Narednog dana smo krenuli u dubinu srbijanske teritorije gdje smo naišli na spremnu zasjedu srbijanske milicije i tu smo i zarobljeni, nakon čega su nas skinuli do pojasa i tukli, a potom utrpali u jedno auto. Krenuli su ka selu Jagoštice, koje je bilo na teritorije Srbije, ali je komandir te srbijanske milicije naredio da nas potrpaju u neki kamion uputivši ga prema Višegradu. Kada smo stigli do sela Klašnik, nedaleko od Višegrada, čuli smo kako govore nekome da su stigla svježa jagnjad za klanje. Bili smo svezani policijskim lisicama. Tu su nas istovarili i dočekali nas riječima: Dobro došli u Republiku Srpsku!
Jedan četnik kojeg su zvali ”Kinez”, neki Ristić, prepoznao je Ramiza Cocalića, sa kojim je išao zajedno u školu u Višegrad. Ramiza su odvojili, a nas su počeli tući. Taj isti Ristić mene je nožem rasjekao preko prsa pitajući gdje mi je puška. Niko od nas nije imao oružje. Tukli su nas nekim kolcima i udarali nogama bez milosti. Nismo ni jedan udarac dobili golom rukom, samo jakim drvenim kolcima. Pitali su nas da li smo čuli za Milana Lukića. Rekli smo da nismo, na šta su oni odgovorili: -Vidjet ćete, dobar je to čovjek! Ponovo su nas tukli, da bi nas počeli odvajati. Kao i Šemso Aruković bio sam vezan lisicama. Šemsu su posebno tukli pošto su saznali da je radio kao policajac u Žepi. I ja sam dobijao udarce iste žestine mada sam im rekao da sam samo radio kao prevodilac za UNHCR. Poslije toga su javili Milanu Lukiću da dođe iz grada, da bi se pojavio sa svojim prijateljima nakon sat vremena. Rekao nam je da će sve biti u redu i da će nas prebaciti u komandu koja se nalazi u Višegradu i da će nas odatle razmijeniti u Goražde ili Sarajevo. Pitao nas je gdje bismo mi voljeli da budemo prebačeni. Mi onako goli do pasa i pretučeni na smrt samo smo kimali glavama, ne mogavši progovoriti ni riječ. Dotjerali su tri auta. Šemsu i mene su stavili u nekog juga za kojeg su nas pitali da li ga poznajemo. Dotjerali su ga iz Žepe. Rekli su da će mene i Šemsu do komande, a ostale u zatvor, pošto njih nemaju šta da ispituju. Prije nego smo krenuli Milan Lukić je razgovarao sa svojim prijateljima govoreći:
-Znate za ono mjesto, ona voda pored puta, korito? – primijetio je da sam ga čuo i pitao me:
-Šta me gledaš?
Oborio sam glavu. Kad smo krenuli prema Višegradu vozač je zaustavio auto, uzeo pušku i nož i izašao. Rekao je da mora u WC. Vidio sam to korito i vodu o kome su govorili. Druga dva auta sa ostalim zarobljenicima su ostala iza nas, a mi smo nastavili ka Višegradu. Poslije nekoliko minuta iza nas su se čuli dugi rafali automatskog oružja. Nakon nekoliko minuta, na jednoj krivini, naš auto je ponovo stao. Nakon pola sata stigla su i druga dva auta.
Nastavice se