Tek je zora rana Drinu obasjala
Vraca, (Pripečak) 1. august 1995. god.
Danas je prvi august. Utorak je. Kažu baksuzan dan. Kako je pošlo, izgleda da je za mene svaki dan bez razlike ”baksuzan ”, ali eto, ipak me dragi Allah dosad sačuvao. Prije jednog sata me probudila neka diskusija, nepoznati glasovi kao i ”slušaj bre ja nisam odavde”, što me zadržalo u poziciji kad sam se probudio. To me spasilo inače bih sigurno ustao i to bi bilo dovoljno da me primijete.
Pokušavam uklopiti mozaik zbivanja od jučerašnjeg polaska sa Brezja, pošto sam sâm sebi posvjedočio mjesto na kojem se nalazim, a na koje sam tako spontano došao. Razgovori koje sam malo prije slušao samo su me natjerali da se dobro skoncentrišem i da djelujem u najboljem smislu. Bili su to četnici, grupa četnika koje sam slušao, ali ne i vidio, a bili su jedva trideset metara udaljeni od mene. Razgovarali su o ”odbjeglim Muslimanima”, gdje nas mogu očekivati, šta bi bili kadri učiniti ”odbjegli”, ako ih negdje pribiju za predaju itd. Jedan od njih je sugerirao na opreznost, budnost pri kretanju i govorio je:
– Znam kakvi su! Ne zaziru nimalo u borbama i shvatite da su opasni! – dodajući da je komandovao u mnogim napadima na Žepu.
Drugi glas je kao u opiranju govorio:
– Slušaj bre ja nisam odavde! Nemoj to povjeravati meni jer imaš ovih tvojih Rogatičana, a ja mogu dovršavati zadatke koje nismo završili, a ne da se bakćem tim zajebancijama. Ne pada mi na pamet gmizanje po tim čukama. Rekao sam ti to više puta. Ja sam samo vaš gost koji vam donekle pomaže. Eto imate sad Žepu, vaša je, brinite se o njoj. Za dva dana ja se vraćam u svoju Ljuboviju. Jebo te ove vrleti.
Onaj što je kao naređivao, skretao je pažnju na teren u podnožju Žepske planine, teren oko rijeke Žepe, na samu okolinu sela Slap i uzvodno prema Žepi. Naređivao je da tokom cijelog dana osmatraju dvogledima teren Križevca i Drenovca, stjenoviti dio prema selu Ribioc i Vratar. Govorio je da zna da tamo postoje pećine u kojima bi se mogli skrivati bjegunci.
Shvatio sam da zna mnogo o Žepi, i u tom trenutku sam poželio da mu vidim lice, ali sam bio u ležećem stavu i okrenut suprotno od njih. Nisam mogao da povjerujem da me nisu vidjeli jer sam bio u njihovom pravcu osmatranja. Preko mene su gledali Križevac i Drenovac. Da sam se samo uspravio ili sjeo, primjetili bi me. Oko mene je rijetko žbunje, poneki tanki grab, a sva sreća da list još nije opao. Razmišljam da je sada oktobar, a ne august, vidljivost u ovim čukama bila bi mnogo veća, a lišće bi već bilo na zemlji. Ipak sam u zaštiti Allahove moći, pomislih, dok su se glasovi gubili prema Pripečku. Nalazim se tačno ispod krivine (put Žepa – Pripečak), mjesta koje se zove Vraca.
Sad sam evo sasvim pribran i već sam se spustio nekih dvadeset metara niže, odakle vidim Orljevine (zaseok iznad Slapa), cijeli Slap, jezero, cijeli teren oko Štitareva (selo na desnoj obali Drine), Rujišta (selo zločinca Milana Lukića o kojem se naslušasmo proteklih godina), zatim vidim Starogorske stijene, selo Ribioc, Drenovac i Križevac. Vidim Drinu uzvodno prema Tatinici (srpsko zloglasno selo na lijevoj obali Drine, gdje desetine i desetine izbjeglica iz Rogatice poginuše pokušavajući naći spas u Žepi).
Nastavice se