tragali. Plan je promijenjen i sada smo odlučili da izađemo na cestu Žepa – Krušev Do, kod nekog bunara, a odatle ćemo prići Pripečku. U trenutku kad smo izlazili iz stijena, nadomak tog bunara, pored kojeg je vodio šumski put, kao prečica na glavnoj cesti koja je pravila oštru krivinu, ravno smo se susreli sa četnicima.
Nastavice se