Kladnjaci su bili više nego oprezni i nisu prepuštali slučaju ni jedan pokret ptice sa grane, a kamoli čega drugog. Dan ranije su imali pucnjavu, tu na istom mjestu, i dalje sumnjaju da su to ipak bili Srebreničani ili Žepljaci, koji su sa nevjericom otvorili vatru na njih. Poslije toga sve je išlo teže, dokazivanje ko si i odakle dolaziš. Među nama četvoricom, njih trojica odlučiše da bi bilo najbolje da baš ja prvi ispitam teren poslije barikada. Mislili su da ću to ja najbolje odraditi. Nije bilo vremena za nagađanja, prepiranja, analiziranja i odlaganja. Krenuo sam i rekao im, ako vide da će me neko zarobiti, ako se ne uspijem ubiti, da im halalim svaku kap krvi ako mi skrate muke pucajući mi u leđa. Došunjao sam se do jednog uzvišenja, odakle sam iz hladovine počeo sa osmatranjem. Ni slutio nisam da sam se nalazio na trideset metara od neke linije. Ugledao sam neki sto ispod drveta sa žutom kantom na njemu. Moji su ostali iza leđa i dao sam im znak da sam nešto vidio pokazujući im rukom ispred sebe. Samo su kimali glavama i pokazivali mi da me drže na oku. Drugo što sam vidio ispred bio je profesionalno maskiran bunker, koji sam počeo da na takvoj maloj distanci osmatram dvogledom. Ništa se nije micalo, a meni se strpljenje gubilo, namjerno sam zgazio suhu granu stojeći iza debele homore*, koju ni PAM ne bi probio. Grana je prasnula u mrtvoj tišini i čekao sam reakciju, nečiju. Ništa se ponovo nije micalo. Gledao sam dvogledom u puškarnicu koju sam uočio i nakon nekoliko trenutaka vidio sam puščanu cijev koja je šetala lijevo-desno. Ponovo sam slomio granu, cijev je zastala tačno u mom pravcu i jasno sam gledao u otvor cijevi. Bio sam u prednosti što sam se nalazio u dubokoj hladovini dok je bunker bio obasjan suncem, kao i ostali sa lijeve i desne strane. Taj bunker je nekako bio najistureniji. Nisam mogao čekati da me iznenada zaspe rafal, pozvao sam:
-Ima li iko živ ovdje?
Tišina i dalje. Jedino dva-tri oprezna pokreta sa lijeve strane. Vjerovatno je neko zauzeo siguran položaj. Ponovo sam pomislio da su u pitanju četnici. Pozivao sam još dva puta govoreći da idem iz Žepe i ako su Muslimani, da se slobodno pojave i ja sam istupio iz zaklona. Očekivao sam rafal i bilo mi je svejedno, samo da me ne uhvate živog. Ne bi ni mogli, jer sam imao spremnu bombu koju bi aktivirao ili bi pucao po njima, a onda se zna. Izašao sam na proplanak. Ponovo tišina. Poslije minut, dva neko mi je odgovorio:
-Spusti pušku i priđi na tranšeju!
Nastavice se