Konačno sloboda!!!
15. august 1995. god.
Dan je osvanuo maglovit i bez kiše. Bilo je oko sedam kad smo konačno ustali iz loga, kao jazavci, podbuhli i prljavi. Gadio sam se sam na sebe dok sam gledao stopala na kojima nisam imao čizama od dan ranije, kada sam bacio čizme kojima su đonovi naskroz otpali. Ostale su mi vunene čarape koje se još nisu bile poderale, zahvaljujući šumskom terenu koji je bio mehka podloga od trave i lišća. Moralo se dalje! Oko devet smo krenuli, tačno kad su se sunčevi zraci probili kroz krošnje drveća. Ponovo je pravac bio sjeverozapad, i nakon samo deset minuta hoda našli smo ponovo bezbroj tragova i mjesto gdje su logorovali neki vojnici, sudeći po ostacima hrane i smeća. Pretpostavljali smo da su naši, po svim dokazima, a i našli smo na bukvi uklesan natpis, ”Ovo je slobodan put do Kladnja” sa strelicom ispod. Sumnjali smo, da nije četnička zamka, te smo oprezno pretresli teren. Nigdje žive duše nije bilo i prateći strelicu došli smo do neke makadamske ceste, kod koje je strelica bila usmjerena lijevo uz cestu. Razmišljali smo i planirali, nakon čega smo u velikim razmacima lijevom stranom ceste, uz obalu, pošli u pravcu koji je strelica pokazivala. Potvrda da su tu boravile naše jedinice bio je natpis koji smo pronašli, a na jednom proširenju smo pronašli i ognjište na kome se ložila vatra, a pored su bili ostaci kesa od kahve, tuzlanske pavlake, prazne kutije cigareta drina, mnogo praznih konzervi sa arapskim natpisima itd. Dalje, u produžetku ceste, bilo je nekoliko složenih gomila drva, nekoliko malih plastova sijena i poslije toga su bile barikade preko ceste. Barikade su bile po izgledu davno postavljene, jer se drveće već bilo osušilo. Ispitali smo barikade na kojima smo pronašli mine, dok je jedna strana, uz obalu, bila pomicana više puta i nazirali su se svježi tragovi na mokroj zemlji. Bilo je oko deset sati prijepodne kad smo dijelili zadatke otkrivanja ”naše linije”, dok smo sa sumnjom i s rezervom imali na umu da je možda i četnička. Zbog našeg umora i stanja u kojem smo se nalazili, s pravom mogu da kažem da smo bili na ivici ludila u kojem smo već bili spremni uraditi sve da prođemo ili izginemo. Mutilo nam se pred očima, sijevale su razne misli, ideje sulude sadržine i slično. Na mojim nogama je bio ostao još po neki komadić čarapa u kojima sam proveo tri dana. Tabani su već bili ”živa rana” koja je pekla i skoro da nisam mogao hodati.
Bili su to trenuci koji su odlučili o našem opstanku, i da tu i tada nismo prošli, ko zna šta bi sve bilo dalje. Do kraj života svima nama, četvorici mučenika, taj dan će ostati u najjačim uspomenama, uspomenama na novi rođendan. Skratiću priču, jer ta bi priča bila poseban roman o trenucima najveće napetosti, najosudnijih pokreta i donošenja najvažnijih odluka u životu.
Nastavice se