Rekao sam da neću spustiti pušku, ali ću doći do tranšeja, pa kako bude i rekao sam ponovo da dolazim iz Žepe. Prišao sam na pet metara bunkeru iz kojeg je izašao stariji čovjek s uperenom puškom, u maskirnoj uniformi, neobrijan, bez ikakvih oznaka na uniformi. Posumnjao sam, ali je bilo kasno, mada mi je nešto iznutra govorilo da sam spašen.
-Jesi li sam junače? – gledao me i pitao me još jednom jesam li sam.
Rekao sam mu da jesam i pitao ga jesam li na sigurnom, tražeći dokaz. Mislim da mu je bilo jasno ko sam i vidjevši me kako izgledam, onako bos i poderan, prljav i ojađen, izašao je iz tranšeje i počeo plakati. Spustio je pušku, prišao mi jecajući. Govorio je da je mojim patnjama kraj i da sam na slobodnoj teritoriji. Dirnuo me taj trenutak, taj plač čovjeka od pedesetak godina, koji mi je govorio da je nedavno izgubio sina mojih godina. Ja nisam mogao da vjerujem da sam na sigurnom i nisam mogao da se maknem s mjesta na kojem sam se prosto svalio na rosnu travu, razmišljajući da li da kažem da tri moja prijatelja čekaju šta ću im javiti. Još uvijek nisam vjerovao da nisu četnici, mada mi još odzvanjaju riječi starca koji je dozivao susjedni rov govoreći da dođe neko jer je došao jedan Žepljak, kojeg treba neko da odveze do Kladnja. Dotrčalo je nekoliko momaka od kojih su neki imali velike ambleme ARBiH na rukavima maskirnih jakni. Tada sam im rekao da imaju još trojica i pozvao moje da dođu. Sreći nije bilo kraja toga dana, koji je bio sigurno posljednja šansa u pokušaju našeg spašavanja. Ne mogu ni pretpostaviti šta bi se sve odigralo da nismo taj dan prešli na slobodne prostore, jer smo bili na kraju svih snaga i pred totalnim kolapsom, koji je prijetio najgorom sudbinom, nama koji smo bili gladni i totalno iscrpljeni. Ja nisam imao snage za dalje i bio sam spreman na sve tog dana, samo da sebi okončam muke, kojima je morao doći kraj.
Samo o tom danu mogla bi se napisati jedna knjiga, jedan istinit roman, u kojeg bi nekako stale sve niti koje nas spojiše sa ostatkom normalnog svijeta, koje nas povezaše sa životom koji je nestajao pred nama, kojeg smo jurili u nepoznatim bespućima, crpeći i posljednji atom vlastite enegrije, koja se gasila svake naredene minute.
Nastavice se