-Eto sad ste evidentirani i jeste li sad zadovoljni?
Rekli smo da jesmo. Okrenuo se Hamdiji Torlaku i rekao mu:
-Nema razmene Torlak! Došlo vreme sa razmenom sa onim svetom, sa Allahom! – dodao je kako smo mi Žepljaci i Bosanci rasturili Jugoslaviju, i kako drugi put neće biti popravnog, kako je on ipak odlučio da nas pusti i pokaže velikodušnost. Dao nam je šteku cigara govoreći:
-Evo Turci pušite, i evo vam nekog mesa! – nakon toga je otišao.
Petnaestog januara 1996. godine došao nam je neki stražar i rekao da se pakujemo, jer nas prebacuju u zatvor na Kuli, u Lukavicu. U pratnji do Kule s nama je bio oficir za bezbjednost, Zoran Čarkić, i kad smo stigli tamo, on nam je rekao:
-Opet vas je Alija zajeb’o! Nije potpis’o razmjenu i ostat ćete ovdje na Kuli koliko to bude potrebno! – ušao je u auto i otišao.
Na Kuli smo bili četiri dana, i 19. januara 1996. godine ipak se trebala desiti razmjena, tako da je došao IFOR oko četiri sata poslijepodne, pokupio nas i odvezao na sarajevski aerodrom Butmir. Razmijenjeni smo i nismo mogli povjerovati u to. Došli su po nas ”naši autobusi”, provezli nas kroz Dobrinju. Svi smo šutjeli. Gledali smo vozača autobusa, sa našim oznakama na uniformi, sa ljiljanima, ali nismo mogli da vjerujemo sve do onog trenutka dok se nismo spojili sa porodicama. Otac mi je bio i dalje u logoru u Srbiji, to d sam tek tada saznao, a u Sarajevu pored mnogobrojne rodbine i prijatelja, samo sam zatekao majku, sestru i brata. Taj trenutak, taj dan, od tada za mene je nešto najsvetije u mom životu. Opisati se ne može, i ne može stati ni u jednu knjigu na svijetu!
Nastavice.se