Tog dana su dovedena još dvojica momaka iz Srebrenice koje su uhvatili kod Bajine Bašte i koji su smješteni sa mnom. Mislim da su se zvali Admir i Enes Mehmedović. Furtula nas je tješio da nam se ništa tragično neće desiti i da ćemo biti prebačeni u naše matične općine, te da ćemo ići na razmjenu. Govorio je da nas naši neće, tamo u Sarajevu i kao da ćemo tu ostati malo duže. Poslije pola sata došla su dvojica iz Rogatice sa autom i oni su trebali da me voze u Rogaticu. Kasnije sam saznao da je to bio upravnik logora Zoran Nešković i jedan čuvar zatvora, odnosno logora, Nenad Ujić. Oni su me vezali, ubacili u auto i krenuli smo iz komande do nekog objekta koji se, čini mi se, zove ”Terpentina”, odakle je Zoran Nešković izveo, meni poznatog, Hamdiju Dedića iz Rogatice, kojeg su po padu Žepe negdje zarobili. Hamdija je bio ranjen u ruku. Na pitanje Neškovića da li se poznajemo, a poznavali smo se dobro, rekli smo da se ne poznajemo. Tako da su nas toga dana, 8. augusta, obadvojicu prebacili u Rogaticu.
Po dolasku u Rogaticu, 8. augusta 1995. godine odmah smo bili prebačeni u zatvor u ovom gradu. U sobi u koju su nas ubacili zatekli smo Muju Ferića (iz Višegrada) koji je tokom rata bio u Žepi, jednog momka iz Žepe Habibović ili Mustafić, nisam siguran i još jednog mladog momka iz Srebrenice. Po samom dolasku u zatvor upravnik Zoran Nešković me išamarao, udarajući nogom u leđa. Nama trojici, koji smo se našli u sobi, rekli su da postoje pravila zatvora, tako da kad neko uđe moramo ustajati. Nakon pet minuta došao je stražar Nešo Ujić, i mi smo ustali. Pokazao je samo prstom u mene i dao mi znak da pođem. Kad sam izašao odvezli su me autom kod rogatičkog komandanta Rajka Kušića. Pošto sam radio kao prevodilac u Žepi, Kušić me najviše ispitivao o civilnim radnjama u Žepi. Rekao mi je da sam veoma mlad, da trebam da živim i naglasio da će me spasiti.
Naredio je upravniku zatvora da me smjeste u posebnu sobu, da budem sam. Odatle su me vratili i smjestili samog u neku sobu u kojoj je na prozoru bilo stavljeno ćebe i bilo je mračno. Tu sam proveo dva dana potpuno sam. Desetog augusta doveli su dječaka mlađeg od mene, Kadriju Sulejmanovića. Iz te sobe su nas dvojicu premjestili u čistiju sobu, sa dvije spužve na podu. Tu smo bili sami sve do 14. augusta 1995. god. kad nam je došao stražar Pero Despotović, koji mi je zavezao ruke i rekao da me vodi u Komandu. Došavši u Komandu zatekao sam Rajka Kušića sa njegovim čuvarima i nekog Sekulu Markovića, Gorana Marjanovića, te nekog koga su zvali Brkić. Imali su neku slavu, pili su i nakon što sam došao Kušić je naredio jednom od svojih da me odvežu i da stanem u ćošak sobe. Gledao sam u pod kad je Rajko Kušić počeo da pripovijeda kako su Srbi pravedni, pošteni i dobri, kako me neće ubiti, kao ni svakog ko nije počinio zločine. Pokazujući na sebe, govorio je da su Žepljaci spremali atentat na njega, te pokazujući na Sekulu Markovića, govorio je kako mu je sin poginuo i predstavio svakog i opisao njihove gubitke u ratu.
Nastavice se