Da ne duljim, uspješno smo prešli do Han-Krama i tamo smo se našli u osvit zore. Osluškivali smo i osmatrali da bi prešli prije izlaska sunca do samog asfalta, rukom ga možeš dohvatiti, kad će neko:
-‘Ajte Turci da vam otvorimo rampu, pa prođite!
Zgledali smo se između sebe i kao da smo znali da se to slučajno desilo. Dosadilo četnicima da čekaju cijelu noć pa probaju na blef. Znaju kuda se kreću jadni Žepljaci. Čekaju nas k’o životinje na čekama. Mahinalno su prozivali, znali smo, a u istom trenutku smo bili i očajni. Shvatili smo da je cijela magistrala Sokolac-Zvornik, preko Han-Pijeska i Vlasenice zapriječena i pod nadzorom likvidatorskih grupa i da je stvarno prolazak svakome ravan dobitku na lutriji života. U tom momentu su se pojavila dvojica četnika. Išli su cestom i razgovarali:
-Gledaj bre ove vitke jele i ‘omorike! Bre od ovoga se prave bandere za struju.
-Da, to se samo još dodatno impregnira i duže traje, imat ćemo toga bre koliko ‘oćemo!
Došla braća iz Srbije na ispomoć. Šta ćeš! A još uvijek tvrde da nisu izvršili planiranu agresiju na sve republike u kojima je bjesnio i još uvijek bijesni krvavi rat. Pridružili su se onima koje smo prve čuli i počeli su raspravljati što im kasni doručak. Već je bilo svanulo. Iskoristivši njihovu nepažnju, a slijedeći našu uzdržanost i strpljenje, samo malo više uspjeli smo preći preko ceste i šmugnuti u šumarak. Nastavili smo u pravcu za koji smo smatrali da je pravi put do Kladnja, mada smo se kretali neizvjesno i pomalo nesigurno. Odatle smo se probili do Debelog Brda, nedaleko od velike planine Sokoline, koja je po našim saznanjima bila blizu Kladnja. Sa Debelog Brda se spuštala staza koja je vodila u kanjon smrti, prema tunelu na linijama razdvajanja, odnosno prema slobodnim teritorijama.
U tom danu, oko podne, na Debelom Brdu se sastalo sedam različitih grupa, iz raznih pravaca, sa istim ciljem, kanjon Jezernice. Neki su već bili dolje, razbijeni na četničkim zasjedama, pokušavaju ponovo. Drugi opet znaju da je dolje klaonica. Znaju od nekih koji su također bili pa se vratili i otišli drugim putem. Kretali smo se naniže, polako. Kružile su priče, tragičnija za tragičnijom, jeza te hvata, ne znam ni koliko nas je bilo, nismo znali ni koliko ima do cilja, do mjesta gdje se treba okušati sa sudbinom koja se surovo poigrava sa svima. Idemo naniže, stopa po stopa, drugi sam u koloni, vjetar je počeo da puše u našem smjeru donoseći zadah mrtvih tijela.
U trenutku kad su nam oči bile napete, buljeći daleko ispred sebe, pred nama se ukazaše živi ljudi. Šta sad? Prepoznah odmah Šemsu Kulovca i sina mu Mevludina, dok trećeg, bradatog, nisam poznao, pa na brzinu skrenuh pažnju ovom ispred sebe da ga držimo na nišanu. Možda je četnik i drži ih kao taoce. Bože šta se sve u jednoj sekundi može rezonovati u glavi, koja je bila spremna da se raspukne od sličnih razmišljanja. Prilazimo Šemsi. Vidim ima pušku u ruci, znači nije zarobljen. Pozva nas polugasno:
-Gdje ste braćo, svih ovih dana?
Upitao sam ga ko mu je onaj sa bradom.
– Ne brini, jedan je od dvadeset koji su noćas poginuli, samo je on preživio. Jutros smo se sreli ovdje. Cijelu noć je pucalo, mine se aktivirale, jauci, dozivanja, neke pohvatali, tuku ih da nešto priznaju, ne znamo ko je, ne znamo ni šta je sa ostatkom velike grupe. Znam sigurno i tvrdim da je poginuo Hakija Đedović, ostali su se razbježali, po dubokom potoku, svuda. Nema puno zaklona svako se snalazio na svoj način. Pucali smo sa njima cijelu noć.
Nastavice se