Taj dan, sam za sebe, proslavljam kao drugi rođendan mada se nerado sjećam tih događaja. Ipak, kraj toga puta podsjeća me na produženje napaćenog života i okončanje jednog stradanja iz kojeg sam iznio sebe, svojoj porodici, Bosni i Hercegovini. Nakon kraćeg boravka na mjestu gdje smo prešli, gdje su nas nahranili i okrijepili, došao je kamion koji nas je prevezao do Kladnja, u kasarnu Prve Muslimanske Brigade, a mjesto, odnosno teren na kojem smo prešli (naselje Starić), pripadao je kladanjskom predgrađu. U kasarnu smo bili primljeni poput najdragocjenijih bića planete zemlje, a i bili smo prvi stradalnici, koje su na tom dijelu prihvatili. Tamo su nas upoznali sa akcijama koje su provodili od 27. jula ’95. do 11. augusta. ’95. s ciljem prihvatanja ljudstva iz Žepe, pa i iz Srebrenice. U tom periodu nije bilo nikoga koga bi prihvatili tako da su se povukli sa tog mjesta. Mi smo bili prvi, ali nismo naišli na njih jer su već bili napustili te položaje. To su bili oni tragovi koje sam spominjao, a koje samo bili našli prije njihove linije.
Desila se i jedna neugodna situacija u toku kratkog informativnog razgovora sa oficirom bezbjednosti Prve muslimanske brigade. Željeli su saznati kojim putem, odnosno kojim pravcem smo prošli, da bi imali što tačnije podatke za svoje obavještajne organe. Nisu nam vjerovali kuda smo prošli, a posebno nisu vjerovali da smo se probili preko Špiljanske stijene, koja je izgleda za Kladnjake bila nedokučiva teritorija. Kratko smo im rekli da odu tamo, pojašnjavajući im kuda će se uputiti, rekjavši im da je tamo ostao konopac koji sigurno i dalje visi i da će se u to uvjeriti. Nismo se dalje raspravljali, a i pred noć je došao neki kombi koji nas je prevezao do Ciljuga (Živinice), gdje je bio sabirni centar za preživjele Žepljake. O tome su nas već bili upoznali, po našem dolasku u kasarnu. U Ciljugama smo pronašli oko dvije stotine naših, a bilo ih je koji su već prebačeni do svojih porodica širom BiH. Mi smo sa ostalima sačekali organizovani prevoz do ostalih gradova na potezu Vareš – Breza – Visoko – Kakanj – Zenica. Već sam znao da su moji negdje oko Zenice i pronašao sam ih tri dana nakon prelaska u Starić, 18. augusta 1995. godine. Taj dan je bio vrhunac radosti i sreće, tako da ponovo napominjem da moje upuštanje u detaljisanje bilo poseban roman.
Nastavice.se