Ja skoro da nemam municije, a da li se iko još živ izvukao ne znam. Teško uzdišući, Šemso nam ukratko ispriča njihovu tragediju. Možda je bila još tužnija priča onog trećeg, bradonje. Momak je iz Srebrenice. Kaže da putuje gladan oko dvadesetak dana. Nosi prazan ruksak iz kojeg vadi jedino flašu punu kišnice, otpije gutljaj pa nastavi. Duga bi to priča bila, ali je više nego stravična i završena je tu u Jezernici, kad su tu noć zajedno sa Žepljacima upali u zasjedu iz koje se samo on izvukao.
– Svi su, sto posto, izginuli! – dodao je plačnih očiju sjedajući na kamen.
– Ima li iko malo soli, da posolim ovaj bukov list da bar smirim želudac? Zadnji put sam malo jeo, prije četiri dana. Jeo sam svijeće koje sam našao na srpskom groblju kod Udrča! Daj Bože da iko preživi ko je pošao iz Srebrenice. Udrč je pun četnika i naših ranjenika.
Spominjao je još neka mjesta oko Cerske. Šume su pune ljudi od Kravice do ovamo. Govori da je velika panika i rasulo. Mnogo je ranjenih.
Na tom mjestu se konstatovalo da je ludost upuštanje u kanjon Jezernice u velikom broju. Ponovo nastaju podjele u manje grupe. Jedni pričaju da se hoće vratiti u Žepu, drugi će tražiti prolaz oko Vlasenice.
Sa još dvojicom lutao sam tri dana i tri noći, od Tišće skoro do Olova , pa ponovo nazad na Debelo Brdo. Izgledalo je nemoguće proći bilo kuda. Bili smo u stanju totalnog kolapsa i kao da smo bili u bezizlaznoj situaciji. Nismo znali šta sa sobom. Tada se ukazalo svjetlo na kraju tunela. Sreli smo se sa mojim Mustafom Muhidinom Kurtićem i njegovim rođakom Edinom Vatrešom. I oni su došli do Debelog brda, nakon deset dana putovanja kroz bezbroj zamki i zasjeda, sami njih dvojica tokom cijelog puta! To bi bio kraj moje priče, moje patnje, stradanja. Dalje će nastaviti moj ahbab, pa otvorite oči, istina je!
Mustafa Brgulja
Nastavice se